„Dobar dan i dobrodošli,“ kaže Zoran Ćatić, redatelj i radijski voditelj. Sjedi u žičari a iza njega se može vidjeti čitav grad Sarajevo. Pokaže prstom prvo čovjeka koji sjedi do njega a onda na sebe. „Vaši domaćini su danas Vela i Zoka. Nadam se da ste se okupili.“
Ovo nije neobičan način početi sa obilaskom Sarajeva. Ono što je neobično jest da Zoran i Nenad ne razgovaraju ni sa kim: nego, pričaju sa kamerom koju Zoran drži ispred sebe i pokazuje grad kroz prozor žičare. Ova online tura je način kako Udruženje za jezik i kulturu 'Lingvisti' obilazi epidemiološke mjere od COVID-19 i kako omogućavaju da njihovi studenti – od kojih su neki trenutno hiljadama kilometara udaljeni – imaju uvid u svakodnevni život građana Sarajeva.
Zoran započinje turu sa objašnjenjem grada koji svi volimo. Sarajevo je Osmansko carstvo osnovalo oko 1450. godine, a za osnivača se smatra Isa-beg Ishaković, koji je odgovoran za transformaciju nekoliko koliba do današnjeg glavnog grada. Do 1660. godine, Sarajevo je bilo isto važno kao i Istanbul, a imao je 80.000 stanovnika. Sarajevo sad ima preko 555.000 stanovnika u gradskom području, a grad se savršeno vidi sa Trebevićke žičare.
Žičara je izgrađena 1959. godine i korištena tokom Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Uništena je bila tokom rata, međutim, nedavno je obnovljena 2018. Žičara povezuje grad Sarajevo sa planinom Trebević, prelazeći preko 600 m uzvišenjom za 9 minuta. Sarajevska pivara se nalazi manje od 5 minuta hoda od početka žičare. Osnovana 1864. godine, smatra se prvom industrijskom proizvodnjom u Bosni i Hercegovini.
U pozadini čuju se zvona iz Crkve svetog Antuna Padovanskog. Nekih dana, zvonit će istovremeno s ezanom iz Careve džamije. U istom komšiluku, zgrade stoje zajedno kao svjedok raznolikosti Sarajeva.
Zoran i Nenad odvode svoje virtualne posmatrače do Latinske ćuprije. Nije samo jedan od najstarijih sačuvanih mostova u Sarajevu, nego je i mjesto ubistva nadvojvoda Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije od Austrije. Gavrilo Princip ih je ubio 1914. godine, što je na kraju bio povod Prvog svjetskog rata. Zbog ovoga je poznat i kao Principov most.
„Ja ću samo iskoristiti priliku da kažem da Franz Ferdinand, zapravo, nije planirao uopšte da prođe ovom rutom,“ kaže Zoran, pokazujući na most. „Ali prije prijema je pokušan atentat i neki njegovi ljudi su ranjeni i on je nakon prijema u Sarajevskoj vijećnici zatražio da ih obiđe... čak su nudili Sofiji (njegovoj ženi) da ne ide, ali Sofija nije htjela i to se sve kobno završilo.“
Nastavljaju do Baščaršije, pored Despića kuće (stara kuća bogate trgovačke porodice i lokacija prve pozorišne predstave) i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti (zbirka kulturo-istorijskih predmeta i neka sačuvana djela i predmeti bosansko-jevrejskog pisca Isaka Samokovlije). Ulice Baščaršije su obložene kaldrmom i okružene kupolama na krovovima, a odozgo se nazire Sarajevska sahat-kula. Izgrađen sa Gazi Husrev-begovom džamijom, sat pokazuje lunarno vrijeme, što omogućava lokalnim muslimanima da planiraju sljedeću molitvu.
„Vidjeli ste tu scenu u kojoj Valter i njegovi partneri pucaju (na okupatore) iz te kule,“ kaže Zoran, što je referenca na kultni klasik Valter brani Sarajevo (Walter Defends Sarajevo) koji drži rekord kao jedan od najgledanijih ratnih filmova svih vremena. Film će kasnije pokrenuti čitavu potkulturu punk muzike – poznati bend Zabranjeno pušenje je čak i nazvao svoj prvi album Das ist Walter.
Svakako, Gazi Husrev-begova džamija je jedna od najvećih istorijskih džamija u Sarajevu. Izgrađena 1531. godine, predstavljala je jedinstvo i napredak, što znači da je bila očigledna meta srpskih snaga. Džamija je teško oštećena i na kraju je potpuna unutrašnja rekonstrukcija bila potrebna. Danas se pored džamije mogu naći tradicionalne turističke trgovine i česme. Za jednu od česmi se kaže da svako ko pije iz nje na kraju će se vratiti u Sarajevo. Također se džamija smatra kao srce Starog grada.
„Baščaršija je napravljena u vrijeme Osmanskog carstvo,“ viče Zoran uz tradicionalnu muziku i trgovce koji se cjenkaju. „Ona je bila duplo veća, ona je zapravo bila dvaput ovolika kolika je danas. Baš na turskom znači glavna, znači glavna Čaršija. To je prostor gdje se su ljudi okupljali, trgovali, razmjenjivali iskustva.“
Nastavljaju. Niz jednu kratku ulicu se može naći Morića han, u kojoj su se aktivista braća Morić pobunili protiv Osmanskog carstva. Odmah na kraju ulice je drvena česma Sebilj, sagrađena 1753. godine. Ali fokusiramo se na mirise.
„Po čemu je Sarajevo specifično jeste, upravo, jako dobra hrana za relativno malo novca,“ kaže Zoran. „A to su ćevapi, bureci... kada budete razgovarali sa ljudima iz Sarajeva, primjetit ćete da svi imaju svoje mišljenje o tome gdje su najbolji ćevapi i po tome se nekada Sarajevo dijelilo. Kao i po tome da li dolazite sa memli ili sunčane strane i navijate li za Želju ili Sarajevo.“
Kraj Baščaršije je obilježen zgradom Vijećnica. Sagrađena je 1894. godine i jedna je od mlađih istorijskih atrakcija. Međutim, kao i mnoge druge zgrade u Sarajevu, i Vijećnica je bila uništena tokom rata, što je završilo sa gubitkom stotina vrijednih knjiga i gradskih zapisa. Sada je tu sjedište gradonačelnice Sarajeva i popularno je mjesto za slikanje mladih parova.
Posljednje mjesto dana je s druge strane Starog grada. Umjesto da čekaju tramvaje (u stvari, Bosanci se mogu pohvaliti da su u Sarajevu postavljene prve javne tramvajske šine u Evropi), Nenad i Zoran su odlučili hodati kroz male ulice preplavljene zelenilom i tradicionalnim metalnim radnjama. Usput su uzeli pauzu kako bi se divili Katedrali Srca Isusova – najveća katedrala i centar katoličke bogoslužbe u gradu. Ali njihov cilj je Vječna vatra.
Vječna vatra se nalazi na ulazu Starog grada i predstavlja spomen na žrtve Drugog svjetskog rata. Plinski plamen gori ispred kamenog natpisa, zahvaljujući se vojnicima i civilima svih etničkih i vjerskih pripadnosti što su se okupili i zaštitili grad. Plamen Vječne vatre gori od 1946.
Zoran i Nenad su završili s prijedlogom da razmislimo i istražujemo posljedice Jugoslavije na Sarajevo. Nakon detaljne ture ovog grada, ostavili su gledaoce sa željom za još. Zadnja slika je druga, moderna strana Sarajeva, koja je puna života.
„I po tome je Sarajevo specifično,“ kaže Zoran, sekundu nakon što su sreli ambasadora SAD-a kako se šeta. „Da bez obzira na to kolika ste funkcija, zašto ste tu, hodate najnormalnije, niko vas ne maltretira.“ Sarajevo je besplatno za sve koji ga vole. Svi koji su imali sreće pogledati Nenadovu i Zoranovu turu su završili s listom filmova, hrane i mjesta koja bi mogli isprobati prilikom svoje sljedeće posjete Sarajevu.
Comments