lingvisti.ba Blog

Kome ćeš posvetiti Oskara

Ajla Terzić

OSKAR ZA TRAVNIK

Da dobijem oskara

nikad ga ne bih posvetila

Bosni –

jedino Travniku

Travniku sa breathtaking

ulazom u grad,

Travniku sa njegova tri

groblja pot-pourrija

kakvog nema ni u Jerusalemu,

gradu sa munarama & sahat-kulama iz

Hiljadu i jedne noći.

Travniku koji parazitira na

vlastitoj prošlosti i time

gradi na sadašnjosti,

Travniku sa jednom kamenom pločom

zaraslom u travu na kojoj piše da je

Ivo Andrić tu zasadio bor;

Travniku u kojem su se namučili konzuli

i njihove male supruge,

gradu lijepih žena & sitnih kuća,

Travniku u kojem ima kafana nazvana po

austrougarskom careviću i gdje su nas jednom

opomenuli da se ne ljubimo

Travniku koji je

najviše

svoj

u prošlosti

i mjesecu

maju...

(iz zbirke Kako teško pišem, Sarajevo: Omnibus, 2004)

OSCAR FOR TRAVNIK

If I were to get an Oscar

I would never dedicate it to

Bosnia -

Only to Travnik

To Travnik with a breathtaking

entrance to the city

To Travnik with its three

potpourri graveyards

you won’t even find in Jerusalem

To the city with minarets and clock towers from

One thousand and one nights

To Travnik which feeds off

its own past

and builds on the present

To Travnik with one stone plate

covered by grass on which is written

Ivo Andrić planted a pine tree here

To Travnik where consulars

and their little wives faced turmoil

To the city of beautiful women and tiny houses

To Travnik in which there is an old café named after

the Austro-Hungarian prince and where we were once

reminded not to kiss

To Travnik which

is most

itself

in the past

and the month of

May

Na engleski prevele Olivia Jenkins, Emma Bagarić, Emily Huskić, Emma Carlson, and Lillian Walbrun

Alvin, Kissi Sun and other Plasticine Characters

ALVIN
After many years King Alvin returned from war as its sole victor. His courtiers awaiting him rushed to remove his armor. But when they raised the helmet’s visor, they found the suit of armor empty, so they put it back, the sooner the better. Then the king spurred his horse on and rode off to a new war.

ALVIN

Kralj Alvin se nakon mnogo godina vratio iz rata kao jedini pobjednik. Dočekali su ga dvorjani i požurili da mu skinu oklop. Ali, kad su podigli kacigu, našli su oklop prazan, pa su je brže-bolje vratili nazad. Kralj je onda mamuznuo konja i odjahao u novi rat.

KISSI SUN
Kissi Sun is the chieftain’s son who doesn’t want be a warrior. But the chieftain doesn’t care about what Kissi doesn’t want. Kissi wants to be a drummer. But the chieftain doesn’t care about what Kissi wants. He gave Kissi a spear for his birthday, but instead of hunting antelope Kissi cut the spear into drumsticks to beat on his tam tams. Which he broke. Now he’s hiding from the chieftain. If the chieftain catches him, he won’t be a warrior or a drummer, but a tam tam.

KISSI SON

Kissi Son je sin poglavice, i neće da bude ratnik. Ali poglavica neće ni da čuje za to što Kissi neće. Kissi hoće da bude bubnjar. Ali poglavica neće da čuje ni za ono što Kissi hoće. Za rođendan mu je poklonio koplje, ali umjesto da njime lovi antilope, Kissi ga je prepolovio i kao palicama udarao po tam-tamovima. I probušio ih. Sad se krije od poglavice. Ako ga poglavica uhvati, Kissi neće biti ni ratnik ni bubnjar, nego tam-tam.

EFEM
Efem wanted to be a musician, but like all young men in the empire he had to join the army first. When he received his weapon and his helmet, he built a radio inside the helmet, through which he ran eleven antennas that picked up music from across the entire world. If the emperor or one of his generals wanted to give him an order, they first had to bang on the door knocker to get Alvin to turn down his music.

EFEM

Efem je želio da bude muzičar, ali je kao i svi mladići u carstvu morao prvo biti regrut. Kad je dobio oružje i oklop, on je u kacigu iznutra ugradio radio, a kroz nju izbacio jedanaest antena preko kojih prima muziku iz cijelog svijeta. Ako car ili neki carev general želi nešto da mu naredi, mora da lupa s oba zvekira, da Efem unutra prvo stiša muziku.

PE KI
Pe Ki is general of the emperor’s library. His weapons are feather dusters that wage war against the cobwebs. Like most of the generals in Mandura, Pe Ki isn’t literate and doesn’t tire his eyes reading. He winks at the wives of the other generals in the library. It’s titillating, if improper. When one of the generals’ wives in question is taller than him, Pe Ki stands on a book. The thickest book in the library is a list of all the generals in Mandura.

PE KI

Pe Ki je general carske biblioteke. Njegovo oružje su štapovi sa peruškama, kojima prašini zadaje udarce. Kao i većina generala u Manduriji, Pe Ki je nepismen, i ne troši svoje generalske oči na čitanje. On u biblioteci namiguje suprugama drugih generala. To nije moralno, ali je uzbudljivo. Ako je dotična gospođa generala viša od Pe Kija, on stane na neku knjigu. Najdeblja knjiga u biblioteci je popis generala u Manduriji.

LITTLE LILYTAIL
Little Shepherd Lilytail has a dress made of petals. When she is afraid, she hides her face with the dress and reveals legs all covered in quills.

Fear transforms the flower into a thorn.

LOPOČITA

Pastirica Lopočita ima haljinu od latica. Kad se uplaši, ona haljinom pokrije lice i otkrije noge pune bodlji.

Strah cvijeće pretvara u trnje.

ARARAS
Araras can write with both hands at once. As a court poet he earns many gold coins, but he spends them all on shoes, because he has toenails twice as long and thicker than his feet, and sharper than gardening shears. When he’s not devising rhymes, Araras imagines that he is a cobbler in a kingdom that goes shoeless.

ARARAS

Araras umije pisati s dvije ruke i dva pera istovremeno. Kao dvorski pjesnik zarađuje mnogo zlatnika, ali ih sve troši na cipele, jer ima nokte na nogama deblje i duže od stopala skupa s pristima, a tvrđe i oštrije od vrtlarskih makaza. Kad ne smišlja rime, Araras sanja da je obućar na zemlji u kojoj svi hodaju bosi.

SQUIDELLA
Squidella is a governess. When the children are afraid of the dark, she says, “Let there be milk,” and stardust sprays from the mushrooms on her mantle. Then she names these constellations and imagines stories about planets inhabited by strange creatures. When she gets to the part about Planet Earth, the children are already asleep.

Translated by: Sam Farmer

SKVIDELIJA

Skvidelija je dadilja. Kad se djeca boje mraka, ona kaže neka bude mlijeko, i iz pet gljiva na njenom ogrtaču prospe se zvjezdani prah. Onda ona daje imena sazviježđima i izmišlja priče o planetama na kojima žive razna neobična bića. Kad dođe do planete Zemlje, sva djeca već spavaju.

Nenad Veličković

Šta sam sve naučila ovog ljeta

Izložbe u Historijskom muzeju

Meni se sviđa Historijski muzej i pogotovo to kako pokaže historiju iz perspektive ljudi koji su je preživjeli. Soba koja pokazuje život izbjeglica tokom i poslije rata me je zanimala, i pogotovo jedno pismo od djevojčice koja je izbjeglica u inostranstvu. Svidio mi se i dio labirinta koji je izložio komične crtane i druge vrste komičnih političkih komentara. Cijeli muzej me podsjeća na Gazu i pogotovo znak u glavnoj izložbi koji kaže "Don't let them kill us." Veoma je emotivno i teško gledati izložbe i čitati priče u muzeju kad znaš da to nije samo stvar u prošlosti.

O spomenicima

Kad smo tek počeli pričati o spomenicima, nisam razumjela koliko su važni. U Americi, ne obraćam pažnju na spomenike, i pogotovo ovdje, nisam znala koliko ti mogu pokazati kakva je politička i nacionalistička situacija u tom mjestu. Na primjer, spomenik Tvrtku je veoma više političan i vezan za nacionalizam nego što bih ikad rekla. Mislila sam da nešto iz tog vremena bi bilo objektivno, ali sad razumijem da nije. Iz knjiga, meni je najljepši spomenik bitke na Sutjesci zbog načina na koji su iskoristili planine i dolinu da lijepo uobliče spomenik.

O filmu "Baci se na pod" Nine Violić u relativnim rečenicama

Film, u kojem se nalazi jedna porodica, u kojoj ima dječak, majka i otac koji se razočarao kad je došao kući i našao ženine stvari spakovene, koje je ona spakovala da ga ostavi i da uzme dječaka sa sobom, ali je došla muževa tetka, koja živi u Americi i donijela dosta poklona, koje je dala dječaku, koji se igrao s njom i koji joj je dao komadić prašine, koju smo ranije u filmu gledali kako to izgleda njemu u glavi, koja zamišlja razne priče, koje su se sve nalazile u jednoj kutiji koju je dječak spakovao kad je krenuo s mamom, baš je interesantan.

Filmovi ovog ljeta

Na nekoliko načina film “Odvedi me na neko lijepo mjesto” je običan nezavisan umjetnički film. Ima mnogo dugih slika tužnih ljudi, svjetla grada i lijepe prirode. Ali takođe mislim da film kaže nešto pravo o relaciji između bosanskih ljudi koji još žive u Bosni i bosanskih ljudi koji žive u stranim zemljama. Na primjer, film pita da li Alma može da uopšte razumije Bosnu ili njeno putovanje samo je odmor za nju. Isto tako, Emir joj kaže da Denis je vidi samo kao “hodajući pasoš”. Onda, mogu li ove dvije grupe Bosanaca da se razumiju? Možda samo kroz seks…

Bilo mi je vrlo interesantno da film “Dnevnik Diane Budisavljević” je pola igrani i pola dokumentarni film. Takođe mislim da je jako pametno da jedan momenat u kojem Diana se pita da li ona može zaustaviti akciju ili biti zadovoljna s manje, odmah pokaže režija odraslo dijete koga (podrazumijeva se) ona je spasila. Još jedna jukstapozicija koja mi se svidjela bilo je korištenje njemačkog jezika. Diana, koja je Austrijanka, govori njemački ne samo s pravim njemačkim vojnicima, nego i s članovima ustaša (barem ih pozdravi sa “bitte?”). Za mene ovo je bila deklaracija da iako ona je etnički Njemica, nema veze. Zbog njihovih akcija članovi ustaša su zapravo kolaboracionisti.

Film “Nije ti život pjesma Havaja” je lično dokumentarni rad o životu režiserke koja se zove Dana Budisavljević. Baš mi je interesantno kako na fimu nema odvojenih intervjua. Umjesto toga, Budisavljević je organizirala neke večere sa svojom porodicom i snimala ih je. Sviđa mi se ovaj netradicionalni stil i ima smisla da je ona režiserka i filmova “Dnevnik Diane Budisavljević” i “Sve 5!”. Njen rad uvijek koristi i obične elemente dokumentarnog filma i lične perspektive (i režiserke i predmeta). Stvarno je inovativna i jedinstvena!

Žao mi je što ja sam preozbiljna žena, ali zapravo ne sviđa mi se film “Kad porastem biću kengur”. Baš me nervira kako svi momci nemaju posao, grubi su i ne brinu o drugima, ali oni su simpatični, humanizovani likovi – ili čak heroji! Međutim, žene rade kao konobarica, modelica i novinarka, ali čini mi se da njihove profesije samo su vicevi za muškarce. Oni uvijek ponašaju se kao da žene nisu radnice, nego zabava, seksualni objekti ili (što je meni najgore) neka nerazumljiva i mistična snaga, kroz koju oni će doživjeti neku radikalnu transformaciju svojih života. Kakva glupost!

Sinoć Damira Imamovića

Iako za ovu pjesmu već postoji odličan prevod Aleksandra Hemona, na času smo je slušali i prevodili. Izazov je bio zadržati ritam i rimu.

Sinoć

Sinoć mi se jedna javi tuga

Što sa tobom ja izgubih druga

Javi mi se pa me mori

Nema nikog da me razgovori

I jutros je pod jastukom bila

Kao da je sinoć gnijezdo svila

Javi mi se pa me mori

Nema tebe da me razgovoriš

Sutra ću ja ubrat’ buket ruža

Pa na tvoja vrata rano doći

Javi mi se jer to što ćutiš

To su od mog srca nepreboli.

Last night

Sorrow came to me last night

In your place it sat all night

Calling out to me, haunting

Not a soul is here to comfort me

This morning it was under my pillow

Wailing, like a bird nested in a willow

Calling out to me, haunting

You are not here to comfort me

Tomorrow I’ll pick a handful of roses

Early I will come to your door

Calling out to you, answer me

My heart will break forevermore.

The World and All That It Holds by Damir Imamović

Učimo dobardanski zdravorazumski

Nema tog ciklusa kurseva i objavljene reklame da ne dobijemo ostrašćeni komentar na Facebooku otkud nudimo kurs bosanskog, hrvatskog, srpskog? (Ponekad nam i Facebook kropuje bosanski pa još gore čuđenje zašto samo hrvatski i srpski.) Pa da objasnimo, jednom zauvijek.

Da pođemo od zdravorazumske činjenice. Svi se razumijemo, je li tako? Govorili kahva, kafa ili kava, isto ćemo popiti. Išli u općinu ili opštinu, isti nam papiri trebaju. Putovali s putovnicom ili pasošom… eh, tu nismo isti, ali ne zbog jezika.

Razumijemo se i kad pišete nepostoji ili kad vam razmak i zarez bježe u kucanju. Čak se i tada (mada možda malo teže) razumijemo.

Dakle, jedan je jezik.

To potvrđuju i moje učenice i učenici kojima naš jezik nije maternji. Recimo, jedna učenica koja je godinama živjela i učila jezik u Novom Sadu, u Šibeniku je dobila komentar: Kako dobro govoriš hrvatski! Druga moja učenica, koja je jezik godinama učila sa mnom u Sarajevu, u Banjaluci je redovno dobijala pohvale: Baš dobro govoriš srpski!

Do problema ne dolazi u komunikaciji, do problema dolazi kad jezik imenujemo. Neki ljudi ne mogu prihvatiti da postoji bosanski jezik, neki ga namjerno zovu bošnjački. Neki kažu: da, jedan je jezik, sve je to srpski (ili namjerno napišu: srbski). Neki opet kažu hrvatski je poseban, nema nikakve veze sa srpskim. Šta je zajedničko svim tim ljudima? Vole svoje, ali ne prihvataju tuđe (ili se prave da drugi ne postoje). To nije patriotizam, to je nacionalizam.

Zato moji učenici vrlo brzo, i bez moje instrukcije, putujući po Balkanu nauče da ne imenuju jezik, nego da kažu: Da, učim vaš jezik.

Znači, naš kurs bosanskog, hrvatskog, srpskog ne znači da ćete naučiti tri jezika u tri mjeseca niti znači da smo izmislili jezik koji ne postoji – prosto znači da su na kurs dobro došli svi. I oni koji su ranije učili srpski u Novom Sadu i oni čiji su roditelji rodom iz Zadra. I oni koji žele naučiti baš bosanski, jer jako vole Sarajevo.

A ostaje da ćete na kursu naučiti (bolje rečeno, pokupiti) akcent učiteljice koja vam bude predavala, da ćete čitati različite tekstove i (na višim nivoima) naučiti prepoznavati različite standarde, da ćete slušati raznu muziku i čuti i usvojiti i žargonske izraze…

Učimo bosanski, hrvatski, srpski, kako god ga zvali, na principima tolerancije i razumijevanja.

Ima li šta nejasno?

Divanov novi svijet

Divanov novi svijet

Đubre se oslobađa oslanjanja na čovječanstvo,

smeće će uskoro steći svijest i neće više poštovati ljudske zahtjeve,

revolucija se brzo širi kako se stvari osvećuju ljudima.

U ovom čarobnom, čudnom svijetu, patlidžan i đumbir čitaju

sandžački rječnik pijući čaj ležerno iz kristalnih čaša,

smeđe čizme čiste ćilim čija je tkanina

umrljana čokoladom i iznošena od plesanja čardaša

dok se svađaju sa čarapama o cijeni deterdženta.

Čajnik uči da postane didžej i pusti džez kroz uličicu

uz pomoć svojih pomagača brončane džezve i fildžana.

Ključevi se prave da su anđeli kad pristaju otvoriti brave,

a đavli kad iskaču iz džepova i vlasnici nemaju

mogućnost da uđu u kuću. Povećava se broj nesreća

jer automobili su prestali obraćati pažnju na saobraćaj,

čekić i četka ćaskaju o omiljenim izvođačima usred raskršća,

i semafor prelistava časopise da bi točno uskladio

svoje crveno svjetlo sa bojom ljudske riđe kose.

Ljudi šapću nervozno o nadolazećoj pobjedi stvari

i kako će budući istoričari tumačiti ovu razmjenu moći –

da li će postati grad i predgrađe džungla napuštenih zgrada,

da li će postati ljudi sluge svojih bivših objekata?

Snimili bi zlatnu ploču da pošalju na hodočašće u svemir

kao upozorenje vanzemaljskom životu, ali ne može se

vjerovati ploči da bude neutralna u ovom ratu otuđenosti.

Unatoč traču, ćelavi učitelj još uvijek drži predavanje o pčelama

uplašenim đacima. Tijekom pauze začuđeni dječaci istrče iz učionice

da vide kako palačinke sve brže uče nositi odjeću, čak i gaće.

Pomorandže su počele kovati kašičice u mačeve da vode rat

protiv žličica iznenađenih narandži u drugoj posudi –

šećer i mlijeko predviđaju kraj neprijateljstva do proljeća.

Napisala sam ovu pjesmu za domaću zadaću nakon što smo razgovarali na času kako razlikovati slova č, ć, dž, i đ u govornom i u pisanom jeziku, koristeći kao uzor pjesmu grupe Žen, “Slavenska bajka.” Kako se vidi, upotrijebila sam što više riječi sa tim slovima koliko sam se mogla sjetiti. Dok sam sastavljala spisak riječi za pjesmu, primijetila sam da se odnosi mnogo tih riječi na fizičke, svakodnevne stvari (npr. smeće, đumbir, čaša, čizme, ploča, časopis, narandža) i pitala sam se što bi učinile stvari da imaju svijest i autonomiju. Stoga, u pjesmi se poredak ljudskog svijeta raspada kako stvari samostalno oživljavaju i stvaraju svoj novi apsurdni svijet. Naslov pjesme (“Divanov novi svijet”) je igra riječi, jer ovaj svijet nije poput divnog novog svijeta u istoimenoj distopijskoj knjizi Aldousa Huxleya nego svijet koji pripada kauču, ne ljudima.

&amp;amp;amp;amp;lt;a href="https://xzen.bandcamp.com/album/jantar" data-mce-href="https://xzen.bandcamp.com/album/jantar"&amp;amp;amp;amp;gt;Jantar by ŽEN&amp;amp;amp;amp;lt;/a&amp;amp;amp;amp;gt;

Ćilimčiću, ćilimčiću

Divanhana

Ćilim

Jed', dva, tri, 'ej

Kada kona ćilim pere

Vrcka preko svake mjere

A ja, a ja da ne kahvu pijem

I od žene pogled krijem (hej, hej)

I od žene pogled krijem

Kad bi moja tako prala

Boljela me ne bi glava

Nit' bi komšiji zavidio

Nit' bi konu tada snio (hej, hej)

Nit' bi konu tada snio

Ćilimčiću, ćilimčiću

Nosi konu niz ulicu

Oj vjetriću, oj vjetriću

Idi širi haljinicu

Ćilimčiću, ćilimčiću

Nosi konu niz ulicu

Oj vjetriću, oj vjetriću

Idi širi haljinicu

Isto meni svakog ljeta

Niz Miljacku kona šeta

Donijеće ćilim mali

Dušu moju da razgali (hej, hej)

Dušu moju da razgali (hеj, hej)

Dušu moju da razgali

Divanhana

Little carpet, translated by Cat Norman Tahirović

One, two, three, hey!

When my neighbor scrubs her rugs

She jiggles, wiggles, pulls & tugs

And I? Acting my coffee to drink

Glance her way and tap in sync (hey, hey)

Glance her way and tap in sync

If my wife would wash that way

My head wouldn’t spin all day

Nor would envy the routine chore

Nor would dream of the girl next door (hey, hey)

Nor would dream of the girl next door

Little carpet, little carpet

Bring her down this way again

Gust of air, go blow there

Nothing of her skirt refrain

Little carpet, little carpet

Bring her down this way again

Gust of air, go blow there

Nothing of her skirt refrain

Every summer, all the same

Down the Miljacka she comes aflame

And in her hands that dirty rug

Filling my soul like her water jug (hey, hey)

Filling my soul like her water jug

Moje mame mama

Sljedeći tekst je transkript sa završne prezentacije održane tokom Online ljetne škole bosanskog, hrvatskoga, srpskog jezika, 2021. godine.

Danas ćete čuti priču moje nene Zijade, ali je prvo morate upoznati. Prvo što morate znati o mojoj neni jeste da je ona žena svog vremena. Pod “ženom svog vremena” stvarno mislim da nije bila osoba koja bi prigovarala protiv bilo čega. Popis onih koje je trebalo slušati je: Allah, njezina majka, a zatim i njen suprug – i to ovim redoslijedom. O svima ostalim je razmišljala naknadno.

Naravno, to je bila ona kad joj je još uvijek bilo stalo. Sad kaže da je prestara, preumorna i što je najvažnije, previše joj je naporno bilo koga slušati. To znači da su joj najdraži hobiji da govori o sebi i o tome zašto nikada ne biste trebali slušati druge.

Druga stvar koju morate znati o mojoj neni jeste da je radila u istoj firmi s mojim dedom. On je kupovao lokalne proizvode da ih firma preprodaja, a ona vodila papire. Moja nena, dedo, tetka i majka živjeli su u malom Počitelju, ali niko nije ostajao tamo. Škola je bila u gradiću Čapljina, a potom u većem gradu Mostar; posao je bio preko hrvatske granice, u Metkoviću, udaljen 30-ak minuta vožnje. Počitelj je bio baza u koju bi vas odvukli nazad kad biste se umorili.

Razlog zbog kojeg je ovo važno je taj što je, od dana kada je počela raditi do dana kada je otišla u penziju, odbila nositi cipele bez pete. Vlastitim riječima rekla mi je da je najravniji par cipela bio visok najmanje tri centimetra. Te su joj sitnice pružale životnu radost. Moći nositi štikle. Imati skupe torbice. Komplete odijela i najnovije šešire u trendu. Ako do sada niste shvatili, moja je nena nekada bila komad.

Kad je rat započeo, uzela je sve cipele, sparila ih u pojedinačne kutije i ostavila ih na sigurno u jednoj sobi na spratu. Cipele s potpeticama od tri centimetra nosila je po kući. U to je vrijeme kuća bila prazna. Čule su se pete kako zveckaju po podovima dok je Zijada čistila kuću, kao metronom dok je muž pušio pored nje u tišini.

Čim su mogle, moja tetka i majka su autobusom krenule iz Bosne. Moja nena im je ušila novčanice od stotinu maraka u pojaseve farmerki. To joj je bila jedina ideja kako sakriti novac. Moja mama je tim autobusom otišla sve do jednog gradića čije mi ime nikad nije rekla. Znam da je bio u Hrvatskoj blizu granice sa Italijom. Tada je moja mama provela mjesece tu, spavala danju i budila se noću, tako da nitko ne bi primijetio još dvije osobe kako se kreću.

Do njih nije bilo moguće doći osim telefonom, a telefona nije bilo, osim nekoliko u glavnom gradu Sarajevu, a do Sarajeva nije bilo puta, osim jednog.

Kad je moja nena odlučila da ide pješkom u Sarajevo, bez obzira da je put 150 kilometara, prekršila je dva svoja pravila. Prvo, vodila je najveću borbu u životu protiv muža koji joj zabranjuje odlazak. Rekao je da je ona još uvijek njegova supruga i da ga mora slušati. Ona je njemu pak rekla da još uvijek imaju djecu pa bi mogao otići pronaći novu ženu. Drugo, morala bi ili nositi ravne cipele prvi put u više od deset godina ili bi trodnevni put od Počitelja do Sarajeva prešla u štiklama. Pretpostavljam da su joj žuljevi na nogama smetali više nego što joj je bilo do lijepog izgleda.

Kako nije mogla nabaviti nove cipele, kontaktirala je jednu svoju staru kolegicu koja je živjela u blizini i zamolila je da donese par ravnih cipela iz Čapljine. Kolegica je provela tri dana smišljajući način kako kupiti te cipele, koje bi bile dobre za planinarenje, poslati ih u Počitelj, a da ih ne primijete. Čim su te cipele došle, moj dedo je odustao i rekao da se više neće prepirati. Bila je slobodna da radi što hoće, a ako je to značilo prepješačiti nemogućim putem kroz čitavu zemlju, samo da bi imala šansu da usred rata možda pozove svoje kćeri, onda je to mogla učiniti u bilo kojem paru cipela.

Ona je otišla iste noći.

S vodičem koji je ljude iz cijele zemlje vodio sve do Sarajeva. Te prve noći vodič je rekao grupi (uglavnom žena) da stoje najmanje pet metara udaljene jedne od drugih. Ovo je bila njihova verzija socijalnog distanciranja: ako strane snage ugledaju skupinu, mogli bi ih granatirati. Razmak od pet metara nije samo značio da će ih biti teže pogoditi, već i da ako je jedna osoba pogođena, geleri neće doći ni do koga drugog.

Moja mi je nena rekla da su neke žene odustale tad i vratile se kući. Nisu se mogle nositi s idejom da ne stignu na odredište. Vodič je gledao kako ove žene bez riječi odmiču u noć, a zatim se okrenuo i počeo hodati. Hodali su cijelu noć i veći dio sljedećeg dana. Neke su se žene počele žaliti, ali su prestale kad im je vodič rekao da budu što tiši.

Ovim se još uvijek ponosi. Noge su i nju boljele, naravno, ali ona je navikla na tu bol. Štikle i suprug su je naučile kako šutjeti. Uspjela je prepješačiti čitav put, a da nije progovorila nijednu riječ.

Morali su jednom i stati. Nakon 75 kilometara, drugu noć proveli su u drvenoj kolibi u Jablanici. Ova koliba je bila potpuno odvojena od ostatka svijeta. Bila je usred šume. Šuma je ovdje bila puna gustih, starih stabala. Hodajući sa razmakom od pet metara po ovakvim šumama, normalno je bilo da su se neke žene i izgubile.

Zamislite, molim vas, samo na trenutak – sami ste, okruženi drvećem koje raste Bog zna otkad. Jedini ljudi pored vas su stranci. Hodali ste cijeli dan i cijelu noć. Bole vas stopala. Ne usudite se pozvati pomoć. Na vama je bilo da pronađete put do kolibe. Pa to i uradite. Ali kad na kraju i uđete u kolibu, mogli ste šaptati.

Žene su razgovarale o planovima koje su imale, kad stignu do grada. Jedna žena je išla posjetiti svog brata. Druga žena je pokušavala naći način da izađe iz BiH. Moja im je nena rekla da pokušava nazvati svoje kćeri. Ove žene su provele noć spavajući jedna do druge. Probudili su se prije nego što je sunce izašlo i nastavili hodati. Moja nena nikad nije otkrila njihova imena. To je bila samo jedna od tih stvari.

Kaže da je drugi dan bio najgori. Bio je mnogo teži od prvog dana, iako su spavali. Kaže da je ništa nije moglo pripremiti na taj osjećaj hodanja dva dana zaredom, čak ni odrastanje na selu, pa ni desetljeće u štiklama.

Sljedeću noć proveli su izvan grada, u Hadžićima. Google kaže da je put od Jablanice do Hadžića 60 kilometara. Google također kaže da je put od Počitelja do Jablanice 75 kilometara. Ono što vam ne kaže jeste: veći dio tog puta je uzbrdo.

Počitelj je na 12 metara nadmorske visine. Mostar, koji je od Počitelja udaljen 30 kilometara, nalazi se na 60-ak metara nadmorske visine. Jablanica je od Mostara udaljena 45 kilometara, ali Jablanica je na 202 metra nadmorske visine. Hadžići su na nadmorskoj visini od 555 metara. To znači da je u tri dana prešla 500 metara uzbrdo, a ona je barem tri dana razmišljala o tome da li da ide u štiklama.

Stigla je do Hadžića. Iz lošeg u gore. U to vrijeme Sarajevo je bilo pod opsadom. Postojao je jedan način da se uđe u grad, a to je bio tunel spada. Ovo je interesantno – na engleskom, spas se može prevesti kao i nada i sigurnost, a tunel nije bio siguran. Nada je bila najbolja stvar koju je imala. Ostatak je bio ručno iskopan tunel koji je poplavio, u kome je vazduh bio toliko gust da bi vam se pluća raskomadala, hodajući ispod aerodromske piste iz jednog naselja izvan opsadnih linija u drugo naselje iznutra. Ali ipak si morao da dođeš do tunela.

Pokraj aerodroma nalazio se komadić zemlje pod kontrolom Ujedinjenih naroda. Doći iz Hadžića bilo je jednostavno, ali ako je skupina željela doći do ulaza u tunel, morali su napustiti komadić zemlje pod kontrolom Ujedinjenih naroda. Morali bi pretrčati pistu aerodroma, na vidiku neprijateljskih snaga koje čekaju da pucaju na njih. Ponekad su ljudi to uspjeli. Ponekad nisu.

Skupina je odlučila prijeći zajedno, noću. Ovo je zvučalo kao dobar, strateški plan, jer te noću neprijatelj ne vidi dobro. Skupine koje su išle noću imale su veće šanse da prijeđu preko. Ali to je također značilo da je ova grupa imala samo par sati da razmisli o tome što bi se moglo dogoditi.

Moja nena je te sate provodila recitirajući brojeve telefona. Na papir joj je muž napisao nekoliko brojeva i taj je papir svo vrijeme proveo pod košuljom. Prije nego što je grupa napustila kuću u Hadžićima, ona je za svaki slučaj izvadila papir i držala ga u ruci.

Očito je uspjela prijeći. Rekla je da nikada u životu nije trčala tako brzo. Cipele su joj se raspadale. Ali nije bilo pucnjave. Svaka je osoba prešla preko piste. Moja je nena dva puta prešla tuda, jednom trčeći iznad, a jednom puzajući ispod zemlje.

Kad je izašla na drugoj strani tunela, prvo je pronašla brata. Živio je u Sarajevu već neko vrijeme, te nije htio proći tunelom i otići na selo. Prešla je grad u jednoj cipeli da ga nađe. Rekao joj je da je luda što je došla. A ona njemu da joj trebaju nove cipele.

Njezin ju je brat odveo do telefona koji radi. Uzela je onaj papir koji je čuvala i okrenula broj koji joj je dao suprug. Rekao joj je da će taj broj stići do moje majke i tetke. Hodala je preko 150 kilometara samo da provjeri jesu li njene kćeri dobro. Ovo je trenutak koji je koristila kao motivaciju. Ovo je trenutak zbog kojeg bi se sve isplatilo.

Da je ovo dobra priča, ovaj trenutak bi bio savršen. Voljela bih da vam mogu reći da je bilo savršeno i da je sve bilo uredu, i da se odmorila nekoliko dana prije povratka u Počitelj. Umjesto toga, kažem vam istinu. Suprug joj je dao neispravan broj.

Kad je njezin brat to saznao, gotovo je prekršio obećanje da će ostati u Sarajevu samo da bi se vratio u Počitelj s njom da bi prebio mog dedu. Međutim, na kraju se smirio kad su se vratili u njegovu kuću. Zatim je stavio kapu, zavezao normalne cipele i otišao razgovarati s nekim ljudima. Nije se vraćao satima. Ali kad se vratio, nosio je još jedan papirić, s novim brojem zapisanim drhtavim, neprepoznatljivim rukopisom.

Moja je nena odbila nadati se. Zapravo, nije sebi dopuštala da uopće pusti mozak da misli sve dok ne okrene ovaj novi broj, hodajući s bratom sve do telefona u potpunoj tišini. Ali ovaj put, kad je okrenula novi broj, moja se majka javila. Ako pitam majku za ovu priču, reći će da joj je prva reakcija bila da zaplače. Ako pitam nenu, reći će da je prva mamina reakcija bila preispitivanje otkud nena uopće u Sarajevu, a kamoli kako zove, prije nego što su obje počele plakati. Dopustit ću vama da odlučite kome vjerovati.

To je bilo to. Moja je nena dobila ono po što je došla. Od brata je dobila nove cipele – ne pitajte me kako je on tada u Sarajevu dobio ženske cipele, ne znam – i vratila se natrag u Počitelj s novom grupom. Iz Sarajeva je odlazilo puno više ljudi nego što je ulazilo u njega. Neke su bile cijele porodice i plaćale sav novac koji su imale za prolazak kroz Tunel nade. Neki su bili vojnici i volonteri, noseći zalihe. A neki su bili ljudi poput nje, koji su na ovo putovanje krenuli sami i bili su spremni vratiti se kući.

Nikad mi nije pričala o povratku. Nikad nije spomenula kako je bilo trčati natrag preko piste. Nema priče o tome kako se ponovo ušunjala u Počitelj, gotovo dvije sedmice nakon što je otišla, provlačeći se niz brda poput lopova i uvlačeći se natrag u svoju kuću. Nikad nikome nije rekla o reakciji njenog muža, kad ju je ponovo vidio, zdravu i pravu, i kada je saznao da su njihova djeca na sigurnom i zajedno u gradu bez vojnika. Ovdje priča za nju završava – telefonskim pozivom s kćerima.

Postoji razlog zašto sam vam odlučila ispričati ovu priču. Imala sam dosta drugih stvari o kojima sam vam mogla pričati. Ali odlučila sam razgovarati o ovome, jer iako je ovo priča koja se dogodila tokom rata, to nije ratna priča. Ovo je priča o ženi.

Neko drugi bi rekao da je ovo priča o bosanskoj majci. Ali i prije nego što je majka, ona je žena. Prije nego što je Bosanka, ona je ljudsko biće. Na kraju, ovo je priča o ženi koja se protivila svemu što je znala, svemu što su je učili čitav život, kako bi mogla provjeriti da li je neko koga ona voli dobro. Moja nena možda to nikad neće naglas priznati, ali ja znam istinu. Ako stvarno želite upoznati moju nenu, ovo je važan dio njenog života. Drugi razlog zbog kojeg je prepješačila do Sarajeva bio je zato što je znala da može.

My Mother's Mother

The following text is a translated transcript, taken from a final presentation given during the Online Bosnian/Croatian/Serbian Summer School of 2021.

The first thing you need to know about my grandma Zijada is that she is a woman of her time. By “a woman of her time”, I really mean that she wasn't the kind of person to speak out against anything. The list of what to listen to went in the following order: Allah, her mother, and then her husband. Everybody else was an afterthought.

Of course, that was her when she still cared. Now she says that she is too old, too tired, and most importantly, too bored to listen to anybody. This means her favourite hobbies are talking about herself and talking about why you should never listen to others.

The second thing you need to know about my grandmother is that she worked in the same company as my grandfather. He bought local produce for the company to resell. She kept the documents in order. My grandmother, grandfather, aunt, and mother lived in a tiny town called Počitelj, but nobody stayed there. School was in another tiny town called Čapljina, and eventually in a bigger city called Mostar; work was across the Croatian border, in Metković, a 30-minute drive away. Počitelj was the base they dragged you back into when you got tired.

The reason this is important is because, from the day she started working to the day she went into her pension, Zijada refused to wear any shoes that didn’t have a heel. She told me that the flattest pair of shoes she had was still three centimetres tall, ad verbatim. These little things gave her a joy in life. Being able to wear heels. Having expensive purses. Suit sets and the latest fashion of hats. If you couldn’t tell by now, my grandmother used to be a looker.

When the war in Bosnia really kicked off, she took all her shoes, paired them up in their individual boxes, and placed them in an upstairs room for safekeeping. The shoes with three-centimetre heels, she wore around the empty house. You could hear the heels clicking against the fake floors as Zijada cleaned the house, a metronome as her husband smoked next to her in silence.

As soon as they had a way out, my aunt and my mother had taken a bus out of Bosnia. My grandmother had sewn hundred-mark bills into the waistbands of their jeans. It was the only idea she had to hide the money. My mother took that bus all the way to another tiny town that she won’t tell me the name of. I know is that it was close to Italy and inside Croatia. She spent months stuck there, sleeping during the day and waking up at night, so nobody would notice two extra bodies moving around.

There was no way of reaching them except by phone, but there was no phone, except a select few in the capital city, Sarajevo. There was no way to get to the capital city, except for one.

When my grandmother made that decision to walk the 150-kilometre trip to Sarajevo, no matter what, she broke her two rules. First, she had the largest and greatest fight of her life against her husband, who forbid her to go. He said she was still his wife, and had to listen to him. She said that they still had children, so if he wanted to worry about new kids, he could go find a new wife. Second, she had to either wear flat shoes for the first time in a decade, or walk the three-day trip from Počitelj to Sarajevo in heels. I guess blisters on her feet meant more than looking nice.

There was still no way to get new shoes. She contacted one of her old colleagues living nearby, and asked her to bring a pair of flat shoes from Čapljina. It took that colleague three days to figure out how to buy flat shoes, shoes that would be good for hiking, and send it to Počitelj without being noticed. As soon as those shoes came, my grandfather threw his hands up and said he wouldn't even try anymore. She was free to do as she pleased, and if that meant taking an impossible trip across the country, just for the chance of maybe calling her daughters in the middle of a war, then she could do that in any pair of shoes she wanted.

My grandmother left that same night.

There was a guide, taking people from across the country all the way to Sarajevo. These people were desperate. On that first night, the guide told the group of mostly women to stand at least five metres apart. This was their version of social distancing: if foreign forces caught sight of the group, they would start launching grenades in their direction. Five metres apart didn’t just mean they would be harder to hit. It also meant that if one person got hit, shrapnel wouldn't reach anybody else.

My grandmother told me that some of the woman stopped their journey there. They couldn’t handle the idea of not reaching their destination. The guide waited for those women to leave, and then he turned around and started walking. The group walked throughout the first night and most of the second day. Some of the woman started complaining, right around dawn, but stopped when the guide told them to be quiet.

This is still a point of pride for Zijada. Her feet hurt as well, of course. But this was something she was used to. Heels and her husband had taught her how to stay silent. She was able to make this terrible journey without saying a single word.

But they had to stop eventually. The second night, they spent in a wooden cabin in Jablanica. This cabin was completely disconnected from the rest of the world. It was in the middle of the woods. The forest here was full of thick, old trees. Walking five metres apart in forests like these meant some of the women got lost.

Imagine, please, just for a moment—you’re alone, surrounded by trees that have been growing for God knows how long. The only people next to you are strangers. You’ve been walking for a whole day and a whole night. Your feet hurt. You don’t dare call out for help. It was up to you to find your way to the cabin. So, you did. But once you got inside the cabin, you were able to whisper.

The women talked about the plans they had, once they reached the city. One woman was visiting her brother. Another woman was trying to find a way out of the country. My grandmother told them she was trying to call her daughters. These women spent the night sleeping next to each other. They woke up before the sun rose and kept walking.

My grandmother never discovered their names. It was just one of those things.

She says the second day was the worst. It was so much harder than the first day, even though they had slept. She says that nothing could have prepared her for the backbreaking feeling of walking for two days in a row, not even growing up on a farm. Not even working a decade in heels.

They spent their next night just outside of the city, in Hadžići. Google says that the trip from Jablanica to Hadžići is 60 kilometres. Similarly, Google says that the trip from Počitelj to Jablanica is 75 kilometres. What they don’t tell you is this: most of that trip is uphill.

Počitelj is 6 metres above sea level. Mostar, which is 30 kilometres away from Počitelj, is only 60 metres above sea level. Jablanica is 45 kilometres away from Mostar, but Jablanica is 202 metres above sea level. Hadžići is 555 metres above sea level. That means that in two days, she went 500 metres upwards in elevation. And for at least three days, she had contemplated walking that journey in heels.

She made it to Hadžići. Out of the frying pan, and into the fire. Sarajevo was under siege, at the time. There was one way to get into the city, and that was with the Tunnel of Hope. Some people called it the Tunnel of Salvation, or even the Tunnel of Safety, but those were misnomers. Hope was the best thing it had. The rest was a hand-dug tunnel that flooded, that had air so thick your lungs would tear themselves apart, going underneath the airport runway from one neighbourhood outside siege lines and into another neighbourhood right inside. But you still had to get to the tunnel.

Next to the airport, there was a piece of land controlled by the United Nations. Getting there from Hadžići was the easy part. If the group wanted to get to the tunnel entrance, they would have to leave the piece of land controlled by the United Nations. They would have to run across the airport landing strip, in plain sight, with armed forces waiting to shoot at them. Sometimes people made it. Sometimes they didn’t.

The group decided to cross together, at night. This sounded like a good, strategic plan. After all, you don’t see well at night. Groups that went at night had a better chance of making it across. But that also meant this group had hours to think about what might happen.

My grandmother spent those hours reciting phone numbers. Her husband had written several numbers on a piece of paper, and that paper had spent the trip under her shirt. Before the group left the house in Hadžići, she took the paper out and held it in her hand. Just in case.

She said she had never run so fast in her life. One of her shoes fell apart, halfway across. But there were no shots. Every single person made it across the airport and to the tunnel entrance. She crossed that land twice; once running for her life above, the second crawling on her knees below.

When she popped out on the other side of the tunnel, the first thing she did was find her brother. She walked across the city to find him. He told her she was crazy for coming. She told him she needed new shoes, and chucked the shoe that had made it down a broken alleyway for the tanks to run over.

Her brother was the one who took her to a working telephone. She took that piece of paper and dialled the number that her husband had given her. She had walked over 150 kilometres just to check whether her daughters were alright. This was the moment she had used as motivation. This was the moment that would make it all worth it.

If this was a good story, this moment was perfect. I wish I could tell you that it was perfect, and everything was okay, and she got to rest for a few days before making the trip back to Počitelj. Instead, I’m telling you the truth. Her husband had given her an invalid number.

When her brother found out, he almost broke his promise of staying in Sarajevo just to take the trip back to Počitelj with her to beat my grandfather up. By the time they got back to his house, he was calm again. He sat her down, put a hat on, laced up his normal shoes, and went to talk to some people. He didn’t come back for hours. But when he came back, he was carrying another slip of paper, with a new number written down in a shaky, unfamiliar handwriting.

My grandmother refused to get her hopes up. She didn’t let herself think anything until she dialled the number, walking with her brother all the way back to the telephone line again in complete silence. But this time, when she dialled the new number, my mother picked up.

If I ask my mother about this story, she’ll say that her first reaction was to start crying. If I ask my grandmother about this story, she’ll say that my mother’s first reaction was to ask how my grandmother was even in Sarajevo, let alone calling, before they both started to cry. I’ll let you decide who to believe.

That was it. My grandmother got what she came for. She got new shoes from her brother—don’t ask me how he got a pair of woman’s shoes in Sarajevo at the time, I don’t know—and she made her way back to Počitelj with a new group. There were a lot more people leaving Sarajevo than there were entering it. Some were entire families, paying all the cash they had for passage through the Tunnel of Hope. Some were soldiers and volunteers, carrying supplies. And some were people like her, who had gone on this trip alone and were now ready to make their way back home.

She never talks about the trip back. She never mentions how it was like, running back across the airport landing strip. She doesn’t have any stories about sneaking back into Počitelj, almost two weeks after she left, stealing down the hills like a thief and slipping back into her house. She’s never told anybody about the reaction her husband had, when he saw her again, safe and sound, their children safe and together in a city with no soldiers. This is where the story ends for her—with the phone call with her daughters.

There’s a reason I decided to talk about this story. I had other options. But I decided to talk about this, because while this is a story that happened during the war, it is not a war story.

This is a story about a woman. Another person would say this is a story about a Bosnian mother. But before she is a mother, she is a woman. Before she is a Bosnian, she is a human. In the end, this is a story about a woman who went against everything she knew, everything she had been taught to believe and to follow, so that she could check on somebody she loved. My grandmother may never admit this out loud, but I know the truth. If you really want to know my grandmother, this is the important point. The second reason she walked to Sarajevo was because she knew she could.

Rijetke rijeke

Lejla Kusturica sjeda pred kameru i počinje se spremati. Opasno je kompetentna i spremna za akciju, a za manje od sat vremena, obratit će se bosanskoj javnosti i vladi na jednom od vodećih medijskih kanala u zemlji. Na vrhuncu je svoje kampanje protiv malih hidroelektrana i poznata je kao žena koja pokreće stvari. Ali prvo mora održati radionicu.

Kao aktivistica i izvršna direktorica Ateljea za transformaciju zajednice, može se naći gdje god da se promjene trebaju dogoditi - što znači da je naša radionica, s ljudima iz cijelog svijeta i različitog porijekla, bila savršena pozornica za njezin aktivizam i zaštitu prirodnih bogatstava. Kao diplomirana pravnica, Lejlina područja društvenog djelovanja obuhvaćaju zaštitu okoliša, socijalna prava, pa i poduzetništvo mladih.

Odbija da se definiše kao aktivistica za određeni cilj, već kao aktivistica za cijeli život. „Vjerujem u svijet koji bi se mogao dogoditi i spremna sam se boriti za njega“, kaže Lejla. „Odlazila sam iz Bosne šest puta, a sada sam u Sarajevu ... možete i sami skontati, ja se uvijek vraćam nazad kući.“

Politička kompleksnost Bosne – ili bolje rečeno, politička nevolja – djelomično je to što potiče Lejlu da se nastavi boriti. ACT je nedavno osnovana platforma kako bi ujedinila bosanski narod u zajedničkom cilju: da Bosna napreduje kao zemlja, a ne samo društvo. Međutim, ACT nije samo ekološka platforma. Postoji kako bi podržala aktivizam širom Bosne, posebno pokrete koji se bore za izgradnju harmonije.

“Osnivač ACT-a je snažno podržavao ono što nazivamo 'aktivisti rijeke',“ kaže Lejla. “Dakle, prirodno, prvo što smo podržavali preko ACT-a je bila ova grupa aktivista i aktivistica koji su svaki dan riskirali živote kako bi zaštitili rijeke u Bosni i Hercegovini.”

Što je simbolično, jer rijeke povezuju ljude. Bosna ima 244 rijeke, a većina ih je puna divlje i raznolike prirode. Ali nemoralni investitori i korumpirani političari ulaze u kupovinu ovih rijeka, a ti činovi dovode lokalne zajednice u opasnost. „Ljudi podijeljeni po nacionalnoj pripadnosti, ratnoj liniji ... rijeke nemaju granice“, nastavlja Lejla. „Imaju moć da povežu ljude.“

Nažalost, pokušaji energetske tranzicije u Bosni naišli su na još veći stepen korupcije. Jedan od zloglasnih projekata koji je dobio podršku vlade bila je masovna izgradnja 450 malih hidroelektrana, što bi navodno bilo dovoljno za opskrbu 80% potrebne električne energije. Umjesto proizvodnje čiste energije i novih radnih mjesta nakon rata u Bosni, pokret je rezultirao katastrofalnim nestankom malih rijeka.

„Ovo je važno“, kaže Lejla. „Govorimo o cijeloj poljoprivredi ovisnoj o rijeci, ekosistemu oko nje. Imamo mi te velike rijeke koje su uništene nakon Drugog svjetskog rata zbog izgradnje masivnih elektrana, ali ovdje govorimo o manjim potocima s čistom, pitkom vodom. Govorimo o zajednicama koje žive od vode koje nestaju.“

Na kraju su zajednice uzvratile. Lokalne grupe aktivno protestiraju zbog izgradnje i zaštite rijeka od 2010. godine, a Lejla je bila na većini tih protesta. Elektrane su još uvijek u izgradnji, deset godina kasnije, ali se zajednice jednako bune kao i na početku.

„Sada imamo brojeve“, kaže Lejla. “Trenutno u BiH postoji 114 malih hidroelektrana. 110 ih je aktivnih. A energija proizvedena iz tih 110, koje čine gotovo četvrtinu početnog plana – ako se sjećate, plan je bio 450 elektrana za 80% naše potrebne energije – tih 110 elektrana proizvelo je 2,2% naše energije 2020. godine.“

Lejla završava radionicu objašnjenjem svoje teorije o tome zašto je takav pad uopće moguć. Šali se da su crvene zastavice u Bosni više poput crvenih tačaka, te da je s odlaskom mladih iz Bosne nivo lošeg upravljanja koji su ljudi spremni prihvatiti astronomski. „Barem nije rat“, kaže Lejla, a više niko se ne smije. „Barem nema granata. Ako živite ovdje, budite se svaki dan pitajući se zašto nisam na ulici? Zašto ne tražim svoja prava? Pa zašto to ne radimo?“

Ovaj pasivni mentalitet više nije prihvatljiv. Na građanima Bosne je sada da ustanu i traže pravu vlast, ne samo za ljude, već i za dragocjene prirodne resurse koje ova zemlja još uvijek ima.

Rare Rivers

Lejla Kusturica sits in front of the camera and starts to get ready. Dangerously competent and ready for action, she’ll be addressing the Bosnian public and government on one of the top media channels in the country in less than an hour. She’s in the peak of her campaign against small hydro-powerplants, and is known as the woman that gets things started. But first, she has a workshop to hold.

As an activist and executive director of the Atelier for Community Transformation, she can be found anywhere change needs to happen—which means that our workshop, with people from all over the world and different backgrounds, was the perfect stage for her to talk about grassroot activism and the protection of natural resources. With her own background as a graduated jurist, Lejla’s fields of social action span from environmental protection, to social rights, to youth entrepreneurship.

She refuses to define herself as an activist for a specific cause, but rather, an activist for life. “I believe in a world that might happen and I’m ready to fight for it,” Lejla says. “I’ve left Bosnia six times, and I’m in Sarajevo now… you can connect the dots, but I always come back home.”

Bosnia’s political complexity—or better said, political distress—is partially what fuels Lejla to keep fighting. ACT is a platform Lejla is part of, and was recently founded to unify the Bosnian people in a common goal: having Bosnia progress as a country, as well as a society. However, ACT is not inherently an environmental platform. It exists to support grassroot activism across Bosnia, especially those movements that fight to build harmony.

“The founder of ACT was a strong supporter of what we call ‘river activists’,” Lejla says. “So, naturally, the first thing ACT supported was this group of activists, who put their lives on the line every day in order to protect the rivers in Bosnia and Herzegovina.”

What makes this so symbolic is that rivers connect people. Bosnia has 244 rivers, and most are lush with wild and diverse nature. But immoral investors and corrupted politicians are sweeping in to purchase these rivers, and these acts are putting local communities at risk. “People divided by ethnicity lines, war lines… rivers have no borders,” Lejla continues. “They have power to connect people.”

Unfortunately, energy transition attempts in Bosnia have widely been met with even higher levels of corruption. One infamous project that received government backing was the mass construction of 450 small hydro-powerplants, which would have supposedly been enough to provide 80% of needed electricity. Instead of producing clean energy and new jobs after the Bosnian war, the movement resulted in a catastrophic disappearance of small rivers.

“This is important,” Lejla says, dismayed at her own story. “We’re talking about a whole agriculture depending on a river, an ecosystem around it. Major rivers have been destroyed after the Second World War due to the construction of massive powerplants, but we’re talking about smaller creeks with clean and drinkable water. We’re talking about the communities who live off that water falling apart.”

Eventually, the communities fought back. There have been local groups actively protesting construction and protecting rivers since 2010, and Lejla has been to as many as possible. These powerplants are still in construction, ten years later, but these communities are rising up with just as much passion and anger as the start.

“Something we have now is data,” Lejla says. “As of right now, there are 114 small hydro-powerplants in Bosnia. 110 of those are active. And the energy made from those 110 powerplants, which make up almost a quarter of the initial plan—which, remember, the plan was 450 plants for 80% of our energy needed—those 110 powerplants have generated 2.2% of our energy in 2020.”

Lejla finishes the workshop by explaining her theory on why such a decline was possible. She jokes that red flags in Bosnia are more like red dots, and that with youth leaving Bosnia as soon as possible, the level of mismanagement the people are willing to accept is astronomical. “At least it’s not the war,” Lejla says grimly. “At least there’s no bombs. If you live here, you wake up every day asking yourself, why am I not in the street? Why am I not demanding my rights? So why aren’t we?”

This passive mentality is no longer acceptable. It is up to the people of Bosnia now to rise up and demand just treatment, not just of humans, but of the precious natural resources this country still has.

Drop by drop by drop

Water is a basic and fundamental human need. Each human on Earth needs up to 50 litres of water a day; not just for drinking, but also cooking and cleaning. Without water, life on our planet would fall apart in a matter of hours.

However, more than 700 million people globally do not have access to basic water services, and almost 900 million people do not have safe drinking water. Within Bosnia and Herzegovina, there is an overflowing amount of water resources, but almost 50% of the population is not connected to the public water system.

As a researcher and regular author of articles and collected texts on the topic, Alma Midžić held a workshop on the topics of what we call the “commons”, as well as social control of resources, the mechanisms of direct democracy, and practical guides to support local associations and orientations.

“My first activism within water protection was back in 2008,” Alma said. “At the time, I started to think that it wasn’t enough just to protect something. We also need to propose new concepts, some new vision… it wasn’t until 2012 that I learned of this term of a common good, in my search for that kind of concept to act as an umbrella term.”

A crucial distinction Alma drew during the workshop was what separated a “common” good with a “public” good. In her own words, they both operate as a resource that ought to be available to everybody, no matter the context. However, a public good can be consumed indefinitely, without one consumer decreasing the resource for another consumer. With a common good, this resource isn’t infinite—in other words, consumers will affect the quality of the resource for others.

“A water spring is a common good,” she explains, after gathering several questions from the audience. “Another distinction is that a public good is governed by the state. A water supply system is governed by somebody, so it’s a public good. Highways are another example of a public good, as well as riverbanks. That’s why there is a need for a clear definition as to who is governing them. But water springs aren’t governed, and we’re facing a crisis. We’re already seeing real-world examples of people trying to govern common goods.”

A third option is for the citizens of an area to take control over common goods. In terms of water springs, this means that local people would be responsible for the care and protection of their springs. Furthermore, by placing responsibilities on citizens, we’re insuring we can pass these resources down to future generations without conflict.

The main problem with citizens taking control over these goods, which is called commoning, is that these systems are small by necessity. Commoning requires a small and tight-knit community to work together and handle responsibilities equally, which means such a system would be nearly impossible to incorporate in large or wealthy communities. More than anything, commoning requires an intense connection with the good, which also means that these communities often lack the wealth and the basic resources needed in the first place.

Something else Alma addresses in her workshop is the terrifying implications of water being put on the global stock market. As a country, Bosnia and Herzegovina is teeming with water resources, and this is a fact most of the population is aware of. Somehow, it is a fact that the government is either unaware of or unwilling to utilize. Some fear that the country will sell off valuable water sources. Others fear that the government will make no move to protect water until it’s too late.

The struggle towards making water a common good is a reflection of economic crisis and the shifts in balance of power between capital and labour. Several countries, such as Greece, have made steps towards privatizing water supplies in order to insure protection and care. In other countries, such as Slovenia, all water sources have been classified as under the protection of the civilians. With Bosnia and Herzegovina, a lack of decision in any direction is slowly crippling possible futures, and is even increasing the probability of water wars in the area.

However, even these struggles have a good side. For one, it advocates democratic decision-making, as well as the idea of self-government. More importantly, it is an action based on the cooperation of humanity. It is a philosophy of real and human needs. Finally, it is an active criticism of capitalism and blind state control.

Alma finishes the workshop with some examples of activism her team has performed. From protesting hydroelectric dams on small rivers, to protecting local playgrounds and parks, and even supporting medical workers, Alma does it all. It’s a profound message of taking matters into our own hands and inspiring change through actions and not just words. She is living proof that one person can and should make a difference.

Kap po kap po kap

Voda je osnovna ljudska potreba. Svakom čovjeku na Zemlji potrebno je do 50 litara vode dnevno; ne samo za piće, već i za kuhanje i čišćenje. Bez vode, život na našoj planeti bi se raspao za nekoliko sati.

Međutim, više od 700 milijuna ljudi u svijetu nema pristup osnovnim uslugama vode, a gotovo 900 milijuna ljudi nema sigurnu pitku vodu. U Bosni i Hercegovini postoji velika količina vodenih resursa, ali gotovo 50% stanovništva nije priključeno na javni vodovodni sistem.

Kao istraživačica i redovna autorica članaka i tekstova na tu temu, Alma Midžić je održala radionicu o „zajedničkom dobru“, društvenoj kontroli resursa, mehanizmima direktne demokratije i o praktičnim uputama za podršku lokalnim udruženjima i orijentacijama.

„Moj prvi aktivizam u oblasti zaštite voda bio je 2008. godine,“ rekla je Alma. „Tada sam počela misliti da nije dovoljno samo zaštititi nešto. Također moramo predložiti nove koncepte, neku novu viziju... Tek 2012. godine sam saznala za ovaj izraz 'opće dobro', u potrazi za nečim što bi djelovalo kao krovni pojam.“

Ključna razlika koju je Alma povukla tokom radionice bila je ono što je razdvajalo „opće“ dobro od „javnog“ dobra. Kako ona kaže, oboje znači resurs koji bi trebao biti dostupan svima, bez obzira na kontekst. Međutim, javno dobro može se konzumirati neograničeno dugo, a da jedan potrošač ne umanji resurs drugom potrošaču. Kao opće dobro, ovaj resurs nije beskonačan – drugim riječima, potrošači će utjecati na kvalitetu resursa za druge.

„Vodeni izvor je opšte dobro“, objašnjava nakon što je iz publike prikupila nekoliko pitanja. „Druga razlika je u tome što država upravlja javnim dobrom. Vodosnabdijevanjem upravlja neko, pa je to javno dobro. Autoputevi su još jedan primjer javnog dobra, kao i obale rijeka. Zato postoji potreba da se jasno zna ko njima upravlja. Izvorima vode se ne upravlja i onda već imamo krizu. Već vidimo primjere iz stvarnog svijeta ljudi koji pokušavaju upravljati zajedničkim dobrima.“

Treća opcija je da građani nekog područja preuzmu kontrolu nad zajedničkim dobrom. Što se tiče izvora vode, to znači da bi lokalno stanovništvo bilo odgovorno za brigu i zaštitu svojih izvora. Nadalje, prebacivanjem odgovornosti na građane osiguravamo da možemo te resurse prenijeti na buduće generacije, bez sukoba.

Glavni problem sa građanima koji preuzimaju kontrolu nad ovim resursom je to što su ti sistemi po potrebi mali. Za zajedničko korištenje potrebna je mala i usko povezana zajednica koja će raditi zajedno i ravnopravno se nositi sa odgovornostima, što znači da bi takav sistem bilo gotovo nemoguće ugraditi u velike ili bogate zajednice. Osim toga, zajedništvo zahtijeva intenzivnu vezu s resursom, što također znači da tim zajednicama često nedostaju bogatstvo i osnovni potrebni resursi.

Alma se u svojoj radionici osvrnula i na posljedice stavljanja vode na globalno tržište dionica. Kao zemlja, Bosna i Hercegovina ima dosta vodenih resursa, a to je činjenica koje je većina stanovništva svjesna. Nekako, vlada te činjenice ili nije svjesna ili je ne želi koristiti. Neki strahuju da će zemlja prodati vrijedne izvore vode. Drugi strahuju da vlada neće učiniti ništa da zaštiti vodu dok ne bude prekasno.

Borba za pretvaranje vode u opće dobro odraz je ekonomske krize i promjena u ravnoteži snaga između kapitala i radnika. Nekoliko zemalja, poput Grčke, poduzelo je korake prema privatizaciji vodovoda kako bi osiguralo zaštitu i brigu. U drugim zemljama, poput Slovenije, svi izvori vode su stavljeni pod zaštitu građana. S Bosnom i Hercegovinom, nedostatak odluka u bilo kojem smjeru polako koči moguće budućnosti, pa čak i povećava vjerovatnoću ratova za vodu u tom području.

Međutim, čak i ove borbe imaju dobru stranu. Prvo, tako se zagovara demokratsko odlučivanje, kao i ideja samouprave. Što je još važnije, to je akcija zasnovana na saradnji čovječanstva. To je filozofija stvarnih i ljudskih potreba. Konačno, to je aktivna kritika kapitalizma i državne kontrole.

Alma završava radionicu s nekim primjerima aktivističkih akcija koje je njezin tim izveo. Od protestiranja protiv hidroelektrana na malim rijekama, do zaštite lokalnih igrališta i parkova, pa čak i podrške medicinskim radnicima, Alma čini sve. Šalje snažnu poruku kako je važno preuzeti stvari u svoje ruke i nadahnuti promjene kroz djela, a ne samo riječi. Ona je živi dokaz da jedna osoba može i treba stvoriti promjenu.

Take haste, take care!

There are some things worth protecting. However, some of these things are both obvious and not as clear as they may seem. Irhad Suljić, a freelance journalist and hiking guide, took over one of our summer-school workshops to explain the distinctions of and the need for protected areas in Bosnia and Herzegovina. Irhad is not just a journalist, but also an avid hiker and trainer, as well as an active participant in environmental conservation platforms. In this workshop, he decides to define the difference between environmental protection and ecology, the categorization of protected areas, and the issues of local and federal waste management.

A very common irregularity in Bosnia and Herzegovina is that people mix the terms of ‘nature protection’ and ‘ecology’. In fact, it is more accurate to say that people use the term ecology instead of nature protection. Ecology is a scientific discipline of biology, so it must not be used for environmental states or protection. Furthermore, environmental components are diverse. We can talk about protecting air, water, nature, waste and more. But the biggest problem in Bosnia and Herzegovina is that, while the country is rich in forests, lakes, mountains, rivers, etc., it has the least percentage of protected areas by far.

There are a total of six categories of protection. In the first category we have the subsection A, a ‘strict nature reserve’ for scientific use, and the subsection B, for a ‘wilderness area’. The second category is a ‘national park’. The third category is a ‘natural monument’. The fourth category is the area of ’habitat management’. The fifth category is ‘protected landscapes’. Finally, the sixth category is ‘protected areas for resource management’.

The second category is mostly dealt with in Bosnia and Herzegovina, with the controlled existence of four national parks: two which were declared during Yugoslavia and two declared after the Bosnian War. These parks are the Sutjeska National Park, Kozara National Park, Drina National Park, and Una National Park.

However, Bosnia does not have any areas under the first or the fourth category, and many of the registered areas are only protected on paper with virtually no resources or awareness available. There are even issues with the registration of protected areas, such as national parks allowing for invasive human actions, such as hiking or biking. This only adds to the fact that the country does not deal with protection.

An entirely different problem comes from a weak system of waste management. Irhad explained that Bosnia and Herzegovina has four official sanitary landfills, not even close to what is needed in order to fulfill the country’s requirements. Many municipalities use a personal but illegal landfill, which do not follow legal safety requirements. While recycling is a popular topic within sustainability and protection, both legal and illegal landfills rarely undergo the process of trash sorting. In one specific example, the landfill used by the city of Mostar is also used by many smaller municipalities, even though the landfill reached its legal capacity in the 1990s.

A connected issue with waste management is responsibility. In Bosnia and Herzegovina, the responsibility of sustainability and environmental protection falls upon the producers: in other words, if a company creates waste, then the company is required to pay a fee. This fee theoretically goes towards sustainability funds, but this money often slips through the cracks of the system. This results in low sustainability funds and no money to create better landfills or more efficient solutions. Even worse, it means that the average citizen either isn’t aware of their responsibility or has no knowledge on how to take responsibility.

Irhad took the workshop in a new direction with the topic of social media. He drew attention to the power social media has with raising awareness, but how the Bosnian government is either misusing or abusing that power. “Media doesn’t show any kind of interest for these questions,” he says. “I’ve heard this a thousand times, somebody saying, ‘who cares about bears when you don’t have anything to eat?’ And that’s the perspective of most people here, but they aren’t a substitute (…) PR is necessary, a certain type of marketing is necessary, so that media and civilians both are informed of these facts and so that they might want to actually talk about them.”

However, the workshop ended on a high note: Irhad believes most in the power of the people, and especially in the power of the youth. “I think (the youth) is the only way right now,” he answers to a question from the audience. “There’s been some effort to incorporate these kinds of lectures in schools. But they also need life lessons from their parents, philosophical lessons from their elders. It’s a chain reaction. If you teach how to teach, and you incorporate that in schools… I think that’s the only right way to make change. Education means a lot. It means everything. And we’re doing it.”

Čuvaj se, čuvaj!

Postoje neke stvari koje vrijedi zaštititi. Međutim, neke od ovih stvari znaju biti i očite i nejasne u isto vrijeme. Irhad Suljić, novinar i vodič za planinarenje, preuzeo je jednu od radionica naše ljetne škole kako bi objasnio razlike i potrebu za zaštićenim područjima u Bosni i Hercegovini. Irhad nije samo novinar, već i strastveni planinar i trener, kao i aktivni sudionik u platformama za očuvanje okoliša. Na ovoj radionici odlučuje definirati razliku između zaštite okoliša i ekologije, kategorizaciju zaštićenih područja i pitanja lokalne i federalne podjele otpada.

Jako česta nepravilnost u Bosni i Hercegovini je što ljudi miješaju zaštitu prirode i ekologiju. Tačnije je reći da ljudi koriste pojam ekologija umjesto zaštite prirode. Ekologija je naučna disciplina biologije, pa se ne smije koristiti za stanje ili zaštitu okoline, odnosno za životnu sredinu. Komponente životne sredine su razne. Možemo pričati o zaštiti zraka, vode, prirode, otpada i još mnogo. Ali najveći problem u Bosni i Hercegovini sa zaštitom prirode jeste da je zemlja bogata sa šumama, jezerima, planinama, rijekama, itd., a imamo daleko najmanje zaštićenih područja.

Ukupno ima šest kategorija zaštite. U prvoj kategoriji imamo pod A, strogi rezervat prirode i pod B, područje divljine. Druga kategorija je nacionalni park. Treća kategorija je spomenik prirode. Četvrta kategorija je područje upravljanja staništem. Peta kategorija je zaštićeni pejzaž. Šesta kategorija su zaštićena područja za upravljanje resursima.

Drugom kategorijom uglavnom se bavi Bosna i Hercegovina, s četiri nacionalna parka: dva koja su proglašena za vrijeme Jugoslavije i dva proglašena nakon rata. Ovi parkovi su Nacionalni park Sutjeska, Nacionalni park Kozara, Nacionalni park Drina i Nacionalni park Una.

Međutim, Bosna nema nijedno područje pod prvom ili četvrtom kategorijom, a mnoga od registriranih područja zaštićena su samo na papiru, bez praktično dostupnih resursa. Postoje čak i pitanja oko registracije zaštićenih područja, poput nacionalnih parkova koji omogućavaju invazivne ljudske akcije. To samo potvrđuje da se država ne bavi zaštitom.

Potpuno drugačiji problem dolazi zbog slabog sistema upravljanja otpadom. Irhad je objasnio da Bosna i Hercegovina ima četiri službene sanitarne deponije, čak ni blizu onoga što je potrebno da bi se ispunili zahtjevi zemlje. Mnoge općine koriste ličnu, ali ilegalnu deponiju koja ne slijedi zakonske sigurnosne zahtjeve. Iako je reciklaža popularna tema u okviru održivosti i zaštite, legalne i ilegalne deponije rijetko prolaze kroz proces sortiranja. U jednom konkretnom primjeru, deponija koja se koristi za Mostar i mnoge manje općine je legalizovana 1990-ih godina.

Povezano pitanje je ko treba biti odgovoran za upravljanje otpadom. U Bosni i Hercegovini, ta odgovornost pada na proizvođače: drugim riječima, ako firma stvara otpad, onda mora i platiti naknadu. Ova naknada teoretski ide za fondove održivosti, ali se ovaj novac često izgubi u sistemu. Rezultat su niski fondovi održivosti i premalo novca za stvaranje boljih deponija ili rješenja. Što je još gore, to znači da većinom građani ili nisu svjesni svoje odgovornosti ili nemaju uopće znanje o tome kako preuzeti odgovornost.

Irhad je radionicu okrenuo u novom smjeru s temom socijalnih medija. On je skrenuo pažnju na moć koju mediji imaju u širenju svijesti, ali i na to kako bosanska vlada zloupotrebljava tu moć. „Jednostavno, te priče nemaju prostora,“ kaže. „X puta sam čuo: 'Koga je briga za medvjeda ako ljudi nemaju šta da jedu?' To je po meni zamjena teza, tako ne ide razmišljanje (...) treba potaknuti određen PR, određeni marketing, da se i mediji i građani dobro informišu o tome i da hoće i da pričaju o tome.“

Međutim, radionica je završila u pozitivnijem tonu: Irhad najviše vjeruje u moć ljudi, a posebno u moć mladih. „Mislim da su (mladi) trenutno jedini način“, odgovara na pitanje iz publike. „Bilo je nekoliko akcija da se ovakve vrste predavanja ugrade u škole. Ali trebaju im i životne lekcije od roditelja, filozofske lekcije od starijih. To treba da bude lančana reakcija. Ako predajete kako predavati, i to uključite u škole... Mislim da je to jedini pravi način da se stvori promjena. Obrazovanje mnogo znači. Znači sve. A mi to i radimo.“

Ubiti podrugljivca u sebi

Zaustavite stranca na ulici u bilo kojoj zemlji na svijetu i pitajte šta zna o Bosni i Hercegovini. Većina će vam reći da su čuli da je jednom bio rat. Zemlja ima toliko toga za ponuditi, a nema platformu putem koje bi doprla do ljudi, pa pada u depresiju sa svojim bezbrojnim, neispričanim iskustvima koji se kriju ispod površine.

Anes Osmić, asistent na Filozofskom fakultetu i urednik časopisa za mlade Karike, iskoristio je priliku da ispriča jednu takvu priču. Podrugljivci je web-serija od šest epizoda, koju je on napisao i producirao kako bi podijelio neka iskustva takozvane „generacije 1.5“ – mladih u Bosni i Hercegovini koji su odrasli nakon završetka rata, koji ga nikada nisu iskusili, ali osjećaju njegov svakodnevni utjecaj.

Zaplet serije je da je grupa izgubljenih, usamljenih bh. tinejdžera u mirovnom kampu sklopila pakt da ubiju svoje očeve. Damir, ili Dado, ima duboku mržnju prema svom biološkom ocu zbog zlostavljanja majke. Jagodin otac je napustio nju i njenu majku prije nekoliko godina i odbija da bude aktivan dio porodice. Ognjen, ili Ogi, ima oca koji je zbog narkolepsije prespavao veći dio Ogijevog djetinjstva, a nastavlja s tim i u njegovim tinejdžerskim godinama. Konačno, Saja živi sa sjenom odsutnog oca koji je poginuo tokom rata i ostavio nedostižno naslijeđe za sobom.

Svaki lik priča drugačiju priču. Međutim, serija je mnogo više od akcije. Podrugljivci istražuje teme identiteta, generacijske traume, duboko ukorijenjene etničke podjele, otrovnu porodičnu dinamiku i kako se riješiti stvari koje vas povređuju. Dubinska je to priča o mladima koji odrastaju u svijetu koji ih ne prepoznaje i o tome kako se može preuzeti kontrola nad svojim životima.

Za svakoga ko je odrastao u Bosni, ovo su dobro poznate borbe. Podrugljivci daje zastrašujuće realan prikaz kako takva iskustva mogu pokvariti porodičnu dinamiku i promijeniti vaš pogled na takozvani normalni život.

Jedna učesnica ljetne škole daje svoj jedinstven i ličan pogled na seriju. „Kao dijete iz mješovitog braka (moja mama je Bošnjakinja a moj tata je Srbin iz Bosne), ja se identificiram sa serijom na mnogo načina. Jedan primjer – u osnovnoj i srednjoj školi, imala sam prijateljice iz Srbije. Sjećam se da mi je jedna od ovih prijateljica jednom rekla da sam više naslijedila od mog oca nego od moje majke, u smislu da sam više Srbijanka nego Bošnjakinja. Isto se sjećam da su se ove prijateljice smijale mom Ijekavskom dijalektu. Ja često razmišljam o ovim iskustvima. Šta su ove djevojke prečule i naučile od svojih roditelja i porodice? Svi ljudi, ne samo Bošnjaci, Srbi, i Hrvati, moraju pronaći svoj unutrašnji mir.“

Međutim, za strance koji su zainteresirani za takve dinamike, web-serija djeluje manje kao alarm na buđenje, a više kao dobronamjeran šamar u lice. „Teško mi je gledati ove podjele u društvu,“ kaže druga učesnica nakon odgledane serije. „Ne samo u seriji, nego i u svakodnevnom životu. Teško mi je o tome razgovarati jer nisam sudjelovala u događajima devedesetih godina. Sve to gledam sa strane, sve to poznajem iz knjiga i reportaža. Netko može reći da mi je lako reći: 'Moramo prihvatiti prošlost takva kakva je bila.'. Nisam to osjetila na svojoj koži.“

„Bilo bi dobro da ljudi počnu o tome razgovarati,“ kasnije doda. „Otvoreno i ozbiljno, da se pokrene jedan zdrav i konstruktivan dijalog, da se ljudi pomire međusobno, da ne prosljeđuju ovu mržnju i predrasude drugim generacijama, da se napokon stavi završna točka. Nisu svi ljudi odgovorni za rat. Nisu svi počinili zločine. Definitivno treba više takvih projekata kao što su Podrugljivci Anesa Osmića.“

"Uvijek biram umjetnost", kaže Anes dok završava radionicu. “Umjetnost je način na koji dijelite emocije, a emocije su način na koji pričate priču. Muzika, humor... čak i jezik. Znam da je ova serija dobar način da dođemo do ljudi, da razgovaramo o našim traumama i izgradnji mira. Ako ništa drugo, početak je. ”

Misao za kraj bio je pojam negativnog mira. Drugi učesnik je objasnio da negativni mir postoji kao odsustvo nasilja. Nasilno zaustavljanje ne znači nužno da se mir vratio; cilj je pozitivan mir, koji podrazumijeva i odsustvo nasilja i razvijanje sukoba na načine koji promiču novi i potrebni rast. Razumijevanjem razlike između pozitivnog i negativnog mira, mi činimo još jedan korak prema podržavanju vlastitog očuvanja mira.

Seriju možete gledati na bosanskom jeziku sa engleskim titlovima klikom na vezu:

Ako to učinite, poručite Anesu da vas je poslalo Udruženje 'Lingvisti'!

Shoot your Scene, Shoot your Father

Stop a stranger in the street, in any country in the world, and ask them what they know about Bosnia and Herzegovina. The majority will tell you that they heard there used to be a war. With so much to offer, and no platform upon which to reach people, the country is falling further into obscurity and with countless, untold stories lurking beneath the surface.

Anes Osmić, an assistant professor at the Faculty of Philosophy and an editor of the youth magazine Karike, has taken the opportunity to tell one of these stories to heart. The Mockers (Bosnian: Podrugljivci) is a six-episode web-series, written and produced by Anes to share some of the experiences of what is being affectionally called the “1.5 generation”; the people in Bosnia and Herzegovina who grew up directly after the war ended, having never seen it directly but being affected by it every day.

A basic pitch of the web series is a group of lost, lonely Bosnian teenagers finding each other at a peacekeeping camp and making a pact to kill their fathers. Damir, or “Dado”, carries a profound hatred to his biological father for the abuse upon his mother. Jagoda’s father left her and her mother years ago, and refuses to take part in their family. Ognjen, or “Ogi”, has a father whose narcolepsy has ensured he slept through most of Ogi’s childhood, and is doing a great job of sleeping through his teenage years. Finally, Saja is living with the shadow of an absent father who died during the war and left behind an unattainable legacy.

Each character from the main cast tells a different story. However, the web series is a lot more than an action flick. The Mockers explores themes of identity, generational trauma, deep-rooted ethnic divides, toxic family dynamics, and how to let go of the things that hurt you. It tells a profound story of young adults, growing up in a world that does not recognize them, and how they take control of their lives.

For anybody who grew up in Bosnia, these struggles are well-known ones. The Mockers gives a terrifyingly realistic portrayal of how these experiences warp family dynamics and change how you view a so-called normal life.

One Summer School participant gives her unique and personal take on the series. “As a child from what we call a mixed marriage (my mother is Bosniak and my father is a Serb from Bosnia), this series resonated with me. In primary and secondary school, I had friends from Serbia. I remember one of these friends once telling me that I inherited more from my father than from my mother, in the sense that I was more Serb than Bosniak. I remember these friends laughing at my dialect… I often think about this. What did these girls hear from their parents, what did they learn from their family? All people, not just Bosniaks, Serbs, and Croats, must find their inner peace.”

However, for foreigners interested in understanding such dynamics, the web-series acts as less of a wake-up call and more of a well-meaning punch to the face. “It’s difficult to see these divisions in society,” another participant said after finishing the series. “Not just here, but in everyday life… it’s hard for me to talk about it, because I didn’t take part in the events of the 1990s. I’ve experienced it from the side-lines, from books and reports. Someone like me might find it easy to say that it’s time to move on from the past, because I didn’t feel it on my own skin.”

“It would be good for people to talk about this,” she adds later. “Openly and seriously, to start healthy and constructive conversations and for people to reconcile with each other, and not just to pass this hatred and prejudice on to other generations. Not all people are responsible for the war. Not everyone committed crimes. It takes projects like The Mockers to start these conversations.”

“I always choose art,” Anes says, while finishing up the workshop. “Art is how you reach out and share emotions, and emotions are how you tell a story. Music, humour… language. I know this show is a good way to reach people, to talk about our trauma and our peacebuilding. If nothing else, it’s a start.”

A final thought was the term of negative peace. Offered by another participant, negative peace exists as an absence of violence. He explains that a violent act stopping doesn’t necessarily mean peace has returned; the goal is positive peace, which implies both the absence of violence and the unfolding of conflict in ways that promote new and crucial growth. In understanding the difference between positive and negative peace, Anes’s audience takes one more step towards upholding their own peacekeeping.

You can watch The Mockers in Bosnian and with English subtitles at the following link:

If you do watch it, make sure to tell Anes hello from the Association “Linguists” in the comments!

Zero Waste, Zero Worries

What is the real overlap with sustainability and low waste living—and is there a difference between the two? What are the different levels of living low-waste? How often do you need to use a tote bag for it to be better than a plastic bag? What does conscious consumerism even mean? And how can we cut down on the food we throw away every single day?

These are all questions that were tackled at the low-waste living workshop with Marijana Kandić. During this workshop, Marijana went into her journey as a low-waste activist, the tips and tricks she has been using for the past few years to cut down on creating waste, and the underlying mentality that comes with living a sustainable life.

“I have been a mountaineer and rock climber for some time now,” Marijana said in her introduction. “On one of my trips to the mountains (in Bosnia and Herzegovina), I noticed the amount of trash. Even if you go to a mountain peak, you’ll see trash—a lot of plastic bags, a lot of plastic bottles… so I started exploring what makes people litter. And three years ago, I got into a zero-waste lifestyle and started making these small steps to see how far I could actually go. I wanted to see these obstacles I would meet and how I would overcome them.”

Even today, Marijana has not reached a completely zero-waste lifestyle. However, she makes it an important point that a complete lifestyle of this kind is nearly impossible to achieve, and that the focus should be on incorporating changes in your everyday life that are just as sustainable to you as they are for the environment.

Her online platform, BeeEcho, functions under the exact same mentality—in fact, it is the only low waste platform in Bosnia and Herzegovina. Instead of impossible expectations and a militant schedule, BeeEcho works to create and promote an inclusive environment, where people can share tips and tricks on making changes and affecting their world in ways they might not even recognise. One of the ways Marijana does this is by classifying what it means to be low-waste, going back to the basics of the four R’s of recycling: “Rethink, Reuse, Reduce, Recycle”.

“The first R is sometimes known as R0, for Rethink,” she explains. “And that’s because it all starts with thinking. Before we buy something, do we really need it? Can we find an alternative? Do we already have something that can replace it? Rethinking focuses on our habits, our intentions when we buy something.”

Marijana’s second R takes the place of Reduce: not just the amount of plastic waste, but the amount of items we actually use. Whether you reduce your waste by swapping clothes with friends instead of buying new ones every season, buying necessities in loose bulk instead of pre-packaged, or even buying glass water bottles instead of plastic, all of these are ways for a person to both reduce the amount they spend on new things and to reduce the amount of overall trash they make.

The third R stands for Reuse. “I feel like it’s a ten-step programme,” one participant joked later. “Rethink, reduce, reuse, reuse, reuse … and then recycle.” And they’re not far off. What Marijana teaches is that it is always better to see whether you can reuse something you already have to suit some new purpose instead of buying something new. This can mean anything from reusing plastic grocery bags instead of buying tote bags, or using silverware instead of replacing it with something decomposable. In essence, buying something sustainable is still buying something, which still ends up creating waste. Upcycling is a useful term for people trying to reuse objects.

The final R stands for Recycle. However, Marijana’s unusual commentary had her audience double-guessing whether recycling was a valid option. Not only is recycling nearly impossible for an individual to do in Bosnia and Hercegovina, but recycling companies responsible for sorting through general trash only end up recycling about 0.2% of it. In order for recycling to become invaluable, each country and government must take interest in supporting and enforcing it.

However, waste isn’t just plastic: another topic Marijana focused upon is the issue of food waste. In a global society where one-third of the population is starving, and one-third of our food production is being thrown away, it is essential to discuss how we can apply the four R’s to buying food. While individuals can make compost bins to use food scraps for their personal gardens or plants, it draws the same parallel to buying a plastic cup to try and recycle it. People can also learn how to rethink the way they see food, reduce the amount of food they buy, and even reuse food in creative ways.

Marijana then turned the workshop into an interactive support group. One participant confessed having issues with buying enough or too much for proper portion sizes. Another participant talked about constantly buying vegetables and then never using them. Some of the suggestions from the audience went from the traditional meal prepping, to making meals out of leftovers, to re-arranging your fridge so that perishable products are the first things you see and the easiest to reach. In each of these suggestions, Marijana would go back to repeat how these steps weren’t just about using all the food you buy, but also being mindful of how much you can use.

Another point Marijana made was to brainstorm ideas on small changes people could incorporate to start their zero-waste journey. Some ideas were reusing plastic or cotton bags for groceries, buying food in bulk or using your own containers to store food in stores, having a water bottle instead of buying water, swapping plastic or aluminium foil with beeswax wraps, and using old clothes as cleaning rags instead of paper towels.

Throughout the workshop, Marijana focused on being open-minded, inclusive, and interactive with her audience. A vast majority of the audience said they were excited about incorporating some of these zero-waste changes in ways that worked for them and the people around them. More than that, these participants were willing to see these lifestyle changes as an adventure and not a loss, and saw it as the next step towards a sustainable future.

Život bez smeća, život bez nesreća

Šta se preklapa sa održivošću i životom bez otpada – i da li tu postoji razlika? Koji su različiti načini da se živi bez otpada? Koliko često treba nositi ceker da bi postao bolji od plastične kese? Šta znači 'svjesni konzumerizam' uopšte? I kako možemo smanjiti količinu hrane koju bacamo?

Ovo su sve pitanja koja smo postavili na radionici za život bez otpada sa Marijanom Kandić. Tokom radionice, Marijana je objasnila kako je ustvari krenula na svoje putovanje kao aktivistica, podijelila savjete i trikove koje koristi posljednjih nekoliko godina kako bi smanjila stvaranje otpada i osnovni mentalitet koji dolazi sa održivim životom.

„Već neko vrijeme idem na planine“, rekla je Marijana u svom uvodu. „Na jednom od svojih putovanja na planinu (u Bosni i Hercegovini) primijetila sam koliko imamo smeća. Čak i ako odete na vrh planine, vidjećete smeće – puno plastičnih kesa, puno plastičnih boca... pa sam počela istraživati zbog čega ljudi ne kupe svoje smeće. Prije tri godine sam se susrela sa principima života bez ikakvog otpada i počela s ovim malim koracima, kako bih vidjela dokle mogu doći. Htjela sam vidjeti koje su to prepreke i kako ih mogu prevladati. “

Marijana ni danas nije potpuno savladala življenje bez otpada. Međutim, tvrdi da je nemoguće u potpunosti postići ovaj životni stil i da fokus treba da bude na promjenama u svakodnevnom životu koje su jednako održive za nas kao i za životnu sredinu.

Njena platforma BeeEcho radi po istim principima – zapravo, to je jedina platforma o načinu života bez otpada u Bosni i Hercegovini. Umjesto nemogućih očekivanja i 'militantnog' rasporeda, BeeEcho radi na promociji inkluzivnog okruženja, gdje ljudi mogu dijeliti savjete i trikove o promjenama i kako to utiče na svijet na načine koje možda i ne prepoznajemo. Jedan od načina kako Marijana to radi je sa definicijom i klasifikacijom šta tačno znači biti „zero waste“ i ponavljanje osnove četiri R reciklaže: „Rethink, Reuse, Reduce, Recycle“ (na bosanskom: preispitati, ponovno upotrijebiti, smanjiti, reciklirati).

„Prvi R je poznat pod nazivom R0, što je preispitivanje (Rethink)“, objašnjava. „I to zato što sve počinje s razmišljanjem. Prije nego što nešto kupimo, da li nam je zaista potrebno? Možemo li naći alternativu? Da li već imamo nešto slično što možemo koristiti? Preispitivanje se fokusira na naše navike, naše namjere, šta ustvari mislimo kada nešto kupujemo“.

Marijanin drugi R znači smanjiti (Reduce): ne samo količinu otpada, već i količinu predmeta koje koristimo. Bilo da razmijeniš odjeću sa prijateljima umjesto da kupiš nešto novo, bilo da kupiš šta treba iz rinfuze umjesto nešto već upakovano ili čak da kupiš staklenu bocu za vodu umjesto da koristiš plastiku, sve su to načini da osoba smanji koliko troši na nove stvari i da smanji količinu smeća koje napravi.

Treći R označava ponovnu upotrebu. „Čini mi se to kao program od deset koraka“, šalila se kasnije jedna studentica. „Preispitajte, smanjite, ponovo upotrijebite, ponovo upotrijebite, ponovo upotrijebite... i onda tek reciklirajte.“ I nije bila u krivu. Ono što nas Marijana uči je da je uvijek bolje vidjeti da li možemo ponovo nešto koristiti za novu svrhu, umjesto da kupimo nešto novo. To može značiti bilo šta, od upotrebe iste plastične kese dok ne pukne prije nego što kupimo novi ceker, ili upotrebe posuđa koje već imamo umjesto da kupimo sve novo napravljeno od nečega što se može razgraditi. U suštini, kupovina bilo čega je i dalje kupovina, što na kraju ipak stvara otpad. „Upcycling“ je često korišten izraz za ljude koji ovo rade.

Konačni R znači recikliranje (Recycle). Međutim, Marijanina neobična perspektiva je potaknula ljude da razmišljaju da li je recikliranje uopšte opcija. Ne samo da je recikliranje u Bosni i Hercegovini gotovo nemoguće, već firme odgovorne za recikliranje na kraju samo oko 0,2% od svega što imaju recikliraju. Da bi recikliranje postalo korisno, država i vlada moraju se zajedno zainteresovati za podršku i sprovođenje sistema.

Međutim, otpad nije samo plastika: druga tema na koju se Marijana fokusirala je pitanje otpada od hrane. U globalnom društvu gdje trećina stanovništva gladuje, a trećina proizvodnje hrane se baca, moramo razgovarati kako možemo koristiti četiri R za kupovinu hrane. Dok pojedinac može napraviti kantu za kompost kako bi ostatke hrane koristio za baštu ili biljke, ista paralela se može povući sa kupovinom plastične čaše kako bismo je pokušali reciklirati. Ljudi također mogu preispitati način na koji vide hranu, smanjiti količinu hrane koju kupuju, pa čak i ponovo koristiti hranu na kreativan način.

Marijana je zatim radionicu pretvorila u interaktivnu grupu. Jedan učesnik je priznao da ima problema sa veličinom porcija i da često kupuje premalo ili previše hrane. Drugi je rekao kako stalno kupuje povrće i nikada ga ne koristi. Neki od prijedloga publike su išli od tradicionalnog pripremanja obroka, do jela od ostataka hrane, da preuređivanja frižidera tako da su kvarljivi proizvodi prvo što se vidi i najlakše dohvati. Za svaki od ovih prijedloga, Marijana se vratila da ponovi kako se ne radi samo o korištenju sve hrane, već i o tome koliko možemo da koristimo i kako.

Potom nas je Marijana pozvala da razmislimo o malim promjenama koje bismo svi mogli da ugradimo da započnemo svoje putovanje života bez otpada. Neke ideje su bile cekeri za namirnice, kupovina hrane na veliko ili da se koriste sopstvene posude za hranu u prodavnicama, staklena ili metalna boca vode umjesto kupovine vode, zamjena plastike ili aluminijumske folije sa oblogama od pčelinjeg voska i upotreba stare odjeće za čišćenje umjesto papirnih ubrusa.

Tokom čitave radionice, Marijana se fokusirala na otvorenost, inkluzivnost i interaktivnost sa publikom. Većina su rekli da će vrlo rado početi sa nekim od ovih promjena koje odgovaraju njima i ljudima oko njih, da mogu svi nekako živjeti bez otpada. A povrh toga, učesnici su bili voljni da ove promjene vide kao avanturu, a ne kao gubitak. Na kraju, vidjeli su promjene životnog stila kao sljedeći korak prema održivoj budućnosti.

How We “Think Nature”

In the first of many workshops for the B/C/S summer intensive course, we invited Tarik Moćević to the virtual stage. Tarik is the current Project Officer for “Think Nature!”, a three-year project with the goal of directly increasing the influence civil society has on ecological protection in Bosnia and Herzegovina. Since then, the “Think Nature” project has supported 41 projects and a total of 69 local civil society organizations, as well as 37 public schools. The project was organized by the Centre for Civil Society Promotion, one of the top and most influential organizations in the country.

“What’s especially important to us,” Tarik mentions during this introduction, “is how we see these figures, how we count these results. These are cleaning actions, agreements with public and private companies to reduce their use of plastic, involving local communities in environmental activities… These are real results.”

The “Think Nature” project can be broken down into five active components; Collaboration, ECO-Hubs, ECO-Schools, Youth Action, and ECO-Media. Collaboration works towards new, systematic, and joint solutions to ecological problems. ECO-Hubs allow for concentrated local efforts and resources to be used to educate, engage, and communicate with the community. ECO-Schools support ecological programs and extra-curriculars to be incorporated within curricula. Youth Action calls young adults to be proactive and volunteer in various activities. Finally, ECO-Media makes sure all these efforts are recorded and used to spread the word to possible new participants over various media platforms.

9 ECO-Hub networks exist across Bosnia and Herzegovina, with each operating in several municipalities at the same time. Some specific ECO-Hub activities Tarik presented included the clean-up of an illegal landfill between two municipality borders near Maglaj, an Open Day of the facilities during World Environment Day to spread awareness and individual eco-friendly practices in Mostar, and several cleaning actions of land and lakes around Blagaj.

“In all these events, these people who are working and cleaning up, usually teenagers, they aren’t official members of any organization. All these events are actively searching for volunteers,” Tarik says, responding to an audience question on how non-volunteers could still help Bosnia’s environment. The topic was related to how the “Think Nature” project actively works to involve young people in volunteer work, the promotion of new activities, and various creative or practical competitions. All this inspires a chain of new activists working with ECO-Hubs. “Change starts from the individual… we start within ourselves.”

Another project Tarik mentioned proudly was improving the implementation of technical inspections of motor vehicles, resulting in the publication of a practical manual for the additional application of ECO tests on engines. This manual also holds statistics showing pollution from gas vehicles slowly lowering over the past few years, even though it remains a problem.

Similarly, the project formed a parliamentary debate on solving the problem of air pollution in the city of Tuzla. In the winter of 2020, Tuzla was right next to Sarajevo with peak air pollution rates, making them some of the most polluted cities in the world. This debate was made to raise awareness among young people, which also resulted in several theatre plays and art installations in cooperation with the Tuzla Youth Theatre.

Tarik then moves on to their use of media platforms. “(We must be) aware that these topics we are talking about now, environmental protection, it isn’t represented that much in Bosnian media,” he explains. “We try to change that by awarding a percentage of our grants to media production.” This is a point Tarik returns to—the first step of progress is awareness, and the “Think Nature” project works to incorporate awareness in each activity.

However, the project doesn’t just supply grants. It also makes and supports ecological programs, one of which is the “I’m Planting, How About You?” campaign. This campaign worked to teach adults with no ecological experience on how to plant and sustain personalized gardens, working all over Bosnia and Herzegovina to provide these adults with the practical skills needed for effective food cultivation and the mental support it provides. As a result, the project distributed over 3,000 seeds to 100 families, produced 15 gardening tutorials, and held two micro-garden competitions.

In the end, the “Think Nature” project exists to support everybody in the civil sector—civilians, non-governmental organizations, and all kinds of activists—to become involved with the environmental protection of the country they live in. Whether this comes through cleaning activities, media awareness, school programs, or photography competitions, Tarik and the rest of his co-workers are working together to plant the idea of a better future.

Naše 'misli o prirodi'

Na prvoj od mnogih radionica na ljetnom intenzivnom kursu B/H/S jezika, ugostili smo Tarika Moćevića. Tarik je trenutno projektni službenik za „Misli o prirodi!“, trogodišnji projekat s ciljem povećanja uticaja civilnog društva na zaštitu okoliša u Bosni i Hercegovini. Od tada je „Misli o prirodi!“ podržao 41 dodatni projekat i ukupno 69 lokalnih organizacija civilnog društva, kao i 37 javnih škola. Centar za promociju civilnog društva, jedna od najboljih i najuticajnijih organizacija u zemlji, organizovao je projekat.

„Ono što nam je posebno važno“, kaže Tarik tokom uvoda, „jeste to kako vidimo ove brojeve, kako računamo ove rezultate. To su sada akcije čišćenja, dogovori sa javnim i privatnim kompanijama da se smanji upotreba plastike, uključivanje lokalne zajednice u ekološke aktivnosti... To su pravi rezultati.“

Projekat „Misli o prirodi!“ može se podijeliti na pet aktivnih komponenti: zagovaranje, eko HUB-ovi, eko škole, mladi i eko mediji. 'Zagovaranje' pravi nova, sistematska i zajednička rješenja ekoloških problema. 'Eko HUB-ovi' omogućavaju koncentracije lokalnih resursa koji se mogu koristiti za obrazovanje, angažovanje i komunikaciju sa zajednicom. 'Eko škole' podržavaju nove školske i vannastavne ekološke programe koji se uključuju u nastavne planove. 'Mladi' poziva mlade odrasle da budu proaktivni i da volontiraju u raznim aktivnostima. Na kraju, eko mediji osiguravaju da se sve ovo zabilježi i da se koristi za pozivanje mogućih novih učesnika preko raznih medijskih platformi.

Devet eko HUB-ova postoji širom Bosne i Hercegovine, a svaki radi istovremeno u nekoliko općina. Neke specifične aktivnosti eko HUB-ova koje je Tarik predstavio uključuju čišćenje deponije između dvije općinske granice u blizini Maglaja, Dan otvorenih vrata tokom Svjetskog dana zaštite okoliša za širenje svijesti u Mostaru i nekoliko akcija čišćenja zemlje i jezera oko Blagaja.

„U svim ovim akcijama, oni koji okupljaju, osobe, ljude, uglavnom omladinu, oni nisu članovi organizacije. U svim ovim akcijama učestvuju volonteri,” kaže Tarik, odgovarajući na pitanje o tome kako stranci ili pojedinci i dalje mogu pomoći bez članstva. Tema se odnosila na to kako projekat „Misli o prirodi!“ aktivno uključuje mlade u volonterski rad, sa promocijom novih aktivnosti i raznih takmičenja. Sve ovo služi kao inspiracija novim aktivistima koji mogu radi sa eko HUB-ovima. „Promjene uvijek kreću od pojedinaca… krećemo od sebe.“

Još jedan projekat koji je Tarik spomenuo jeste poboljšanje tehničkih pregleda motornih vozila, što je rezultiralo objavljivanjem praktičnog priručnika za dodatnu primjenu ekotestova za motore. Priručnik sadrži statistiku, koja pokazuje da se zagađenje na vozilima polako smanjuje tokom zadnjih nekoliko godina, iako je i dalje problem.

Također, projekat je pokrenuo raspravu u skupštini o rješavanju problema zagađenja vazduha u Tuzli. Prošle zime je Tuzla bila kao Sarajevo sa nivoom zagađenja u vazduhu, što ih čini jednim od najzagađenijih gradova na svijetu. Debata je počela kao promocija svijesti kod mladih, što je rezultiralo i sa nekoliko pozorišnih predstava i umjetničkih instalacija u saradnji sa Pozorištem mladih Tuzla.

Zatim, Tarik prelazi na upotrebu društvenih medijskih platformi. „(Moramo) biti svjesni da ove teme o kojima govorimo – 'zaštita okoliša' – nisu zastupljene u bosanskim medijima“, objasni. „Pokušavamo to promijeniti tako da damo procenat grantova samo za medijsku produkciju.“ Ovo je tačka kojoj se Tarik stalno vraća – prvi korak napretka je svijest, a projekat „Misli o prirodi!“ radi na uključivanju svijesti.

Međutim, projekat nije samo za dijeljenje grantova. Također podržava i prave ekološke programe, od kojih je jedan kampanja „Ja sadim, a ti?“. Ova kampanja je radila na podučavanju odraslih bez ekološkog iskustva kako saditi i održavati vrtove. Radili su širom Bosne i Hercegovine kako bi odrasle naučili praktičnim vještinama koje su potrebne za efikasno uzgajanje hrane i mentalnu podršku koju pruža. Na kraju, projekat je distribuirao preko 3.000 sjemena za 100 porodica, proizveo je 15 tutorijala o vrtlarstvu i održao dva takmičenja o mikro-vrtu.

Na kraju, projekat „Misli o prirodi!“ postoji da bi podržao sve u civilnom sektoru – građane, nevladine organizacije i sve vrste aktivista – da se uključe u zaštitu životne sredine zemlje u kojoj žive. Nema razlike da li se to odvija kroz aktivnosti čišćenja, medijske svijesti, školskih programa ili takmičenja u fotografiji, Tarik i njegovi saradnici rade zajedno da zasiju ideju za bolju budućnost.

We'll Be Coming Down Trebević When We Come

“Welcome and good day,” says Zoran Ćatić, director and radio host. He’s sitting in a moving cable car, a massive city spread out behind him. “Your hosts for the day are Nenad—” motioning towards the man next to him. “And Zoran,” he continues, motioning towards himself. “I hope you’re all ready for the tour.”

This is not an unusual start to a tour of Sarajevo. What’s so unusual about it is that Zoran and Nenad aren’t talking to anybody; rather, they’re talking to a small camera Zoran is holding up in front of him and pointing out the window of the cable car. This virtual tour is how the Association of Language and Culture ‘Linguists’ circumnavigated recent epidemiological measures due to the COVID-19 pandemic, and how they allow students from thousands of kilometres away to glimpse into everyday city life.

Zoran happily starts the tour with an explanation of the city we all love. Sarajevo was founded sometime around 1450s by the Ottoman Empire. The first governor of Sarajevo, Isa-Beg Ishaković, is held responsible for the transformation of a few shacks to the grand capital it is today. By 1660, Sarajevo was as important as Istanbul, with a population of 80,000. Now, Sarajevo has a population of 275,000 within city lines, with over 555,000 in the metropolitan area, and can be seen perfectly from the Trebević cable car.

The cable car was built in 1959 and was used during the 1984 Winter Olympics before it was destroyed by the war. However, it was recently rebuilt in 2018. It connects the city of Sarajevo to the mountain Trebević, crossing an elevation of over 600 m in 9 minutes. Less than a 5-minute walk away from the cable car is the Sarajevo Brewery. Founded in 1864, it is considered the first industry-based profession in Bosnia and Herzegovina.

Bells from the Church of Saint Anthony of Padua ring in the background. On some days, the bells will ring at the same time as the adhan from the Emperor’s Mosque. The same neighbourhood holds both as a testament to Sarajevo's diversity and history—both buildings are hundreds of years old.

Next up, Zoran and Nenad take their virtual watchers to the Latin Bridge. Not just one of the oldest preserved bridges in Sarajevo, it is also the location of the assassination of Archduke Franz Ferdinand of Austria by Gavrilo Princip in 1914. This ultimately led to the start of World War One. Because of this well-known fact, it is also known as Princip’s Bridge.

“I’ll just take the opportunity to say Franz Ferdinand wasn’t actually planning on using this path at all,” Zoran says, pointing at the bridge. “But there was another assassination attempt just before this, and some of his men were hurt, so he asked to see them after going past the City Hall… they even offered Sophie (his wife) to stay behind, but she didn’t want to, and that was a fatal decision.”

They continue down to Baščaršija, passing by Despić House (the home of a wealthy Serb merchant family and the location of the first ever theatre play) and the Museum of Literature & Performing Arts (a collection of cultural and historical items on literature and theatre, as well as some preserved works and items of Bosnian-Jewish writer Isak Samokovlija). The streets of Baščaršija are lined with cobblestone streets and domed ceilings, with the Sarajevo Clock Tower looming from above. Next to and constructed with the Gazi Husrev-beg Mosque, the clock shows lunar time, allowing the local Muslim residents to plan for the next prayer.

“You've all seen that scene with Walter and his partners shooting (Nazis) from that Clock Tower,” Zoran says, referencing the cult classic Valter brani Sarajevo (Walter Defends Sarajevo), which holds the record as one of the most-watched war films of all time. The film would go on later to inspire an entire sub-culture of punk music, with the famous band Zabranjeno Pušenje even naming their first album Das ist Walter.

Previously mentioned, the Gazi Husrev-beg Mosque is one the largest historical mosque in Sarajevo. Built in 1531 and acting a symbol of unity and progress, it was also an obvious target for Serbian forces. The mosque was heavily damaged, which resulted in the complete inner reconstruction of the mosque in 2001. Today it is surrounded by traditional tourist shops and water fountains. One of the fountains, attached to the side of the mosque gates, is said that anybody who drinks from it will eventually return to the city. It is also considered the heart of the Old Town.

Zoran jumps to explain the Old Town a bit better. “Baščaršija was made during the Ottoman Empire,” he shouts over the sounds of traditional music and shopkeepers haggling. “It used to be twice as big, it was actually two times the size it is today. ‘Baš’ came from the Turkish word main, meaning the main ‘Čaršija’. It was the place for people to meet up, barter, and exchange experiences.”

They continue down Baščaršija. One short tangent is into an alcove holding Morića Han, a roadside inn where the activist Morić brothers rebelled against the Ottoman Empire. Another is just down the path, the Sebilj wooden fountain built in 1753. But the real focus are the smells.

“Sarajevo is really distinct for having good food for relatively low prices,” Zoran says. “By that I mean ćevapi, burek... when you speak with people from Sarajevo, you'll notice that everybody has their own opinion on where the best ćevapi are, and that used to be how Sarajevo was divided—along with whether you lived on the ‘damp’ side of Baščaršija or on the ‘sunny’ side, and whether you cheer for the football club Željezniča or Sarajevo.”

The end of Baščaršija is marked by the City Hall. It is one of the younger historical landmarks, having been built in 1894. However, like so many other buildings in Sarajevo, the City Hall was destroyed during the war, resulting in a damaged building and the loss of thousands of valuable books and city records. Now, it is headquarters of the Mayor of Sarajevo, and a popular photography spot for young couples.

The last spot of the day is on the other side of the neighbourhood. Rather than wait for erratic trams (in fact, Bosnians can boast that the first ever public tramlines in Europe were installed in Sarajevo), Nenad and Zoran walk their way through tiny streets overflowing with greenery and traditional metalwork shops. On the way, they stop to admire the Sacred Heart Cathedral, the largest cathedral and the centre of Catholic worship in the city. But their goal is the Eternal Flame.

The Eternal Flame is at the mouth of Baščaršija, and is a memorial to the victims of World War Two. A dancing gas flame sits in front of a stone inscription, thanking the soldiers and civilians of all ethnic and religious backgrounds for coming together and protecting the city. The flames have been burning since 1946.

Zoran and Nenad finish the tour with the suggestion to think and research about the effect of Yugoslavia on Sarajevo. After a full tour just barely scratching the surface of this detailed city, they leave their viewers wanting more. The final shot is of the other, modern side of Sarajevo, teeming with life.

“That’s another thing for which Sarajevo is so special,” Zoran says, seconds after they run into the Ambassador of the United States of America taking a stroll. “It doesn’t matter who you are or what you do, why you’re walking around—nobody bothers you.” Sarajevo is free for all who love it. Anybody who was lucky enough to watch Nenad’s and Zoran’s tour left with a list of films, foods, and places to try out on their next visit to Sarajevo.

Mnogo mladića ide s Trebevića

„Dobar dan i dobrodošli,“ kaže Zoran Ćatić, redatelj i radijski voditelj. Sjedi u žičari a iza njega se može vidjeti čitav grad Sarajevo. Pokaže prstom prvo čovjeka koji sjedi do njega a onda na sebe. „Vaši domaćini su danas Vela i Zoka. Nadam se da ste se okupili.“

Ovo nije neobičan način početi sa obilaskom Sarajeva. Ono što je neobično jest da Zoran i Nenad ne razgovaraju ni sa kim: nego, pričaju sa kamerom koju Zoran drži ispred sebe i pokazuje grad kroz prozor žičare. Ova online tura je način kako Udruženje za jezik i kulturu 'Lingvisti' obilazi epidemiološke mjere od COVID-19 i kako omogućavaju da njihovi studenti – od kojih su neki trenutno hiljadama kilometara udaljeni – imaju uvid u svakodnevni život građana Sarajeva.

Zoran započinje turu sa objašnjenjem grada koji svi volimo. Sarajevo je Osmansko carstvo osnovalo oko 1450. godine, a za osnivača se smatra Isa-beg Ishaković, koji je odgovoran za transformaciju nekoliko koliba do današnjeg glavnog grada. Do 1660. godine, Sarajevo je bilo isto važno kao i Istanbul, a imao je 80.000 stanovnika. Sarajevo sad ima preko 555.000 stanovnika u gradskom području, a grad se savršeno vidi sa Trebevićke žičare.

Žičara je izgrađena 1959. godine i korištena tokom Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Uništena je bila tokom rata, međutim, nedavno je obnovljena 2018. Žičara povezuje grad Sarajevo sa planinom Trebević, prelazeći preko 600 m uzvišenjom za 9 minuta. Sarajevska pivara se nalazi manje od 5 minuta hoda od početka žičare. Osnovana 1864. godine, smatra se prvom industrijskom proizvodnjom u Bosni i Hercegovini.

U pozadini čuju se zvona iz Crkve svetog Antuna Padovanskog. Nekih dana, zvonit će istovremeno s ezanom iz Careve džamije. U istom komšiluku, zgrade stoje zajedno kao svjedok raznolikosti Sarajeva.

Zoran i Nenad odvode svoje virtualne posmatrače do Latinske ćuprije. Nije samo jedan od najstarijih sačuvanih mostova u Sarajevu, nego je i mjesto ubistva nadvojvoda Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije od Austrije. Gavrilo Princip ih je ubio 1914. godine, što je na kraju bio povod Prvog svjetskog rata. Zbog ovoga je poznat i kao Principov most.

„Ja ću samo iskoristiti priliku da kažem da Franz Ferdinand, zapravo, nije planirao uopšte da prođe ovom rutom,“ kaže Zoran, pokazujući na most. „Ali prije prijema je pokušan atentat i neki njegovi ljudi su ranjeni i on je nakon prijema u Sarajevskoj vijećnici zatražio da ih obiđe... čak su nudili Sofiji (njegovoj ženi) da ne ide, ali Sofija nije htjela i to se sve kobno završilo.“

Nastavljaju do Baščaršije, pored Despića kuće (stara kuća bogate trgovačke porodice i lokacija prve pozorišne predstave) i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti (zbirka kulturo-istorijskih predmeta i neka sačuvana djela i predmeti bosansko-jevrejskog pisca Isaka Samokovlije). Ulice Baščaršije su obložene kaldrmom i okružene kupolama na krovovima, a odozgo se nazire Sarajevska sahat-kula. Izgrađen sa Gazi Husrev-begovom džamijom, sat pokazuje lunarno vrijeme, što omogućava lokalnim muslimanima da planiraju sljedeću molitvu.

„Vidjeli ste tu scenu u kojoj Valter i njegovi partneri pucaju (na okupatore) iz te kule,“ kaže Zoran, što je referenca na kultni klasik Valter brani Sarajevo (Walter Defends Sarajevo) koji drži rekord kao jedan od najgledanijih ratnih filmova svih vremena. Film će kasnije pokrenuti čitavu potkulturu punk muzike – poznati bend Zabranjeno pušenje je čak i nazvao svoj prvi album Das ist Walter.

Svakako, Gazi Husrev-begova džamija je jedna od najvećih istorijskih džamija u Sarajevu. Izgrađena 1531. godine, predstavljala je jedinstvo i napredak, što znači da je bila očigledna meta srpskih snaga. Džamija je teško oštećena i na kraju je potpuna unutrašnja rekonstrukcija bila potrebna. Danas se pored džamije mogu naći tradicionalne turističke trgovine i česme. Za jednu od česmi se kaže da svako ko pije iz nje na kraju će se vratiti u Sarajevo. Također se džamija smatra kao srce Starog grada.

„Baščaršija je napravljena u vrijeme Osmanskog carstvo,“ viče Zoran uz tradicionalnu muziku i trgovce koji se cjenkaju. „Ona je bila duplo veća, ona je zapravo bila dvaput ovolika kolika je danas. Baš na turskom znači glavna, znači glavna Čaršija. To je prostor gdje se su ljudi okupljali, trgovali, razmjenjivali iskustva.“

Nastavljaju. Niz jednu kratku ulicu se može naći Morića han, u kojoj su se aktivista braća Morić pobunili protiv Osmanskog carstva. Odmah na kraju ulice je drvena česma Sebilj, sagrađena 1753. godine. Ali fokusiramo se na mirise.

„Po čemu je Sarajevo specifično jeste, upravo, jako dobra hrana za relativno malo novca,“ kaže Zoran. „A to su ćevapi, bureci... kada budete razgovarali sa ljudima iz Sarajeva, primjetit ćete da svi imaju svoje mišljenje o tome gdje su najbolji ćevapi i po tome se nekada Sarajevo dijelilo. Kao i po tome da li dolazite sa memli ili sunčane strane i navijate li za Želju ili Sarajevo.“

Kraj Baščaršije je obilježen zgradom Vijećnica. Sagrađena je 1894. godine i jedna je od mlađih istorijskih atrakcija. Međutim, kao i mnoge druge zgrade u Sarajevu, i Vijećnica je bila uništena tokom rata, što je završilo sa gubitkom stotina vrijednih knjiga i gradskih zapisa. Sada je tu sjedište gradonačelnice Sarajeva i popularno je mjesto za slikanje mladih parova.

Posljednje mjesto dana je s druge strane Starog grada. Umjesto da čekaju tramvaje (u stvari, Bosanci se mogu pohvaliti da su u Sarajevu postavljene prve javne tramvajske šine u Evropi), Nenad i Zoran su odlučili hodati kroz male ulice preplavljene zelenilom i tradicionalnim metalnim radnjama. Usput su uzeli pauzu kako bi se divili Katedrali Srca Isusova – najveća katedrala i centar katoličke bogoslužbe u gradu. Ali njihov cilj je Vječna vatra.

Vječna vatra se nalazi na ulazu Starog grada i predstavlja spomen na žrtve Drugog svjetskog rata. Plinski plamen gori ispred kamenog natpisa, zahvaljujući se vojnicima i civilima svih etničkih i vjerskih pripadnosti što su se okupili i zaštitili grad. Plamen Vječne vatre gori od 1946.

Zoran i Nenad su završili s prijedlogom da razmislimo i istražujemo posljedice Jugoslavije na Sarajevo. Nakon detaljne ture ovog grada, ostavili su gledaoce sa željom za još. Zadnja slika je druga, moderna strana Sarajeva, koja je puna života.

„I po tome je Sarajevo specifično,“ kaže Zoran, sekundu nakon što su sreli ambasadora SAD-a kako se šeta. „Da bez obzira na to kolika ste funkcija, zašto ste tu, hodate najnormalnije, niko vas ne maltretira.“ Sarajevo je besplatno za sve koji ga vole. Svi koji su imali sreće pogledati Nenadovu i Zoranovu turu su završili s listom filmova, hrane i mjesta koja bi mogli isprobati prilikom svoje sljedeće posjete Sarajevu.

A cup on side, by Zabranjeno pušenje

Zabranjeno pušenje

Fildžan viška

'69-ta, moj stari i ja, na biciklima,

pa pravac Ilidža,

put rijeka, livada,

gdje teferići raja iz Sarajeva,

Ćebe, pivara, roštilj i odbojka,

sve šareno poput ćilima,

a sa radija "Plima" od Indexa

i vijesti iz Vijetnama

I stari reče tad: "Vidiš,

tu svako zna,

politika je prosta stvar,

kafu kad zakuvaš, fildžan se ostavlja

ako ko naiđe, jebi ga!"

To ovdje svako zna,

to je raja iz Sarajeva

to ovdje svako zna

raja iz Sarajeva

iz moga Sarajeva

'84-te je pao snijeg,

i skupio se čitav svijet,

pa skije na rame

i sanke u ruke

put Rajske doline

Begovu džamiju nekom kauboju

jalija prodala,

strendžeri skontali

da slava i novčići

i nisu najvažniji

u votuži.

I stari reče tad: "Vidiš, sada

čitav svijet zna

da postoji grad,

gdje se kafa zakuva

i fildžan ostavlja,

ako ko naiđe, jebi ga!"

To ovdje svako zna

to je raja iz Sarajeva

to ovdje svako zna

raja iz Sarajeva

iz moga Sarajeva

Proljeće '92. vreli čelik raznese

sve komšiluke i sve derneke,

Kažu, sve do sada

je laž i obmana

zavjera ustaško-džihadska

i upali foluška

I stari reče tad, čisteći zgarišta:

"Ne žalim žutog "yugu", a ni stan,

već to više nikada, kafu kad zakuvam,

fildžan neću ostavljat,

ako ko naiđe... jebi ga!"

To sada svako zna,

to je raja iz Sarajeva,

iz moga Sarajeva,

raja iz Sarajeva,

iz moga Sarajeva,

raja iz Sarajeva,

iz moga Sarajeva…

Zabranjeno pušenje

A cup on side

In 1969, my old man and I, on bicycles

on our way to Ilidža

to the river, the meadow

where the people of Sarajevo party

Blankets, beers, barbeque and volleyball

everything colourful as a persian rug

and on the radio “Plima” by Indexi

and news from Vietnam

And my old man said: “You see,

here everybody knows,

politics, that’s an easy thing,

when you make coffee, you leave a cup

and should someone pass on by, ‘jebi ga!’”

Everybody knows that here

that’s the people of Sarajevo

Everybody knows that here

the people of Sarajevo

of my Sarajevo

In 1984, it snowed

and the whole world gathered

skis on our shoulder

and sledges in our hands

on our way to Rajska dolina

Some cowboy got Begova mosque

from the neighbourhood mafia

the strangers finally understood

glory and cash money

aren’t really everything

in this life

And my old man said: “You see, now

the whole world knows

there is a city

where you make a coffee

and leave a cup

and should someone pass on by, ‘jebi ga!’”

Everybody knows that here

that’s the people of Sarajevo

Everybody knows that here

the people of Sarajevo

of my Sarajevo

Spring of ‘92, glowing steel blew up

all the neighbourhoods and all the parties

They say all up until now

was lies and deceit

a fascist-jihadist conspiracy

the trick worked

And my old man said, cleaning the ruins:

“I don’t miss the yellow ‘yugo’ or the flat,

but the fact that no longer will I, when I make coffee,

leave a cup,

and should someone pass on by... ‘jebi ga!’”

Everybody knows that now

that’s the people of Sarajevo

of my Sarajevo

the people of Sarajevo

of my Sarajevo

the people of Sarajevo

of my Sarajevo...

U pol' 9 kod Sabe, jedna pjesma

Here is a song, full of ideas perfect for New Year's resolutions. Translated by Martin, with a little help of Sandra. Let's sing together, in BCS or English!

Starimo

stare i glumci koje volimo

stari i teta koja čita vijesti

više ne možemo sve jesti

Teško pada

koljena skripe

klizava je kada

Starimo

ali pametniji nismo

još smo uvijek ljuti

ali smijemo se isto

Razboljela se

i blagajnica u dućanu

ona brbljava plava

koja ima trajnu

Starimo

i tiho odlaze ljudi koje volimo

i ne znam koji vrag još uvijek čekamo

i zašto ne radimo ono sto želimo

Starimo

i ne znam da l' će ikad ista biti dovoljno

a poslije reći ćemo tako je trebalo

tako je trebalo, tako je trebalo

Starimo ili se samo varamo

stani pored mene i pusti da propadnemo

u taj prostor ispred nas

koji nije, uopće nije sve sto mislimo da je

Starimo

a ja te volim vise nego ikad prije

volim te više nego znam šta znači voljeti

i sve što imamo, i sve što imamo

Izmislili smo, izmislili smo

sve što imamo, izmislili smo

Getting older

as do the actors that we love

as does the lady who reads the news

we can no longer eat everything

Falling heavily

Knees creaking

Slippery is the bathtub

Getting older

but we’re no smarter

we’re still angry

but laughing all the same

Fell ill

did the cashier at the store

the blonde blabbery one

who’s got a perm

Getting older

and our loved ones are quietly leaving

and I don’t know what the hell we’re still waiting for

and why we don’t do what we want

Getting older

and I don’t know if it’ll ever be enough

but later we’ll say it’s all good

it’s all good, it’s all good

Getting older or just kidding ourselves

Stand beside me and fall apart with me

in that space in front of us

that isn’t, isn’t at all what we think it is

Getting older

and I love you more than ever

I love you more than I know what love means

and all that we have, and all that we have

we made it up, we made it up

all that we have, we made it up

A poem from the Blue Violet River

Mak Dizdar has a close affinity with Homer’s Odyssey. Mak poignantly reconstructs the Odyssey into a modern, existential verse. The voice in Mak's poetry is always Odysseus’ voice. Unless one recognizes this relation as primary, Mak’s work cannot be fully appreciated.

Here is a poem from the Blue Violet River collection in preparation for printing, translated by Keith Doubt and Bojana Vuković Drndić in collaboration with Wayles Browne, Sandra Zlotrg, and Sophia Reutter (Sarajevo: Buybook).

NEIZVJESNOST

Od Dalekih paklenih vrata

do Sunca od zlata

Od hladne zemlje Kimera

do bezdna himera

Od Čarobne sokolice

do Tajne ptice

Od onog neba visokog

do vode duboke

Od one što razdire

do ove što pije

Od onih što u pijevu

ubiše se u gnjevu

Do ostavljenih kiklopa

i njinih stopa

Između nedohoda

i nedođina

Ovu bol koja luta

što ne proguta

Šta čeka ta neman

kad ništa više nemam

Do duge moje tuge

i teške šutnje

Od srebrne zvijezde

do praznine

Od toga tvoga nemila

do toga moga

Nedraga

UNCERTAINTY

From the far hellish gates

to the sun of gold

From the cold earth of Chimera

to the abyss of chimeras

From the magical falconet

to the secret bird

From the high sky

To the deep water

From the one that tears apart

to the one that drinks

From those that in song

killed themselves in anger

To the abandoned Cyclops

and their footsteps

Between the pathless

and never ending

This pain that wanders

why doesn't it swallow

What does the monster wait for

when I have nothing more

Than my long sorrow

and heavy silence

From the silver star

to the void

From your merciless

to my

Unbeloved

Modra rijeka is a re-writing or, perhaps better, writing-over Homer’s Odyssey. We imagine that if today Homer were to read Mak’s verses, he would smile; he would feel he had been understood and his verse was indeed timeless. Without denying Mak’s identity as a Bosnian poet and without colonizing this identity, this English translation of Modra rijeka introduces and demonstrates clearly Mak’s powerful relation to the ancient Greeks and why this relation is not just a compelling one, but an essential one for appreciating his work in the wider context of world literature.

Cleanliness is next to godliness

With the COVID-19 pandemic, the theme of purity and purism in language takes on a new meaning. Therefore, we are publishing the article about the lecture held by Snježana Kordić in Sarajevo in February 2018. The text was originally published in German on the website of the Swiss publishing house Mille et deux Feuilles in March of the same year.

On linguistic and other kinds of purity

On International Mother Language Day, February 21^st, journalists love to talk about how literate we are. They talk about the importance of nurturing our language and keeping it safe (how else to translate očuvanje?). Based on what you can read and hear in the media on this and similar occasions, that is the broad public perception on language. Schools, media and writers ought to celebrate our language, nurture it. Linguists ought to keep it clean. But, who are we protecting the language from? Or, who is making it dirty? Nobody remembers to ask.

Pure language, nationalistic intents

Five days after the Mother Language Day, at the Faculty of Philosophy in Sarajevo, Snježana Kordić held a lecture “Language as a Means of Ideological Propaganda”. Professor Snježana Kordić is renowned for her study “Language and Nationalism” (2010), where she proved purism to be a tool of nationalistic propaganda in Croatia. The title of the book was used for the regional project Languages and Nationalisms that resulted in the Declaration on the Common Language.

One of the language paradoxes she highlighted in the book and at this lecture is the fact that the most “Croatian” words, words Croatian linguists promote, are those that nobody uses. Purism leads us to the point where we are supposed to talk in the way linguists instruct us to, and not the way the majority of the speakers actually speak.

To prove her point, she recounted a story about the linguist Dalibor Brozović who bragged about sitting down and inventing new Croatian words, but then complained that Serbs start using every word he invents. As we can see, purism serves two purposes. To make us believe there was a golden age of our nation when our language was pure, uncontaminated. Secondly, by inventing new or reusing old words we make ourselves different from our neighbours. To be a true Croat, turns out, means not to be a Serb.

Once, I was invited to a local TV’s morning program for International Literacy Day, and the host asked me to comment on the language used in the segment they had just shown. The journalist had interviewed people at the open market about the price of their vegetables and I was supposed to list their mistakes. What? Acknowledge their lack of education and insufficient reading?! Instead, I talked about code switching and different registers. But, apparently, as Snježana stated, some linguists do comply. At the Croatian national TV station, after the afternoon program, two professors in the studio regularly comment on how guests and interviewees use the language.

From purity to fascism in two steps

From talking about purity, we get to fascism in a couple of steps. Take a simple, naive web article as an example, “Study Reveals Hand-Washing Habits of Europeans,” published by the research association WIN/Gallup International. The survey question was: “Do you wash your hands with soap and water after going to the toilet?” The article found its way to my Facebook feed because Bosnia and Herzegovina was the winner of the poll. 96% of Bosnians and Herzegovinians wash their hands after using the toilet. Swiss, if you want to compare, 73%.

What kind of debate could this survey serve? To talk about health? Manners? No. Comments under the article were about race and religion. One starts with the statement: “Proud to be Portuguese” (sic!). The other gives an explanation: “Most people in Bosnia are muslim...and that is why they have a greather sence for hygien than most of the european countrys…” (sic!) The rest questioned mistakes on the map.

Ok, I do wash my hands with soap and water after using the toilet. At home. In restaurants, sure. In cafes and pubs, however, it is a lottery whether they will have toilet paper and soap. Shopping malls, forget about it. Public spaces? If you are a doctor or a teacher, and you have a key, yes, you can wash your hands. Students and patients, they surely have handkerchiefs and wet towels… To conclude, I have no idea how they got those numbers.

As Marry Douglas teaches us, the purpose of purity is to maintain order in the society. Growing up, my sisters and I were taught to wash our hands before eating, not to go to the toilet during the meal, to wash, scrub, polish, clean, wipe everything there is to wipe in the house, take off our shoes and put them on in front of the house, flush our clipped nails, not to leave crumbs all over the place, and shower when electricity is cheap. My twin brother was taught the same rules, minus the washing, scrubbing and polishing part. Women do that better, as the self-fulfilling prophecy would say. However, rules of cleanliness apply only up to the front door. Let others worry about their own homes.

But, the rules no longer make sense to me. If I keep my house clean, and I get rid of the cockroaches (that are often called bubašvabe or rusi. Rascism in its purest form.), they will just go to my neighbour, and eventually, they will come back. Keeping my home impeccably clean might convince my neighbours everything is OK, but it will not help me deal with whatever problem I am trying to scrub off with the dirt.

Snježana Kordić proves over and over again that nationalistic ideology is what drives the efforts to purify language by inventing some words and prohibiting others – the same ideology that convinces people in the Balkans that we speak (four!) different languages despite the common sense and the fact that we perfectly understand each other. What do Bosniak nationalists say to that? A couple of days after the lecture, in their propagandist pamphlet, which they try to pass off as a weekly magazine for politics, society and culture “Stav”, they denounced Snježana as Nečastiva, the Satan (in feminine gender!) herself. The list of her wrongdoings is not very long, it fits into their title and lead: She once again negated the existence of the Bosnian language (sic!) by promoting language hegemonism (sic!) and comparing the BiH Constitution to Hitler’s laws.

Even though people say they only care about how clean their house is, the fact is you always compare it to your neighbour‘s. And when you look at the different nationalisms, you see they are all the same. Fragile. Without the order and Others as the enemies, it simply falls apart. Be the Other another nationalism, or a woman who speaks up against it.

Translated by Selma Asotić

Photo (Clean yours garbage containers; Everybody will follow. Thank you) by Nenad Veličković

Davidovo Sarajevo

David je naš polaznik-povratnik, tj. David je već dvaput pohađao Ljetnu školu. Stoga nam je napisao kratki tekst u kojem piše o Sarajevu kakvog ga on zna:

Dobro se sjećam kako sam proveo prvi petak u Bosni: iftar na Žutoj tabiji i prvi zalogaj ćevapa. Crveni krovovi mahale i bijele munare, skakavci i leptiri u travi. Čuda Sarajeva su blizu, izravno – od aerodroma do ovoga razgledničkog pogleda samo dvadeset minuta. Živio sam u Sarajevu dva ljeta, i naravno nisam gledao takav pogled svaki dan. Oba ljeta sam stanovao u Novom Sarajevu – prvi put na sedmom spratu visoke zgrade na sjevernoj strani Miljacke, i drugi put na osmom spratu visoke zgrade na južnoj.

Čuda Novog Sarajeva su drugačija: trčao sam uz Miljacku i vidio sam kako starac bere zovu, i refleksno sam udahnuo dublje da pomirišem cvijet. Na Bajram sam otkrio prozore da bolje čujem putujući puhački band sa sedmog sprata. Jeo sam lubenicu skoro svaki dan, i samo silom nisam jeo ćevape za ručak i za večeru. Šetao sam u šumskoj tišini po šarenoj stazi boba visoko nad gradom.

Mom istraživanju je pomagala geografija Sarajeva: između brda se nalazi grad u obliku dugoga i uskog pojasa muzeja, restorana, spomenika, crkava i džamija. Sve nedaleko od tramvajske stanice. Mapa grada uokvirena hladom Vrela Bosne na zapadu i Bijelom tabijom na istoku. Sarajevo je idealan grad za učenje jezika: nije selo niti metropola. Sarajlije su gostoljubivi i istovremeno kozmopolitski – «susret kultura» je odličan naziv za grad. Tačke susreta su vidljive: crveno-bijele stijene otomanskog dijela grada obrubljuju žute i bež profinjene zgrade austrougarskog doba. Poslije poslijeratnih staklenih zgrada Marijinog Dvora prolaziš uz trošne betonske zgrade Titovog doba.

Išao sam u Sarajevo jer me zanima nemoguća zemlja Jugoslavija, i čini mi se da je bosanski umnogom «najneutralnija» varijanta jezika. Čuo sam od kolege da je Udruženje Lingvisti odlična škola, i prvi put sam učio kod njih dva mjeseca preko programa Critical Language Institute u državi Arizoni. Već mnogo godina učim ruski jezik, i imam puno iskustva u učenju jezika u inozemstvu. Mogu reći sigurno da je škola Lingvisti najbolja. Nastavnici su svi društveni, obrazovani, interesantni, zainteresovani, strpljivi (posebno na temu košarke), i naravno umiju predavati sve aspekte jezika, od gramatike do kulturnih nijansi. Kad sam odlučio provesti još jedno ljeto u području bivše Jugoslavije, znao sam da moram učiti drugu varijantu jezika u drugoj zemlji: u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, ili negdje na Jadranu. Ali toliko sam volio grad i posebno Udruženje da sam opet išao u Sarajevo. Nastavnice su mi dale na rastanku malog Vučka od drveta, on sjedi na pisaćem stolu na fakultetu. Gledam ga i sad želim vidjeti Sarajevo zimi, prekriveno snijegom…

YoYo - skakutavi magazin za kulturu (ali) i zabavu

RIJEČ REDAKCIJE

Šta je YoYo i kako je nastajao

Naučili smo nekoliko novih riječi. Jedna je od njih: redakcija. Sad znamo da je to tim ljudi (a i djeca su ljudi :-) ) koji zajednički prave neke novine ili magazin. Mi smo redakcija.

Svaka redakcija, kao škola ili razred, ima članove i članice koji nešto rade. Glavni urednik ili glavna urednica, naučili smo, su kao učitelji ili učiteljica u odjeljenju, odgovorni za sve. I za super stvari, ali i za greške i propuste. To je naša Eldina. Lektor ili lektorica mora doooobro da poznaje gramatiku i pravopis i ispravlja greške: č ili ć, sastavljeno ili rastavljeno pisanje, malo ili veliko slovo... Lektoricom smo na našem prvom redakcijskom sastanku proglasili Nejru S. poznatiju i kao Velika Nejra :). Tu su i novinari i urednici rubrika. Mustafa jako voli crtanje, pa je postao likovni urednik, a Muhamed koji baš ne voli da se fotografiše, već voli stajati iza kamere odlučio je da će biti dežurni fotograf redakcije. I eto ga, tako smo mi to smislili uz hamburgere i sladoled, a Nađa koja je zadužena da nam radi takozvani prelom štampe, odnosno da sve naše tekstove i fotografije upakuje u novinu, magazin, časopis, napravila je i plakat kojim pozivamo i druge da nam se pridruže!

I da znate da jesu – i evo ga, prvi broj Yo-Yo-a, je u vašim rukama: osmišljen na sladoledu, nastao u raznim prostorima, od učionice na četvrtom spratu, do kina i muzeja!

Muhamed, Eldina, Nejra i Mustafa

Ovaj mali magazin napravila je vesela ekipa iz Doma Bjelave, uz malu pomoć njihovih vellikih drugarica Lamije Begagić i Klaudije Mlakić Vuković. YoYo želi doći do što većeg broja čitateljica i čitatelja. Kada završite čitanje, proslijedite link nekom drugom i recite njemu ili njoj da učini isto. Ako želite štampano izdanje magazina, navratite po svoj primjerak u Udruženje Lingvisti.

10 SAVJETA ZA UČENJE STRANIH JEZIKA

1) Prisustvujte časovima i aktivno učestvujte u nastavi

Čak i ako niste spremni za čas, dođite na njega. Časovi su vam prvenstveno prilika za vježbanje novih vještina. Što više govorite jezik, to će vam lakše biti izraziti misli koristeći ga. Također, usmene vještine ne možete nadoknaditi na drugi način, npr. čitanjem knjige ili gledanjem videa.

2) Učite svakog dana!

Slično kao i sportaši, i vi morate vježbati! Svakoga dana pronađite priliku da vježbate jezik koji učite. Budite realistični u svojim očekivanjima: učenje novog jezika zahtijeva trud i vrijeme, ali dobra vijest je da je učenje jezika kumulativno – svi vaši napori će se s vremenom isplatiti. Sva pitanja koja imate zapišite, da biste ih mogli postaviti na narednom času.

3) Učite i ponavljajte novi vokabular

Čim usvojite novi vokabular, probajte ga koristiti. Možete napraviti kartice s riječima na našem jeziku na jednoj strani, a s riječima na stranom jeziku na drugoj strani. Napišite spisak novih riječi na papiru i probajte ih iskoristiti u toku narednog časa, probajte pisati rečenice s novim riječima, koristite ih u mailovima.

4) Nabavite dobar rječnik

Kad odlučite da ozbiljno prionete na učenje novog jezika, potrebno je da imate pristup dobrom rječniku. Možete koristiti višejezične ili jednojezične rječnike, one namijenjene učenicima koji imaju dodatne informacije. Također, ne budite bukvalisti – nemojte se zadržati na prvom prevodu koji pronađete u rječniku, radije pročitajte sve navedene opcije.

5) Učite gramatiku redovno

Gramatika je kostur jezika – ne možete je izbjeći! Naučite osnovne pojmove koji se koriste za objašnjavanje gramatike – ponovite šta rade imenice, glagoli, pridjevi itd. Kada naučite nešto novo iz gramatike, probajte to zapisati. Za svako pravilo navedite primjere koji će vama imati smisla, nemojte automatski prepisati one koji su već navedeni bez ikakvog razmišljanja o njima. Što više vježbe, to bolje!

6) Budite spremni praviti greške

Nemojte se plašiti pravljenja grešaka na času, već probajte učiti iz grešaka koje sami napravite i koje čujete da drugi naprave. Vaš primarni cilj je komunikacija, a ne govorenje savršenih rečenica koje ne služe ničemu.

7) Učite naglas

Čitajte naglas, glasno izgovarajte nove riječi i gramatička pravila. Kada izgovorite nešto, imate bolju šansu da to i zapamtite, a istovremeno radite na svom izgovoru i tečnije govorite. Također, imat ćete više samopouzdanja narednog puta kada budete govorili na stranom jeziku.

8) Probajte razumjeti kako učite

Ako bolje učite oralno, slušajte snimke s CD-ova ili one koje su dostupne na internetu, govorite što češće. Ako vam pomaže vizualizacija, fokusirajte se na udžbenike, pravite svoje kartice za učenje riječi i mentalne mape. Naravno, nemojte biti isključivi!

9) Koristite strani jezik i izvan učionice

Priključite se nekom klubu u svom gradu, pogledajte film ili pročitajte novine na stranom jeziku. S vašim partnerom/partnericom pričajte na stranom jeziku kada ste kući, potražite nekoga kome je maternji jezik onaj koji vi učite, a ko uči vaš maternji jezik i sastanite se s tom osobom u opuštenoj atmosferi.

10) Probajte misliti na stranom jeziku

Probajte sastavljati rečenice na jeziku koji učite, a ne prevoditi ih s maternjeg. Prevođenje rečenica predugo traje i oduzima previše energije u situacijama iz stvarnog života! Možete početi tako što ćete imenovati predmete na stranom jeziku kad uđete u sobu, pod tušem razmišljati o dijalozima koje biste vodili u restoranu, kinu, hotelu. Kada uđete u prodavnicu, razmislite kako biste na stranom jeziku razgovarali sa zaposlenicima prodavnice.

Ako budete pratili ove savjete, brže i lakše ćete usvojiti novi jezik, a bit ćete opušteniji i čitav proces će vam biti zabavniji! Ovi savjeti nisu uklesani u kameni, stoga ih prilagodite sebi i svojim potrebama.

Kao baza za ovaj tekst poslužili su nam savjeti na: https://lha.uow.edu.au/hsi/UOW018798.html. (Naravno, tekst smo prilagodili svojim potrebama, kao što smo i vama sugerirali da uradite s ovim savjetima. ;) )

Reklama: Kriza od padeža

Tek sam stigao u Sarajevo, imao sam krizu od padeža. Znam, to se može preživjeti, ali ako ne radite ništa, ponekad ostaju problemi u komunikaciji.

Da bude riješeno tražio sam Hitnu pomoć.

Nažalost nisu mogli ništa, nemaju ni liječnika niti lijeka za takvu bolest, znao sam da meni treba plan B, ne mogu ostati u takvoj situaciji!

Kod plan B su meni dali adresu specialiste za zaštitu. Ali samo se tiče zaštite od ptica, ali ne od čudnih ptica koje su dovele zgradu u to stanje.

Sada meni samo ostaje jedno: Revolucija! Ali, revolucija i padeži s vilicom to ne postoji naravno.

Poslije, vratio sam se do Hitne pomoći. Nisu imali ništa više nego prije, začudo, na drugoj strani ulice, našao sam točno što meni treba, pravu ljekarnu za padeže!

….Bolje sam, ali se vidi da trebam još vježbati!

Joseph Le Corre, Kutak Knjiga međunarodna knjižara Korčula – Lingvisti, Sarajevo, 09.02.2018.

How I learned I was a social entrepreneur

Can you tell me your unique selling point? Is there a difference between incubators, accelerators and hubs? Do you know your metrics and revenues? What is venture capital? Angles? What about customer experience or culture code? Are you starting up, or scaling up? What does it mean to exit the company? I didn’t know the answer to any of the questions. In fact, I didn’t even know how to pronounce entrepreneur the first time I bragged about being selected as one for the Young Transatlantic Innovation Leaders Initiative 2017.

Oh, what things I’d end up learning in two and a half weeks in the States! And, more importantly, the people I’d end up meeting.

Most of the 50 fellows I met in Washington DC in September seemed to be familiar with the business jargon, they had already exited companies and had the “Bible of entrepreneurship” in their little finger. And they had all seen every single Shark Tank episode on YouTube. The question we were asked on our first day of the orientation – Do you have value that people would buy? – rubbed me the wrong way. I have knowledge to share, not to sell.I soon found out my innate shyness and modesty didn’t fit into the American model of pitching and “selling yourself”.

The key to a great pitch is to make it personal, to make it engaging for others who are listening. That’s why my plan for the following two weeks in exploring the entrepreneurial ecosystem in Boston was: to meet new people, engage in conversations and practice my pitch.

#BSW

The first event I attended during Boston Startup Week was the keynote speech by Brian Halligan, CEO of HubSpot. He made a point that starting a company nowadays was easy, but that the real challenge was to keep it going and scale up. He compared the costs of starting a company ten years ago and today. I kept thinking how these numbers were not relevant to my experience.

I come from Sarajevo, Bosnia and Herzegovina. This year it took us two months just to change the address of our company. We waited for a month for the Ministry of Justice to change our statute, and only once we had that document could we change the address in the post office, the tax office, the office for statistics, the other tax office, and finally the bank. It didn’t cost money, but time and sanity. That was one of the reasons why my colleague Lejla and I gave our city a mere passing grade when we discussed entrepreneurial ecosystems of our hometowns. Our neighbours gave Belgrade a high grade of 6 (out of 10).

The business jargon (and not the Boston accent!), big numbers – hundreds of employees, millions in revenues – at the BSW were all out of my league and interest. Until I joined a roundtable Running a Social Entrepreneurship Startup in Boston. There I met Michelle Cove, founder and executive director of Media GIRLS, a program that teaches middle-school girls and young womenhow to harness the power of media for positive change. In their mission they state: Media, not girls, needs a makeover. Spot on! Even though she did discuss funding and talked about money, the point was in bringing about social change. Making the world a better place. That was the moment I realised I could relate. I was, after all, a social entrepreneur!

Yes, I do in fact have a value people should spend their money on. Pitching as a means of “selling yourself” suddenly turned out to be a lesson in how to get your message across.

Pitching never stops

My colleagues and I started Association “Lingvisti” with the motto - we can get a job fresh from school only if we create one. That was twelve years ago, when I started teaching Bosnian, Croatian, Serbian as a second language. My first students were from the Netherlands and Brazil. During my first class, I realised I wasn’t able to explain how grammar worked, despite the years I spent studying the grammar of my native tongue. You know, in English you would say 1 night - singular, 10o1 nights - plural, whereas in BCS it’s 1001 night - congruence over logic.

Over the years I found the existing textbooks to be full of stereotypes and gender bias, with dialogs you would find useless in everyday life. Now, I have friends, former students, from all over the world, from Japan to Brazil, and I have assembled the material I need to design and publish textbooks for all levels, from A1 to C1.

To learn a new language you don’t need to know how grammar works. You need to meet people and talk to them. I believe language is a means of communication and a way to understand each other. Therefore, I am wholeheartedly dedicated to fighting against the use of language as a means of ethnic division and indoctrination.

I used this pitch to meet new people in Boston: teachers, university professors, translators, poets, other social entrepreneurs. I enjoyed discussing education and politics with them. The culture of networking and artistic collaboration in the States made it so easy to meet new people. It was a joy to engage in conversation even for someone as introverted as me. And you know what, from talking to others, new ideas were born. Since my return to Sarajevo, I have started three different projects!

It’s all about the people

Moreover, I realised Lejla and I underestimated the Sarajevan ecosystem. We were judging it from a bureaucratic point of view and bemoaning the lack of political vision. We totally neglected the people. The people who started the first accelerator networking space in Sarajevo, the people who started regional conferences on innovation, all the young innovators presenting their ideas here and abroad, IT experts working on making our buildings, and eventually our city, smart, women’s organisations supporting women entrepreneurs in rural areas, etc. To be a leader, I learned, you need a vision, and a network of people. You need, for example, a friend who happens to be a former student, who makes you apply to the call for young leaders and entrepreneurs knowing it would be just the thing for you, although you don’t quite believe it at first. To grow personally in order to scale up professionally.

Ko su žene u rječnicima

Generička upotreba muškog roda od samog početka

U ovom članku prikazat ću rezultate istraživanja koje sam provela radeći na svom diplomskom radu. Sagledala sam odrednice iz Rječnika bosanskoga jezika, autora Senahida Halilovića, Ismaila Palića i autorice Amele Šehović, i Rječnika hrvatskoga jezika autora Vladimira Anića s obzirom na rod, s ciljem da vidim kako se one definiraju i oprimjeruju. Nažalost, ovaj poduhvat pokazao se kao veoma svrsishodna rabota.

Kroz analizu sam pokušala dekonstruirati društveno nametnutu i konstantno perpetuiranu stereotipizaciju mjȇstā koja u najšire shvaćenom pojmu kulture zauzimaju žene i muškarci. S obzirom na to da rječnik predstavlja korpus riječi koje postoje i koriste se u jednom jeziku, vrlo je važno pravilno ih definirati jer njihove definicije predstavljaju njihova značenja, a značenja koja im se pripisuju u isto vrijeme odraz su kulture u kojoj su riječi nastale i nose sa sobom vrijednosti koje određeno društvo baštini i cijeni.

Već u pristupnom dijelu Rječnika bosanskoga jezika (RBJ) primijetit ćemo da se muški rod upotrebljava za označavanje obaju rodova. Tako se u uvodu kaže kako su se radeći na ovom rječniku autori (su se) nastojali dosljedno držati pristupa koji su usvojili (Halilović, Palić, Šehović 2010: 7), iako autorski tim sačinjavaju dva autora i jedna autorica. Ovakav princip generičke upotrebe muškog roda nastavljen je i u definiranju odrednica. Također i činjenica da se oblik imenica za ženski rod u odrednicama rječnika sistemski navodi (ako se navodi!) posebno u obloj zagradi predstavlja diskriminaciju u jeziku, jer se označavanje ženskog roda time predstavlja kao obilježeno, kao drugo u odnosu na normu, kao jedna od varijanti, i to manje važna.

U uputama za služenje Rječnika hrvatskoga jezika (RHJ) stoji da ako se spol može iskazati oblikom i u natuknici i drugačije, onda je to označeno znakom + (Anić 1998: 1410), što je u nastavku oprimjereno na sljedeći način: prȍfesor (ž spol + profesòrica). Iz ovoga zaključujemo da se oblik u muškom rodu uzima kao generički, onaj koji upućuje i na muške i na ženske entitete, tj. kao dominantni oblik koji pokriva oba spola, dok se ženski oblik shvata kao manje važna oblička varijanta koja se također može (ali ne mora) upotrebljavati da obilježi ženski spol.

Nakon ovoga Anić zaključuje kako se u čovjekovoj prirodi spol kao semantička činjenica ne javlja kao jezikom izražena potreba u svemu što čovjeka okružuje te kako značenja riječi ženskog roda mogu biti vrlo različita i nepredvidiva (sic!), a sve zbog toga što je spol semantička razina jezika, a rod gramatička. (Anić 1998:1410)

Anić se kroz čitavu uputu za korištenje rječnika obraća korisniku, time formalno isključujući korisnice iz opsega čitateljstva kojem se obraća. To nas upućuje na zaključak da autor ne obraća pažnju na rodno osjetljivi jezik, jasno odabirući generičku upotrebu muškog roda kao uzus pisanja i ophođenja.

Ekscerpiranu građu podijelili smo u nekoliko kategorija prema zaključcima koje smo donijeli o pojedinim grupama riječi koje su bliske po semantici, po riječi koja se koristi pri oprimjerivanju, po pristupu u definiranju i sl. Pokušat ćemo pokazati kako se pri oprimjerenju odrednica žene pojavljuju u najvećem broju slučajeva vezane za negativnu semantiku, bilo to u pridjevima, prilozima, veznicima ili glagolima.

Ko je čovjek, i slična pitanja

Za sami početak naše analize opisat ćemo nekoliko općenitih zapažanja o odnosu prema kategoriji roda u navedenim rječnicima. Imenice se općenito u definiranju odrednica koriste u muškom rodu. Pri definiranju imenica najčešće se upotrebljava konstrukcija pokazna zamjenica onaj + odnosna zamjenica koji. Tako će u RBJ akcionar biti definisan kao onaj koji posjeduje akcije, dionice, član dioničkog društva; dioničar. Pri definiranju pridjeva i priloga upotrebljava se češće samo zamjenica koji, pri čemu se čak i uz nju u primjeru često pojavljuju imenice ženskog roda. Tako će pridjev lȁjav u RBJ imati za primjer lajava žena. Upotrebom zamjenice koji u definicijama se sve ono, i pozitivno i negativno, što se o osobama može reći uz pomoć ove kategorije riječi, pripisuje jedino i samo muškom rodu.

Jedini izuzeci od upotrebe zamjenice u muškom rodu koji na početku definicije jesu u odrednicama koje imaju redom negativnu konotaciju i odnose se na žene kojima se pripisuju negativne osobine. Ovi izuzeci isključuju muški rod zamjenice u definiranju obično na temelju stereotipa i predrasuda koji se u društvu vezuju za žene a ne muškarce, no te stereotipe nedopustivo je unositi u rječnike. Takav je slučaj sa riječima torokuša i govoruša, pa je u RBJ toròkuša definisana kao ona koja toroče, koja voli torokati, a u RHJ kao ona koja toroče te je u oba slučaja naglašeno da je u pitanju pežorativan izraz. Riječ govòruša u RHJ je definisana kao ona koja mnogo govori; govorljivica.

S obzirom na to da se u velikom broju odrednica iz kategorije imenica, za upućivanje na ono što riječ označava, kao i za oprimjerivanje koristi imenica čovjek, uputno bi bilo da se pozabavimo značenjima koje ova imenica ima u oba rječnika.

U rječnicima riječ čovjek ima dva oprečna značenja. U prvom od tih značenja slažu se oba rječnika i u njemu se čovjek definira generativno za označavanje ljudskog bića bez obzira na spol. RBJ zatim navodi značenje muškarac u zreloj dobi. Dakle, tu se pojavljuje drugo značenje koje više ne pokriva sve osobe, već samo one muškog spola. U RHJ drugo značenje je nešto manje isključujuće i kaže da je to odrastao pripadnik bilo koje rase ili spola. Upravo zbog ovih dvaju oprečnih značenja nije uputno koristiti ovu riječ pri definiranju imenica koje se odnose na pripadnice/ike oba spola. U oba rječnika se pojavljuje i značenje neodređenog subjekta u rečenici.

U RBJ će se pojaviti dva dodatna značenja koja ne srećemo u RHJ a koja se odnose na značenje supružnika te na pozitivnu karakterizaciju osobe za koju kažemo da je čovjek. Dakle, sama imenica čovjek ima pozitivnu semantiku za koju se ne veže niti jedno pogrdno značenje. Čak su i fraze u kojima se ta imenica upotrebljava u oba rječnika uglavnom sve pozitivne semantike: pravi ~, ~ i po, svjetski ~, čudo od ~a, ~ od oka, duša od ~a, veliki ~, komad ~a, ~ od pera. S obzirom na činjenicu da ova odrednica može značiti i ljudsko biće općenito i zrelog muškarca specifično, upotreba ove imenice pri definiranju ili pri oprimjeravanju odrednice čini se neumjesnom. Ona može biti diskriminirajuća prema ženama jer ih isključuje iz učestvovanja u značenju. Kada god kažemo „čovjek“, uprkos generičkom značenju bića oba spola, nama će se u svijesti ipak pojaviti slika muškarca, a ne žene. Upotreba ove riječi pri objašnjavanju odrednica tako doprinosi manjoj vidljivosti žena u rječnicima.

Zašto je drolja prostitutka i fuksa i kurva i uličarka, a kurvar nema sinonima?

Imenice ženskog roda koje imaju negativnu semantiku u rječnicima često imaju mnogo više sinonima nego imenice muškog roda sa sličnim ili bliskim negativnim značenjima. To se posebno odnosi na imenice koje označavaju ženu kao seksualno slobodnu osobu. Pri tome se čini da su dodatna značenja nekada potpuno proizvoljno dodana, te se u definiciji poseže za nekom vrstom moralne osude, što nije slučaj sa bliskoznačnim imenicama koje se odnose na muškarce. S obzirom na to da ne postoje potpuni sinonimi i da se sinonimne riječi biraju prema približnosti značenja pa se često može pogriješiti unoseći u izbor previše sopstvenog jezičkog osjećanja, pri odabiru sinonima za ovakve riječi treba biti dodatno oprezan.

Imenice koje označavaju seksualno slobodnu žensku osobu također dobijaju i mnoštvo prenesenih značenja negativne semantike (npr. prijetvornost, lažljivost, podmuklost, beskarakternost i sl.) te se upotrebljavaju i za negativnu karakterizaciju muškaraca.

Tako će riječ djevòjčura u RBJ imati definiciju moralno posrnula djevojka i niz sinonima bludnica, prostitutka, kurva; dróca je moralno posrnula žena ili drolja; drȍlja uz sebe ima niz sinonima, prostitutka, bludnica, uličarka, kurva, fuksa (u RHJ ista riječ ima značenje: pejor. 1. prostitutka 2. nečasna osoba /o ženi/); fȁćkalica je definirana kao žena moralno upitnog, previše slobodnog ponašanja prema muškarcima, koja time ob. nastoji zadobiti opću mušku pažnju (...) (u RHJ je to žena koja želi uhvatiti prijatelja, prolazno poznanstvo ili muža); kȕčka je definisana kao zla, pokvarena žena: ~ o jedna! i moralno posrnula žena: ~, vucara se sa svakim! (u RHJ stoji samo da je to sinonim za riječ kuja); kȕja je pren. pejor. žena vrlo lošega karaktera ∆ ponašati se kao ~ puštena s lanca pejor. za ženu koja se potpuno odala nemoralu (u RHJ također kučka □ ~ s lanca žena koja se odala nemoralu); kȗrva je žena koja se odaje nemoralnom životu; rospija, bludnica, drolja...

Imenice za muškarce koje imaju negativno značenje imat će daleko manji broj sinonima te imenice za muškarce slobodnog seksualnog ponašanja u definiciji neće sadržavati moralnu osudu. Čak će imati pohvalne i pozitivne konotacije kojima se hvale njihova seksualna potencija ili moć osvajanja žena. To dovodi do zaključka da sastavljači rječnika u njima neravnopravno tretiraju žene i muškarce u odnosu na seksualno iskustvo.

Tako se za odrednicu iskústvo u RBJ navodi primjer: on ima bogato ~ sa ženama. Fàker se definira kao muškarac sklon avanturama seksualne prirode, često oženjen, bez ikakve moralne osude u definiciji. Kȕrvār je muškarac koji je sklon kurvama, ili se odaje nemoralnom životu s kurvama, ali nema moralnog osuđivanja kao što je to slučaj sa imenicama kȕčka ili kàhpija; švàler je osoba koja uspješno zavodi osobe suprotnog spola (ob. muškarac) (sic!), žȅnskāroš je onaj koji uživa u zavođenju i osvajanju žena, kojem nije dovoljna jedna žena nego uvijek traži dodatna zadovoljstva uz druge žene; ženskar.

Primijetili smo i to da u oba rječnika postoji odrednica prostìtutka, ali niti u jednom ne postoji odrednica žigolo koja označava osobu muškog spola koja prodaje seksualne usluge za novac. U RHJ u odrednici žènskār u definiciji se pojavljuje konstrukcija onaj koji trči za suknjama. Upotrijebiti ovakvu rečenicu u svakodnevnom životu u krugu prijatelja bilo bi izrazito seksistično, ali unijeti je još i u definiciju rječnika je nedopustivo jer svodi ženu na komad odjeće koji nosi.

Torokuša, tračara i nadžak-baba u borbi protiv stereotipa

U ovom odjeljku bavit ćemo se odrednicama iz RBJ koje su oprimjerene na način koji podržava rodne stereotipe i predrasude, ili u zagradi sadrže komentare ob. o djevojci, često o ženi i sl. Ovi primjeri govore o tome koje se osobine ili radnje u društvu stereotipno vezuju za žene. Prvo što uočavamo jeste da se sve radnje i osobine koje opisuju pretjeranu govorljivost u primjerima definicija bez izuzetka vezuju za žene (blebetav, gasiti, habernosa, lajav, nadžak-baba, otračati, torokuša, tračara, tračati). Kod torokuša i tračara se odstupa i od uobičajenog načina definiranja onaj + odnosna zamjenica koji te se definira na način: ona koja (...).

Postoji čitav niz pridjeva koji su stereotipno vezani za žene i društveno uvjetovani na način da se od malih nogu osobama usađuju osobine koje odgovaraju određenom spolu. Tako će se i u našem korpusu odslikavati pozicija i slika žene onakve kakvu društvo očekuje da ona bude ili da jeste. Ženski spol se tako veže za nježnost (nježna žena), blagost (blaga djevojka), čednost (uz odrednicu čȅdan stoji napomena ob. o djevojci), čežnju (djevojačka čežnja), krotkost (krotka djevojka), neiskvarenost, suptilnost i sl.

Za ženu se vezuje i histerično ponašanje (histerična žena), materijalno iskorištavanje muškaraca: izmusti, musti, osiromašiti muškarca i sl. Za ženu se vezuju i negativne osobine poput gluposti i sklonosti varanju, npr. u odrednicama tȕka gdje ćemo imati napomenu ob. žena, te u odrednici nȅvjeran sa primjerom nevjerna žena. Žena u ovim primjerima također zauzima poziciju one koja muškarca lovi, pokušava prevarom zadržati i sl.: zagospodariti mužem i njegovom imovinom, zarobiti mladića, izmusti ljubavnika, musti momka, okrenuti momka protiv roditelja, tjerati momka na brak). Za žene se također u ovom domenu vežu odrednice koje upućuju na to da je sve što se tiče domaćinstva i rada u kući njihov prirodni položaj i mjesto: čista domaćica, prava domaćica, gostoljubiva domaćica.

Primjeri negativne semantike vezane za ženski rod

Veliki broj odrednica iz korpusa vezuju imenice ženskog roda (najčešće žena i djevojka) uz negativne ili izrazitno negativne karakteristike, npr. uz pridjeve kao što su debeloguz, grdan, ispijen, kao iz uz riječi koje u društvu označavaju nešto dostojno žaljenja: sažalijevati, žalostan, neispunjen, napaćen, propatiti, izigravati mučenicu, bijedna majka, unesrećiti djevojku. U odrednici bijéda u RHJ vidjet ćemo kako se čak situacija u kojoj žena izdržava muža predstavlja kao njegova velika propast i sramota, dok bi ovakav primjer bio nemoguć sa obrnutim pozicijama.

Na žene se odnose i sve odrednice koje se tiču psihičke nestabilnosti ili se pak zbog njih ista dešava: deprimirana žena, histerična žena, potpuno je pobudalila, pored nje sam poludio, pored nje bih poludio. Niti jedna odrednica koja označava psihičku nestabilnost ne nudi primjer koji bi se odnosio na muškarca. Ovo odslikava duboku društvenu predrasudu o mentalnim bolestima, jer se kroz čitav korpus one vežu samo za jedan spol. Odrednice sa seksualnim konotacijama se u velikom broju također vežu za žene: frìgīdna žena, svi su je imali, žigosati djevojku kao bludnicu...

On radi kao lud, a ona je lijepa kao slika – žena i muškarac kao vršilac radnje i objekat

U korpusu smo uočili da se u velikoj većini primjera muškarac pojavljuje kao vršilac radnje, a žena kao bliži objekat nad kojim se radnja vrši. Ona je ta koju neko gleda, dira, vuče, dijeli s nekim, kupuje, laska joj i sl. Veliki broj primjera sadrži u sebi odrednicu djevojka i žena te ćemo navesti samo primjere iz RBJ. Primijetit ćemo da se djevojka kao primjer u svim ovim odrednicama pojavljuje kao objekt nad kojim se vrši radnja, kojim se upravlja ili kao objekt nečije žudnje. Muškarac se implicitno pojavljuje kao vršilac radnje. Veliki broj primjera se odnosi na vršenje radnje koje podrazumijeva fizički kontakt, često seksualni: držati, faćkati, ispipati, milovati, obgrliti, ščepati, poljubiti djevojku; ovo stvara sliku djevojke ili kao čisto seksualnog objekta (faćkati, ispipati, milovati, obgrliti djevojku) ili osobe nad kojom se upotrebljava gruba fizička sila (ščepati djevojku).

U nekim primjerima se čini kao da ona nema nikakvu kontrolu nad sopstvenim integritetom i slobodom odlučivanja, već ju se jednostavno daje muškarcu na raspolaganje i prikazuje ju se povodljivom ili naivnom: odabrati, oteti, namjestiti, pokupiti, opiti, opustiti, upropastiti, vozikati, zarumeniti, zastiditi djevojku, lov na djevojke. Posebno su interesantni primjeri zarumeniti djevojku i zastiditi djevojku jer spadaju u domen rodnih stereotipa koji proistječu iz društvenog uvjerenja da je stid i sram pohvalna osobina kod ženske osobe, koju treba poticati i njegovati, dok se muškarac sa ovakvim osobinama smatra osobom bez karaktera, mlakonjom ili feminiziranim muškarcem.

Riječ žena se nalazi u sličnoj poziciji objekta; ona se otima, lovi, grabi, njome se zabavlja, za nju se neko drugi brine. Drugi joj pružaju materijalna zadovoljstva i utječu na promjenu njenog raspoloženja. Često se pokazuje i kao nesposobna da se brine sama za sebe. Ona se nalazi kao primjer uz sljedeće odrednice: dijeliti, dodirnuti, dograbiti, loviti, nabaviti, namamiti, preoteti ženu; dotaći se žene; recept za osvajanje žena, zabaviti se ženom. I druge imenice koje označavaju ženske osobe nalaze se u sličnom položaju: maziti mladu suprugu, namjestiti snahu u banku, udesiti kćerku, uvesti suprugu u visoko društvo...

Sloboda odabira sopstvenog partnera u rječnicima nije data ženi – to možemo vidjeti u primjerima dati kćer za stranca, podaj mu kćer, udesiti kćerku, dokopao se moje sestre. Opet je implicitni vršilac radnje muškarac koji daje kćer nekome za ženu kao da je ona objekt bez sopstvene volje. Čak i odrednice zapròsiti i pròsiti u oba rječnika podrazumijevaju muškarca koji prosi ženu, ali ne i obrnutu mogućnost da žena zaprosi muškarca jer se ti glagoli definiraju na način da znače ponudu braka ženskoj osobi.

Kod ove kategorije primjera također je interesantno to što se u okviru iste odredničke riječi za dva različita značenja ili čak za isto značenje daju dva primjera od kojih je jedan vezan za ženski, a drugi za muški rod. Primjer koji je vezan za ženski rod ima negativnu, deprecijativnu ili stereotipizirajuću semantiku, a onaj koji je vezan za muški rod ima pozitivnu semantiku. Tako imamo odrednicu kao koja se za muški rod veže primjerom radi kao lud, a za ženski rod primjerom lijepa kao slika. Ovo je slikovit primjer za položaj žene i položaj muškarca u rječniku: ona se najčešće pojavljuje kao fenomen ljepote ili objekat (ljepotica na glasu, ljepuškasta djevojka, zanijela ga je njena ljepota, vranooka ljepotica), dok je muškarac agens, onaj koji pokreće i vrši radnju. Također i uz odrednicu moćan uz muški rod stoji primjer vezan za politiku ili sport: moćan političar, moćan sportista, što su važne sfere društva, a za ženski rod se veže u značenju „koji je fizički atraktivan“: moćna cura. Muškarcima je dakle pripisana stvarna, tj. politička moć, dok ženama pripada moć u sferi seksualnosti ili fizičke privlačnosti.

Problemi u definiranju odrednica

Problemi koji se javljaju u definicijama odrednica obuhvaćaju različite slučajeve, od navođenja neprimjerenih sinonima, izbacivanja određenih značenja iz ženskog oblika imenice za vršitelja/icu radnje i sl. Prvi primjer na koji smo naišli veže se za odrednicu alàpača u RBJ za koju se navodi sinonim prostakuša što ne ulazi u okvir značenja ove riječi. U definiciji odrednice amàzōnka se za objašnjavanje koristi sintagma „žena ratnik“ umjesto da se upotrijebi riječ koja u jeziku već postoji za obilježavanje ove sintagme, ratnica. Za odrednicu pénis u RBJ stoji definicija u kojoj se naglašava da se penisom u stanju nabreknuća (erekcije) prodire u vaginu. Ostaje potpuno nejasno zašto je to u definiciji naglašeno i zašto je relevantno za definiranje ove odrednice. U RHJ se ne pojavljuje ovakvo objašnjenje, već samo stoji da je to spolovilo, muški spolni organ.

Također se unekoliko razlikuju i definicije odrednica djévac i djèvica u RBJ. Za odrednicu u muškom rodu dato je objašnjenje kako je to onaj koji živi u djevičanstvu, koji nema spolnog iskustva, dok se kod odrednice djèvica naglašava da je to nevina ženska osoba. Vjerovatno je to zato što se djevičanstvo u patrocentričnom društvu ističe kao vrlina žena ali ne i muškaraca.

Kod odrednica domàćin i domàćica u RBJ nalazimo da u ženskom obliku ova imenica nema veliki broj značenja koje ima muški oblik, a koji bi se mogli i trebali odnositi na oba spola. Domaćica se tako ne definiše kao ženska osoba koja upravlja kućom, kao starješina ili glava porodice; to je značenje rezervirano samo za muški oblik. Također je izbačeno značenje u kojem bi domaćica bila osoba koja odgovorno i savjesno upravlja kućom. Kao i kod mnogih drugih imenica prvenstvo se daje značenju koje upućuje na bračni status ženske osobe – domaćinova žena.

U RHJ stanje sa ovim odrednicama je slično. Ni u ovom rječniku domaćica ne može biti ona koja je glava porodice, ili starješina. Ni ostala značenja se ne razlikuju od onih u RBJ. Situaciju sličnu ovoj prepoznat ćemo i kod definiranja odrednica gȁzda i gȁzdarica, te mȃjstor i mȃjstorica u oba rječnika. Muški oblik gȁzda preuzima niz značenja koja pretpostavljaju poziciju moći, materijalnog blagostanja ili bavljenja određenim poslom, dok se za ženski oblik ove odrednice vežu samo dva značenja, od kojih je jedno gazdina žena, a drugo ona koja iznajmljuje stan ili sobu.

Zašto ima čistačica, ali nema gospodarica?

Veliki broj imenica sa značenjima vršitelja radnje, nosioca osobine ili titule, naziva za profesije i sl. u RBJ pojavljuje se samo u muškom obliku, uprkos tome što se u većini slučajeva može odnositi i na žene i na muškarce i što postoje tvorbene mogućnosti za oblik imenice u ženskom rodu. Jedan broj ovih imenica odnosi se na profesije vezane za vojsku. Što je čin koji osoba obnaša visočiji, to je manja vjerovatnoća da će postojati oblici i za muški i za ženski spol. Tako nećemo imati admiralku i komandanticu nego jedino admirala i komandanta, ali ćemo zato u RBJ imati brigaridra i brigadirku, potporučnika i potporučnicu, potpukovnika i potpukovnicu, što su niži činovi u vojsci.

Sličan zaključak možemo donijeti i za određeni broj imenica sa značenjem koje se povezuje sa materijalnim blagostanjem, društvenom moći ili visokom profesionalnom pozicijom. Tako u korpusu nećemo imati bankarke/ice, brokerke/ice, akademkinje, bogatunke, brodovlasnice, draguljarke, ekspertice, finansijerke, gospodarice ili guvernerke, već samo oblike ovih imenica u muškom rodu.

Za određeni broj imenica evidentno je da ženski oblik nije odomaćen zbog činjenice da se određenim poslovima u većem broju bave muškarci nego žene. I zaista, rijetko ćemo sresti šumarku ili gvožđarku, no brojnost pripadnica ženskog spola koje se bave ovom profesijom ne bi trebala priječiti postojanje imenice u ženskom rodu. Takav je slučaj i sa imenicama dimnjačar, kačar, rezbar, skladištar, tesar. Sve su to imenice koje označavaju profesije, često zanate, kojima se u našem društvu tradicionalno bave muškarci, ili profesije koje zahtijevaju veću tjelesnu snagu pa se žene njima rijetko bave.

Interesantno je da niti u jednom od rječnika ne postoji riječ gospodarica koja je relativno odomaćena i prisutna u govoru. Također ne postoji niti riječ borkinja koja se također često može čuti u medijskom diskursu.

Umjesto zaključka zahtjev

Na osnovu analizirane građe pokazalo se da je odnos prema rodnoj problematici u oba rječnika sličan. Način definiranja odrednica nije rodno neutralan. Za odrednice koje se odnose na žene mnogo češće se vežu negativni primjeri ili negativna značenja. Sinonimi koji se navode za disfemizme brojniji su i dosta proizvoljni te po asocijativnosti jedno na drugo vežu negativna i nekada jasno nepovezana značenja (primjera radi, za odrednicu glùpača sinonimi su ludača i blesača, dok za odrednicu glùpak nije naveden sinonim ludak).

Pokazalo se također i to da zahtjevi za rodno senzitivnim jezikom nisu dovoljno ispunjeni, te se imenicama u muškom rodu i dalje označavaju i žene i muškarci koje/i se bave određenom profesijom. Vidjeli smo da je stanje slično i u RHJ, no sa nešto većim brojem imenica u ženskom rodu nego što je to slučaj u RBJ.

U perspektivi ovaj rad može poslužiti kao pomoć za unapređenje rodnih pitanja u mogućim novim izdanjima analiziranih rječnika. Pored toga on stoji na raspolaganju svima koji se interesuju za rodnu problematiku u jeziku i koji žele istraživati ovo veoma bitno polje nauke o jeziku. Umjesto zaključka morale bismo iznijeti odlučan i glasan zahtjev za drukčijom praksom u leksikografskoj i leksikološkoj djelatnosti te naravno u realnoj sferi profesionalnog i privatnog života.

Izvori:

1. Halilović, Senahid, Palić, Ismail, Šehović, Amela. (2010). Rječnik bosanskoga jezika. Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu. 

2. Anić, Vladimir. (1998). Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.

Cijeli rad možete preuzeti na:

Ražanica, Merima. (2016). Podaci o rodu u savremenim bosanskim i hrvatskim rječnicima. Završni diplomski rad. Sarajevo: Filozofski fakultet.

A Note on Resistance

We use the designation Bosnian, Croatian, Serbian Language (BCS Language) because:

* It’s one language.
* Students and foreigners in BiH can and should learn all three standards.
* We don’t have to choose which language we speak/study, if we don’t want to.
* We see the recent memo and the pressure from the Ministry of Education as an attempt to manufacture a controversy regarding the language used in schools and thereby divert the public’s attention away from real problems. For example, the fact that in the 21st century one third of the capital of BiH faces daily water outages.

We do not accept segregation in schools.
We do not buy into the idea that we speak different languages.
We understand each other perfectly well when we say: death to fascism!

Crtica o otporu

To što koristimo naziv bosanski, hrvatski, srpski jezik (BHS jezik) znači:

* Jedan je jezik.
* Djeca u školi, kao i stranci u BiH mogu i trebaju učiti sva tri standarda.
* Ne moramo se opredijeliti koji jezik govorimo/učimo, ako to ne želimo.
* Instrukciju i pritisak Ministarstva obrazovanja shvatamo kao pokušaj da se fabriciranim problemom oko zajedničkog jezika u školskoj praksi skrene pažnja javnosti sa stvarnih problema. Na primjer, činjenice da u 21. stoljeću jedna trećina glavnog grada BiH trpi svakodnevne redukcije vode.

Ne pristajemo na segregaciju u obrazovanju.
Ne pristajemo na laž da govorimo različitim jezicima.
Mi se savršeno dobro razumijemo: smrt fašizmu!

Czech It Out: The Summer School of Linguistics

Author: Rebernik Dario

Language is a marvel. After three years of travelling through syntax, semantics, pragmatics, sociolinguistics and further, I thought I knew the secrets of languages pretty well. Then, as my lady suggested, there came the summer school. In that period, between 20th and 26th of August 2017, I realised that I actually knew some secrets. But that was only the beginning of what awaits ahead if one is to be a linguist. The summer school took place in a wonderful Czech city named Litomyšl which, just as every decent Czech city, has a castle and is a part of the UNESCO family. During those six days, while the sun was beating above, a group of language enthusiasts had their dream holiday.

This 11th Summer School was organised by the Institute of Czech Language and Theory of Communication at the Faculty of Arts which belongs to Prague´s Charles University. The goal of this school, as the organisers say, is to show the latest advancements in linguistic research and to give an opportunity to students and researches to meet, exchange ideas, create collaborations. That is true. I would also add that the importance of this school lies in providing the opportunity to expand our views and see what is possible to do with language.

Through 13 lecturers and three workshops, the summer school showed that linguistics is a rich science and how it is necessary to be not only a linguist, but also a psychologist, philosopher, mathematician, IT expert, programmer etc. There were lecturers from the Czech Republic, Germany, Great Britain, Poland, Sweden. The details about the lecturers and their lectures during the summer school can be found at the link below. As a gift, I am also including all the materials that were used, including slides and a book or two. The topics were mostly connected to psycholinguistics, second language acquisition, cognitive semantics, sentence comprehension, as well as children learning to communicate. The workshops were done in softwares: R – Statistics, and in Psychopy (creating psycholinguistic experiments). There was also time for students to present their research in progress, share their ideas, and get a feedback and perhaps an offer for a collaboration.

I use this opportunity to express gratitude to the organisers and to emphasise that the application is free of charge, and that every language enthusiast can participate. Presenting one´s work is also free. The participant covers travel costs and food, which is not much. I wholeheartedly and most sincerely thank the Association for Language and Culture „Linguists“ from Sarajevo, and Pavlović Tanja, my dear professor from University of Tuzla, for their trust and support: you have shown me how to be a great human being, which I will remember in the future and think of you with a smile on my face. My sincere gratitude to Alenka, without whom I would not write this.

With hope that all of us will meet next year, at the 12th Summer School,

Pozdravko,
Rebernik Dario

Lukavac, Bosnia and Herzegovina, 25th of September, 2017

The links:
The Summer School: http://www.lingvistika.cz/ssol
The Materials: https://drive.google.com/open?id=0B1VLTIoQfl8oLVBtTDFuamNGbU0

Here are a few photos: the group (photo 1), the main square (photo 2), and a bit of Czech language (photos 3 and 4)

Czech It Out: Ljetna škola lingvistike u Republici Češkoj

Piše: Rebernik Dario

Jezik je čudo. Nakon tri godine akademskoga obarazovanja, putujući kroz sintaksu, semantiku, pragmatiku, sociolingvistiku pa nadalje, zaista sam mislio da dobro poznajem sisteme jezika. No onda se, po preporuci moje djevojke, dogodila ljetna škola lingvistike. U tom periodu, od 20. do 26. augusta 2017. godine, shvatio sam da ipak znam nešto, ali da je to samo uvod u ono što jednoga lingvistu očekuje. Bilo je to šest dana u dražesnom češkom gradu pod imenom Litomyšl, koji kao i svaki dostojan češki grad, ima dvorac i dio je UNESCO porodice. Tih šest dana pod golim suncem, grupa jezičkih entuzijasta je imala svoj ljetni odmor iz snova.

Ova 11. po redu ljetna škola je organizirana od strane Instituta za češki jezik i teorije komunikacije pri filozofskome fakultetu Karlovog Univerziteta u Pragu. Cilj ove škole je, kako kažu, da upoznaju studente i istraživače sa najnovijim dostignućima u lingvističkom istraživanju te da stvore mjesto koje će služiti za upoznavanje, razmjenu ideja te stvaranje novih suradnji. To je istina; a dodao bih i da je ova škola jako važna jer nam otvara put i pokazuje što je sve moguće.

Kroz 13 predavača i tri radionice, ljetna škola je pokazala kako je lingvistika bogata grana nauke i kako je nužno biti ne samo lingvist, već i mnogo toga više: psiholog, filozof, matematičar, IT stručnjak, programer itd. Bili su tu predavači iz Republike Češke, Republike Njemačke, Velike Britanije, Poljske, te Švedske. Detaljnije o predavačima kao i njihovim predavanjima na ljetnoj školi možete naći na linku u prilogu. Kao dar vam takođe donosim i sav materijal koji je bio korišten, uključujući prezentacije te pokoju knjigu. Teme su bile uglavnom iz područja psiholingvistike, teorija usvajanja drugoga jezika, kognitivne semantike, razumijevanje i tvorba rečenica, te predavanja o tome kako najmlađi usvajaju jezik. Tri radionice su se radile u računarskim programima: R (statistika), te u Psychopy (izrada psiholingvističkih eksperimenata). Tokom škole je odvojeno i vrijeme za studentske prezentacije, gdje su studenti koji su imali istraživanje u nastanku mogli iznijeti svoje ideje te dobiti prijedloge, a možda i ponude za suradnju.

Ovim putem se zahvaljujem organizatorima na ukazanoj prilici i naglašavam da je prijava besplatna, te da svaki ljubitelj jezika može uzeti učešće. Izlaganje svoga rada je takođe besplatno. Učesnik plaća put te hranu za tih šest dana, što zaista nije mnogo. Najiskrenije se zahvaljujem Udruženju za jezik i kulturu Lingvisti iz Sarajeva, te dragoj prof. Pavlović Tanji sa Univerziteta u Tuzli za iskazano povjerenje i podršku: pokazali ste mi kako biti velikim čovjekom, što ću nadam se u budućnosti i sam dokazati i rado vas se sjetiti. Hvala i mojoj Alenki, bez koje ovo ne bih pisao.

U nadi da se svi vidimo naredne godine na 12. ljetnoj školi,

Pozdravko,

Rebernik Dario

Lukavac, Bosna i Hercegovina, 25.9.2017. god.

Linkovi:
Ljetna škola: http://www.lingvistika.cz/ssol
Materijali: https://drive.google.com/open?id=0B1VLTIoQfl8oLVBtTDFuamNGbU0
U prilogu i par fotki: zajednička (fotka 1), glavni trg (fotka 2), te malo češkoga jezika (fotke 3 i 4)

Samo da ne prespavam Naumburg

Piše: Lamija Begagić

Ima zeleno kao trava u proljeće. Ima plavo kao nebo u vedro jutro. Samo je te znala. Sve one nijanse na spektru između travazelene i neboplave, sve te tirkizne, kraljevske, ove i one, zvala je prosto: plavičasta. Kad ne bi bila sigurna da li je nešto plavo i kakvo plavo ili je zeleno i kakvo zeleno, rekla bi da je plavičasto. Plavičasta. Takva je bila ta uniforma koju su joj bez riječi utrpali u ruke. I nije joj se sviđala, ali je, jednako bez riječi, obukla i zakopčala sva četiri dugmića. Otresla je nevidljive čestice prašine s ramena, poravnala rukave i izašla pred njih.

– Dobro? – upitala je ispod glasa.

– M-m-m – klimnuli su, ne podigavši pogled.

Narednih dana oblačila se kao i tog prvog: u tišini, uvijek jednakim pokretima otresajući jednako nevidljivu prašinu. Nakon nekoliko dana, počela je navlačeći uniformu tiho pjevušiti. Ko zna zašto i ko zna iz koje daleke i zabačene pretkomore sjećanja, izvukla je smiješni pjesmuljak Zdravka Čolića i tiho, jedva mičući usnama, kopčajući dugme po dugme, pjevušila: pisat ću joj pisma duga, iz Zagore, iz Drniša… mhh.. mh.. hh.. iz Banata, Bosne, Niša… I tako je tiho, nepozvana pjesma koja nikad ne bi bila njen prvi izbor (jer nikad i nije rezala vene na ljepuškastog Čolu, osim one Zagrli me, tu je nekako voljela, ali mimo očiju javnosti) postala jutarnja rutina, kao i to ravnanje rukava i otresanje ramena. Smijala se nakon ko zna kojeg dana. Smijala se i Bosa, kolegica iz okolice Niša, pojačavajući intenzitet na Nišu, odmah nakon što bi ona glas podigla za oktavu ili dvije na Bosni.

Nisu mnogo pričale dok su radile, ali su, spremajući se za rad, uvijek skupa nabrajale gradove iz kojih se neimenovanoj ljubavi javljao tad zeleni Čola: poslaću joj slike svoje, gdje se vide Istra, Pula… Niko nije pojačavao intenzitet ni dodavao boje na Istri, niko nije branio boje Pule, bile su samo njih dvije koje su razumjele taj plitki refren gotovo nalik brojalici, a one su već, po inerciji, zadužile Niš i Bosnu. Vjerovala je da bi se lako dalo zaljubiti u Istru i da tamo nema plavičaste, da je samo travazeleno i moreplavo i vinocrveno. Ali šta je ona uopšte mogla znati o Istri, njoj se i Neum podsmjehivao gledajući je zalijepljenu za prozor autobusa dok se izmučena zavojima Svitave s polusmješkom divi moru.

Prisjećala bi se tih putovanja nekad kasno, dok bi ispod deke i jorgana s nogu, gotovo s gađenjem, zguljivala čarape (bilo je paralizirajuće hladno u tim kutijicama u kojima su spavale, ali nema tog minusa zbog kojeg bi ikad zaspala u čarapama). Nerijetko bi je i uspavale upravo misli o krivinama planinskih prevoja preko kojih se toliko često klatila i truckala, puštajući da joj glava udara u prozor autobusa, kao da nad njom više nema kontrole. Nemati kontrole nad glavom, nije sebi mogla poželjeti ljepše misli pred san. Spavala je kratko, ali kvalitetno, gotovo bezbrižno, kao u tim autobusima koji bi je uvijek dovlačili do odredišta, blijedu kao krpu, ali sigurnu i u komadu.

Decembar im je opasno puhao za vratom, radilo se sve više, sve duže, sve ubrzanije. U samom finišu, dobile su pojačanje. Stigla je ekipa, mahom muškaraca. Odrađivali su one poslove koje su zvali „teški“ i koje su zvali „visinski“. Njihove nisu zvali nikako, ni laki, ni nizinski. Poslovi koje su one radile bili su bezimeni. A ona je znala, i Bosa je znala, i ožiljci i ogrebotine na njihovim prstima, dlanovima i šakama su znali, da bili su isti kao njihovi. Teški i visinski.

Dobro se sjećala prvog puta (prvi put se nikad ne zaboravlja) i onog trenutka kad je zatvorila oči, jako stisnula kapke i ukrcala se u kran koji će je podići gore, pod sami strop, da ukrašava gornji dio bora. Tako su uvijek počinjale, od vrha ka dnu – i tako za svaki bor na svakom spratu svakog tržnog centra svakog selca i gradića u tom dijelu Njemačke. Navikla se kasnije (na sve se navikne) i nije se više morala umirivati mislima o zavojima Ivan Sedla na onoj dionici kad se otvori pogled na Neretvu. Neretvazelena. Znala je tu boju, mada nije nalikovala travi, ali tu, takvu, sasvim sigurno nikad ne bi imenovala plavičastom.

Ubrzo je postalo rutinom, to uspinjanje na posao, mada nije imala pjesmu za to, niti sitne rituale ravnanja rukava. Oblačila bi zaštitni prsluk, stavljala kacigu na glavu nad kojom opet, kao pred miran san, ne bi imala kontrole. Dalje bi išlo bez mnogo razmišljanja, gotovo mehanički, prvo crvene trakice, potom srebrene, onda zvjezdice i na koncu kuglice. Ubodi iglica sve manje bi boljeli, a rasprskavanje kuglica u šaci i zabijanje jeftine tanke plastike pod kožu prolazilo bi bez jauka, tek uz sitnu grimasu na licu.

Samo ponekad, kad bi se prizemljila, stavljala masku preko usta i iz visokih boca pod pritiskom štrckala umjetni snijeg, s pristojne razdaljine, da iglice prekrije tek tanki vilinski prah, osjetila bi umor, prvo u prstima, pa u šakama, pa njegovo strujanje kroz tijelo, dok se poput boli, gnijezdi u stomaku. Odlagala bi sprejeve u kutije, brzo, plašeći se da će joj, pusti li umor krake, ispasti iz onemoćale šake. Zaboravljala bi potom kad i kako bi se dovukla do sobe. Četkica za zube težila bi kao oveći betonski blok – pranje je zuba predstavljalo napor veći od cijelog radnog dana iza nje. Strovalila bi se u krevet i uglavnom zaspala prije nego bi uspjela pomisliti bilo šta. Tek jednom u ko zna koliko noći obuzeo bi je neki nemir i pomislila bi na Naumburg.

Samo da ne prespavaš Naumburg.

Tu joj je rečenicu nekoliko puta ponovio kolega onaj prvi dan, kada ju je smještao na voz u Frankfurtu i davao joj upute kako će doći do grada gdje je čeka njen prvi posao vani, njeno prvo predbožićno kićenje tržnih centara u predgrađima istočnonjemačkih provincija. Posao dobar, para laka, radi se intenzivno, ali brzo prođe, mogućnost je, ako se dokažeš, da te angažuju i u januaru, na raskićavanju. A da bi se dokazala, ne smiješ, nikako ne smiješ, prespavati Naumburg, jer u Naumburgu izlaziš iz jednog voza i imaš šest minuta da pređeš na drugi kolosijek (ne peron, samo kolosijek!) i uhvatiš drugi voz. Ne brini, stigneš, samo se spremi na vrijeme i imaj kofer pored sebe.

Nikad nije. Nikad nije prespavala vražiji Naumburg, ali će tih sat i dvadeset minuta pamtiti kao najduži napad panike u svom životu. I svaka naredna misao na prespavljivanje Naumburga vraćala je tu paniku direktno u krvne sudove, ubrizgavala je kao kakvom džinovskom injekcijom i puštala da kola, još neko vrijeme, potpuno je parališući. Zatvarala bi oči kada bi naišlo. Ponekad, neočekivano, u sred tog vrtloga u stomaku, nenadano bi, ipak, zaspala.

Samo se jednom dogodilo na poslu, na pauzi. Bosa je otišla po doručak, ona ju je čekala u predvorju centra na kojem su radili (najsvjetliji centar koji je ikad vidjela, pričat će poslije, toliko puta, u raznim prilikama), naslonjena na pokretne stepenice, kad je u misli odjednom, uvijek tako nepozvan, došao taj Naumburg. I opet je zatvorila oči, ali činilo se nedovoljno, nestvarno je djelovalo to svjetlo. Trebalo joj je još nešto. Zavukla je dlan u džep uniforme i napipala kovanicu. Stisnula ju je u šaci kao dijete kusur koji ne smije izgubiti. Došetala je do bijelog jednoroga s plavom grivom. On joj se najviše svidio, bio je ljepši i od Spidermana i Hello Kitty zajedno. Ubacila je euro. Začula se tiha muzika, gotovo uspavanka, i konjić se počeo ljuljuškati. Uhvatila se za njega jednom rukom, drugom se čuvala za naslon pokretnih stepenica. Osjetila je kako je uzima to ljuljuškanje, samo, samo ljuljuškanje. Zatvorila je oči i zaspala.

– Hej! – začula je! – Hej, evo sendvič. I jogurt sam nam uzela.

Prenula se. Pogledala je u jednoroga, više se nije ljuljao. Zabljesnulo je svjetlo i pridigla je ruku da zaštiti oči, kao od prejakog Sunca. Proškiljila je i vidjela Bosu.

– Gdje je?! – upitala je s knedlom u grlu.

– Ko? – pitale su Bosine zbunjene oči, ispunjene strahom, možda čak i jezom.

Ponovila je pitanje još nekoliko puta. Onda je zastala, udahnula, pa ušutila. Osjetila je Bosinu ruku na ramenu.

– Uzmi, jedi. Pregladnila si. To je.

Žvakala je dugo i polako. Mislila je na Asju i na to kako će je odvesti na more ovog ljeta, najboljim busom, s najljepšim mjestom uz prozor, negdje dolje preko Ivan Sedla (dat će joj tableticu!), kroz Hercegovinu, do Jadrana. Ili preko Zagore. I Drniša. Kuda god.

Samo da odradi još ovu sezonu. Samo da prođe još ova zima, da otpuše vilinski prah, poskida zvijezde sa trideset metara visokih borova i skupa s potrošenom plavičastom uniformom, brižljivo ih vrati poslodavcu.

Odvest će je ovog ljeta na njeno prvo, plavo, more.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu za feminističku teoriju i umjetnost BONA: bonamag.ba

Čitalačka čajanka

petak, 29.9, 17:30h

prostorije Udruženja Lingvisti (Ložionička 15)

Dolazi jesen, duga i tmurna. Sve što želimo je šolja čaja, debela deka, dobra knjiga - i onda možemo preživjeti sve!

Čitanje je slađe kad se s nekim dijeli. Zato za sve knjiške moljce ponovo organizujemo Čitalačku čajanku. Tema ovih čitalačkih susreta su kratke priče, a na druženju će nam se pridružiti i književnica Lamija Begagić, koja će sa nama podijeliti svoja spisateljska i čitateljska iskustva. Kao i prošli put, imat ćete priliku razmijeniti knjige.

Zato, ponesite svoje omiljene kratke priče, knjige za naš mali knjiški buvljak, a mi ćemo se pobrinuti za čaj!

Vidimo se!

Otvoreno pismo: Zaustavimo fašizam u našim školama!

Na današnji dan, 9. maj 2017. godine, kada se obilježava pobjeda nad fašizmom, dižemo svoj glas protiv fašizma u bosanskohercegovačkom društvu. Smatramo da je krajnje vrijeme da se glasno usprotivimo dugogodišnjoj fašizaciji u obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini. Danas, više nego u zadnjih 20 godina, trebamo govoriti o važnosti kvalitetnog obrazovanja i potrebi za stalnom borbom protiv uticaja totalitarne, konzervativne i klerofašističke ideologije na obrazovne sisteme u Bosni i Hercegovini.

Otvaranje nove škole u Jajcu kao način da se riješi diskriminatorna pozicija učenika Bošnjaka nije samo “malo zlo u velikom zlu“, kako lokalni političari to vole da kažu, nego je drastično nazadovanje i daljnji doprinos poniranju u fašizam. Multinacionalne srednje škole su za učenike Jajca, koji u velikom broju dolaze iz okolnih jednonacionalnih naselja ili koji su prošli kroz podijeljene osnovne škole, jedina prilika da se upoznaju sa drugim i drugačijim, da otvore oči pred stvarnošću multietničke države u kojoj žive i jedina mogućnost da žive i rade zajedno sa učenicima svih nacionalnosti.

Nastavni planovi i programi nisu samo hronološki planovi lekcija, niti su udžbenici samo puki popis znanja koja trebaju biti marljivo naučena, već su i alati za oblikovanje građana. U našem obrazovnom sistemu se podstiče govor mržnje, šutnja o nepravdi, strah, poslušnost, nepotizam, strogost, ponižavanje različitosti, demonizacija drugih, glorifikacija “naših”, jednoumlje, isključivanje i marginalizacija drugih i drugačijih, segregacija, te psihičko i fizičko nasilje.

Primjer kulminacije bosanskohercegovačkog neofašizma u školama su tzv. “dvije škole pod jednim krovom“, sistem segregativnog obrazovanja koji zlostavlja već desetine generacija naše djece i omladine. Ovu političku kreaciju, koja se naziva i “bosanskohercegovački aparthejd“, razna tijela za zaštitu ljudskih prava i prava djece pri Ujedinjenim nacijama[1] i Vijeću Evrope[2] su već odavno proglasili neprihvatljivom i u suprotnosti sa osnovnim pravima djeteta i brojnim međunarodnim konvencijama koje je Bosna i Hercegovina potpisala i dužna je da ih poštuje. Kršenje ovih prava i konvencija je 2014. godine dobilo i sudski epilog na Vrhovnom sudu Federacije BiH, kada je odluka o dvije škole pod jednim krovom proglašena nezakonitom i primjerom etničke segregacije.[3]

U zadnjih nekoliko sedmica se obrazovni sistem u BiH suočio sa napadima na svim nivoima. U Federaciji BiH su u proceduri prijedlozi novih zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju i o srednjem obrazovanju u Kantonu Sarajevo, kao i prijedlog reforme zakona o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo i Tuzlanskom kantonu. U Republici Srpskoj je usvojen novi “Zakon o osnovnom obrazovanju“ u kojem se ne spominje država Bosna i Hercegovina i iz kojeg je izbačen najvažniji element iz Okvirnog zakona o obrazovanju iz 2003. godine - zajednička jezgra nastavnih planova i programa.

Obrazovanje je pitanje koje se tiče svih nas. Zahtijevamo da etničke elite prestanu zloupotrebljavati obrazovanje u političke svrhe, koje nameću podjele, kvazi-obrazovanje, lažne diplome i odsustvo obrazovnih politika za 21. vijek. Zahtijevamo obrazovne politike koje služe stvaranju odgovornih i savjesnih građana i građanki za demokratsko i moderno društvo, zasnovano na humanističkim i sekularnim vrijednostima.

Naša borba za pravednije i kvalitetnije obrazovanje se neće zaustaviti na ovom saopštenju, jer trenutno radimo na izradi deklaracije o zajedničkoj obrazovnoj politici u Bosni i Hercegovini, a pokrenućemo i inicijativu za ocjenu ustavnosti odluke o uspostavljanju dvije škole pod jednim krovom.

Ovim putem apeliramo na sve građane i građanke da nam se pridruže i da zajedno unaprijedimo sistem obrazovanja u našoj zemlji!

[1] Izvještaj Komiteta UN za eliminaciju rasne diskriminacije od 23. septembra 2010. godine - Committee on the Elimination of Racial Discrimination, Consideration of Reports Submitted by States Parties under Article 9 of the Convention: Concluding Observations of the Committee on the Elimination of Racial Discrimination, CERD/C/BIH/CO/7-8 http://tbinternet.ohchr.org/_layouts/treatybodyexternal/Download.aspx?symbolno=CERD%2fC%2fBIH%2fCO%2f7-8&Lang=en (stranica posjećena 8.5.2017).

Izvještaj Komiteta za prava djeteta iz septembra 2005. godine - Committee on the Rights of the Child, Consideration of Reports Submitted by States Parties under Article 44 of the Convention Concluding Observations: Bosnia and Herzegovina, UN Doc br. CRC/C/15/Add.26021 http://tbinternet.ohchr.org/_layouts/treatybodyexternal/Download.aspx?symbolno=CRC%2fC%2f15%2fAdd.260&Lang=en (stranica posjećena 8.5.2017).

[2] Izvještaj Tomasa Hamamberga, Komesara Savjeta Evrope za ljudska prava od 29.3.2011. godine – Commissioner for Human Rights, Report by Thomas Hammarberg, Commissioner for Human Rights of the Council of Europe https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=09000016806db71c (stranica posjećena 8.5.2017).

[3] Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, Presuda br. 58 0 Ps 085653 13 Rev, 29.8.2014. godine http://www.vasaprava.org/wp-content/uploads/downloads/2014/11/Vrhovni-sud-Federacije-BiH-odluka-po-reviziji-dvije-%C5%A1kole-pod-jednim-krovom_01.pdf (stranica posjećena 8. 5. 2017).

POTPISNICI/POTPISNICE

Udruženja/organizacije:

Feministički Antimilitaristički Kolektiv

Jedan grad jedna borba

Prometej

Bolja škola

Jer me se tiče

Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti

Centar za mlade KVART

YIHR BIH

Oštra Nula

Otvoreni univerzitet

Fondacija CURE

ELSA Sarajevo

Centar Fortis Jablanica

Žene ženama

Omladinski pokret "Revolt" Tuzla

Savez antifašista i boraca NOR-a TK

Radni kolektiv JU Gimnazija "Mustafa Novalić" Gradačac

UŽ SEKA Goražde

Pojedinačni potpisi poredani po abecednom redu:

Adela Jušić

Aida Spahić

Aleksandar Žolja

Aleksandra Letić

Amela Džafović Kešan

Amer Kapetanović

Amer Tikveša

Amila Buturović

Amira Sadiković

Amra Bakšić Čamo

Anes Podić

Anisa Šerak

Anur Hadžiomerspahić

Arijana Forić Kurtović

Berina Džemailović

Bojana Đokanović

Boris Šiber

Dada Turk

Dajana Bakić

Dalibor Tanić

Damir Imamović

Danijela Majstorović

Darjan Bilić

Dino Mustafić

Edin Hajdarpašić

Edita Miftari

Elma Selman

Emir Zametica

Enes Kešan

Eric Gordy

Esma Drkenda

Faruk Šehić

Feđa Kulenović

Franjo Šarčević

Gorana Mlinarević

Gordana Katana

Haris Jusufović

Igor Kalaba

Igor Štiks

Ines Tanović Sijerčić

Jasenka Kapetanović

Jasmila Žbanić

Jasmina Čaušević

Jasminka Drino-Kirlić

Jasminko Halilović

Ladislav Tomičić

Lala Raščić

Larisa Kurtović

Leila Šeper

Lejla Bakić

Lejla Huremović

Lejla Kalamujić

Marina Veličković

Mario Hibert

Masha Durkalić

Mirsad Kličić

Mladen Jeličić Troko

Nebojša Pudar

Nejra Nuna Čengić

Nela Porobić Isaković

Nermina Trbonja

Nidžara Ahmetašević

Sabina Šabić

Sandra Zlotrg

Srđan Blagovčanin

Svjetlana Nedimović

Tamara Zenović

Zoran Ivančić

NEĆE JEZIK NEGO PRAVO - ODJAVA

Projekat Neće jezik nego pravo pokrenule smo iz želje da preusmjerimo (raz)govor o jeziku i odmaknemo se od dominantnog, konzervativnog pristupa lingvističkim pitanjima, pokazujući da je jezik sila koja nas spaja jer nam omogućava da se izrazimo i budemo shvaćeni, te da proniknemo u misli drugih. Također smo željele naglasiti raskošnu, kreativnu snagu jezika koja je puno važnija od bilo kakvog preskriptivnog pristupa, tako omiljenog na ovdašnjoj lingvističkoj sceni.

Projekt je nazvan po poslovici Neće jezik nego pravo koja govori o sposobnosti jezika da uvijek otkrije ili nagovijesti istinu. Čak i kada svjesno pokušavamo slagati ili prevariti svoje slušatelje ili slušateljice, jezik vrlo često, bez našeg svjesnog upliva, otkrije naše stvarne motive i/ili želje. Ova poruka nam je bila izuzetno važna jer smo htjele pokazati da se vječito živom i vrckavom biću jezika ne može nametnuti nikakva artificijelna, strana istina (nacionalističke ili bilo koje druge vrste), niti se jezik može sputati luđačkom košuljom puritanizma.

Cilj nam je bio dvojak: započeti jedan drugačiji (raz)govor o jeziku i smjestiti tu diskusiju tamo gdje ona i treba da se odvija – među govornom zajednicom. Održale smo sedam javnih tribina i objavile niz tekstova o jeziku i njegovim manifestacijama na različitim poljima ljudske aktivnosti: obrazovanju, umjetnosti, politici, novinarstvu. Također smo razgovarale o jeziku manjinskih grupa, rodno osjetljivom jeziku, jeziku unutar institucija i van njih, žargonu, itd.

Sve aktivnosti održane su u općini Novo Sarajevo jer čvrsto vjerujemo da kulturna, politička i društvena događanja ne smiju biti privilegija onih koji pripadaju kulturnom i urbanom centru. Svi događaji održani su na tri lokacije: Centar za djecu i mlade Grbavica, knjižara books.ba i Mediacentar. Zahvaljujemo se kolegama i kolegicama iz ovih institucija na susretljivosti i besprijekornoj saradnji.

O svemu ovome smo pisale na blogu. Smatramo da smo uspjele u našoj namjeri da blog komponentu stranice lingvisti.ba pretvorimo u prostor za zanimljivu, edukativnu i kvalitetnu diskusiju o ključnim društveno-lingvističkim pitanjima.

Zahvaljujemo se svim učesnicima i učesnicama javnih tribina i razgovora, kao i publici, te našim čitateljima i čitateljicama.

Neće jezik nego pravo samo je početak jedne nove, drugačije priče. Borbu protiv jezičkog puritanizma, šovinizma i isključivosti nastavljamo na drugim frontama i drugim sredstvima.

Jezičko čišćenje u bivšoj Jugoslaviji

Andrea Marcolongo za italijanske novine Corriere della Sera napisala je članak o sudbini srpskohrvatskog jezika u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Donosimo prevod Nede Monti, a original možete čitati ovdje.

Jezičko čišćenje u bivšoj Jugoslaviji

Nacionalistički ratovi protiv srpskohrvatskog

Vlada opsesija identiteta u republikama rođenim nakon konflikta devedesetih

Po švajcarskom semiologu Ferdinandu De Saussureu (1857–1913), jezik je prije svega društvena činjenica: služi ljudskim bićima da se razumiju između sebe, da izraze sami sebe, a iznad svega da ostvare neku određenu ideju o svijetu uz pomoć riječi i gramatičkih konstrukcija koje posjeduje svaki pojedinačni jezik.

Znači, prvo ljudi, a onda jezici.

Fonetika, morfologija i sintaksa služe ljudskim potrebama za interpretiranje stvarnosti i uobličavanje misli. Zato je svaki jezik jedinstven i izuzetan: jer je jedan i izuzetan narod koji ga govori da bi se predstavio i objasnio.

Jedan od načina da se izrazi vizija svijeta je prije svega politika: riječi jednog naroda su ogledalo njegove ideologije i politika se njima služi da konstruiše identitet mnogo jači od bilo koje zastave.

A šta se desi onda kad jedan svijet nestane, a njegov jezik preživi, jer je rođen prije te političke vizije i sada je nesiguran i nesposoban da se prilagodi novom?

Baš to je slučaj koji je zapao jezik, ili jezike, koji se govore u bivšoj Jugoslaviji. Postojala je jedna država, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), koju je pod nacističkom okupacijom osnovao maršal Josip Broz Tito 1943. i koja se raspala 1992. ratnim sukobima koje smo svi pratili na televiziji krajem prošlog vijeka. Ali prije i poslije Jugoslavije (koja je 1918. postala monarhija) postojao je jedan jezik: srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, koji se govorio u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. Srpskohrvatski jezik je oduvijek bio zvanični jezik Federacije, pored autonomnih jezika Slovenije i Makedonije.

Ne postoji novi svijet bez novog jezika.

Danas postoji jedna bivša Jugoslavija i jedan bivši srpskohrvatski.

Ali ako politički entitet više ne postoji, zamijenjen novim republikama rođenim poslije rata, lingvistički entitet postoji još uvijek. Samo što se ne smije više pominjati. Reći jednom građaninu Sarajeva, koje je bilo pod opsadom 1450 dana, da govori srpski je kao da ga udariš šakom u stomak. Isto važi i za jednog Hrvata, koji danas kaže da govori samo hrvatski, a ne srpski, ili Srbina, koji ne podnosi drugi dio složenice u nazivu svog maternjeg jezika, ili Crnogorca, koji nakon vijekova tišine hoće da govori svoj jezik.

I ja lično, živeći u Sarajevu i učeći jezik tog područja, vjerovala sam da učim srpskohrvatski, ali sam se suočila sa zabunom pitajući sama sebe pa koji jezik ja govorim svaki dan. Po profesoru Ranku Bugarskom, poznatom internacionalnom lingvisti koji predaje u Beogradu, "srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski su svi jedan jedini jezik sa preko 90% zajedničkih riječi". Usprkos ovome, 17 miliona ljudi danas vjeruje da govori različite jezike, do te mjere da bi se tipičnim slavenskim crnim humorom šalili i rekli mi da sad kad naučim bosanski mogu u CV napisati da govorim četiri strana jezika. Dakle, zašto moram reći da govorim BHS (bosanski, hrvatski, srpski), sa dodatkom crnogorskog?

I stvarno, razlike između srpske ekavske varijante i ove bosanske ijekavske su zanemarljive, sa razlikama u izgovoru koje se mogu porediti sa razlikama između Pijemonta i Sicilije: u Sarajevu se kaže lijepo, a u Beogradu lepo.

Tačno je da bivši srpskohrvatski ima dva pisma, grafičko ogledalo istorijskih i religijskih razlika između jugoslovenskih naroda, latinica i ćirilica, ali pismo nije jezik, ono je samo sredstvo za transkripciju jezika.

Glavno službeno pismo u Srbiji je danas ćirilica, latinica je od 2006. na podređenoj poziciji. U Bosni se oba pisma normalno uče u prvom razredu osnovne škole i glavne dnevne novine Oslobođenje, sve do devedesetih godina, štampale su jednu stranicu latinicom, a jednu ćirilicom. U Hrvatskoj ćirilica je potpuno odbačena, niko je više ne koristi.

Između država rođenih nakon bivše Jugoslavije, ona koja se istakla po svom procesu jezičkog čišćenja, podržanog od strane intelektualaca i patriota, uvođenjem neologizama ili arhaizama latinskog porijekla ne bi li se što više udaljili od bratstva, jezičkog i političkog, od ostalih država je Hrvatska. I evo sad se ne kaže više kaiš nego remen, ne kaže se avion nego zrakoplov, ne kaže se fudbal nego nogomet. A osim toga, moderni hrvatski jezik odbija riječi grčkog porijekla i radije bira one latinskog ili srednjovjekovnog: piše se demokracija, a ne demokratija.

Upoznala sam Sandru Zlotrg, profesoricu "novog" BHS jezika i komparativne književnosti na Sarajevskom univerzitetu, koja je učestvovala na simpoziju Jezici i nacionalizmi, koji se održao u Splitu prošlog maja.

U njenom tekstu "Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik", Sandra Zlotrg je probala logičnom raspravom popisati nacionalističke kontradikcije narasle do te mjere da su postale komične i sulude. "Kad bi hrvatski i srpski bili isto što i bosanski, ne bi se u Hrvatskoj prevodilo sa bosanskog i na bosanski i ne bi se takvo prilagođavanje više plaćalo od prevoda sa engleskog; ne bi niko ni u šali tražio prevodioca za svoj jezik na sudu za prekršaje; EU acquis bi se preveo jednom za sve zemlje; srpski ili bosanski ne bi imali isti status kao engleski ili njemački u Hrvatskoj; djeca u školi bi učila isti jezik bez obaveze da izaberu, sa šest godina, kojoj etničkoj/političkoj grupi pripadaju; filmovi se ne bi titlovali na standardnom hrvatskom[1] jeziku; jedan student koji je dostigao nivo A2[2] bosanskog jezika ne bi bio klasifikovan kao početnik hrvatskog jezika u Splitu; postojala bi samo jedna Wikipedija, a ne četiri.”

Političari i nacionalisti pušu niz vjetar različitih jezika. Tako u Sarajevu na paketu cigareta piše tri puta "pušenje je štetno", kao da se radi o tri različita jezika.

A ljudi ovdje nastavljaju da govore i pišu kako su uvijek govorili, "prije i poslije rata", što je događaj koji obilježava razdor i podjelu vremena i života na jedno moderno "prije i poslije Hrista." Obični ljudi su se prilagodili na jednu staru izreku: "zovi me kako hoćeš, samo mi nemoj nauditi".

Autorica: Andrea Marcolongo

Sa italijanskog prevela: Neda Monti

[1] Greška u originalu. Titluju se srpski filmovi na strogo hrvatski standard.

[2] U prevodu ispravljena greška. U originalu stoji B2, a treba A2.

Oslobađanje jezika kao oslobađanje škole

Nekoliko dana prije Međunarodnog dana maternjeg jezika u Mediacentru smo razgovarali o žargonu, razgovornom jeziku i o stavovima koje imamo prema govoru mladih i općenito nestandardnim idiomima.

Transkript sa razgovora možete preuzeti u PDF formatu.

Ovdje donosimo nekoliko zanimljivih odgovora.

Sandra Zlotrg: Prvo pitanje za Namira. Da li su žargon i psovke uopće tema u školi? Da li se obrađuju i na koji način?

Namir Ibrahimović: Žargon i psovke su govor ulice i kao takav su nedobrodošle unutar škole i nešto su što djeca ne smiju izgovarati. Radili smo lektiru Maka Dizdara Kameni spavač i njima tamo poprilično toga nije bilo jasno. To je jezik koji ne razumiju i moraju koristiti rječnik, a i kad dođu do značenja riječi, ne mogu povezati o čemu se radi. Zadatak koji sam im dao bio je da napišu riječi koje oni govore i na taj način opišu Kamenog spavača. Što se tiče obrazovanja, psovka je prognana. U čitanci za 8. razred bila je priča Darija Džamonje u kojoj glavni junak, koji je i pripovjedač, govori o odrastanju. U jednom trenutku pojavi se psovka, mislim da je glasila jebem ti mater. To je godinama trajalo kao primjer loše čitanke jer sadrži psovku. To je nešto što je trebalo izbaciti iz nastavnog plana i programa. U devetogodišnjem nastavnom planu i programu te priče nije bilo. Druga situacija u kojoj se pojavljuje psovka je kada učenik opsuje. To je opet situacija gdje se sazivaju sjednice, o tome se priča, i nekako se i pređe preko toga ako je učenik opsovao učeniku, ali ako je upućena nastavniku, strogo se kažnjava. Kao i seksualnost i priča o religiji, psovka je također tema o kojoj se ne razgovara i nju učenici ne mogu koristiti. To je jedan od prostora koji ih zanima. Škola u taj prostor ne ulazi, a đaci ne osjećaju slobodu da o tome govore.

(...)

Sandra Zlotrg: Marina, često pišeš o kondomima na stranici Krajnje neuračunljive. Na koji način si iskoristila ovu platformu da progovoriš o stvarima koje nisu uobičajene i zašto se stranica zove Krajnje neuračunljive? Mogle ste biti Krajnje histerične, Krajnje ludače, Krajnje šizike i sl.

Marina Veličković: Ime ima veze s tim što sam ja pravnica. Neuračunljivost postoji kao pravni koncept. To mi je bilo zanimljivo – kako se oduzima kapacitet da žene svjedoče o nečemu ili da imaju momenat samopercepcije; koliko se svjedočenje žene smatra objektivnim ili subjektivnim. Neuračunljivost je bila u kontekstu oduzimanja prava ženama da tvrde da je nešto stvarno i pogleda na njihovo iskustvo kao samo iskustvo, a ne kao na činjenicu. Ja sam izbjegavala korištenje riječi pička i kurac osim ako ih nisam problematizirala. S jedne strane, nisu loše riječi, ali postoje u društvenom kontekstu u kojem su rodno uslovljene. Kada ih koristimo, postoji momenat društvenog prtljaga koji sa njima ide. Kada je prošle godine bio homofobni napad u Kriterionu, neko je napisao: Homofobi su pičke. Pola feministkinja je bilo zadovoljno time što muškarci reaguju na homofobiju i što se bar malo ruši heteronormativni zid, ali mogu li biti išta osim pičke? Tako da postoji taj momenat u kojem treba kritički preispitati šta govorimo kada govorimo te neke stvari. Neki dan sam se iznervirala pišući o napadu u Super Super klubu u Zagrebu i napisala: Odjebite. Onda sam shvatila da sam opsovala na postu, pomislim, to čitaju djeca, ali onda sam shvatila da im to sigurno nije prvi susret s tom riječi. Što se tiče kondoma, fascinantno mi je što se to smatra tabuom, ali u krugovima u kojim se ja krećem o tome se priča. Tu vidim zid između privatnog i javnog.

(...)

Sandra Zlotrg: Anese, kako ti komentiraš da je izjava o prokišnjavanju autobusa postala viralni hit?

Anes Osmić: Djeca koriste jezik da povrijede druge i umiju da budu zlobni. U tom smislu treba da postoji odgovornost nastavnika da objasni da djevojka ne može drugačije da govori. Mislim da je ona prošla ozbiljnu torturu i kada sam gledao druge snimke u kojima se pravda, to je bilo pretužno. Tu nema trunke njene krivice, dakle ona se pravda zbog načina na koji govori. Mislim da je i to tema o kojoj treba govoriti. Nelagode koje imamo u jeziku su i nelagode naše svakodnevnice. Kada ste spomenule kondome, pored mene je u prodavnici stajao momak koji je stalno prilazio polici sa kondomima, da bi, kada je došao na red, uzeo kondome. To pokazuje koliko treba razgovarati o tim stvarima jer, ako ne govorimo, to može prouzrokovati veće probleme.

Cijeli razgovor dostupan i na platformi Doomags.

Kristalna struktura svijeta

Oh , kako je sve to krhko, tankom prozirnom skramom odijeljeno i povezano trošnim koncima! Malo je potrebno da se i dobrotvorka pretvori u dušmana. O, Bože, što je tako, što su putevi tvoji različito obilježeni, što stvari nisu čvršće i trajnije?[i]

Započinjem ovim isječkom romana Kristalne rešetke iz jednog prostog razloga. Ovaj vapaj Bogu zvuči i funkcionira kao jedna univerzalna, ljudska molitva, molitva izvan religijskog kanona, a baš zato što je toliko jednostavna i prirodna može biti poznata i bliska svakom čovjeku. A uz to ova misao prožima cijelo djelo.

Roman je ispripovijedan u prvom licu, u vidu naratorovog sjećanja, osvrta na ličnu prošlost u koju se neizbježno uplela i historija. Historija velikih političkih događaja, smjena društvenih sistema i dr. Narator kao sakupljač i trgovac antikvitetima postaje tad svjedokom vremena koja su prošla, koja su etiketirana kao dekadenta od strane tadašnjeg socijalističkog društva, pa se dosta ličnih, porodičnih stvari nekadašnje buržujske klase, poput starinskog namještaja, kolekcije kristalnog posuđa, moglo naći na buvljacima na takozvanim počecima ahireta stvari, kako ih Enver Kazaz u svojoj pjesmi Fotelja iz majčinog dnevnog boravka naziva.

Dugo sam tražio, godinama

Njenu dvojnicu po buvljacima

I drugim mjestima gdje

Počinje ahiret stvari...[ii]

Buvljaci zaista jesu početak ahireta stvari, ali i metaforički ahiret nekadašnjih vremena, nečijih uspomena, porodičnih priča ostavljenih da umru otjelotvorene u komadima namještaja.

Volio sam da zavirim u unutrašnji dio kakvog stilskog komada. Tamo se uvijek nešto pronađe. Na skrovitom i pogodnom mjestu krije se posveta pisana rukom na srpskom, njemačkom, mađarskom ili nekom drugom jeziku. [...] Sve su to dragocjeni pronalasci, slučajni, ali s nekim tajnovitim značenjem. Nije riječ o bogatstvu koliko o ljubavi. Zaboravili smo na to.[iii]

Upravo je jedna opalinska garnitura staklenih figura koju je narator dobio kao okrvavljen poklon bila motiv da se ispripovijeda cijela porodična tragedija jednog potomka bogate, trgovačke porodice, takozvanog buržuja kome je i pripadala spomenuta staklena kolekcija. Pokazatelj je to da historija nisu samo veliki događaji odigrani na ratnim bojištima, akti u pravnim spisima, odluke donesene u predsjedničkim kancelarijama, već da historija ulazi i u čovjekovu svakodnevnicu, porodičnu intimu koja se zrcali u predmetima koje posjedujemo a koje nam vlast može oduzeti samo ako nas proglase neprijateljima sistema. Vlast tako sebi daje pravo na ono ljudsko najintimnije, uspomene.

Radnja se odvija u Beogradu, u konkretnom geografskom prostoru, ali svijet ovog romana nije određen samo konkretnim već i fantastičnim. Pri tom fantastično ne stoji u binarnoj opoziciji realnom, već se ti pojmovi prepliću, opalescentno se presijavaju oba kroz cijeli roman, međusobno su odijeljeni samo tankom prozirnom skramom. Jednom prilikom šetajući Beogradom narator ostaje začuđen prizorom koji zatiče danima, mnoštvom galebova, što ga uznemiruje. Sretnuvši ga tako zabrinutog Zuko Džumhur mu objašnjava da je to obični galeb koji je došao Dunavom sa Crnog mora, lijepa ptica koja elegantno leti kao da udara krilima u tipke zraka te kako je Bog namijenio pticama da povezuju nebo i zemlju, da ne postoje kao dvije krajnosti koje se ne dodiruju, kaže mu kako su to Božiji glasovi koje samo rijetki mogu protumačiti, Milostivi nam nešto poručuje.

U jednom dijelu romana narator sa svojim prijateljem slikarom Gabrijelom posmatra red ljudi koji su se skupili da odaju posljednju čast umrlom predsjedniku. Tada slikar primijeti nešto: da svi koji stoje u redu cupkaju. Naglas se pita zašto to rade kad nije hladno, mjesec je maj i daje odmah odgovorda to oni utiru stazu za novo zlo, za Antikrista. Tada Gabrijela podiđe jeza kao pri susretu sa đavolom.

Značenje pojma 'kristalne rešetke' otkrio je naratoru upravo on, slikar. Kristalne rešetke su najjednostavnije rečeno struktura kristala koja ga drži u cjelini, pojam koji su mineralozi definirali. Struktura održava cjelinu i pri tom odražava jednu stabilnost i čvrstinu, ali ujedno te su rešetke i prozirne. Otud Gabrijel izvlači metaforu kristalnih rešetki, ali sada kao duševnog pojma. Za njega je duša prožeta tom rešetkastom strukturom, i sve krajnosti u čovjeku su odijeljene njom ali nisu do kraja odvojene već se međusobno prepliću jer su rešetke prozirne i često propustljive, pa se u čovjeku istovremeno odražavaju vizije i Boga i đavola. U duši, krajnosti se ogledaju. Bludničenje i čednost, nakaznost i sklad, sve one stoje jedna spram druge kao u ogledalu. Spoznaja da je ljudsko biće toliko natopljeno krajnostima, da smo istovremeno sposobni za đavolja zla, ali i da smo božanskim nadahnuti, dovodi nas u rastrojstvo, pa često zavapimo: 'Zašto stvari nisu čvršće i trajnije?'

... dobro znam da usprkos svim prijestupima i porocima čovjek mora izaći na stazu kojom će ga voditi njegovo srce do neke spoznaje i vrline. Neko mora pomilovati grešnika, inače će sve otići k vragu.[iv] Kao izlaz se postavlja pomilovanje, oprost, to jest ljubav kao jedina nada za spas čovjekove duše.

[i] Mirko Kovač. (1995). Kristalne rešetke. Sarajevo: Bosanska knjiga.

[ii] Enver Kazaz. (2015). Fotelja iz majčinog dnevnog boravka U: Novi Izraz, br. 63-64/I. Sarajevo: P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine

[iii] Mirko Kovač. (1995). Kristalne rešetke. Sarajevo: Bosanska knjiga.

[iv] Ibid.

Žargon i rod u romanu za djecu i mlade "100 zmajeva" Nenada Veličkovića

Nestandardni idiomi (dijalekti, žargon) u književnosti prvenstveno imaju funkciju karakterizacije likova. Govorom se pripovjedač razlikuje od likova, bilo da je on unutardijegetski ili izvandijegetski. U slučaju da pripada svijetu o kojem pripovijeda, po govoru ćemo prepoznati njegov socijalni status, godine, rod, porijeklo itd. Ako je pripovjedač izvan tog svijeta i još ako je sveznajući, utoliko će biti važnije da pripovijeda neutralnim, standardnim jezikom.

Žargon se kao legitimno stilsko obilježje (Katnić-Bakaršić 2007: 225) ovjerava 50-ih godina 20. stoljeća romanom J. D. Selingera, Lovac u žitu. Osim što je imala funkciju oneobičavanja jezika i, posljedično, šokiranja publike, upotreba žargona značila je i uključivanje književnosti u sferu popularne, zabavne kulture. U romanu se glavni lik i pripovjedač, unutardijegetski, obraća čitaocima i priča im svoju priču, što opravdava upotrebu žargona i poštapalica. Holden Caulfield (Holden Kolfild) govorom se identificira kao drugačiji, drugačiji i od svojih vršnjaka i od odraslih. Njegovi profesori i osobe koje sreće svi govore standardnim jezikom. Kada govori o čitanju knjiga, Holden postavi pravilo da je knjiga koju čita dobra ako poželi da se s tim autorom druži. Drugim riječima, knjige moraju biti zabavne i interesantne. Podražavanje govornog jezika kojim se odaje utisak razgovora odlično je stilsko sredstvo da se to i postigne.

Osim putem jezika (žargona) i popularne kulture (književnosti, stripova, muzike itd.), mladi se prepoznaju i svoj svijet uspostavljaju u odnosu na odrasle i po načinu oblačenja. Plavi džins, kao artefakt popularne kulture, poslužio je Aleksandru Flakeru pri imenovanju prozne produkcije koja izgrađuje svoj osebujan stil na temelju govorenog jezika omladine i osporava tradicionalne i postojeće društvene i kulturne strukture (Flaker, 1983: 36; prema: Kolanović 2005) – prozom u trapericama.

Kako Flaker kaže, više se standardni jezik ne može učiti od dobrih pisaca: Potvrdio je to i razvitak hrvatske proze u trapericama s njezinim okretanjem prema urbanom slangu (Majdak, Majetić i dr.) kao stilističkoj opoziciji jezičnom novoštokavskom standardu (Flaker 1986: 347). Po pravilu, ovi romani pisani su kao i Lovac u žitu u prvom licu a pripovjedač i glavni lik je buntovnik, skeptični i nekonformistički predstavnik mlade generacije, mladić u trapericama (Flaker 1986: 245).

Iako ne postoji sarajevska proza u trapericama, romani Kapora, Majdaka, Slamniga i drugih bili su popularni i u Bosni i Hercegovini, a njihove se knjige mogu naći u dječijim bibliotekama. Na Selingerovog Lovca u žitu i na tradiciju romana u trapericama oslanja se roman za djecu i mlade Nenada Veličkovića 100 zmajeva.

Radnja je izmještena sa ulica grada u izviđački logor kod vodopada Kravice, u 80-e godine. Izviđači zmajevi se ne dosađuju i ne lutaju, nego imaju dnevnu zapovijest i isplaniran svaki dan, a svijet odraslih oličen je u devetnaestogodišnjem vođi Heliksu i strogim izviđačkim pravilima koja se u toku romana pokazuju kao važna i opravdana: incidenti kao alergije, zmija ili pad sa stijene lekcija su djeci da se mora naučiti živjeti u prirodi i sa njom. Odrastanje se u romanu pokazuje kao preuzimanje odgovornosti za sebe i duge.

Umjesto jednog, buntovnog, neprilagođenog lika, u ovom romanu imamo troje glavnih likova. Jedna od njih, Dijana, sebe zove Holdijana Kolfild, jer se vidi kao ostvarenog lovca u žitu, pošto se brine za najmlađu djecu. Druga je autsajderka, Tara, jer je prvi put na logorovanju i jer ide u međunarodnu školu u Francuskoj. Treći je Šiljo, neprilagođen zato što zna sve o čvorovima i topografiji a ne zna sa djevojkama. Dijana dovodi svoju rodicu Taru na logorovanje, gdje Tara upoznaje Dijaninu simpatiju Šilju, u kojeg se i sama zaljubi.

Roman je napisan u prvom licu, ali tako da se smjenjuju monolozi tri glavna lika dati u nepravom upravnom govoru[1] i dijalozi sa ostalima. Monolozi su označeni zagradama. Glas pripovjedača čujemo u podnaslovima poglavlja, opisima fotografija i tek ponekad, obilježeno kurzivom, u tekstu. Podnaslovi su, kao i u Beleškama jedne Ane, duhoviti sažetak poglavlja: POGLAVLJE SEDMO / U kojem Heliks pred Šiljom izvodi / jedno majstorsko bacanje mrmka (str. 242). Fotografijama:

f: tri šatora kojima je prednja stativa izvađena. Zbog toga im je ulaz spušten, zgužvan, kao lice čiji je nos oboren prema grudima. To su šatori koji se “stide”, jer su neuredni unutra. Ili se u njima, uprkos zabrani, pušilo. Ili oboje. Kao, recimo, u Tarinom: gomila stvari na krevetima, Ambra pravi vješalice, Nina puši i pregleda Tarine stvari... (str. 256)

uvodi se radnja, daju se indikacije ko govori u dijalogu koji slijedi i opisuju se logor i okolina. U podnaslovima se pripovjedač indirektno obraća čitaocima: POGLAVLJE TREĆE / U kojem čitalac, ako i njega ponese / uzbuđenje zbog premijere igre spoj, / povremeno neće biti siguran ko kada / govori, iako to, nakon šest dana / poznanstva sa likovima nije baš previše / vjerovatno. Pa niti opravdano. (str. 347); priča se personifikacijom oživljava: POGLAVLJE TRINAESTO / U kojem priča nakratko odluta u Pariz. (str. 256), što sve doprinosi živosti pripovijedanja i daje humorni ton.

Žargon u romanu nije manir kao što je to često slučaj sa prozom u trapericama. Kao i ostali nestandardni idiomi, ima prvenstveno funkciju karakterizacije likova. Pošto nema didaskalijskih napomena ko govori, po frazama karamba i karambita ili helemneise prepoznat ćemo Zombija, po parafrazi grom i kakao!? Krleta; Čvarak uvijek ubacuje varijacije narodne izreke svrbi me lijevi dlan: Svrbi me ispod pazuha, biće danas nekog pentranja... (str. 185); Svrbi me pupak, biće guzovače... (str. 514). Ćići je dobio nadimak zbog svoje uzrečice ćići. Neki se likovi prepoznaju po dijalekatskim karakteristikama: Čika Prele po ekavici, a Dada po tvrdim afrikatima: Hočeš me namazat po ledžima? (str. 68). Bjanka se prepoznaje po ruskim izrazima (harašo, baćuška), a Janbo po indijanskom (metafore, bezlični glagolski oblici itd.). Sebe u vodnoj svesci opisuje riječima Janbo, Lopata Koja Sjedi, pisati u ovaj Lišće koje govori (str. 71). Bjanka ponekad ubacuje ruske riječi, prilagođene, kao baćuška, a ponekad riječi samo zvuče ruski: Ono što mu je tvoj daragoj danas uradio... (str. 534). U novinama TheTrachTimes daje lekcije iz feminizma:

“Djevuške debeljuške! Što vi možno činit, kad maljčiki ne ljubljat djevušake debeljuške? Možno se u sebja zaljubitj! Skažite sebja: debeljuška sam, ali zdravuška, ja ljublju piroški i boršč, pamjatna sam, imam oči čarni. Oči, djevuške maje, nikad ne buđet što? Debeljušake!!

A kad se djevuška u sebja zaljubit, i maljčiki se u nju zaljubit. Maljčiki ne tražit sebja djevuška za nasitj na ledjuška.”

A Meša komentira: Čovječe, opičena je sto na sat. (str. 265).

Dijana se u monolozima sebi obraća nadimkom Krofnice, čime se blago prekorava zbog debljine. Kao i Holdijana, i ovaj nadimak je tajni. Skoro svi zmajevi imaju neki nadimak, koji je ili izvedenica iz imena (Tara, Taročka, Taca, Dijana, Diduška, Dixi, Di, Laki, Lakić) ili disfemizam nastao po principu karikature: Šiljo, Zombi, Glaveks, Hape: Koji je moj nadimak? Hape. Sama ti riječ sve kaže. (str. 78). Osim po nadimcima, zmajevi se prepoznaju i po vodovima: Štab (odrasli), Lune, Svile, Plamen (Darkerke), Amicitia, Klikeri (Klikerići, dudojedi – vod najmlađih), Skakavci, Klokani/Kenguri, Strela, Mineri, Klub, V.O.T. (Votovci).

Vodovi se među sobom razlikuju po majicama – uniformama, ali i po jeziku – stilu kojim pišu vodne sveske ili se predstavljaju:

Dozvolite da Vam predstavim Vitezove Okrugle Tepsije. Skraćeno V.O.T. Ser Oskar...

(Izgleda puno bolje nego što zvuči. Naročito ujutru...)

– Na usluzi.

– Princ Baliant...

– Sluga.

– Ser Cuco od svete Zeljanice...

– Poštovanje.

– Ser Igor od Eskalibureka...

– Naklon.

– I Ser Lala od Tikvenjače. (str. 145)

Svi zajedno su zmajevi i zmajice, učestvuju u Zmaj open turniru u badmintonu i zmajoviziji, a vod pobjednik u višeboju dobija Zmajevo koplje kao nagradu.

Šiljo, kao ni Dijana, ne koristi žargon. Osnovna tema njegovih monologa su izviđači, taktika u višeboju, a sve vrijeme preispituje svoje ponašanje i svrsishodnost strogih pravila.[2] Obično su njegovi monolozi nastavci dijaloga: sve ono što prešuti svojim sagovornicima i sagovornicama.

Tarin govor je karakterističan po izvorno engleskim frazama (Well; bytheway; Malo too much; cool; svi su busy; Ovo je the best; sorry) i uduplavanju izraza: Brzo odavde. Brzobrzobrzobrzo...; Kako je dobrodobrodobrodobro... Tara je iz Francuske, u školi uči engleski jezik i čita modne časopise. Iz njih je veznik &: Bingo, ako do kraja sve prođe bez prišteva & herpesa... & ožiljaka... & peruti... (str. 225). Obično se engleski izrazi ne stavljaju u kurziv (osim kad se naglašavaju) i dati su izvorno baš da bi se naglasilo da ona zna engleski vrlo dobro i da pohađa međunarodnu školu. S druge strane, engleske fraze (kao i njena markirana odjeća, moderna šminka, kondom u neseseru) služi kao anticipacija modernog žargona mladih koji je preplavljen istim tim frazama, nekad fonetski prilagođenim (bizi, sori) ili izvornim (cool, bytheway). Tara je manekenka, ne zna kako se zvala peta ofanziva i u školi nije učila o sekretarima SKOJ-a, te tako funkcionira kao onaj lik u romanu s kojim se današnji mladi čitaoci i čitateljice mogu poistovjetiti.

Ona nas uvodi u svijet izviđača i u njihov stručni žargon jer njoj drugi objašnjavaju šta se dešava: – Fajn, samo mi objasni šta je to povečerje? – To je vrijeme kad trebaš biti u vreći, u krevetu, u šatoru. (Veličković 2008: 35); Onda napraviš čvor koji se zove skraćivaljka. Ovako. (str. 16). Kao i u slučaju svakodnevnog žargona, da biste bili dio grupe, morate savladati jezik. Tara se na početku ispravlja: Toalet, pardon, latrina: mislena imenica. (str. 22); Ovdje je najbolje zabosti nos u tanjir. Pardon, porciju... (str. 23). Kasnije usvaja ispravnu terminologiju: (Neko i toradi. Latrine, kako se to ovdjestručno kaže.) (str. 346). Upoznavanje drugih zmajeva i zmajica dešava se uporedo sa usvajanjem jezika: ali ko će popamtiti sva imena? & nadimke. & nazive. Za stvari. Za dijelove dana. Za čvorove! Moraš upisati kurs jezika. Da razumiješ šta se traži od tebe. Da izvršavaš. (str. 22).

Žargon uobičajeno shvaćen kao govor marginaliziranih i kriminalnih grupa u ovom romanu iskorišten je za karakterizaciju članova voda Mineri. Minirati u žargonu znači kvariti, remetiti, narušavati (Saračević 2007: 159), a Mineri su grupa mladih delikvenata koji su na logorovanje došli na nagovor jednog od njih. Šiljo je njihov vođa sa zadatkom da od njih napravi pravi vod i zaradi značku instruktora. Na početku Hape poručuje Šilji da je njegov napor uzaludan: Nas to ne zanima. Mi smo došli ovdje zbog salate. Kontaš? Zbog koka. Ko-ka. Curica. Loma jezero, loma gitara, loma torša... (str. 78). Prvih nekoliko dana i Šiljo počne sumnjati u svoju misiju,[3] ali se dokaže kao vođa kada ih uspije zainteresirati da zajedno postave osmatračnicu i kada im na primjeru igre dukat dokaže da se timski može više postići. On Minere zove Trutovima dok se ne dokažu kao pravi vod: počnu nositi svi iste mornarske majice, izmisle svoj pozdrav (Hoj-la!) i zainteresiraju se za pobjedu u višeboju.

Mineri se solidarišu kao grupa prvenstveno po žargonu. Zombi ispravlja Heliksa koji provjerava šta su radili: – Izvinioprosti, ne kaže se šator nego torša. I nije čitav dan. (str. 49). Kada Šiljo pokušava da ih uozbilji, koristi izviđačku terminologiju: – Da u devet uveče vežemo pertle? – Čvorove. (str. 30).

Osim što se povezuju zajedničkim žargonom, kao članovi grupe (i kao muškarci) dokazuju se i u odnosu prema djevojkama. One su shvaćene kao seksualni objekti, logorovanje kao lov, a krajnji cilj je dokazivanje. U dva navrata Šiljo odbija učestvovati u raspravama koju bi ti prasnuo. Prvi put Šiljo odgovara To su naše drugarice (str. 147). Drugi put napušta osmatračnicu kad rasprava skrene sa teme igre:

– Šiljo, bil ti nju malo...

– Ne bi! Silazimo!

– Pustite dečka, on je pristojan.

– Ako je pristojan, nije peder. Zibaju se i njemu ko i meni. U sekundi fasovat morsku bolest. Da nam je neki durbin sad ovdje... Gledajte kako joj se majica oznojila... I ja bih izgubio da sam na Šverkovom mjestu.

– Šiljo, da ste nju dali za nagradu, umjesto one motke, ja bi se sve nogom u guzicu udaro da pobjedim u tom višeboju.

– Šta bi nas osam s njom jednom?

– Igrali badminton.

– Ja bih joj sve baco visoke lopte, da joj se dude dižu.

(Debili! Totalni debili. S mozgom veličine testisa. Šta ako joj se majica oznojila. Cura igra bolje od svih njih zajedno. Debili.)

– Gotovo! Pobijedi ga cura dok si reko seks. (str. 237)

Momci se potvrđuju kao muškarci i kao članovi grupe osvajanjem djevojke i seksom ili bar pričanjem o tome. Solidarnost se potvrđuje u dijeljenju ovakvih opscenosti. Šiljo je dva puta propustio priliku da postane dio grupe odbivši odgovoriti na pitanje s kojom bi imao seks, čak i nakon pružanja drugarske pomoći: Koju ćeš da ti nabacimo? Nisi ti nama bilo ko... (str. 147). Solidarnost sa Šverkom, kojeg je pobijedila djevojka, izražava se tako što se njena igra ocjenjuje sa igra ko muško i tako što se priznaje da bi svaki muškarac (heteroseksualni!) izgubio jer bi mu pažnju odvukle njene grudi, njene ženske spolne karakteristike, ona kao žena.[4]

Dobacivanje momaka djevojkama problematizira i Tara. Prvi put kada Zombija pita da pojasni zašto je skandirao na Taletove stihove Jaje na oko nema mi sjaja. Kajgana mi nije delikatesa. Malo su mi dosadila jaja. Dajte mi koke. Ribe! Mesa!! (str. 278):

(Bilo je jasno. I nije bilo smiješno. Nego vulgarno. Svim djevojkama je bilo malo neugodno. Lako im je da galame kad su u čoporu. Neka sada objasni šta je tu smiješno.)

Tara ga ostavlja ne pristajući na seksizam da se svodi na meso. Drugi put sve dobacivače ostavlja bez daha i bez komentara svojom profesionalnošću i ljepotom na modnoj reviji, gdje izlazi obučena u bikini od marama.

Dobacivanje ima funkciju stvaranja kohezije među grupom koja se solidariše u odnosu na druge. Kada Šiljo igra protiv Heliksa, dobacivanje je podrška Šilji ali i signaliziranje da Heliks nije njihov:

– Ši-ljo! Ši-ljo! Razvali levata!

– Teci rijeeeko, reci moooru, Kako Šilja deeere ćooooru...

– Šiljo, imaš ga. Majstore! (str. 308)

Druga važna funkcija jeste izazivanje smijeha kod publike neobičnim igrama riječi (npr. rimom moru – ćoru), s idejom da se humorom prikrije uvreda.

Kako smo vidjeli u prethodnom primjeru, na žargonizme disfemizme može se odgovoriti svođenjem općenitog na pojedinačno: Jesam li i ja meso?, a može se i uzvratiti istom mjerom: – Dole glavu, glavonja! – Oš da te glavonja štocira glavom! (str. 383).

Iako djevojke ne učestvuju u javnom dobacivanju, koriste disfemizme za izražavanje neslaganja ili nezadovoljstva. Kad Zombi Tari pokaže Heliksa, nazove ga šulj i objasni da to znači dosadan. Kasnije Tara rezimira svoja nova poznanstva: Jasna, koja je šulj, & Zombi, koji je simpa (str. 22). Dijana u sebi negoduje: Blesače drobe, mi spavamo (str. 38). Kao što nadimaka ima i pozitivnih i negativnih, tako ima i etiketa: Yesss! Nera, boginja! (str. 352).

U opisu jedne fotografije imamo katalog uvreda kojima se momci časte:

f: Mineri, nakon pobjede. Hape drži u ruci dukat. Ali poleđina fotografije je zanimljivija. Na njoj je spisak riječi korištenih u polemici koja se u Klubu vodila nakon izgubljenog meča: baba, balvan, budala, bukvan, ćoro, glavonja, idiot, imbecil, kilava baba, kilo, konj, kreten, krezo, kvočka, majmun, mazga, miš, ovan, parmak, plovak, seljačina, smlata i smoto. (str. 184)

Uvrede se daju u odnosu na izgled (ćoro, glavonja, krezo), drugi se izjednačavaju sa životinjama koje konotiraju različite negativne karakteristike (konj, majmun – glup, miš – kukavica, mazga, ovan – tvrdoglav), protivnik se izjednačava i sa (nesposobnim) ženama: baba, kilava baba (pa se izvodi kilo). Kvočka je dvostruka uvreda: protivnik se vrijeđa po tome što je glup i puno priča i po tome što je žena. Najviše je sinonima za glupu osobu (balvan, budala, bukvan, idiot, imbecil, kreten, parmak, plovak) ili nesposobnu (smlata, smoto). Uvrede su u skladu sa kontekstom, igrom dukat, koja zahtijeva brzinu u pokretu i u razmišljanju.

Žargonizmi neologizmi u govoru djevojaka uglavnom su eufemizmi, riječi kojima se izražava familijarnost sa stvarima: – Šta ti je to? – Nanognica. U Indiji ovo nose protiv zmija. (str. 10); – Prvo rasporedi istise po koži. – Šta da rasporedim? – Istise. To ti je ono što istisneš iz flašice, kad jednom pritisneš. To je Dijana smislila da se tako zove. (str. 68).

Kada djevojke govore o momcima i zabavljanju, koriste izraze: zatreskati se u nekoga, furati s nekim, prekinuti, dati nekome korpu.[5] Momci, s druge strane, koriste: otkačiti na nekoga, trzati na nekoga, zbariti ili osvojiti djevojku, trošiti se s momkom, maznuti djevojku.[6] O seksu djevojke govore u eufemizmima, kao kada ispituju Taru da li ona sa Zombijem baš ozbiljno: – Pa kad dođe do ambulantnog šatora, onda je ozbiljno. A nisi ti znala? (str. 291). Kad Bjanka kaže Zanimaš ih samo za bacanje ikre ovim disfemizmom žargonizmom bacanje ikre buni se protiv poimanja seksa kao nečega što momci rade i protiv shvatanja da su djevojke u tome samo objekti.

Disfemizme prasnuti ili maznuti momci koriste kada se hvale, ali Mešu za njegovu djevojku pitaju cenzurirajući se: – Meša, pošteno: jesi li..? – Šta? – Sa Medinom? – Skoro. (str. 316).

U razgovorima momaka samorazumljivo je da muškarac treba napraviti prvi korak i da je djevojka sredstvo, a ne učesnica u odnosu. Međutim, i djevojke razgovaraju o preuzimanju odgovornosti. Dada savjetuje Dijanu da mora poljubiti Šilju: – A šta hočeš? Da požutiš od čekanja? (str. 341). Pri tome momci smišljaju taktike (Zombi za Taru priprema večeru, Šverko je želi odvesti u grad, Hape priprema ambulantni šator za Dadu), a djevojke igre (da igraju Heliksovu igru spoj). Momci su kompetitivni,[7] a djevojke kooperativne (Tara izbjegava Šilju jer zna da je Dijana zaljubljena u njega).

Psovke u romanu koriste isključivo momci, i to samo kao uzvike: – Jebiga. Nismo došli ovdje da dižemo šatore deset dana. (str. 243); – Jebemti, osijedio sam zbog njega. Karamba i karambita! Hoćeš ti cigaru? (str. 301); – Jebote! To baš nikako ne očekuju... (str. 330).

Djevojke ne koriste psovke i cenzuriraju se i za druge skatološke izraze:

– Ko pisne, g. stisne.

– Pis...

Stis! (str. 495)

U njihovom razgovoru nema potrebe da se druge djevojke šokiraju.

Tračanje se pokazuje kao uobičajena praksa među mladima, ne ekskluzivno svojstvena djevojkama. Oskar i Gorčin vode rADIO hOPEN hAIR, na kojem osim vijesti o rezultatima na višeboju i vijesti od jučer redovno imaju priloge koji parodiraju trač-emisije (Danas nećete saznati), savjete (Imam jedan problem bolje nego dva) i reklame (A sad, malo reklama: Nemoj napraviti grešku koja je napravila tebe. Koristi kondom. (str. 365)). Četvrti dan skraćuju naziv u radio ha und ha (parafraza ka und ka), a poslije u er-ha-ha. Odomaćivanje engleskih riječi umetanjem glasa h i angliziranje domaćih riječi jedna je od strategija žargonizacije. Igra riječi koja je rezultat ovakvog neobičnog spoja ima komični efekt: hOPEN hAIR hIT hEFTE! (str. 343).

Meša i Medina uređuju novine TheTrachTimes (TTT), koje također donose vijesti sa rezultatima na višeboju, ali i tračeve (koje saznaje IsTRAČivački tim). Kada im se pokvari mašina za štampanje, prave štriknovine.

Kao poseban tvorbeni model žargonizacije Ranko Bugarski izdvaja slivanje, kojim nastaju blende ili slivenice. Njegova je ocjena da je ovo danas po svoj prilici najživlji način građenja riječi (Bugarski 2006: 227). Primjere je nalazio u omladinskom žargonu, u medijima i u reklamama. Primjeri iz omladinskog žargona rezultat su humoristične igre riječi, dok u medijima i reklamama imaju funkciju privlačenja pažnje publike.

Nazivi radija i novinaprimjer su slivanja engleskih i bosanskih riječi, dok je IsTRAČivački tim primjer vizuelnog izdvajanja jednog elementa slivenice. Zmajovizija i Čvorologija su nazivi emisije (zmaj + Eurovizija) i takmičenja u vezanju čvorova (čvor + logija), Heliks je čvorolog, prostor gdje se takmiči je čvoralište (čvor + igralište), Čvorodrom (čvor + hipodrom) ili Čovorokana (po uzoru na fudbalski stadion Marakana), a prostor gdje je publika je mahalište (igralište gdje se maše). Radio emitira program na frekfenciji 100 megasrca (100 megaherca + 100 srca).

I u razgovorima zmajeva možemo naći slivenice čija je funkcija da zabave:

– Imam ja jedno pitanje. Šta tražimo?

– Vrtaču.

– Šta je to?

– Dolina. Rupa. Roša.

– Ooo, vidi Hapeta, tupografa. (str. 460)

Tupograf je slivenica tupana i topografa, disfemični eufemizam kojim se na šaljiv način odaje čast Hapetu da zna geografske termine.

Iz ovih primjera vidimo kako žargon nastaje u dijalogu i kako zavisi od konteksta. Sinonimi čvorodrom, čvorokana, čvoralište pokazuju kako je prvenstvena funkcija žargona ludička. Spajanjem takmičenja u vezanju čvorova i fudbalskog stadiona Marakana izjednačavaju se ove dvije igre, čime se daje veća važnost vezanju čvorova. Komentator će u jednom trenutku, malo ga prebacilo, uzviknuti Gooooooooooolll (str. 520). Kako Bugarski kaže, možemo sami ocijeniti da li je slivenica banalna pomodna novotarija ili zaista uspela, duhovita i izazovna kreacija koja podstiče maštu: Ovo utoliko pre što se čini da je, uopšte uzev, eksperimentisanje rečima jedan od prijatnijih načina saznavanja sveta (Bugarski 2006: 236).

Komični efekt žargonizama u romanu se koristi podjednako kao i igre riječi, parafraze, aluzije i citati i nemoguće je analizirati samo upotrebu žargonizama. U primjerima: Dragi ha und ha. Kako da natjeram jednog dečka da mi jede iz ruke? Z. Draga Z., tebi ne treba dečko nego cuko. (...) Dragi ha und ha. Moj momak me nagovara da snifamo ljepilo. Mogu li od toga izgubiti kontrolu nad sobom? N. Draga N., ne može ako budete snifali selotejp. (str. 365) Oskar i Gorčin se igraju doslovnim značenjima izraza jesti iz ruke i snifati ljepilo. Žargonizam snifati ne doprinosi humorističnom efektu, ali ima funkciju davanja autentičnosti izrazu.

Jedna od taktika izazivanja smijeha jeste ponavljanje. Hape svira na gitari i parafrazira pjesme kako bi ih prilagodio situaciji. Dok kopaju rupu za latrine, pjeva Ja pjevam svoj bluz bez namjere bitne... Za našeg Čvarka sve rupe su sitne... (str. 12), a onda nastavlja – Ja pjevam svoj bluz, tu muziku staru... Šta će mi krampa kad imam gitaru... Jer meni bluuuz žilama struji... Mi nismo krtice, mi smo slavuji... (str. 13). To postaje prepoznatljiva pjesma pa se ponavlja i na radiju hOPEN hAIR. Balašević je veoma popularan među zmajevima: Oprosti mi Kaaatriiin, što moram u latriiiin... (str. 517).

Funkcija žargona u romanu 100 zmajeva jeste karakterizacija likova jer je roman napisan u prvom licu ali tako da se monolozi tri različita lika sa dijalozima svih ostalih likova isprepliću. Članovi voda Mineri izražavaju unutargrupnu solidarnost koristeći žargon i šatrovački govor. Kada govore o djevojkama, pokazuju negativnu stranu žargona kojim se objektificiraju žene. S druge strane, govor djevojaka nije obilježen žargonom, nego je obojen ustaljenim žargonizmima kojima se izražava familijarnost. Žargonom mladi uspostavljaju svoj identitet kao mladi (nadimci, korištenje engleskog u svakodnevnom govoru, igre riječi), odnosno djevojke/momci. Žargon se u romanu koristi s obzirom na situaciju i efekt koji se želi postići. Nije, kao u prozi u trapericama, manir, nego je autentični izraz jezičke kreativnosti mladih, sredstvo pružanja otpora prema svijetu pravila i odraslih i stvaranja unutargrupne kohezije.

[1] Monolozi su kombinacija upravnog i nepravog upravnog govora: (Vuuuf. Sad već malonimalonije zanimljivo. Sigurno se vrte ukrug. Trnje, rupe, sparina, bube... Čudo da još nijedna nije stala na zmiju. Ili da na ovom kamenju nije iskrivila nogu.) (str. 461).

[2](Super. Šta se desilo? Je li se raspala sveska? Nije. Ergo, može se bez pravila. A bez principa? Princip je, naprimjer, da uvijek treba pomoći onome kome je pomoć potrebna. Bez principa – ne.) (str. 524, 525)

[3] (Eto, Trutovi postrojeni. I? Šta sad? Komanda mirno, staće mirno. Ili neće. Na desno ravnajs, poravnaće se. Ili neće. Čemu služi to poravnavanje? I komandovanje. Šta je lijepo u tome? Šta je u prirodi poravnato, “pod konac”? Ništa. Šta je problem u tome što ih zanima samo seks. Šta su boje na cvijeću, i šare na bubama, i mirisi, perje, cvrkut, nego seks?) (str. 146, 147)

[4] Kad Čvarak kasnije komentariše kako ga je Tara nalupala, prvo govori o njenoj kondiciji i jačini udarca, a onda i o nedostatku koncentracije: Ona u majici, a oznojila se, kako skoči, tako se dude zabibaju, ne znam gdje sam ja, a kamoli gdje je loptica. I njegov komentar je isti: Ono nije žensko, ono je... (str. 411).

[5]– Bjanka, majke ti, o čemu si ti s njim pričala kad ste furali? (str. 88); – Di, je li istina? – Dao ti korpu? (str. 426); Daj, majkovićko, pusti ženu. Jedino ako baš nije dooobro zatreskan u neku drugu. (…) – Čim ti stave ruku na rame, gotovo je. Drugu ti odmah guraju u majicu. – A šta tome fali? – Sve. Zanimaš ih samo za bacanje ikre. (str. 342)

[6]– Pa šta čekaš? Otkačila je na tebe. (str. 479); – Daj, Šiljo, nisam slijep. Pa vidi se iz aviona. – Šta se vidi iz aviona? – Da ste vas dvoje trznuli jedno na drugo. (str. 490); – Bogati, jesi li je maznuo? (str. 479); – Da ima kod nas ovog mirisa, kupio bih ga i namiriso cijelu sobu. – A nema ga? Otkud njoj. – Od one nove. Od one manekenke, što se troši sa Zombijem. – Otkud ti znaš da se troši! – Rekla mi je Medina. – Odkud ona zna! (str. 317)

[7]– Bogati, jesi li je maznuo? – Nemoj ga sad, vidiš da broji korake... – Nije da mi nije drago. Nek je jedan naš, samo nek nije neko iz Kluba. (str. 479)

Izvor i literatura

Veličković, Nenad. (2008). 100 zmajeva. Sarajevo: Omnibus.

Bugarski, Ranko. (2006). Žargon: Lingvistička studija. Beograd: Čigoja štampa.

Katnić-Bakaršić, Marina. (2007). Stilistika. Sarajevo: Tugra.

Kolanović, Maša. (2005). Što se dogodilo s trapericama?: Dijalog popularne kulture i novije hrvatske proze. Zagreb: Zagrebačka slavistička škola.

Saračević, Narcis. (2007). Rječnik sarajevskog žargona. Zenica: Vrijeme.

Napomena

Poglavlje preuzeto iz neobjavljene magistarske teze: Sandra Zlotrg. 2016. Rod i upotreba jezika u žargonu. Magistarski rad. Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu.

Slušati i biti tu: rad sa štićenicima Doma Bjelave

Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti, uz pomoć Općine Centar, devetu godinu zaredom uspješno je organiziralo instruktivnu nastavu engleskog i njemačkog jezika za štićenike i štićenice Dječijeg doma Bjelave. U nastavku donosimo iskustva mladih nastavnika i nastavnica koji su radili na projektu.

Slušati i biti tu: rad sa štićenicima Doma Bjelave

Djeci najviše nedostaje da neko sa njima razgovara. Posebno sam to primijetila kod R. R. je jako dobar dječak, koji je potcijenjen u svakom smislu riječi. Jako je pametan, brzo uči i poslušan je kada vidi da mu neko zaista istinski posvećuje pažnju. Kada sam prvi put došla, lupao je prstima od stol. Mislila sam da je to samo neki dječiji hir, da izaziva ostale. Kada sam ga upitala zašto lupa, on mi je rekao: "Da li ste ikada obratili pažnju na to da svaki prst zvuči drugačije kada udarate njime od stol? Ne zvuče isto". Pokušala sam i sama lupati, i primijetila sam da je u pravu. Bio je očaran mojom očaranošću, a ja sam pohvalila njegovu znatiželju. Iskreno, nikada nisam razmišljala o tome, a on me je tome naučio. Nakon tog dana, R. više nikada nije lupao od stol.

***

Jako sam zadovoljan iskustvom predavanja engleskog jezika u Dječijem domu Bjelave. Osim odlične prakse upoznao sam i zanimljive učenike, individue, te sa sigurnošću mogu reći da sam nešto i naučio. Časovi su generalno prošli jako dobro. Naravno, početak je bio pomalo težak kako za mene tako i za učenike kojima sam predavao, odnosno davao instrukcije. Bez obzira na njihov stav o engleskom jeziku potrudio sam se da časove učinim što zanimljivijim, a da opet slijedim školski plan i program. Već sam nakon prvih održanih časova primijetio da su me učenici bolje prihvatili i da su se prestali žaliti da neće da uče i rade engleski jezik. Također sam primijetio da sam ohrabrio učenike da se počnu javljati u školi sa namjerom da dobiju bolje ocjene. Stimulirao sam ih da pričaju i pišu na engleskom jeziku bez straha da će pogriješiti. Već nakon nekoliko vježbi zaključio sam da su učenici usvojili određene fraze u izgovoru. Ove vještine su se također dodatno poboljšale kroz razne zanimljive igre koje sam im predstavio. Smatram da se svaki jezik treba učiti bez stresa, kroz igru, te da se najbolje nesvjesno usvaja. Naravno, igrice su bile prisutnije kod mlađih učenika, dok sam starijim učenicima zaista služio kao instruktor koji im je objašnjavao ono što im je bilo potrebno.

***

Dana 7. 10. 2016. prvi put sam otišla u Dječiji dom Bjelave. Tog dana odmah sam upoznala domara, koji me je uputio kod mog prvog učenika M. Prvi čas sa njim bio je malo zastrašujući, jer je dječak izrazio veliko negodovanje povodom učenja njemačkog jezika. Međutim, kroz priču i upoznavanje saznala sam da je na polugodištu prošle godine imao iz njemačkog jezika zaključenu negativnu ocjenu, te da je demotivisan. Učili smo malo po malo, ali intenzivno. Jedinicu koju je već imao popravili smo ocjenama 4, 2 i 3. Posljednji čas smo se prisjećali početnog negodovanja, te je on sam rekao da je ponosan na sebe. Atmosfera nam je u maloj učionici uvijek bila prijatna. Isti dan upoznala sam djevojčicu A. Ona je učenica sa vrlo dobrim ocjenama, te smo nastojali njen najdraži predmet, njemački jezik, usavršiti. A. je boljela noga, pa je nosila gips i nije išla u školu dvije sedmice. U tom periodu smo intenzivnije učile i ostale predmete kako ne bi pokvarila ocjene. I. sam upoznala sljedeći dan. On je dječak s kojim sam se također jako lijepo družila. Uvijek je rado dolazio na časove i imali smo prijatnu radnu atmosferu. Učili smo, igrali se, pričali. Cilj je bio generalno sve ocjene popraviti. On što me jako raduje jeste da su sve troje popravili ocjene.

***

Iskreno sam uživao tokom rada sa djecom. Postali smo veoma dobri prijatelji. Što se tiče časova, proticali su bez problema. Fokusirao sam se na osnovne stvari (čitanje, pisanje, vremena itd.). Djeca su bila voljna za rad, ali nisam ih htio previše opteretiti, tako da smo mali dio časova provodili pričajući, i to kada bih primijetio da nisu raspoloženi za učenje. Sviđa mi se što su mi djeca redovno javljala za testove ili pismene vježbe da bismo se mogli na vrijeme pripremiti. Najizazovnije stvari tokom rada bile su kada su djeca imala loš dan pa su bila nervozna ili ljuta. To sam rješavao tako što sam razgovarao s njima o temama poput muzike, filmova, igrica i sličnih stvari. Njihova radoznalost o mnogim temama bila je također izazovna te sam morao odgovarati na mnoga pitanja, ali to smatram još jednim načinom učenja, tako da sam uvijek pokušavao da im najbolje pojasnim odgovor na njihova pitanja. Moram da naglasim da sam sa djecom radio i mnoge druge predmete poput geografije, biologije, bosanskog i matematike, te sam im pomagao pri učenju ili radu zadaće. Matematika je bila veliki problem za njih jer, kada ne bi znali uraditi zadatak, odmah bi odustali. Zbog toga sam jedan broj časova provodio s njima radeći zadatke poput jednačina i nejednačina te im uz pomoć udžbenika objašnjavao sve od početka dok ne bi shvatili, što je rezultiralo time da postanu više zainteresovani za predmet i više se trude na časovima u školi i oko zadaća. Djeca s kojom sam radio u Domu veoma su dobra i vaspitana. Zaintrigiralo me je što znaju dosta toga o nekim dešavanjima u svijetu, više i od mene. Rekli su mi da sve to čitaju na internetu. Bilo mi je drago čuti da koriste internet za informacije i učenje, a ne samo za zabavu. Zbog malog broja računara ograničeni su kad je riječ o njihovoj upotrebi. Mislim da je to jedna stvar koju bih promijenio u Domu jer mislim da bi im to dosta pomoglo u svakom aspektu školovanja. Jedino što je ostalo da kažem jeste da sam uživao radeći i provodeći vrijeme snjima.

Čitalački duhovi i znakovi

Nešto nedostaje novim, netaknutim knjigama tek kupljenim u knjižari, onim koje mirišu na celofan i čiji je hrbat gladak, uspravan i strog poput izvještačenog držanja nekog nadmenog aristokrate. Nedostaje im ono što u sebi nose knjige iz biblioteka i antikvarnica. Te knjige koje dolaze sa bibliotečkih polica, sa nedefiniranim mirisom prašine i plijesni, izmorene stotinama tuđih ruku prije mene, predstavljaju jednu potpuno drugu vrstu teksta. U njima su bezbrojni tragovi prijašnjih čitatelja, čitave nove semiotike izrasle na rubovima koje upijam i pokušavam dešifrirati jednako kao i sam tekst. Svaki od tih neznanih prethodnika koristi drugačije sisteme znakova, ima osobit stil i otkriva različite nivoe interakcije sa onim što čita. Oni uslovljavaju i moje čitanje, dajući mu drugačiji tempo i akcente. Na strani dvadeset pet, na početku drugog paragrafa, sa strane, stoji strelica prema dolje, upisana tanko, grafitnom olovkom. Na sljedećoj stranici, ista olovka, isti pritisak, ovoga puta strelica pokazuje gore. Ponovo iščitavam to parče teksta, vraćam se opet i iznova na označeni dio, možda mi je nešto promaklo. Šta se nalazi tu, između tih dviju sramežljivih strelica, šta je to bilo važno i zanimljivo mom prethodniku? Zamišljam da se radi o nekom studentu književnosti, koji u knjizi ostavlja vlastite tragove kao da čini svetogrđe, koji silazi u riječi kao rudar u okno, spuštajući se strpljivo i mukotrpno kroz stoljećima naslagane sedimente dalekih odjeka. Njemu je svaka riječ božanska, čitanje je momenat religijske ekstaze, kada se otrijezni i vrati u sadašnjost, ispliva na površinu iz mraka okna, možda ni sam neće znati šta ga je privuklo tom paragrafu, tom dijelu pisanja. Zato će ponovo morati da se vrati u ludilo, u groznicu slova, da bi rekonstruirao vlastiti tok misli, otkrivajući rijeku svjetla u dubini.

Na strani 225 drugog dijela Don Kihota, u gornjem desnom uglu napisano je Adna nekakvom blještavom, plavom hemijskom. Zamišljam neku Adnu kako pokušava čitati, glasno žvačući žvakaću gumu i pucajući balone, zamišljam je kako skakuće po tekstu kao da igra škole, bacajući kamenčić niz redove riječi, zastajući na ponekoj od njih, gledajući ih kao egzotične malene životinje. Zanimljive su joj onako kako su djeci u zoološkom vrtu zanimljivi majmuni: samo na čas, i samo ako rade nešto blesavo. Nešto ranije, malo prije urnebesne epizode sa valjaricom, na stranicama koje opisuju lukavštinu uvijek premudrog Sanča Panse i privezivanje Rosinanta, nalazi se jedna velika mrlja boje ćilibara, i oblika nekog dosad nepronađenog arihepelaga. Mora da je kafa. I ja već zamišljam neku drugu čitateljicu, u nekoj drugoj sobi. Zima je, ona sjedi šćućurena pod dekom, knjiga joj neugodno počiva na koljenima, bestidno raskriljena, ona grije ruke na toploj šolji kafe, uzima gutljaj, ne odvajajući oči od stranice, a onda je Servantes nečim iznenadi, neka riječ toliko smiješna, neočekivana da se ne može suzdržati. Snažni paroksizam nesputanog smijeha, njeni naduvani obrazi ispaljuju kapljice kafe poput sićušnih projektila, ostavljajući ovu mrlju koja je sada tu preda mnom, izblijedjela od godina, ali još uvijek bremenita značenjem, još uvijek puna sjaja čistog, karnevalskog veselja.

Na desetine ih je u ovoj knjizi. Koriste drugačije olovke, zabavljaju se na marginama ili su smrtno ozbiljni, pedantni su ili nemarni. Neki koriste uredne, lako spoznatljive znakove, a neki bilježe kao u nastupu grča; njihove šizofrene linije vijugaju po stranici i ja ih pratim u svakom zavoju, u svakom grubom skretanju, pokušavajući dozvati tog čitatelja, tu olovku, taj trenutak. Sada je tekst neodvojiv od tih beskrajnih, tihih prisutnosti. Čitam ga uokvirena u sisteme znakova drugih čitatelja, istovremeno čitam tekst i odgovor na tekst, moja recepcija apsorbira i uzima u obzir sve drugove činove recepcije koji su ostavili traga. I kao da više ne raspolažem vlastitim čitanjem. Na svakom koraku, ti drugi me usmjeravaju, bacakaju moju pažnju po različitim paragrafima, tjeraju me da beskrajno klizim po marginama odgonetajući te drevne putokaze. Tekst gubi svoju autonomnost, postaje riba uhvaćena u mrežu bezbrojnih tuđih reakcija. Ali najočitija posljedica svih tih utisnutih čitanja je njihova akcentuacija samog fizičkog medija u kojem se materijalizira tekst: njihovi tragovi naglašavaju štampane stranice uvezane u knjigu koje omogućavaju prenos tog silnog text marginalia. Sam medij gubi svoju neutralnost na veoma konkretan, vizuelan način.

Možda je ipak u pitanju samo bolesna inklinacija ka prašnjavim, pohabanim stranicama, mitologizacija knjige koja je tako česta pojava kod svih revnosnih čitatelja i čitateljica. Sam medij, svojom pukom materijalnošću, onim što dopušta da se sa njim radi (upisivanje tuđih znakova, bilježenje itd.) čitanje pretvara u jedan krajnje kreativan poduhvat. Što ne znači da je čitanje u drugim medijima (e-readeri, tableti, itd.) manje značajno ili kreativno. Ono je uvijek groznica i zaposjednutost, žudnja da dođem do granice koja odvaja mene i riječi i da je pređem. Čitajući naglas, kao da nastupam pred publikom, ili čitajući u sebi, šireći se prema unutra, uvijek žudim spajanju koje mi se čini tako blizu, na dohvat ruke, a opet tako nedokučivo. Kada u knjigama otkrijem znakove drugih, njihovo tiho prisustvo podsjeća me da sam samo jedna u nizu kamikaznih osvajačica riječi kojima je život obilježen neobičnom dualnošću: kao čitateljica navikla sam istovremeno biti ovdje i negdje drugo, prisustvovati trenutku sadašnjem, kao i trenucima prošlim i budućim, svjedočiti svijetu ovdje, a istovremeno unutrašnjim, čitateljskim okom uranjati u neki drugi svijet, dalek i lelujav, sazdan u potpunosti od žudnje i utvara.

Čas koji...

Prekjučer smo na času radili vježbicu, klasičnu gramatičku, u kojoj smo popunjavali ko kome šta čime s kim i od koga, s kojim i čijim i čemu sve to. Nakon toga smo slušali i gledali Marka Brecelja i njegovog Prasca.

Zaključili smo da je publika nezahvalna, da se od njih moglo čuti samo koji, koja, koje i ništa više. (Moli se pošteni čitalac ili čitateljica Breceljev fan da originalni audio postavi na YouTube. Hvala.) Pa smo zato čitali:

Prasac koji je živio na velikom imanju kojeg je Androv otac kupio od nekog Italijana koji je na prelazu za pješake pregazio pješaka koji je u toku prelaza umro koji je iza sebe ostavio ženu i troje djece koja još uvijek idu u školu koju su sagradili Austrijanci prije 120 godina koji su već svi pomrli koji imaju nadgrobne spomenike koji su iz mermera kojeg kopaju u Nabrežini koja nije daleko od Trsta koji je nekoć bio slovenski – crko je prekjuče dva dana prije nego što su ga htjeli zaklati. Ispred koji zarez stoji. Hvala. (Znači, treba: Prasac, koji.. imanju, kojeg... Italijana, koji...)

Nepoznate riječi. Prasac je muška svinja. Imanje je sve što imate: kuća, zemlja, farma. Pješak je osoba koja ide pješke. Pješački prelaz je mjesto gdje prelazimo ulicu, idemo preko ulice. Zebra. Pomrli je isto što i umrli, samo naglašava da su svi umrli i da je to bilo davno. Nadgrobni spomenik znate. Mermer znate. Nabrežina je mjesto u Sloveniji gdje ima mermera i odakle je mermer. Kopati, vaditi iz zemlje, uzimati. Trst je nekad davno, jednom, bio naš. Poslije toga se nema više šta dodati. A priča je ta da je taj prasac sam umro i da ga Andro i njegova porodica nisu mogli pojesti. Drama.

Komični efekat izaziva redanje zavisnih relativnih rečenica s veznikom koji, koja, koje, jer sve one funkcioniraju kao jedna velika digresija.

Kad smo kod digresija. Marko Brecelj je slovenski kantautor, koji je rođen u Sarajevu (ko nije rođen u Sarajevu!), koji je osnovao bend Buldožer, koji morate slušati ako već niste. Niste? Evo jedna pjesma.

Eh, hajmo sada nova vježbica. Budimo kreativni.

Ova pjesma, koju volim...

Evo šta su Regula i Mitjo smislili.

Pjesma koju volim se zove Žene i muškarci, koji nisu muškarci jer tuku žene, koje ne znaju šta misliti o muškarcima i koje su zaključane u kuhinju, koja je kao zatvor, u kojem nema šanse da živiš dobro - je kritika patrijarhata koji kaže šta znači biti pravi muškarac.

Čas smo završili a da se nismo složili da li pjesma jednako kritikuje i ideju o ženi kao sireni, kao idealu. Veseli ton pjesme i ovaj operski dio o nasilju argumenti su za. Argument protiv je crv koji ostaje u ušima (da prevedem njemački Ohrwurm): Muškarci su pravi muškarci. Eto, sad ga ni vi nećete moći izbaciti iz glave!

(Iskrena da budem, na kraju sam dala zadaću i rekla da ću objaviti ovaj njihov rad i da ću ih tagovati na Facebooku. Pa je Mitjo Reguli objasnio šta znači tagovati, tagujem i pustio neku pjesmicu Taguj me na fotki... Nakon toga sam morala intervenirati i ponovo pustiti Buldožer jer čas koji završi sa folk pjesmom nije pravi čas).

Nastya

WHAT DISNEY PRINCESSES TAUGHT US (and what we refuse to accept):

Most Disney princesses have the same goal in life and that is to fall in love with a prince and live happily ever after. They have taught us to fear old women who are not as pretty as princesses, because they are witches. To prove the point:

Queen from Snow White - old ugly, evil

Stepmother from Cinderella - old, ugly, evil

Ursula from Little Mermaid - ugly, evil

Snow White and Cinderella have taught us we should enjoy cleaning.

All Disney princesses narrate everything that’s going on through a song. Should we sing all the time too?

And finally, all princesses taught us that animals shouldn’t be our pets and friends, only our servants:

The mice sewed Cinderella’s dress.

Abu had to help Aladdin in robbery.

Ariel made Flounder do stuff for her.

Sven had to carry Kristoff and Anna.

Stories should teach girls to be strong, powerful, to think for themselves, to be independent and not just pretty. They should not care about their looks only. They should do things on their own. They should fight. They don’t need husbands to be happy. They shouldn’t judge other people based on their looks or age.

Here's a story we wrote. We think it's more suitable and sends a better message to girls.

NASTYA

Once upon a time, in a kingdom far away, lived a girl called Nastya. She came from an ordinary, working family of five children, all of them girls. Nastya differed from her sisters by looks and interests. She wasn’t as pretty as her sisters, nor did she care much about her appearance. But she was the prettiest on the inside. Instead of putting on make-up, Nastya would play outside. She was smart, strong and independent. Her life was peaceful until one day the elderly king died. The kingdom had to have a leader, so the king’s only son Dumpfer took over the throne. The law said that he had to get married in a month, otherwise he would be banished from the kingdom, if most citizens agreed. A king without a queen was considered weak. Dumpfer searched for three weeks and finally found the prettiest girl in the kingdom. She was Nastya’s youngest sister. Her name was Masha. Dumpfer and Masha seemed like a perfect couple, but to Nastya, everything seemed a bit too perfect. She saw something fake about Dumpfer’s smile but she pretended to be thrilled because she didn’t want to ruin her sister’s happiness. The couple agreed to get married on the very last day of the month, in the last hour, to symbolize the king’s long search for the perfect girl and to mark that day as special. According to tradition, Masha’s close family moved to the castle in order to prepare Masha for the wedding and make her feel at home. On the first day at the castle Masha picked out a dress and sent invites to all the rich families in the kingdom. Ordinary citizens could watch the wedding from across the river that surrounded the park around the big white palace. After a royal dinner, everyone went to their rooms to sleep. Nastya’s parents and sisters fell asleep in a second, but Nastya was restless. She heard noises from the room below. She got up, went downstairs and leaned against the door. Dumpfer was speaking to the leader of the army, a.k.a, his bff: “Finally, I can marry that girl Maeshee, or whatever her name is, and then nobody can question my authority.”

“What changes do you want to make?"

“I will raise taxes and become even richer."

“And what about the queen?”

“I will lock her up.”

“That’s a great plan, but what if the people find your father’s will?”

“Don’t worry, who would search for it?”

“I don’t know, but I don’t think you should keep it under the statue in the garden. That seems very silly.”

“Don’t question my decision, I know what I’m doing!”

Nastya ran back to her room. She couldn’t believe what she had just heard. She wanted to tell everyone immediately but she knew no one would believe her. So, she went to bed and waited for the day of the wedding.

The day finally came. Nastya went to the palace garden. Every tree was decorated, the grass was freshly cut and the wedding music rang out through the kingdom. Masha and Dumpfer stood across from each other in front of the altar. Thousands of people gathered to watch. When the registrar asked if someone had something against this marriage, everyone was silent, except for Nastya. She stood up and said: “I do! I heard your little plan Dumpfer, or should I call you Dumber!” The crowd started laughing. But Nastya then pushed the white horse statue and found a scroll under it. Dumpfer yelled, horrified. Nastya opened the scroll and read: “ Dear citizens, I’m writing this will in the last of my days. I failed to make a good man out of my son Dumpfer and I don’t wish him to take my crown. His mind is evil and his heart is made of stone. Banish him from this kingdom, because I couldn’t. He is my child and like every father, I love him. May the person reading my will challenge him to a sword fight and may the winner rule the kingdom.”

Dumpfer’s face went red. Shocked gasps filled the air. The king ran to Nastya, wielding his sword. Nastya couldn’t fight without a weapon, so she raised her arms up and said: “I surrender”. Seeing that Nastya was defenseless, the crowd started yelling and shouting at the king. Dumpfer stopped dead in his track, mortified by the sudden rebellion. Masha ran to her sister and told Dumpfer she was very disappointed and she refused to marry him. Right then, the clock struck the last minute in which Dumpfer had to get married according to the law.

The future of the kingdom lay in the hands of the citizens. Since Dumpfer didn’t get married in time, and since they all saw he was corrupt, they decided to banish him from the kingdom.

Nastya became the kingdom’s first queen and she never wanted to get a king, since she knew what she was doing better than anyone. People were thankful and loved their new queen. Everyone lived in happiness for the rest of their days. The time of Nastya’s rule became known as the Golden Age.

Prevodilački izazovi, kvalitet i standardizacija prevoda u BiH

U medijima se često piše o lošim prevodima u reklamama, pa čak i u zvaničnim dokumentima. Sjetit ćete se neugodnosti koju je bh. državljanka doživjela u jednom veleposlanstvu kada joj nisu htjeli prihvatiti međunarodni rodni list izdat u BiH. U članku se krivica prebacuje na službenike bh. institucija koji ne poznaju dobro strane jezike.

Često kao krajnji korisnici nekog prevedenog teksta ne razumijemo o čemu se u tekstu radi, ili primjećujemo kako tekst nije prošao lekturu, korekturu i redakturu.[1] Lošem standardu u prevođenju pogoduje i neregulisanost tržišta što omogućava da se prevodi za jako niske cijene, čime se degradira i struka i kvalitet prevoda.

Griješiti je normalno, prirodno, i ne postoji osoba koja ne griješi, ali je ljudski i željeti ispraviti greške, poboljšati sve što bi se moglo poboljšati i izgraditi sistem i standard koji bi pomogao da se greške izbjegnu ili da se dešavaju što rjeđe.

Stoga želim da podijelim svoje dvadesetogodišnje iskustvo i da kažem nešto o izazovima s kojima se odgovorniji prevodioci i prevoditeljice sreću kako bismo raspravu usmjerili ka postizanju nekog konstruktivnog prijedloga rješenja.

Neadekvatni prevodi koje zvanično koriste neke naše institucije i koji postanu uvriježeni, jer ih mnogi prevodioci prihvataju kao standard;
Dileme prevodilaca kada treba birati između više izraza sličnih značenja;
Kompleksni i konfuzni tekstovi napisani na našem jeziku u pojedinim dokumentima domaćih institucija i organizacija;
Nedovoljna saradnja sa strukom i u struci.

Neadekvatni prevodi zvaničnih institucija

Uvriježenost nekih prevoda koji nisu, kolokvijalno rečeno, najadekvatniji predstavlja izazov jer ih rijetko ko dovodi u pitanje. Ne postoji dijalog između institucija i kvalifikovanih i iskusnih prevodilaca i profesora po pitanju preispitivanja i poboljšanja takvih prevoda, koji su i nastali jer institucije nisu angažovale iskusne prevodioce koji poznaju pravila standardnog jezika. Naravno, tamo gdje takva komunikacija postoji, bilo bi najučinkovitije i najprofesionalnije kada bi iskusni prevodioci i profesori najprije stvorili određeni konsenzus u svojim krugovima oko prevoda koje žele predložiti tamo gdje postoje nedoumice. Kako se to kaže, trebali bi “govoriti jednim glasom“.

Primjere prevoda koji se svakako daju poboljšati možemo vidjeti u jelovnicima po ugostiteljskim objektima, na naslovnicama knjiga ili na ulici: “Meet BiH with us“ - “Upoznajte BiH sa nama“; “Do not drink water“ - “Nemojte piti vodu“ (vjerojatno se htjelo reći: “Voda nije za piće“); “Bosnian Cook“ - “Bosanski kuhar“; natpis na Vijećnici...

Prevodi koji zavređuju malo više pažnje su prevodi zvaničnih institucija. Nerijetko i tu nailazimo na razne neadekvatne, doslovne prevode, prevode u kojima se koriste “lažni parovi/prijatelji“,[2] i prevode koji nisu u duhu jezika.

Živorad Kovačević u svojoj knjizi “Lažni prijatelji u engleskom jeziku“ ukazuje ne neke tipične “zamke” doslovnog prevođenja, kao npr. “eventually”, što nije “eventualno”, “at the end of the day” nije “na kraju dana”, “censure” nije “cenzura”, “evidence” nije “evidencija”, “fabric” nije “fabrika” itd.[3]

Na engleskom govornom području jako je neuobičajeno vidjeti ili čuti izraz “police structure“ ili “police structures“, kako se kod nas često prevodi izraz “policijske strukture“. Na engleskom je prirodnije reći samo “police“ ili “law enforcement“.

Iako sumnjam da bi bilo koji iole ozbiljniji prevodilac izraz “nekorektno“ (u smislu “nepošteno“) preveo na engleski kao “incorrect“, korisno ga je pomenuti ovdje kao tipičan primjer “lažnog para“.

Riječ “sektor“ (npr. “Sektoruniformisane policije“) u nekim je tekstovima i na stranicama naših institucija, ili u prevodima nekih prevodilaca prevedena kao “sector“ (npr. “Uniformed Police Sector“ ili “Sector of Uniformed Police“), a neki je uopšte i ne smatraju “lažnim parom“. Moje mišljenje, koje dijelim sa mnogim kolegicama i kolegama, je da riječ “sektor“ ipak predstavlja “lažni par“ engleskoj riječi “sector“ ako govorimo o organizacijskoj jedinici, pa bih stoga radije u tom kontekstu koristio izraze poput “division“, “section“, “department“, što uostalom i jeste prevod naše riječi “sektor“ u mnogim kredibilnim rječnicima. Tako Hrvatsko-engleski poslovno-upravni rječnik, Vladimira Ivira, Višnje Protege, Marijana Urbanyja, navodi sljedeće: “sektor 1. (dio privrede) sector; 2. (dio poduzeća) section, department, division“. U Rječniku prava Milice Gačić engleska riječ “division“ je, između ostalog, na hrvatskom “sektor“. Pored toga, manje-više svako policijsko tijelo u svijetu, pa tako i u zemljama gdje je engleski zvanični jezik, ima “sektor“ uniformisane policije, koji se u tim zemljama naziva “Uniformed Police Division/Department“, a suštinski se ne razlikuje od organizacijske jedinice u našim policijskim tijelima koju mi zovemo “Sektor uniformisane policije“, pa samim tim nećemo pogriješiti ako “Sektor uniformisane policije“ prevedemo kao “Uniformed Police Division/Department“.

Problem je, međutim, u tome što mnogi prevodioci ne žele u svojim prevodima mijenjati već ustaljenu praksu da se naša riječ “sektor“ (smislu organizacijske jedinice) prevodi kao “sector“, pa se samim tim ta ustaljena praksa pretvorila u standard.

Evo još nekih primjera ustaljenih prevoda o kojima se sigurno može polemizirati, s obzirom na to da se ne poklapaju sa svojim kontekstualnim ekvivalentom u anglofonom svijetu, a često se ne poklapaju ni sa ponuđenim prevodima u kredibilnim rječnicima.

“Cabinet of the Director“ u doslovnom prevodu jeste “Kabinet direktora“, ali je problem u tome što se engleska riječ “cabinet“ u engleskom govornom području zapravo ne koristi u navedenom kontekstu. Engleska riječ “cabinet“ zapravo znači “ministarski savjet/vijeće“[4] tj. “u engleskoj ustavnoj i političkoj teoriji i praksi uže političko i odlučujuće tijelo kolektivno odgovorno za djelovanje britanske vlade. 'Kabinet' se u načelu sastoji od 20 do 25 ministara... 2. Kolokvijalni termin za vladu u parlamentarnom i drugim oblicima ustroja državne vlasti. Ustav RH koristi pojam Vlade, a zakon o vladi i pojam užeg kabineta.“[5]

S obzirom na opis posla jednog “Kabineta direktora/ministra“, čini se adekvatnim ovaj izraz prevesti kao “Office of the Director/Minister“, kako, uostalom, stoji i u “Priručniku za prevođenje pravnih propisa Republike Hrvatske na engleski jezik“, ili kao “Minister's Departmental Staff“, kako predlaže “Englesko-hrvatski rječnik prava“ autorice Milice Gačić i Srpsko-engleski pravni rječnik Branka Vukičevića.

“Book of rules“ je još jedan kod nas prilično prisutan prevod riječi “pravilnik“ koji možemo naći čak i u nekim rječnicima, ali nije u upotrebi u zemljama u kojima je engleski službeni jezik, gdje se u različitim organizacijama i organizacionim kontekstima koriste različiti izrazi, kao što su “rules, policy/policies, procedures, regulations, statute, code“, i sl.

Kad smo kod pravilnika, na našem govornom području nerijetko nailazimo na “systematization/systematisation“ kao prevod za “sistematizaciju“ (radnih mjesta), koji također nećemo naći u zemljama gdje je engleski službeni jezik. Naravno, to ne znači da je “systematization/systematisation“ pogrešan prevod riječi “sistematizacija“ u navedenom kontekstu, ali se svakako ne može reći da je to jedini ispravan prevod. Naprotiv, u praksi je primjetno da mnogi prevodioci i u ovom slučaju prevode “u duhu aktuelnog jezika“, pa tako nailazimo na prevode poput “Job plan“, “Job classification“, i sl., što uostalom opet nalazimo i u rječnicima uglednih lingvistica i lingvista poput Hrvatsko-engleskog poslovno-upravnog rječnika Vladimira Ivira i Englesko-hrvatskog rječnika prava Milice Gačić.

“Politike“ neke organizacije ćemo u nekim prevodima naći kao “politics“, što je još jedan primjer prevođenja baziranog na homonimima. U tom kontekstu adekvatna riječ je “policies“, jer: “Politics predstavlja sam politički proces, nastajanje, izražavanje, sukob i razrešenje ali i posredovanje interesa u jednoj zajednici. U oblast – politics spadaju klasični politički koncepti kao što su moć, konsenzus, legitimnost itd. Termin policy označava politiku kao aktivnost konkretnog odlučivanja u svim oblastima javnog života. Reč je o materijalnoj ili sadržajnoj strani politike, tj. o pretpostavkama, sadržaju i posledicama javnog odlučivanja. U centru pažnje su, dakle, način sprovođenja javnih aktivnosti, rešavanje problema i instrumenti. Stoga policy obuhvata prvenstveno funkcionalnu stranu politike.”[6]

Dalje, riječ “afirmacija“ ne bi trebalo prevoditi kao “affirmation“ jer je to još jedan primjer “lažnog para“.

“Procesuiranje predmeta ratnih zločina“ neki prevodioci prevode kao “processing of war crime cases“. U engleskom govornom području ustaljeno je reći „trying war crime cases“.

Pored tzv. lažnih parova, u nemalom broju prevoda na našem govornom području primjetna je nepravilna upotreba riječi, veznika, fraza i činova. U više navrata nailazio sam na izraz “in written“ kao prevod izraza “pismeno“, “u pisanoj formi“, “napismeno“. Uobičajenije je “in writing“.

Još jedan nepravilan prevod na koji nailazim kod osoba kojima engleski nije maternji jezik je “in charge for“ (“zadužen/nadležan za“), umjesto “in charge of“; ili “in accordance to“, umjesto, kako treba, “in accordance with“. Fraza “suočiti se sa“ doslovno se prevodi kao “facing with“, umjesto “faced with“ ili samo “facing“ (prije imenice).

Katkad ćemo primijetiti “summon“ kao prevod za “sudski poziv“, iako je “summon“ zapravo glagol koji znači “pozvati“, dok se sam sudski poziv na engleskom jeziku kaže “summons“ (u jednini je “summons“, a u množini “summonses“).

Nepravilno je i “in case when“, gdje je prevodilac preveo izraz koji je i na našem jeziku nepravilan (“u slučaju kada“) – a pravilno je “u slučaju da“ ili “kada“, a engleski prevod bio bi “in case“ ili “when“.

“Police official“ je nepravilan prevod našeg izraza “policijski službenik“. Ne kažem da izraz “police official“ ne postoji na engleskom govornom području, ali ako se ponekad (mada iznimno) i pojavi, on ne podrazumijeva isto što i “policijski službenik“ na našem jeziku, jer potonji izraz zapravo znači “policajac“ (“police officer“). “Police official“ bi eventualno moglo podrazumijevati nekog višeg zvaničnika iz policijskih struktura.

U zemljama u kojima je engleski zvanični jezik također ćemo rijetko naići na “competences“ u smislu “nadležnosti“, iako ćemo to naći u nekim rječnicima. Na engleskom govornom području ćemo češće vidjeti izraz “responsibilities“, ili “authority“ i “powers“, ako govorimo o ovlastima. Iako je nekad podrazumijevao i “nadležnost“ (između ostalog), izraz “competence“ danas u zemljama gdje se govori engleski najčešće podrazumijeva sposobnost, ubrojivost, uračunljivost, dok “competency“ (“competencies“ u množini) znači sposobnost, znanje, kompetencija, vještina.

Ovaj i slični izrazi predstavljaju tačku mimoilaženja između onih prevodilaca koji su skloniji koristiti izraze koji su danas u široj upotrebi u zemljama u kojima se govori engleski jezik, s jedne strane, i onih koji su skloniji koristiti neki uvriježeni izraz iz rječnika, pa makar se on i rjeđe koristio na engleskom govornom području, s druge. Ja sam skloniji prvoj opciji (koristiti izraze u širokoj upotrebi u zemljama jezika na koji prevodim ili sa kojeg prevodim, umjesto izraza iz rječnika koji više nije aktuelan). I ovdje je opet internet, tačnije pregled zvaničnih institucija u zemljama na čiji jezik prevodimo, prilično pouzdan izvor i smjernica.

Mogli bismo, naravno, napraviti cijeli spisak ovakvih pojmova.

U svakom slučaju, mnogi prevodioci su taoci sada već ustaljenih prevoda koje niko ne dovodi u pitanje i oko kojih se nikada do sada nije povela neka rasprava među stručnjacima, iskusnim i vještim prevodiocima i profesorima, bar u BiH, koliko mi je poznato.

Ovaj problem se mogao prevazići da su naše institucije prvobitno angažovale kvalifikovane i iskusne prevodioce i profesore, stručnjake na polju jezika i prevođenja, a još bolje više njih, u saradnji sa stručnjacima iz određenih oblasti. Naravno, nikada nije kasno da se ostvari ta dvosmjerna komunikacija između naših institucija i iskusnih prevodilaca i profesora jezika, ili još bolje radnih grupa koje bi mogle revidirati postojeće prevode u našim institucijama i ponuditi odgovarajuća jezička rješenja.

Dileme – koji od više sličnih izraza koristiti?

Jedan od onih uobičajenih izazova sa kojim se suočavaju prevodioci je i dilema da li se u prevođenju nekih pojmova držati doslovnih prevoda ili koristiti izraze koji se u engleskom govornom području koriste za iste ili slične organizacione jedinice i institucije.

Takav primjer predstavlja i pojam “unutarnji/unutrašnji poslovi“. Doslovni prevod bi glasio “internal affairs“ i on je zaista u širokoj upotrebi na području bivše Jugoslavije. Problem je, međutim, što u zemljama u kojima je engleski zvanični jezik izraz “internal affairs“ zapravo podrazumijeva “unutarnju/unutrašnju kontrolu“, pa bi upotreba ovog izraza u smislu “unutrašnjih poslova“ kod izvornog govornika engleskog jezika mogla stvoriti konfuziju, jer se za “unutarnje poslove“ u tim zemljama koristi izraz “Home Affairs“. Neki su jezikoslovci i prevodioci pribjegli izrazu “Interior Affairs“, no općenito ne postoji neki usaglašeni standard. Postoji i mišljenje po kojem bi trebalo zadržati prevod “internal affairs“ jer je to zapravo stvarni naziv institucije na našem jeziku, uprkos tome što ima drugo značenje u engleskom govornom području.

Još jedan izraz koji ima različita tumačenja i različite prevode je “uprava“, koji se prevodi kao “administration“, “authority“, “directorate“ itd. Ni ovdje ne postoji usaglašen standard u prevodu. Međutim, kao smjernica svakako opet može poslužiti neki strukovni rječnik ili glosar poput “Priručnika za prevođenje pravnih propisa Republike Hrvatske na engleski jezik“, u kojem je “uprava“ (u ministarstvu) prevedena kao “directorate“.

Izraz koji je u također u upotrebi u regionu, a koji može imati više značenja i u zemljama gdje je engleski zvanični jezik, kao i u našem govornom području je “zloupotreba/zlouporaba droga“. U doslovnom prevodu na engleski to bi bilo “abuse of drugs“ ili “drug abuse“. Ovaj izraz, u zemljama u kojima je engleski službeni jezik, između ostalog se može definisati i u medicinskom i u pravno-kriminalističkom kontekstu. U medicinskom kontekstu, “zloupotreba/zlouporaba droga“ (engl. drug abuse) podrazumijeva “primjenu lijeka u kojem korisnik konzumira tvar u količini ili na način koji je štetan za njega ili za druge, te predstavlja poremećaj uzrokovan korištenjem određenih supstanci.“[7]

S druge strane, definicija “zloupotrebe droga“ u pravnom kontekstu, npr. u zakonu o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, nešto je drugačija i šira od one striktno medicinske, te podrazumijeva “uzgoj biljke iz koje se može dobiti opojna droga, posjedovanje sredstva za proizvodnju opojne droge te proizvodnja, promet i posjedovanje opojne droge, psihotropne supstance, biljke ili dijela biljke iz koje se može dobiti opojna droga ili prekursora protivno odredbama ovog zakona, kao i upotreba opojne droge van terapeutskih indikacija, u prekomjernim dozama ili tokom vremena koje nije obuhvaćeno terapijom”. Ono što je ovdje bitno za prevodioca je sljedeće. Izraz “zloupotreba/zlouporaba droga“ se na bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom jeziku upotrebljava i u medicinskom i u pravno-kriminalističkom kontekstu. S druge strane, izraz “drug abuse“ se u engleskom govornom području koristi uglavnom u onom medicinskom kontekstu, dok se za pravno-kriminalistički kontekst koriste razni drugi izrazi, tj. konkretni izrazi za konkretan oblik zloupotrebe droga u smislu nelegalnog posjedovanja i trgovine određenim supstancama, kao npr. “drug traficking“, “drug possesion“ (posjedovanje), “drug production“ (proizvodnja) itd. U engleskom govornom području rijetko se u navedenom pravno-kriminalističkom kontekstu koristi jedan izraz koji bi pokrio različite oblike i definicije “zloupotreba droga“, za razliku od našeg regiona.

Uspostavljanje javnog reda i mira se ponekad prevodi kao “re-establish public order and peace“, iako se u zemljama u kojima je engleski zvanični jezik koristi izraz “restore“ (public order and peace).

Kompleksni i konfuzni tekstovi na našem jeziku

Treći, stvaran ali prilično zanemaren izazov odgovornijim prevodiocima predstavljaju i oni kompleksni tekstovi i kompleksno i nepravilno izražavanje u dokumentima institucija na našem jeziku, što stvara poteškoće i krajnjim korisnicima teksta. Ovdje neću navoditi konkretne primjere jer ih čitaoci mogu lako prepoznati sami.

Nedovoljna saradnja sa strukom i u struci

Četvrti izazov za odgovorne prevodioce predstavljaju miljei u kojima nema dijaloga i razmjene mišljenja između prevodilaca i ostalih zaposlenika, ili među samim prevodiocima (često pod izlikom da “nema vremena za to“), kao i sredine gdje se mišljenja i prijedlozi iskusnih prevodilaca ne uvažavaju ili se dovode u pitanje postupkom “argumentacije sa pozicije hijerarhijski višeg ili agresivnijeg/nametljivijeg sugovornika“. U takvim organizacijama se može desiti da nadređeni insistiraju da se prevodilac ne drži svog prevoda, nastalog na osnovu iskustva i detaljnijeg istraživanja u literaturi, rječnicima i internetu, nego da pojmove, riječi ili rečenice prevodi doslovno, što odgovorne i profesionalne prevodioce i lektore dovodi u nezahvalnu situaciju.

Rješenje je, naravno, uspostavljanje moderne tj. timski orijentisane organizacije, u kojoj se uvažava dijalog i profesija.

Iako na raspolaganju imamo smjernice, poput navedenih rječnika i priručnika za prevođenje pravnih propisa, iako smo prepoznali potrebu za moderniziranjem organizacija (u smislu kvalitetnijeg komuniciranja, odnosa i timskog rada), i dalje ne postoji inicijativa za standardizaciju prevoda ili bar standardizaciju određene stručne terminologije, niti postoji praksa konsultovanja sa iskusnim i odgovornim prevodiocima i lektorima.

Problem, dakle, nije primarno u tome koliko službenici poznaju ili ne poznaju jezike. Problem je u birokratiji koja ne trpi promjene i kojoj je ustaljenosti inercija princip po kojem se radi. Promjena, međutim, podrazumijeva daleko veći nivo dvosmjerne komunikacije i saradnje.

Saradnja “u struci“, za koju smatram da je nedovoljna, a koja bi uveliko olakšala rad odgovornijim prevodiocima, podrazumijevala bi češću komunikaciju među prevodiocima. Nažalost, u praksi se to jako rijetko dešava.

Konkretni prijedlozi

Ono što se nekako logično nameće kao rješenje za navedene izazove jeste uspostavljanje radnih grupa koje bi činili iskusni sudski tumači, profesori jezika i stručnjaci, koji bi timski proizveli glosar termina i pojmova u nekoliko stručnih oblasti (kakvi su npr. „Priručnik za prevođenje pravnih akata EU“, ili „Priručnik za prevođenje pravnih propisa Republike Hrvatske“), a koji bi potom sve institucije u BiH bile saglasne koristiti. Iste te radne grupe unutar samih institucija ili van njih (kao samostalna tijela) bi također predstavljali referentnu tačku za rješavanje prevodilačkih nedoumica. Također, svi sudski tumači bi mogli koristiti iste formulare i urneke dokumenata kao što su rodni listovi, diplome itd., umjesto da svi prevode po svom nahođenju. Sve institucije bi mogle koristiti iste međunarodne vjenčane, rodne itd. listove, umjesto da svaki kanton ima drugačiji prevod termina koji se samo na jedan način mogu prevesti.

Standardizacija u svakoj oblasti, pa i u prevodilačkoj, odraz je ozbiljnosti institucija i struke, tj. spremnosti na dvosmjernu komunikaciju na relaciji institucija–stručni timovi (sastavljeni od iskusnih prevodilaca i profesora).

U konačnici, uspostavljanje modernog modela organizacije, onog zasnovanog na kvalitetnom komuniciranju i odnosima, tj. uzajamnom uvažavanju i istinski timskom radu je neophodan korak ne samo u evoluciji kvaliteta organizacija, proizvoda i usluga, nego i kvaliteta življenja općenito.

U međuvremenu, onim odgovornijim prevodiocima ostaje da se u prevodima oslone na internet (konkretnije, zvanične institucije i organizacije zemalja na čiji jezik prevode ili sa čijeg jezika prevode), kredibilne rječnike (više njih), te da se konsultuju sa izvornim govornicima, a sve u skladu sa datim kontekstom.

[1] Lektura je pravopisno i jezično ispravljanje i uređivanje autorskog rukopisa te davanje savjeta autoru. Korektura je ispravljanje grešaka u tiskarskom slogu. Redaktura je priređivanje (ispravljanje, dotjerivanje) rukopisa za objavljivanje. (Izvor: http://hjp.znanje.hr)

[2] "Lažni prijatelji su parovi reči ili grafema u dva jezika koja izgledaju ili zvuče isto (ili slično), ali imaju različito značenje. Lažni prijatelji predstavljaju veliki problem ljudima koji tek savladavaju strani jezik i usvajaju njegove reči, a zatim, predstavljaju problem i u sporazumevanju i komunikaciji." (https://sr.wikipedia.org/wiki/Лажни_пријатељи).

[3] Kovačević, Živorad.Lažni prijatelji u engleskom jeziku. Dostupno na:

http://www.delfi.rs/knjige/3698_lazni_prijatelji_u_engleskom_jeziku_knjiga_delfi_knjizare.html

[4] Vukičević, Branko. Pravni rečnik: Englesko-srpski

[5] Pravni leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

[6] Izvor: http://gogol.rs/pdf/Prakticne%20politike_ciklus.pdf

[7] Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Substance_abuse

Tri priče iz Rija: Cementiranje etničkih i rodnih stereotipa i heteronormativa kroz medijsko izvještavanje

Iza nas nije samo ljeto, već i Ljetne olimpijske igre o kojim su danima izvještavali gotovo svi svjetski i domaći mediji. Bilo da su slavili nečije sportske uspjehe ili ismijavali nečiji triko ili kupaći kostim, mnogi su mediji načinom na koji su pisali i izvještavali o ovom sportskom natjecanju učestvovali, po ko zna koji put, u cementiranju i potcrtavanju predrasuda prema, prvenstveno, ženama u sportu, ali i drugim „manjinskim“ grupama. Odabirom leksike, neadekvatnim i uvredljivim riječima i sintagmama, manipulacijom emocijama, rodno neosjetljivim jezikom, seksističkim izjavama, zamjenama teza i drugim trikovima i alatima, mediji su u stanju jezik, kao svoje glavno oruđe, okrenuti protiv sportiskinja ili u njihovu korist.

Donosimo tri priče iz Rija kojima ćemo pokazati u kolikoj mjeri mediji senzibiliziraju javnost, a u kolikoj je indoktriniraju.

KAD ŽENA NIJE OSOBA: Jezik, mediji, žene i sport

Nije dugo trebalo, nakon puštanja u eter razgovora BBC-jevog reportera s Andyjem Murrayom, da se javnost digne na noge i predloži slavnog tenisera za još jedno odličje, pored onog olimpijskog. Medalja koju je Murray zaslužio dodijelila bi mu se zbog zalaganja za jednak tretman žena u sportu i medijima. Ne samo za to, založio se Murray i za priznavanje ženama nultog ljudskog prava: da ih se, barem u medijima i barem svake četiri godine – smatra ljudima.

Naime, nakon što mu je reporter BBC-ja John Inverdale čestitao na zlatnoj medalji, upitavši ga kako se osjeća kao prva osoba svih vremena koja je osvojila dva olimpijska zlata u tenisu, Murray je spremno odgovorio kako su Serena i Venus Williams osvojile po četiri svaka!

Reporter koji je zaboravio da su žene ljudi i da su ove sjajne teniserke osvojile dvostruko više olimpijskih medalja od svojih muških kolega, nije ostao usamljen u svojim seksističkim izjavama. Više je pravilo nego izuzetak izvještavajući o ženama učesnicama Olimpijskih igara i drugih velikih sportskih takmičenja, o svemu pisati i izvještavati radije nego o njihovim sjajnim sportskim rezultatima. Odličan primjer za to upravo je vrhunska sportašica Serena Williams. Dok u slučajevima nekih drugih sportiskinja, želeći istaknuti njihovu snagu i dominaciju na terenu, novinari porede žene sa muškarcima (igra kao muškarac, mogla bi se takmičiti i u muškoj ligi...), Serenu su mediji vrlo često poredili sa životinjom. Ovaj odabir poređenja sportašice (forumaši, tviteraši i korisnici drugih društvenih mreža bit će u tome još precizniji, pa će je redom prozivati: gorilom!) sa životinjom zasnovan je na stereotipima o pripadnicama i pripadnicima crne rase: oni su agresivni, vođeni životinjskim nagonima, dok su crne žene, uz sve to, još i muškobanjaste, tijela snažnog kao u muškarca i pretjerano seksualizirane.

Serenino tijelo je predmet stalnog interesa medija, ali i stotina hiljada gledatelja grand slam turnira koje Serena sa lakoćom osvaja. Njeno jako tijelo, njene velike grudi, njena punačka stražnjica analizirani su više nego ijedan njen bekend udarac, as ili servis. Uz stalnu potrebu medija da ne gledaju sportašicine poteze, već da bulje u njeno tijelo, dres, triko, frizuru, u Sereninom je slučaju prisutna i potreba da se to tijelo posmatra kao odraz njenog etniciteta, pa se ona dvostruko marginalizira i označava: i kao žena u sportu, i kao crna žena.

U sjajnom članku Jenne Desmond – Harris koji je za hrvatski portal Libela preveo Tomislav Mikulin[1] naveden je čitav niz medijskih izvještaja o Sereninim uspjesima koji ne govore o njenim medaljama, već o njenom tijelu ili „animalnim nagonima“, hronološki, od samih njenih sportskih početaka, do danas, prateći historiju bolesti mahom američkih sportskih i drugih medija.

A kako je u našim medijskim prostorima? Jesu li plitke seksističke doskočice i jezik ulice ono što dominira i u ovdašnjim medijima kada je u pitanju izvještavanje o sportskim nastupima sestara Williams?

Većina informativnih i uskosportskih portala prenosi rezultate njenih mečeva bez pristrasnih komentara na račun njenog izgleda, rase ili „mentaliteta“, no, pojedini portali koji klikove ubiru na senzacionalističkim vijestima i naslovima kao što je Index.hr, baštine tradiciju svojih svjetskih kolegica i kolega.

Evo samo nekoliko naslova koji se nalaze iza taba „Serena Williams“ na navedenom portalu:

Serena Williams zaboravila grudnjak, pa šokirala Wimbledon: Sve što sam vidio su njene sise!

Serena osvojila Wimbledon bez grudnjaka – publika ponovo gledala njene bradavice!

Grand Slam sakupljač loptica postao popularan buljeći u Sereninu impresivnu zadnjicu

Serena pokazala bujnu guzu u prozirnoj haljini

Niz možete nastaviti i sami, obrazac je vrlo jednostavan.

U većini vijesti uz ime tenisačice vezuju se epiteti koji se tiču njenog fizičkog izgleda: zgodna ili seksi, a vijest o njenim sportskim uspjesima obično je najmanje važna, pa čak i kada osvoji jedan toliko velik turnir kakav je US Open, ta vijest zaslužuje tek pola rečenice. Nakon šture obavijesti o uspjehu, slijedi neki od suprotnih veznika („ubi nas prejaki veznik“, rekao bi Boris Dežulović), a nakon njega onaj, po pravilu, važniji dio rečenice koji se tiče, pogađate, Sereninih grudi ili zadnjice.

„Najbolja tenisačica svijeta, Amerikanka Serena Williams po sedmi je put osvojila Wimbledon, no osim igru, svi su ponovno gledali u poprsje slavne tenisačice.“ – ovako glasi lid jedne od vijesti.

U nastavku teksta citiraju se anonimni tviteraši, zabrinuti što, dekoncentrisani bradavicama, nisu mogli gledati meč.

Usporedbe radi, upisavši Novak Đoković na pretraživaču istog portala, nailazimo na niz tekstova o teniserovim nastupima na turnirima, dok oni rjeđi koji pišu o njemu izvan terena ne govore o njegovom tijelu, bradi, frizuri ili dresu, već onom najvažnijem što on posjeduje – njegovoj supruzi Jeleni.

Na koncu, mada su i Đoković i Williams priredili negativno iznenađenje na Olimpijskim igrama u Riju ispavši iz takmičenja mnogo prije očekivanja (oboje su bili favoriti za zlato!), mediji su daleko više prostora poklonili Novakovom razočarenju, nego li Sereninom, dirnuti, vjerovatno, njegovim suzama. Kad žena plače, to ionako nije vijest, one to rade svakodnevno. Muškarac koji plače, medijska je senzacija.

Neudata sportistkinja i moćni sportista

Kako se navodi u istraživanju Cambridge University Pressa naslovljenom „Aesthethics, athletics, olympics“[2], a što su dokazali i primjeri na koje smo naišli, jezik kojim se u medijima izvještava o sportiskinjama u mnogo čemu se razlikuje od jezika medijskih natpisa iz svijeta muškog sporta.

Istraživanje tvrdi da se riječi „muškarac“, „muškarci“ i „muški“ javljaju u prosjeku tri puta češće od riječi „žena“, „žene“, „ženski“, a jedine situacije u kojima se pridjev „ženski“ češće upotrebljava su one kada se, ubacivanjem tog prisvojnog pridjeva ispred vrste sporta ili sportske discipline nastoji potcrtati drugačijost, odmetnutost od norme. Kada govorimo i pišemo o nogometašicama i njihovim rezultatima, kažemo da se bave ženskim fudbalom, dok izvještaje o sportskim uspjesima Messija ili Ronalda nikad nećemo objaviti u kategoriji „muški nogomet“. Radi se, prosto, o nogometu, onom normativnom, glavnom.

Autori i autorice istraživanja došle su do jednakih zaključaka do kojih su i nas dovele usporedbe medijskih natpisa o Sereni Williams i Đokoviću. Tekstovi koji govore o sportašicama obiluju terminima vezanim za njihov izvansportski život kao što su „trudna“, „udata“, „neudata“, „zaručena“, „punačka“, „zgodna“, dok se u sportskim izvještajima o njihovim muškim kolegama koriste najčešće komparativi ili superlativi pridjeva poput „velik“, „brz“, „jak“, „slavan“...

Nerijetko se izuzetno uspješne sportašice upoređuju sa muškarcima, što je zabilježeno i u medijskim izvještajima sa ovogodišnjih Olimpijskih igara. Američka gimnastičarka Simone Biles na takve je komentare komentatora u Riju spremno odgovorila: „Ja nisam sljedeći Bolt ili Phelps, ja sam prva Simone Biles!“

I plivačica Katie Ledecky proglašavana je novim, ženskim, Phelpsom, mada je na ovim igrama postigla bolji rezultat od svog kolege, osvojivši zlato i postavivši novi svjetski rekord. No, ni to nije bilo dovoljno da dobije glavni naslov i font dovoljne veličine u jednom američkom dnevniku.

Naime, društvenim je mrežama munjevitom brzinom prostrujio isječak iz štampanog izdanja novina u kojima u velikom naslovu stoji vijest da je Phelps osvojio srebro, dok je informacija o novom svjetskom rekordu Katie Ledecky data znatno manjom veličinom fonta, u podnaslovu i bez bolda (podebljanja). Također, u gornjem „glavnom“ naslovu, stoji samo ime Phelpsove discipline (100 m, fly), dok manji naslov ima naznaku da je Ledecky oborila rekord u ženskom 800 m, freestyle!

Profesorica Nancy Leong sa Univerziteta u Denveru koja je prenijela ovaj isječak, propratila ga je britkim komentarom: „Metafora za cijeli svijet!“

Smještanje žena ispod muškaraca, u sportu, kao i drugim oblastima života, pored u jeziku, odvija se i u grafičkom, vizuelnom uređenju medijskih izvještaja kojima se, već na prvi pogled, odašilje orvelovska slika o ravnopravnosti i jednakim šansama.

LILI JE NJEN MUŽ: Jezik medija u izvještavanju o LGBTI osobama

Godinama već, pred svake Olimpijske igre, u centar pozornosti dođu interseksualne osobe, kao da sva borba za njihova prava počinje i završava pitanjem da li će se takmičiti u muškoj ili ženskoj kategoriji. Druge osobe iz spektra LGBTI identiteta (mahom autane lezbejke ili gej muškarci) do svoje medijske pozornosti ne dolaze baš tako lako, osim kad naprave neku izuzetno romantičnu gestu kakvu je u Riju napravila djevojka članice brazilske ragbi reprezentacije, zaprosivši je pred punim stadionom. Svjetski su mediji brujali o ovom činu, dok je kod nas o tome, pored portala lgbt.ba kojem su ovakve vijesti predmet užeg interesa, pisao tek portal Bljesak.info, prenoseći vijest kratko i sažeto, ali korektno, nediskriminatorno i koristeći se jezikom i terminologijom kakvu bi mediji inače trebali rabiti u svrhu senzibiliziranja javnosti na teme istospolne ljubavi (i braka).

Za razliku od brazilske ragbistkinje koja je zaprošena na Olimpijskim igrama, druga je brazilska igračica, odbojkašica Larrisa Franca Maestrini, svoju vezu sa Lilli Franca Maestrini krunisala brakom još 2013. godine – čim je istospolni brak u Brazilu postao zakonom dozvoljen. Taj je podatak, očito, imao i reporter NBC-a Chris Marlowe. Nakon meča Larrisa je prišla Lilli koja je meč gledala iz publike zagrlivši je, što je reporter propratio riječima: „Prilazi i grli Lilli. Lilli je njen muž. Ona se vjenčala sa Lilli 2013. godine.“ Nakon oštrih reakcija, reporter se kasnije ispravio i priznao grešku: Lilli je Larissina supruga, rekao je.

Jezik u svjetskim medijima kojim se izvještava o LGBT osobama u sportu trudi se biti politički korektan, mada se, nerijetko, koriste neadekvatni termini, poput navedenog. U našim medijima, napisa o LGBT sportiskinjama i sportistima gotovo da i nema, što je u skladu sa prešućivanjem ove populacije u svim segmentima života, osim kada su u pitanju senzacionalističke vijesti poput one o „pljačkanju gejeva“ kojom je prije nešto više od dvije godine obilovao bh. medijski prostor.

Za one kojima je vijest slučajno promakla, kratko podsjećanje: vijest o privođenju dvojice muškaraca zbog krivičnih djela prevare, iznude i pljačke dospjela je na stranice desetina štampanih medija i internet portala zbog jednog zanimljivog detalja. Naime, žrtve su bile sve sami gej muškarci, dok su počinioci bili neobičan par: gej i strejt muškarac, razjedinjeni u seksualnoj orijentaciji, ali ujedinjeni u kriminalu. Svi članci obilovali su nekorektnom terminologijom, rečenicama koje su gej osobe prikazivale kao prijetnju koja može narušiti savršenu heteronormativnu porodicu („Dolazio mu je u kuću i tamo noćio, a tamo su bila i njegova djeca!“), a niti jedan od medija koji je vijest prenio nije propustio priliku da seksualne orijentacije počinitelja krivičnog djela istakne u prvi plan, posebno naglašavajući suradnju između „suprotstavljenih“ orijentacija, kao da gej i strejt osobe u stvarnom životu žive odvojene fizičkim i mentalnim zidovima, bez mogućnosti da im se interesi, pa makar i oni ka kriminalu, igdje dotaknu.[3]

Zabavno bi bilo zamisliti novinski članak u kojem se, pišući o višemilionskim prevarama, primjera radi, Ive Sanadera, u naslov stavi: „Heteroseksualni hrvatski premijer, uz pomoć nekoliko strejt saradnika, oštetio državu za više miliona kuna!“

„SLUČAJ KELMENDI“: Nacija iznad pojedinke i diskurs huškanja

Vijest o prvoj olimpijskoj medalji za Kosovo koju je ovoj mladoj državi donijela džudistkinja Majlinda Kelmendi, prenijeli su gotovo svi svjetski mediji. Izvještaji su bili mahom korektni i nepristrasni, donosili su nekoliko informacija o Kosovu, njegovoj nezavisnosti i dosadašnjim učešćima kosovskih sportista i sportiskinja na velikim sportskim natjecanjima. Izuzetak je predstavljao BBC-jev novinar briljirajući u seksizmu kada je borbu Majlinde i njene protivnice u finalu nazvao „borbom mačaka“ („catfight“)!

No, ono što je nas zanimalo jeste kako su uspjeh ove mlade i vrsne sportašice prenijeli naši i regionalni mediji, s obzirom na svima poznate nacionalne netrpeljivosti između Kosova i Srbije i dijela Bosne i Hercegovine.

Kako smo i pretpostavljali, ono što je bila agencijska vijest i što je u svjetskim medijima i ostalo agencijskom viješću, u našim je medijima dobilo jezičke ukrase u naslovima, podnaslovima, stilske intervencije, naglašeno upotrebljavanje pridjeva „takozvano“ (uz ime Kosova)... Ponajmanje se pisalo o sjajnoj Kelmendi, jer njen je uspjeh ostao u sjeni njenog etniciteta.

Dok su hrvatski mediji izvještavali korektno, mediji u Srbiji (Danas, Telegraf, mondo.rs) u svoje su napise ubacivali emotivno obojene i pristrasne komentare.

Tako nakon naoko korektnog naslova u Telegrafu: „Kosovo uzelo zlatnu medalju u Riju“, slijedi nešto drugačije obojen podnaslov. Naglašavamo da se i u naslovu radi o prividnoj korektnosti, budući da medalju nije „uzelo“ Kosovo, nego ju je osvojila sportiskinja, Majlinda Kelmendi. U podnaslovu saznajemo nešto više: „Prvu medalju i to zlatnu, samozvanoj državi Kosovo na Olimpijskim igrama obezbedila je jedna od glavnih kandidata za odličje u džudou, Majlinda Keljmendi.“ Kosovo je, tu vidimo, samozvano (nepriznato i nepostojeće, što iz naslova nismo saznali), a Majlinda koja je medalju osvojila, kandidat je, a ne kandidatkinja. U nastavku teksta, Kosovo se spominje još dvaput, oba puta bez pridjeva „samozvano“, dok se na jednom mjestu Majlinda opisuje kao „djevojka iz Peći“.

Najnegativnije i najpristrasnije je vijest o Majlindinom odličju prenio portal Mondo.rsu tekstu naslovljenom: „Odbila doping test, pa uzela zlato za tzv. Kosovo!“ Iz informacije u naslovu moglo bi se zaključiti da je takmičarka odbila doping test na samim Olimpijskim igrama, što, saznaćemo čitajući tekst, nije tačno. Doping kontrolu „sprovedenu van takmičenja“, Kelmendi je odbila na turniru u Francuskoj. Nakon pristrasnog naslova, tekst počinje rečenicom: „Džudistkinja iz Peći Majlinda Keljmendi (opet zamjena spornog imena države imenom grada, op. a.) osvojila je zlatnu medalju u Rio de Žaneiru, ali je dan nakon njenog uspjeha u javnost isplivao i jedan kontroverzan detalj.“ (Ubi nas prejak veznik, opet.)

Tekst, u maniru u kojem je cijeli pisan, završava sljedećom rečenicom: „Zlato joj neće biti oduzeto, ali (!) će trijumf, u slučaju suspenzije sigurno pasti u senku skandala.“

Dnevni list Danas vijest je prenio najšturije, nastojeći donijeti samo informacije sa samih Olimpijskih igara, ne spekulirajući sa prethodnim „skandalima“, ali se i u njihovoj vijesti umjesto logičnije tvrdnje (ako se već lično odličje mora nužno pripisati kolektivu!) da je Majlinda „osvojila prvu medalju za Kosovo“, kaže kako je ova džudistkinja „osvojila prvu medalju za takmičare koji se takmiče pod zastavom Kosova“.

Istu agencijsku vijest u BiH prenijeli su portali Radio Sarajevo i Slobodna Bosna, ali sa bitno drugačijim naslovima. Dok je naslov portala Radio Sarajevo informativan i oslobođen poigravanja emocijama čitateljki i čitatelja („Majlinda Kelmendi osvojila prvo zlato za Kosovo“), naslov Slobodne Bosne na potpuno je drugom tasu vage – kalkulantski, pristrasan, sve osim neutralan: „U Srbiji čupaju kosu: Kelmendi osvojila povijesno zlato za Kosovo!“

O samim mečevima, Majlindinoj kategoriji i dosadašnjim uspjesima nismo saznali gotovo ništa. Dok je britanskom komentatoru bila mačka koja se s drugom mačkom grebe u ringu, jugoslovenskim je novinarima i sakupljačima klikova ostala tek djevojka iz Peći, sa Kosova, sa takozvanog Kosova ili samoproglašenog Kosova.

U ring nije ušla mačka, a ni zastava koju je nosila na otvorenju. U ring je ušla Majlinda Kelmendi, najbolja džudistkinja na svijetu u kategoriji do 52 kilograma, mada smo o njoj samoj najmanje čitali, jer na sportskim se takmičenjima ionako ne takmiče žene, već nacije ili – osobe.

[1] http://www.libela.org/prozor-u-svijet/6397-oprez-sa-svakom-sereninom-pobjedom-dolazi-rasizam-i-seksizam/

[2] http://www.cambridge.org/about-us/news/aest/

[3] Više u: Huremović, Ljevak, Zlotrg: Čekajući ravnopravnost: Analiza izvještavanja štampanih medija o LGBT temama u 2012, 2013. i 2014. godini, SOC, Sarajevo

http://soc.ba/site/wp-content/uploads/2015/01/Cekajuci-ravnopravnost3_ISBN_WEB.pdf

Jezik i anacionalizam

Mi imamo pravo da miješamo norme. Ne znam ko u Sarajevu govori unutar jednog standarda. To mi se čak čini da je nemoguće, ukoliko se družite s tim ljudima da ne poprimite način na koji oni govore. Iza udžbenika, iza medija vi imate nekoga ili neke koji insistiraju i koriste se svim mogućim sredstvima da jezik pretvore u sredstvo nerazumijevanja, umjesto u sredstvo sporazumijevanja. Možete staviti svima nama traku na rukav na kojoj piše H, B ili S, pa ako je zgodan i sviđa nam se ali piše pogrešno slovo da se ne zanosimo i ne počinjemo vezu. Zapravo, ideja je nemiješanja. Ta ideja je suština fašizma i nacizma. To da se mi ne miješamo, da imamo čistu krv, da budemo unutar naše arijevske zajednice koja je po nečemu uvijek bolja od ostalih, to je ideja koja stoji iza ideje o čistom jeziku u koji ne treba miješati druge. (Nenad Veličković)

Sjećam se, bio sam učenik petog razreda osnovne škole, bio je ponedjeljak i svi smo bili sretni što ponovo vidimo drugove iz razreda. Nastavnica bosanskog je ušla u učionicu i s papirića pročitala nekoliko imena, rekla im da ustanu. Oni su ustali, a potom im je upisala jedinice zbog lošeg izražavanja. Objasnila je kako je preko vikenda pila kafu na balkonu i gledala svoje učenike kako igraju fudbal u parku i iznenadila se koliko oni psuju, a onda uzela papirić i zapisala njihova imena. Nije htjela da čita te ružne riječi, samo je upisala jedinice i rekla da će isto snaći svakoga koga čuje da ih izgovara. Bio sam tek peti razred, ali se tog događaja jasno sjećam, znam i gdje sam sjedio u učionici i sjećam se da sam mislio o svemu onome što ja radim u slobodno vrijeme za što bih mogao dobiti jedinicu. Tada su mi se nastavnici učinili kao duhovi koji lebde nad našim životima i čekaju da uradimo nešto pogrešno.

Čemu bi nastavnik bosanskog jezika i književnosti trebao učiti djecu i na koji način? – temeljno je pitanje koje svaki nastavnik i svaka nastavnica sebi postavi na početku karijere. Na razgovoru pod nazivom Jezik i anacionalizam u školi, u petak u Međunarodnom centru za djecu i omladinu Grbavica, u organizaciji Udruženja Lingvisti, Damir Šabotić, Klaudija Mlakić Vuković, Nenad Veličković i Sandra Zlotrg složili su se da jezik u školi treba učiti da steknemo sposobnost da jasno izrazimo svoje mišljenje. Međutim, Klaudija je istakla kako obrazovni sistem za cilj određuje nešto drugo, jer na kraju osnovne škole djecu čeka eksterna matura, pri čemu se ne vrednuje konkretno znanje, nemaju ni priliku da napišu smislenu rečenicu, nego se traži učenje pravopisnih pravila napamet. Način na koji ja radim jeste da tri godine učim djecu da jasno izraze svoju misao, a onda četvrtu godinu, kada već izgradim odnos sa djecom kažem da neke stvari sada trebamo napamet naučiti jer je to nešto što njih čeka.

Djeca trebaju prije svega da shvate jezik kao sistem znakova za sporazumijevanje, dakle da ne shvate jezik kao sredstvo nacionalnog deklariranja. Oni trebaju da shvate jezik kroz njegovu komunikacijsku, spoznajnu, estetsku funkciju, a što se tiče tih pravila, postoje pravila koja se uče napamet, ali ako oni ne razumiju to što su naučili napamet i ne razumiju funkciju toga onda je to džaba naučeno. (Damir Šabotić)

Unutar cijelog spektra problema s kojima se nose nastavnici i učenici bosanskog jezika, pravopis se istakao kao centralno mjesto nametanja jezičkih vrijednosti: Ne možemo mi promijeniti nečiji akcent ukoliko učenik dolazi iz područja gdje se riječ jednostavno tako akcentuje. Mi mu možemo pokazati šta je norma, ali ja mislim generalno da se ta priča o pravopisu treba relaksirati. Pravopis treba da se više bavi konkretnom jezičkom stvarnosti i da se liberalizira. Jako mi je čudno kada učeniku trebate podvući kao netačno riječ uopšte, nego ja moram insistirati da to bude uopće, jer me na to tjera zakon, ministarstvo itd. Ja mislim da je to nevažna razlika koja pokazuje samo koliko mi učenike prisiljavamo da ono što osjećaju kao svoj jezik, kao svoj rječnik reduciraju i da se formiraju kako nalaže pravopis. (Damir Šabotić)

Izvršna direktorica Udruženja Lingvisti, Sandra Zlotrg, koja je moderirala raspravu, razgovor o tome kako mladi govore počela je rečenicom da je uvriježeno mišljenje da je govor mladih iskrivljen. Klaudija je objasnila da se tu prvenstveno misli na elektronsku komunikaciju koja, zbog brzine, odstupa od norme. To je neformalna situacija i ja ne vidim da tu ima potrebe za formalizacijom. A što se tiče jezičkog purizma i odnosa prema riječima stranog porijekla, ja smatram da ukoliko učenik upotrijebi riječ i ostali ga učenici razumiju, ko sam ja da tu pravim korekciju, ako je riječ postigla svoj cilj.

Sve rečeno ostavlja dojam da je obrazovni sistem pun manjkavosti, međutim, da se ne radi samo o nekompetenciji već i o namjernom iskrivljivanju istine, istakao je prof. dr. Nenad Veličković na primjeru bosančice. Njegovi studenti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu naučili su da je Povelja Kulina bana pisana bosančicom. Onda smo otišli na Wikipediju i shvatili da tri Wikipedije kažu da je Povelja napisana bosančicom, a samo jedna da je napisana ćirilicom. Onda smo pretpostavili da ta jedna laže iz nacionalnih interesa. Pitali smo profesoricu Lejlu Nakaš koja je autoritet u oblasti i ona je vrlo jasno odgovorila da je Povelja Kulina bana napisana ustavnom ćirilicom. Ja sam pitao u čemu je razlika, ona je odgovorila da je ustavna ćirilica dvolinijsko, a bosančica kurzivno i četverolinijsko pismo. Onda smo napisali na tabli šta je kurziv i šta je četverolinijsko pismo. Nakon dvadeset minuta stavio sam dvije slike na pano, s lijeve strane Povelju Kulina bana, s desne strane jedno krajišničko pismo koje je pisano bosančicom. I onda smo sve studente pitali koje je od ovog dvoga bosančica i oni su rekli krajišničko pismo. Da li je Povelja pisana bosančicom – nije! I tu je počeo čas. Kako je moguće da nešto tako jednostavno, činjenicu, nauče pogrešno? Onda smo se pitali kako su to naučili, ko ih laže i zašto ih laže?

Naravno da nastavnik ima slobodu izbora sadržaja i ne mora se striktno držati programa, ali Klaudija kaže da je svaki samostalan postupak rizičan. Ona želi da svoje učenike upozna sa dobrim književnim djelima koja nisu u kanonu, sa savremenom književnošću i djelima koja će im biti zanimljiva i podstaći ih da čitaju. Možete vi sebi dat tu slobodu kao nastavnik ili nastavnica, ali se uvijek pitam hoće li ih ta moja odluka koštati jednog boda koji ih može koštati upisa u srednju školu, jer sam odlučila da im pokažem da je život lijep, a onda kada se na testu traži taj tekst gdje život nije lijep vi ne znate jeste li donijeli pravu odluku.

Rješenje za ovaj problem postoji, međutim, ono nije u interesu vlasti: Jedino rješenje bila bi reforma obrazovanja koja bi podrazumijevala da se maknu sadržaji, da nastavnik ili nastavnica mogu da izaberu šta hoće da rade, ali da na tome šta rade moraju postići neke ciljeve za koje smo se dogovorili da ih treba postići. I to tako kada kažete svi će se složiti da tako treba. I ja kada bi to rekao na fakultetu kolege bi rekle to je super – ali koja će djela morati čitati. I vi kažete, ali nema više djela koja se moraju čitati, svako bira ta djela. Onda oni kažu – ali kako da ne pročita naš kanon. To se desilo u Hrvatskoj, oni su objavili spisak djela, što nisu trebali jer je suprotno ideji, i onda su se svi zakačili što nije ovaj na spisku, što nije onaj na spisku. Ne treba nijedan biti na spisku. Nastavnik će prema ciljevima izabrati djela na osnovu kojih će postići te ciljeve. I tad bi Klaudija mogla da radi Čehova ili Adisu Bašić, a da ne radi stvari za koje zna da djeca ne razumiju i da su im dosadne. (Nenad Veličković)

Problem je u tome, tvrdi Veličković, što se roditelji koji žele nacionalizam udružuju i traže svoja prava, a roditelji koji žele anacionalizam to ne rade. Po njemu bi jedino rješenje bilo da se napravi četvrti program i da roditelji kažu da njihova djeca neće ići u školu dok se ne usvoji taj program. Dok roditelji ne kažu nećemo ni bošnjački, ni srpski ni hrvatski, hoćemo četvrti program! Do tada, imat ćemo programe koji djecu tjeraju od knjiga zlostavljajući ih sadržajem koji je nerazumljiv, dosadan i nema nikakve veze sa njihovim životom i nastavnike koji sužavaju rječnik, objašnjavaju kako će neko govoriti vlastiti jezik i ne znaju razliku između formalnog i neformalnog govora.

Preuzeto sa: www.skolegijum.ba

Kad bi hrvatski i srpski bili isto što i bosanski

Umjesto na pitanje Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik[1], odgovorit ću, sanjajući bolji svijet, na preformulirano:

Kad bi hrvatski i srpski bili isto što i bosanski,

Ne bi se u Hrvatskoj prevodilo sa bosanskog i na bosanski i ne bi se takvo prilagođavanje više plaćalo od prevoda sa engleskog.[2]
Ne bi se u bosanskohercegovačkim institucijama svaki papir pisao, objavljivao i štampao u tri varijante.
Ne bi u Hrvatskoj i Srbiji postojali sudski tumači za bosanski.[3]
Ne bi niko ni u šali tražio prevodioca za svoj jezik na sudu za prekršaje.[4]
EU acquis bi se preveo jednom za sve zemlje.
Ne bi postojale odvojene katedre za hrvatski odnosno srpski u Poljskoj i drugdje u svijetu.[5]
Ne bi postojale odvojene dopunske škole za djecu pripadnike/ce bh. dijaspore.
Ne bi se više nikad nikome desilo što se desilo mom jednom učeniku koji je završio jedan nivo u Sarajevu, drugi u Novom Sadu, da je u Splitu bio vraćen na početni nivo jer ne govori standardnim hrvatskim jezikom.[6]
Ne bi u Federaciji na tablama pored puta bili zacrnjivani ćirilični natpisi niti bi u Republici Srpskoj bili farbani latinični.
Ne bi postojale dvije škole pod jednim krovom.
Ne bi nastavnice hrvatskog jezika u Katoličkom školskom centru u Sarajevu, Zenici, Banjaluci itd. djeci koja se ne izjašnjavaju kao Hrvati i katolici ispravljale radove po hrvatskom standardu.[7]
Ne bi se zloupotrebljavala Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima za zaštitu srpskog jezika u Hrvatskoj, bosanskog u Crnoj Gori itd. nauštrb romske djece koja ne uče romski jezik u školi i nauštrb svih drugih manjina.
Ne bi nikome naumpalo da titluje srpske filmove na hrvatski.
Niti bi kome palo na pamet da Ježevu kućicu prilagođava hrvatskom standardu pod izlikom da je prilagođava djeci.[8]
Hrvatski bi lingvisti koristili srpske izvore i citirali bosanske lingviste, srpski hrvatske itd.
Postojala bi jedna Wikipedia, a ne četiri.[9]
Ne bi bilo potrebe braniti bosanski jezik niti opravdavati crnogorski.
Ne bi više niko pričao o njegovanju svoga jezika, o duhovima jezika i o jezičkom identitetu, o neraskidivoj vezi teritorije, krvi i jezika.

Ne bi se njegovala svoja tradicija, ne bismo se jezikom dijelili, nego bismo se sporazumijevali i radili na tome da svi živimo bolje.

[1] Kao uvodno izlaganje, ovaj tekst je pročitan 20. 5. na regionalnoj konferenciji Jezici i nacionalizmi u Splitu u organizaciji Udruge Kurs, Udruženja Krokodil, Centra za građansko obrazovanje i PEN Centra BiH.

[2] Niti bi se takvo prilagođavanje uopće zvalo prijevodom. (Da ne bih reklamirala prevoditeljske agencije, sami prosurfajte cijene prevoda sa bosanskog i na bosanski u, naprimjer, Zagrebu.)

[3] U Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da su bosanski, hrvatski, srpski zvanični jezici, ne postoje sudski tumači tako da sporni dokument morate ”prevesti” i dobro platiti u Hrvatskoj odnosno Srbiji.

[4] Naprimjer, u Užicu i Novom Pazaru.

[5] Naprimjer, u Poznanju. Kao jedan studijski predmet, bosanski, hrvatski, srpski uči se u Arizoni, naprimjer. U Parizu je ”priznat” i crnogorski.

[6] Niti biste u Zagrebu mogli učiti ”bošnjački” i srpski kao strane jezike.

[7] Niti bi bilo moguće zamisliti nekakve ”nacionalne” planove i programe.

[8] Evo kako se Stjepan Babić pravda.

[9] Današnja srpskohrvatska bi mogla poslužiti kao model.

Jezici i nacionalizmi u Splitu

Prošle sedmice, 19. i 20. maja, u hotelu Bellevue na splitskoj rivi održana je druga konferencija na temu Jezici i nacionalizmi. Nakon podgoričke, na kojoj su učesnici i učesnice odgovarali na provokativno postavljena pitanja Govori li svaki narod u Crnoj Gori drugim jezikom i Kakav je smisao povećavanja jezičnih razlika, na red su došla, za hrvatske prilike prilagođena, Prijeti li anarhija ako ne propisujemo kako govoriti te Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik.

Identitetsko-jezičke strasti, kako su u najavi projekta sami organizatori postavili problem, uprkos formalnom postojanju jezičkih standarda još uvijek se nisu smirile, tako da se ova serija konferencija (Podgorica, Split, Beograd i Sarajevo) i razgovor o ovim temama pokazuje ne samo kao potpuni pogodak nego kao terapija iz mentalne higijene. Ponovit ću svoju reakciju kada sam vidjela prvu najavu: Napokon!

Naziv konferencije, jasno je, parafraza je naslova knjige Snježane Kordić, Jezik i nacionalizam, koja se među studenticama i studentima kroatistike, a bogami i bosnistike, čita ispod klupe. Ni po čemu revolucionarne ideje, da se radi o jednom (standardnom) jeziku sa četiri varijante i da čišćenje jezika i propisivanje kako ćemo govoriti nema veze sa lingvistikom kao naukom – pokazalo se – ljuljaju same temelje nacionalno omeđenih jezika i identiteta.

Jedan je jezik (kako god ga zvali) i jedan je nacionalizam (kojeg god predznaka bio), ali jesu različiti društveni problemi koje živimo u pojedinim državama. Naprimjer, u Crnoj Gori gori pitanje (ne)prihvatanja crnogorskog standarda, u Hrvatskoj purizam otežava ljudima život, u Srbiji se vodi rat ćirilice i latinice, a u Bosni i Hercegovini sve to i još pride.

Okvir u kome se vodila debata oba dana bio je: kraća uvodna izlaganja panelista i panelistica te razgovor sa publikom. Očekivano, publika je imala komentare i pitanja iz hrvatske jezične stvarnosti tako da se rasprava vodila sa panelistima i panelisticama iz Hrvatske: prof. Jagodom Granić, prof. Snježanom Kordić, prof. Matom Kapovićem i Vladimirom Matijanićem, novinarom Slobodne Dalmacije. Glas iz Srbije bio je književni kritičar Vladimir Arsenić, iz Crne Gore prof. Igor Lakić, i ja iz Bosne i Hercegovine. Moderator je bio profesor Ranko Bugarski.

U uvodnim izlaganjima govorilo se o standardizaciji.

O standardnom jeziku:

Standardni jezik nije isto što i razgovorni jezik. Standardni jezik je naddijalekt koji zajednica govornika i govornica različitih dijalekata koristi kako bi se sporazumijevala u javnoj sferi - u administraciji, školi, u nauci, u medijima (u informativnom programu, naprimjer).

O kodificiranju jezika:

Svi silni priručnici o lijepom stilu, o čistom (hrvatskom) jeziku, o lijepim riječima zasnivaju se na pravilima i odlukama koje su proizvoljne i stvar dogovora. Isključivost kojom se oblici riječi i same riječi standardiziraju nije osobina naučnog rada. Zbog te isključivosti previđa se polisemija u jeziku, važnost metafore u svakodnevnom govoru, zanemaruju se stilske mogućnosti koje različite riječi u različitim situacijama mogu imati.

O vrijednostima:

Kako se neki oblici i neke riječi proglašavaju standardnima ili književnima, tako se druge vrednuju kao supstandardne. Standard znači lijepo, pravilno, tačno; supstandard je onda nelijepo, nepravilno, netačno. Vrijednosno ocjenjivanje riječi prenosi se onda i na ljude. Mi koji koristimo standard i govorimo standardnim (prestižnim) akcentom – mi smo obrazovani, bolji ljudi. Oni koji govore svojim govorom, neobrazovani su, manje vrijedni.

I nakon sve priče o proizvoljnosti pravopisnih pravila, o tome da je standardni jezik šira priča od pravopisa, da se jezik ne može kvariti niti može tako lako izumrijeti... u diskusiji su se mogli prepoznati uvriježeni stavovi govornika i govornica:

– Internetski govor, sa emotikonima i skraćenicama, vodi u anarhiju.

– Jezik se osiromašuje.

– Hrvatski jezik izumire pred navalom anglizama.

– U medijima se pogrešno koristi riječ iznimno u značenju odlično a ne u (pravilnom) značenju da se nešto desilo samo jednom i nikada više.

U toku razgovora nekoliko puta je ponovljeno (S. Kordić, Kapović) da odgovornost za jezičnu situaciju snose profesori na fakultetima jer su oni ti koji pišu pravopise, potpisuju recenzije za jezične savjetnike, sjede u vijećima za standardizaciju i predaju budućim profesoricama i profesorima jezika koji to znanje prenose u školama. Također je rečeno da pravopisi ne doprinose nauci i da pravopisci ne mogu za to dobijati akademske bodove (iako se to dešava).

To je bila problematična tačka u diskusiji. Odnosno, bilo kakva diskusija postaje nemoguća ako pravopisce i jezične savjetnike i savjetnice proglasimo nenaučnicima i nekolegama. S druge strane, kakav kredibilitet mi naučnici koji opisujemo jezik i kažemo da je jeziku svejedno imamo ako svoje argumente izlažemo savršenim standardnim jezikom? Srećom, rasprava se nije vodila u tom pravcu jer bi se pokazalo da diskusija među lingvistima preskriptivistima i deskriptivistima i terminološke nesuglasice među njima nemaju nikakve veze sa jezičkom i jezičnom stvarnošću koja tako ostaje nepropitana.

A upravo se o toj stvarnosti razgovaralo drugi dan konferencije.

Tri sata raspravljali smo o tome zašto još uvijek provjeravamo izlazi li sunce na istoku (Matijanić). Što ako Srbi i Hrvati govore isti jezik – Ništa! ha ha (S. Kordić). Terminološki nesporazum od prethodnog dana: radi li se o jednom jeziku ali četiri standardna jezika (J. Granić) ili o jednom standardnom jeziku sa četiri varijante (S. Kordić), ove je večeri zasjenjen praktičnim problemima. U Crnoj Gori maternji jezik u školskim dnevnicima označava se: crnogorski – srpski, bosanski, hrvatski, na fakultetima postoje odvojeni odsjeci za crnogorski jezik i južnoslavenske književnosti i srpski jezik i južnoslavenske književnosti. Inkluzivnost kada je u pitanju (bar) nastava književnosti ne postoji u Hrvatskoj gdje se isključivo uči hrvatski jezik i hrvatska književnost. Jedna studentica iz publike je oprimjerila tu isključivost: na prijedlog da za seminarski rad analizira poeziju Miroslava Antića, dobila je odgovor kako to ne dolazi u obzir; ona studira hrvatsku stilistiku.

Terminološki problem sa srpskohrvatskim koji se u socijalističkim Hrvatskoj i Srbiji nije primio kao narodno ime za jezik, a u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori nije shvatao kao inkluzivan, danas je jednako aktuelan. Zgodno rješenje nije csbh niti BHS. Prijedlog Snježane Kordić da se u školama koristi naziv jezik nastave ili prosto da se piše jezik i književnost dok se ne smire strasti i ne nađe rješenje, zaista se čini utopističkim. Jer, ne raspravljamo o terminologiji nego o nacionalizmu.

S nacionalizmom nema rasprave. Šta reći na komentar starijeg gospodina iz publike da je za njega Ivo Andrić napisao Most na Drini? Ništa. Mi smo se smijali. Matijanić je ponudio razradu tog koncepta. Nije dovoljno izbaciti samo turcizme, treba očistiti i Krležu: Domjenak u Blitvi (kakav Banket u Blitvi, banket nije naša lijepa riječ). Kako se ne sažaliti na lament šta nam se sve nametalo... Da nema rasprave niti volje da se drugi saslušaju, pokazao je jedan u maskirnoj uniformi sa okovratnikom na kockice – ako ne mogu pitanja prije izlaganja, ide on.

Nevelika iako puna sala, komentar jedne gospođe da joj je naša priča kao terapija, živa i zanimljiva diskusija pokazatelj je da prostora za jezičku raspravu koja bi išla dalje od pitanja jedan ili četiri jezika, iako je mali, zaista ima. Zato selimo raspravu u virtuelni prostor, evo sad i ovdje, i zato željno iščekujemo pokretanje internet stranice posvećene jezicima i nacionalizmima. Do tada, pratite #jeziciinacionalizmi.

Foto: Edi Matić

O prevođenju Na pola puta

Jedan od primjera koji je Srpko Leštarić, prevodilac sa arapskog jezika, na predavanju o jeziku, prevođenju i o prevodiocu jučer na užičkom književnom festivalu Na pola puta[1] iskoristio da pokaže srednjoškolcima i srednjoškolkama šta to znači prevoditi bio je i engleski izraz it rains cats and dogs (ili japanski, kišine noge postale su duge). Prevesti ga bukvalno, nakisiva i po mačkama i po psima, ne vrijedi. Jer je apsurdno. Na pitanje srednjoškolskoj publici koji bi bio naš ekvivalentni izraz, dobio je odgovor lije kao iz kábla, što je predavač iskoristio za dodatnu jezičku lekciju: nije riječi o káblu, nego se misli na kàbao, vedro, vedrica, kofa. Ili, prostije, bije kiša iz drveta, iz kamena.

Bukvalni prevod arapske poslovice ko nosi jare pod pazuhom, ono i mekeće vrijedi jer je poslovica semantički prozračna. A može se i zamijeniti našom, ako laže koza, ne laže rog. Razlog da u prevodu ipak ostavimo arapsku poslovicu može biti, kako predavač kaže, izbor prevodioca da čitaoca privede originalu (servirati tuđe metafore i poređenja) ili original čitaocu (menjati te metafore i poređenja onim što je u nas uobičajeno).

Iz predavanja smo mogli razumjeti da ovaj prevodilac vjeruje u jedinstvo jezikā, jer je za njega prevođenje upravo dokaz tog jedinstva. Stoga su ostale teze o prevođenju savršeno imale smisla. Prva, prevođenje treba biti što neutralnije. Da bi se to postiglo, tumačenje mora prethoditi prevođenju. Lekcija je: mora se poštovati cjelina izvornika, ne smije se oduzimati ni dodavati, uljepšavati ni ispravljati u onoj mjeri u kojoj bi se ta cjelina narušila. (A ako se to ipak radi, mora se navesti i obrazložiti. Inače je krivotvorenje i prevara.) Prevod mora biti adekvatan, a ne doslovan. S druge strane stoji prevodilačka sloboda, a naći mjeru između te dvije strane znači biti odgovoran prevodilac.

Druga teza o prevođenju bila je da je to put saznanja o drugome (Predavanje je nosilo naziv Prevođenje kao način približavanja kultura.). Arapski izraz kunem ti se da ću se razvesti od žene (ako ne prihvatiš neku uslugu), kazao je naš predavač, može nam zvučati čudno ako nemamo u svijesti da je razvod u arapskom svijetu najobičnija pojava. Ako im ko ne poveruje na reč ili neće da prihvati neku uslugicu koju oni nude, oni mu se zakunu da će se razvesti. I zaista, muž dođe kući i kaže ženi tri puta uzastopce ženo, razvodim se od tebe i ona je od tog momenta razvedena. Kasnije je također objašnjavao kako riječ pastorče nema u arapskom jeziku i u arapskoj kulturi tragički smisao kakav ima kod nas. Razvod je drevna institucija i pastorče ne nosi konotaciju djeteta bez roditelja.

Nadalje, Andrićevu tezu da je prevedena knjiga kao žena, ako je lepa, nije verna, a ako je verna, nije lepa, Srpko Leštarić opovrgava: Veliki Andrić tu se malo neodgovorno poigrao rečima. Odanosti originalu moramo dodati i odanost čitaocu. A sve se opet vraća na odgovornost prevodioca.

Iako je rekao da se u životu bavio i književnim i tehničkim prevodom, pismenim i usmenim, sa najvećom strašću govorio je o prevođenju usmene književnosti. Priča o hiljadu verzija bajke o Pepeljugi i putovanju priča iz ciklusa koji znamo pod nazivom 1001 noć kroz narode i kulture sjajno je nadopunila prethodno predavanje Dejana Ilića o motivu delija devojaka iz usmene književnosti. Dejan Ilić je insistirao na tome da narodne pjesme ne stvara narod nego neki anonimni pjevač ili pjevačica (kazivač ili kazivačica) iz naroda koji koriste epske formule i sklapaju pjesmu. Tako ta pjesma tog pjevača ili te pjevačice postaje samo jedna od verzija pjesme sa istim motivom. Heterogenost onoga što mi zovemo tradicijom ilustrirao je motivom skrušene devojke (kao modela ponašanja) i motivom delija devojke koja narušava zadate rodne uloge, prerušava se u muškarca i, umesto da gleda preda se, vitla buzdovanom. (On je govorio o manipulaciji tradicijom tako što se u udžbenike uvrštava pjesma o skrušenoj Milici i prešućuju delija devojke, a ja razmišljam o školskim izborima priča iz 1001 noći među kojima nema onih koje iznevjeravaju današnje heteropatrijarhalne standarde.[2])

Tek kada se tekst prevede do kraja, kako to Srpko Leštarić kaže, na note, tek tada se shvati do kraja. Znati jezik nije isto što i znati prevoditi. Pred kraj predavanja naglasio je da je prevođenje zanat koji se uči, ali koji se ne smije potcjenjivati. Svet ne može bez prevođenja. Prevođenje je vitalna karika za razvoj društva (bilo da za primjer uzimamo značaj arapskog prevoda Platonovih djela za zapadnu civilizaciju ili današnje prevode ugovora, uputstava, pregovora...). I ponovo, prevodilačka odgovornost je ključna. Predavač je to slikovito predstavio, da prevodilac može u sekundi pokvariti šta su inžinjeri godinu dana pravili.

Čitati pjesmu, priču, bilo šta u prevodu i imati osjećaj kao da je čitate u originalu, kao da je originalno na jeziku na koji je prevedena napisana - to znači prevoditi neutralno. A Srpko Leštarić ne samo da je to teorijski na ovom predavanju objasnio, nego je to i praktično pokazao na čitanju u užičkom Narodnom pozorištu pred širom publikom u ponedjeljak uvečer. Čitao je nekoliko narodnih bajki i nekoliko priča Zekerije Tamira koje je prevodio sa arapskog i to je bila čista poezija. Čista ezoterija, magija, što sam vjeruje da prevođenje jeste.

Književni festival Na pola puta prepoznatljiv je po tome što književnici i književnice i drugi gosti i gošće (ove godine jedan prevodilac, fotograf i režiseri/ka) ne samo da čitaju i predstavljaju svoje djelo, nego o tome razgovaraju sa djecom. Tokom dana, na časovima u Užičkoj gimnaziji (u prepunoj učionici), a navečer u pozorištu. Đaci su na predavanjima publika, ali navečer neki od njih predstavljaju goste i gošće festivala razgovarajući s njima na sceni.

Na predavanju su za predavača i prevodioca Srpka Leštarića imali sijaset pitanja. Razgovarali su s njim o poteškoćama pri učenju arapskog jezika (možete naučiti pisati za dva sata, ali da naučite pročitati to što ste napisali, treba bar dvije godine), o prevladavanju stereotipa učenjem jezika, o važnosti učenja stranih jezika, o jezicima koji izumiru, o prevođenju kao životnom pozivu, o tome kako prepoznati loš prevod.. Naravno, pitanje je bilo i koliko jezika govori. Pored arapskog standardnog jezika, vlada i jednim do tri dijalekta; govori ruski, engleski, esperanto (bio je profesor esperanta), japanski, a služi se i francuskim... Na njegovom sajtu http://srpkolestaric.com mogu se naći i naslovi knjiga koje je prevodio, kao i onih koje čekaju svog izdavača. Svjetovi, otvorite se.

[1] O festivalu više u člancima: Užički festival: Uz književnike stižu i đaci iz regiona; Gimnazijalci iz regiona na užičkom festivalu: Razvijamo nova prijateljstva. Program online.

[2] Jasmina Čaušević, Rodno uslovljeni motivski krugovi u Hiljadu i jednoj noći, Novi izraz 43/44, 2009, str. 37-47.

CatMug Zine

Naše divne djevojčice (Nađa, Tajra i Selma) su u sklopu kursa engleskog jezika napravile svoj prvi zine. Zadovoljstvo nam je podijeliti ga sa vama! Čitajte, komentarišite, dijelite!

http://issuu.com/catmugzine/docs/zine_catmug?e=23115766/32791069

10 razloga da naučite b/h/s jezik

4 u 1: Ma da, dobro ste čuli: ne samo da učite bosanski (mada to ste čuli deset puta svakodnevno), nego i crnogorski, hrvatski i srpski! Nema drugi jezik na svetu koji ima toliko imena, ali je to tajna između mene i vas - nemojte to reći Bosancima! Oni stvarno misle da smo mi pravi geniji koji tako mogu istovremeno naučiti četiri jezika. Ne treba da bude drugačije - na kraju je ovako: mi smo geniji!
jugoslovenski - najmlađi mrtvi jezik na svetu: Možda ste učili staroslovenski, starogrčki ili latinski u školi, praveći puno grešaka, i sad ste skoro sve zaboravili. Ma, budete sad veseli: vi svi učite najmlađi mrtvi jezik na svetu, jugoslovenski jezik, koji više ne postoji, ali koji svako razume u Bosni i u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Jel' sad vidite da ste istinski geniji jezika??!!
jedan jezik, koji se nalazi/čuje/priča svuda na svetu: Kako ste sigurno primetili, ima govornika b/h/s jezika svuda na svetu, a naročito u zapadnoj Evropi, u Americi i u Australiji. A sada, molim vas, nemojte mi reći da taj jezik ne vredi naučiti! Možete putovati po tri kontinenta i uvek pričati isti jezik - dobro, samo ako imate nekih veza, ali ako ste pravi Jugosloven/pravi govornik b/h/s jezika, uvek ćete naći pomoć. To se zove jugo-mafija, i sad joj pripadate!
... ali istovremeno, jedan jezik, koji niko ne razume: E, ali b/h/s jezik je i praktičan jezik zato što ga niko ne razume u inostranstvu osim članova ove jugoslovenske mafije, tako da možete ga slobodno koristiti da (npr.) psujete na vozu, ili da ispričate prijateljima kako biste želeli videti ovo lepo telo te žene pored vas na autobusu bez odeće. Ali... [šamar] jao!!... čini mi se da je bila Bosanka! A, ta mafija...
najlakši jezik na svetu: Osim tamne, tajanstvene organizacije čudnih osoba koja se zove... «Udruženje Lingvisti« ili nešto tako, i koja tvrdi da postoje na b/h/s jeziku puno pravila i čak jedna stvar koja se zove «padeži», ipak je b/h/s jezik baš lak da naučite - videćete kad budete imali kontakt sa ljudima ovde da, samo posle dve nepogrešne rečenice - da ćete čuti ove reči: «Ma kako lepo pričaš!!». Trebalo bi da bude istina, ako svi to kažu, jel' tako?
ako još uvek nemate supruga/u iz bivše Jugoslavije: Većina ljudi koji uči b/h/s jezik to radi zato što već ima dečka/devojku/supruga/u iz bivše Jugoslavije. Ako nažalost ne pripadate u ove kategorije, samo dođite u Bosnu, zemlju koja ima dugu tradiciju harema koju su Bosanci nasledili od Osmana. Ako ste žensko, samo ćete pripadati haremu Velikog Paše, a ako ste muško, slobodno izaberite ženu/e koja/e vam se najviše sviđa/ju! NB: brak je ipak za sve obavezan; ma da, to nije bajka za decu, šta ste mislili??
da razumete sevdalinke: Sevdalinka je vrsta tužnih, ljubavnih pesama koju ljudi u BiH posebno vole. Samo sevdalinke mogu tačno izraziti balkanski patos - nigde drugo to tako ne postoji. Mnogo ljudi je reklo da u Brazilu i u Portugalu ima bosa nova i fado, vrste muzike koje su baš slične. Ali u Bosni zna svako da su to laži sa zapada: svako zna da su se puno Bosanaca svuda preselili u 17. veku. Ako to ne verujete, niste pravi Bosanac.
ako volite Tita - i hoćete da se ga usvojite: «Tito je naš» - «Mi smo Titovi» - piše u baru «Tito» u Sarajevu. Ako ste razoračarani da niste iz bivše Jugoslavije - radite kao i svi, samo recite ove rečenice, i već ćete promeniti historiju - jedna stvar kojom se ljudi ovde vrlo rado bave, jedno ponašanje koje pripada samo pravim Bosancima - kao i vama sada!
ako hoćete živeti u zemlji sa tri države: Već ste znali da ima u BiH dve različite «države», Federacija i RS, tako da već ste znali da je BiH jedina zemlja na svetu po kojoj se može putovati - i promeniti državu! Ali ima i ljudi iz treće države, (bosanski) Hrvati, koji imaju i hrvatski pasoš i koji su onda sad i Evropljani! Sad primetite da stvarno živite u najzanimljivijoj zemlji na svetu...
ako hoćete koristiti rečenicu «nema problema»: Možda je najvažniji razlog da naučite b/h/s jezik da uskoro ćete moći svakodnevno koristiti rečenicu «nema problema», izraz koji najboljeopisuje Bosance/bosanski život. Tendencija je u zapadnoj Evropi da često se žalimo na naše «probleme» - pa da, baš je teško živeti kod nas, ponekad kasni voz pet minuta! Suprotno, videćete da ovde stvarno «nema problema» usprkos brojnim brigama - uskoro ćete razumeti da ni poplave, ni ekonomske teškoće su nerešive. Opustite se kao pravi Bosanac i ponvavljajte: «Nema problema»!

(Alexov završni ispit iz BHS jezika - održano pred polaznicima i polaznicama Zimske škole BHS jezika 2015. godine)

Časovi u Domu Bjelave

I ove godine smo, zahvaljujući pomoći Opštine Centar, uspješno okončali projekt u Domu Bjelave koji se održava već sedmu godinu zaredom. Tri mlade profesorice su sa štićenicima i štićenicama Doma provele tri sedmice pokušavajući kroz instrukcije iz engleskog i njemačkog jezika pomoći im ne samo da savladaju neophodno školsko gradivo već i da izgrade jedan drugačiji stav prema učenju. Škola nije bauk! naš je moto od samog početka i svake godine pokušavamo u Domu Bjelave organizovati časove koji su zabavni, poučni i skrojeni prema potrebama učenika i učenica. Pošto djeca nemaju nikakvu obavezu da pohađaju instrukcije niti bilo kakav izvor vanjske motivacije (položiti test, dobiti dobru ocjenu, itd) njihovo prisustvo na času u potpunosti je stvar njihove dobre volje. Stoga je za mlade nastavnike i nastavnice najveći izazov motivisati učenike i učenice da uče radi učenja i saznaju radi saznavanja.

Nekada se, moramo vam to priznati, ne uči. Nekada se na časovima u Domu Bjelave samo sjedi i sluša. I razgovara. O budućnosti, o željama i strahovima, o djetinjstvu, o lijepim i ružnim sjećanjima. Nekada se samo uživa u drugarstvu između predavačice i učenika ili učenice. I nekada se “uspjeh projekta“ ne može izmjeriti kroz indikatore i objektivnost brojeva već kroz tragove koje smo ostavili jedni u drugima.

Nadamo se da ćemo i naredne godine imati priliku učiti i odrastati uz naše drugove i drugarice iz Doma!

Zejd je stvarno sretno dijete

U sarajevskoj Općini Novi Grad dešava se nešto nesvakidašnje – u Osnovnoj školi „Osman Nakaš“ održava se kurs znakovnog jezika, koji pohađaju svi zbog jednog, ali i jedan zbog svih. Radi se o prvačiću Zejdu Ćoraliću koji gotovo da ne čuje i otežano govori. Uskoro mu to neće biti problem jer će svi kojima je okružen znati njegov maternji jezik – znakovni.

Zejd Ćoralić gotovo u potpunosti ne čuje od rođenja. Pomaže mu slušni aparat, ali ni to za uspješnu komunikaciju nije dovoljno. Zbog toga što nema razvijen sluh, razvoj govora mu je također usporen. Međutim, njegova potreba za komunikacijom nije ništa manja nego kod njegovih vršnjaka, šestogodišnjaka. Bar onih iz razreda. Radi se o prvom razredu Osnovne škole Osman Nakaš koji vodi učiteljica Sanela Ljumanović. Ona je među najzaslužnijima da dijete radosno odlazi u školu, sudeći prema riječima Zejdove mame Mirzane.

Prvi susret s učiteljicom je bio u aprilu. Zejdu su se odmah svidjele učiteljicine crvene čizme i narandžastozelena haljina, pink kosa... S učiteljicom smo obišli učionicu i njemu se jako svidjelo. Rekli su nam da bez obzira na njegovu gluhoću, mi ćemo ga rado primiti u našu školu, a učiteljica će s oduševljenjem biti njegova učiteljica. Nismo nimalo pogriješili oko izbora škole. Dapače, veoma smo sretni što imamo učiteljicu kao što je Sanela. Ona je Zejdu kao druga majka.

Zasluga učiteljice Sanele je i animacija roditelja da svi na neki način promišljaju kako što više Zejda uključiti u nastavni proces, ali i generalno poboljšati odnose sa svima s kojima provodi vrijeme, kako u školi tako i van nje. Tako su došli na ideju da organizuju kurs znakovnog jezika, što su svi roditelji prihvatili. Kurs će dva mjeseca (do zimskog raspusta) pohađati učiteljica i svi učenici, a ako bude potrebe, produžit će još mjesec dana. Cilj je da svi učenici nauče znakovni jezik, a Zejd još i čitanje s usana, jer svaka riječ izgovorena znakovnim jezikom praćena je i govorom.

Osim na tom planu, solidarnost se pokazuje i plaćanjem kursa. Cijena kursa je 20 KM za mjesec dana po osobi. Cijena nije velika, ali ima roditelja koji to ne mogu da plate. Za njihovu djecu plaćaju oni koji mogu. Niko ne zna ko ne može da plati, čak ni oni koji za njih plaćaju. Također, ne znaju se ni imena onih koji plaćaju. Niko, izuzev učiteljice. Riječ je o maksimalnom povjerenju koje učiteljica uživa kod roditelja. Ona je, naravno, tim povjerenjem zadovoljna.

Učiteljice i učitelji uvijek pokušavaju da budu na nivou djece kako bi im što bolje prenijeli znanje. Ovdje je to doslovno. Bez ikakvog predznanja, s učenicima učiteljica usvaja nešto novo: Ja sam oduševljena i osjećam se kao malo dijete, a posebno je zabavno što sad ja s mojim učenicima sjedim u klupi, ja sam tu samo učenik više i učim zajedno s njima, napredujem zajedno s njima, griješim, pa se ispravim, dakle, sve što podrazumijeva učenje.

Ipak, ona brže usvaja gradivo i uvijek nalazi vremena da pred novi čas kursa s učenicima ponovi ono što su učili na prethodnom. To nije problem jer su djeca motivirana da uče znakovni jezik. Takav je utisak Zejdove mame: Dosta bolje komunicira znakovnim nego verbalnim načinom komunikacije. Znakovnim jezikom uspostavljamo komunikaciju s njim. Djeca u školi me pitaju kako će reći nešto Zejdu, da im ja pokažem rukama kako će to uraditi, a posebno jedan dječak, kojeg Zejd jako voli, Tarik. Jedno divno odgojeno dijete. Svaki dan me pita, a teto kako ću ovo ili ono reći Zejdu.

Djeca učenje znakovnog jezika doživljavaju kao nešto samorazumljivo; nema potrebe da se tu bilo šta objašnjava. Uglavnom, od svih ćete čuti isti odgovor, da im je zanimljivo. Svako od njih je dobio novo ime, koje je lakše znakovnim jezikom opisati. Uma, naprimjer, nosi naočale, pa ako želite Zejda da uputite na nju ili da o njoj nešto kažete, vi, jednostavno, prstima napravite sebi naočale. Vedad obožava motore. Zejd će nepogrešivo znati da je o njemu riječ ako ruke stavite u položaj kao da vozite motor. Govoriti njihova imena znakovnim jezikom, prepoznavati se kroz njih, urnebesno im je zanimljivo. A kroz to nauče i mnogo drugoga iskazati na znakovnom jeziku. Znaju, naravno, da je to sve zbog Zejda, ali cijelu priču prihvataju i kao svoju jer Zejd je njihov, prije svega, dobar drug. To je njih četvero i pokazalo na znakovnom jeziku. Svako od njih je bio jedna riječ: “Zejd”, “naš”, “dobar”, “drug”.

Od djece dosta nauče i neki roditelji. Đema Voloder-Nadarević kaže da su zahvaljujući njenoj kćerki koja pohađa kurs svi ukućani naučili sve znakove: Sad ponekad moramo duže čekati na odgovor kad je nešto pitamo jer ona želi da nam kaže na znakovnom, kaže sa simpatijama.

Neki i ne nauče, jer dijete nije u toj mjeri zainteresovano da u kući o tome priča. Takav je slučaj u porodici Abdić. Adnan i Dijamelena, roditelji dječaka koji pohađa kurs, to i ne smatraju toliko važnim. Za njih je najvažnija solidarnost: Mislim da je važnije razvijanje tog osjećaja solidarnosti i ljudskosti kod djece od samog časa znakovnog jezika, kaže Dijamelena.

Postoje i pragmatični motivi. Tako mala Nejla svojoj mami kaže: Morate svi znati znakovni jezik. Ne znate vi gdje sutra možete otići i da vam treba. Nećete znati kako se zovete. Eto, mama, pošto ti nosiš šnale, neka ti bude to ime.

I učiteljica tako isto kaže: Zanimljivo je da i ja imam potrebu poslije kursa učiti svoje ukućane, prijatelje. Nekako svi želimo podijeliti svoje oduševljenje i prenijeti ga na druge. A djeci je posebno interesantno kad ja nešto pogriješim, pa me oni isprave. Ja tad nisam učiteljica, ja sam njihova drugarica iz razreda.

Kao i Nejla, i ona kao važan motiv vidi znanje još jednog jezika. Mi, naime, često previđamo činjenicu da je to jezik, a znanje jezika nas obogaćuje jer širi mogućnost komunikacije. Osim toga, postoji i zanimanje, tumač znakovnog jezika, što može biti profesija od koje se živi.

To pokazuje voditeljica kursa, Anisa Šetkić-Sendić. Međutim, ona u ovom slučaju nije klasična profesionalka. Ima tu i emotivne involviranosti jer joj je Zejd prvi komšija, s kojim je ranije radila kao logopedica, tako da ju je Zejdova mama preporučila da bude i voditeljica kursa. Ona kaže da je u svojoj karijeri imala jedan slučaj da su se svi solidarisali s kolegom koji ima poteškoće s govorom ili sluhom. U British Councilu. Ali kad je o školama riječ, ovo ostaje, s obzirom na njeno iskustvo, jedinstven slučaj. Ona to smatra dragocjenim: Gluhim osobama je jako drago kad sretnu nekoga ko poznaje znakovni jezik ili barem nešto od toga. A upravo su to ljudi koji su bili kao ova djeca sad, imali su drugara ili člana porodice koji je imao iste ili slične probleme kao Zejd. To nas upućuje na možda i najvažniju stvar u cijeloj priči – ovaj kurs učinit će sretnim sve kojima je znakovni jezik maternji, a s kojima se prvačići učiteljice Sanele budu susretali u životu.

Kad bismo priču proširili na cijeli obrazovni sistem, nijedna gluha osoba ne bi imala komunikacijskih problema. Pitanje je, više retoričko, da li u školama ima prostora za uvođenje znakovnog jezika, barem kao izbornog predmeta. A ako nema, da li onda ima sadržaja koje bi znakovni jezik mogao zamijeniti a da zamjena bude od koristi?

Zejd, prvenstveno zahvaljujući kursu i tome koliko kurs doprinosi njegovoj socijalizaciji, s radošću ide u školu te se u potpunosti samostalno za nju pripremi. To nije bio slučaj s nekim od prethodnih rehabilitacijskih programa, na koje ga je majka, prema njenim riječima, morala tjerati. Ići u specijalizirane ustanove znači biti stigmatiziran, a u slučaju Zejda i njemu sličnih to je tako lako izbjeći.

Autor: Amer Tikveša

Preuzeto sa: http://www.skolegijum.ba/

Zašto ne želim u program

Odbivši učestvovati u emisiji Zabranjeni forum na temu šta djeca uče u školama, tri jezika ili jedan jezik, bosanski ili bošnjački, narod i jezik ipak sam pristala da sa mnom snime prilog. Pošto znam kako novinari i novinarke sjeku, izvlače iz konteksta i koriste citate za vlastite uvode, prije večerašnje emisije u 10 objavljujem cijelu svoju izjavu. (Izjava je unaprijed pripremljena, ali je nisam pročitala nego mi je koristila kao koncept.) Pa da vidimo da li će me Pink demantirati.

Ne pristajem na raspravu o tome jesu li bosanski, hrvatski, srpski tri ili jedan jezik. Smatram da se nema šta dodati tvrdnju da se radi o jednom policentričnom jeziku sa četiri standarda (bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski) koji su proizašli iz jednog, zajedničnog, srpskohrvatskog. To što su naknadno lingvisti i historičari nadovezivali tradicije na jezik (pa je Kulinova povelja ili Miroslavljevo evanđelje bosanski odnosno hrvatski odnosno srpski jezik), dio je projekta koji se u nauci zove izmišljanje nacije.

U medijima se neopravdano široka tema jezika sužava ili na temu pismenosti ili na temu naziva jezika (da li je bosanski ili bošnjački, da li su tri ili jedan jezik). Pri tome se u izvještavanju ne problematizira nacionalizam kao takav nego se jedan nacionalizam koristi da se pokaže ugroženost drugog (slučaj Konjević Polje).

U dokumentarnom filmu Aide Begić Djeca, koji nije dovoljno poznat javnosti, pokazano je šta djeca uče u školi. Jedna učenica kaže ja sam Hrvatica, govorim hrvatski. Naravno da je sljedeća izjava domovina mi je Hrvatska. Drugi kaže živim u Republici Srpskoj, govorim srpski. Treća živim u Bosni i Hercegovini, govorim, logično, bosanski. Podsjeća li vas ova logika na jedan predpopisni slogan?

Pri izvođenju jezika iz nacije (tom devetnaestovjekovnom projektu) ljudska prava se svode na etnička prava, zloupotrebljava se pravo na maternji jezik, a na marginama i medijskog izvještavanja i političkih programa ostaju problemi kao što su nemogućnost romske manjine da uči svoj jezik u školama. Zanemaruje se mizoginija u tim istim priručnicima koji se citiraju u nacionalističke svrhe. Mediji ne prenose istraživanja Školegijuma gdje se pokazuje kako nema djevojčica i žena u subjektima rečenica koje se koriste kao primjeri u gramatikama i pravopisima. Skoro nikakvu medijsku pažnju nije dobilo istraživanje Sarajevskog otvorenog centra o jeziku koji mediji koriste pri izvještavanju o LGBT temama.

Udruženje Lingvisti već deset godina vodi kurs bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika kao drugog/stranog i iz iskustva znam da je uključiti sve tri norme praktična stvar samo kad se osvijesti ideologija koja leži iza toga. Sigurna sam da će se sa mnom složiti sve profesorice i profesori u Bosni i Hercegovini koji u učionici djecu na časovima jezika i književnosti ne uče isključivo rodoljublju i pravopisnim pravilima.

Dobru ženu je teško naći

Naša Sandra nedavno je posjetila Crnu Goru, a Portal za jugoistočnu Evropu prenio je njene utiske.

Dobru ženu je teško naći

Dok sam gulila krompir pokušavajući biti korisna (kad sam već ovdje kao pratnja a ne kao učesnica), naumpalo mi je da napokon mogu iskoristiti Đurin skeč Limun nam ne treba, možemo ga slobodno bačit a da se niko ne nasmije. Nijesam li u Crnoj Gori?

Bila jesam, četiri dana, ali dovoljno crnogorskog čula nisam. Domaćin kuće rezidencijalnog programa za pisce priča srpski, iako mu je melodija crnogorska. Takvu sam zbrkotinu ekavice i ijekavice (mleka i jotovanja tipa đed ili đevojka) još jedino čula u Laktašima, gdje se u ijekavsku dijalekatsku podlogu infiltrirao jezik beogradske štampe i televizije. Ako nije ekavski nije srpski, zar?

- Da, prvi put sam u Crnoj Gori. Da, prelijepo je. More, sunce, u Sarajevu samo što nije magla, hladno. Ne, nisam sigurna je li mi ljepši stari grad u Kotoru, Budvi ili u Ulcinju. U stari Bar nismo stigli. Fakat svaki piccola Ragusa.

Primjerom sagrađenog pa ostavljenog mjestašca u brdu blizu našeg, domaćini su nam objasnili otkud to da je od Kotora do Bara sve uporedo na crnogorskom i na ruskom. I bilbordi sa nekim ruskim Pervanom i продажа i ruski među turistima. Ulcinj sasvim druga priča. Crnogorski i albanski. Jedino Podgorica jednobojna.

Jezički toponimski biseri crnogorskog Jadrana definitivno su mi Skočiđevojka i Haj-Nehaj. Između čijeg li je ne i svog da ova bezimena heroina skočila u more, ne stigoh saznati. Haj-Nehaj, ima Gugl.

- Odakle ste? Iz Sarajeva? E, onda vam ne mogu naplatit. I ja sam iz Sarajeva. Živio u Hasana Kikića. Znate gdje je ta ulica? U njoj je rahmetli Alija živio. Kako ste zadovoljni autom? – pita lik što naplaćuje parking u Perastu ne obraćajući se meni iako sam ja ta koja drži ključ od auta. Čuj, nisam samo ghost na rezidenciji, možda je to neka fora?

Nije fora da samo žene postavljaju i sklanjaju. Peru suđe. Nije fora da ti se ne obraćaju na večernjoj pijanci kad sve druge žene odu, nije fora. Nije fora da je Vesna direktor i šef. Gdje sam ja ovo?!

Naš je jezik onaj u kojem se osjećamo kao kod kuće. Moj pamti sve gradove u kojima sam živjela i prilagođava se okolini. Kad smo se vratili kući nakon mjesec dana posjete familiji u Laktašima prvi put nakon rata svi su mi se čudili kako to samo pričam. Šta otežem. U Crnoj Gori sam se sa svojim đe skroz komotno osjećala. A totalno kodkućno mi je zvučao i naš domaćin dok nam je čitao neku staru crnogorsku priču o majci što je cijelu noć igrala na sinovljevoj svadbi iako je ovaj cijelu tu noć ležao u nekom žbunju mrtav od konjskog kopita. To je primjer - čega ono - majčinske ljubavi i tragike? Jel poenta u onom prastarom šta će svijet reći?

I ta crnogorska plemena i loze, zar to nije neka fora iz njegoševskih dana?

Eh, tu smo. Tradicija je to što nas razdvaja. Da, govorom odajemo svoje porijeklo (geografsko i (a)nacionalno), ali je li to sve što trebamo da bismo mogli reći da znamo drugu osobu? Nije. Ali jeste ono što treba prevaliti kako bi upoznavanje bilo moguće.

Tradicija je razlog zašto je crnogorski neprihvatljiv kao najmlađi jezik na svijetu i zašto je bosanskiVukov srpski. I zašto je, uostalom, prihvatljiviji bošnjački. O čemu mi pričamo? O imenima za jedan isti jezik ili o pravopisu što se u pet deka razlikuje za sve četiri varijante? Ako je tako, složit ćemo se. Jedan je jezik. Eto. Ali, ako je priča da jezik čuva, njeguje i baštini kulturu, biće i duh naroda... Eh, onda ništa od dijaloga. Svako svoje nek priča, na kojem god jeziku hoće, a ko neće, ima drugi sto iza ćoška kuće sa domaćom rakijom.

Od ghosta u gosta, pardon, gošću rezidencijalnog programa promovirala sam se primjedbom da je Vesna direktorica i šefica, da jezik odaje kako nacionalističku tako i patrijarhalnu (i svaku drugu) ideologiju. Da bez priče o ideologiji, nažalost, ne možemo. Iako smo se okupili kao pisci i spisateljice (zašto bi se moralo spisateljicu izvoditi iz pisca?!) i bez obzira što jezik koristimo da bismo se njime igrali i njime stvarali.

Kad smo došli u Blizikuće čudili su se što ja vozim. Ja kontala da stvarno jeste pohvalno da sam vozila cijelim putem od Sarajeva. A kad smo odlazili, shvatila sam da je čuđenje žensko a vozi.

Tako sam ja, vozačica, rokerica, jezičarka, mlada (razvedena) žena što voli starije muškarce, bila u Crnoj Gori. Kod kuće.

Preuzeto sa: Portal za kulturu jugoistočne Evrope

Lingvisti slave

Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti slavi 10. rođendan! Još malo pa smo pubertetlije! Proslavite sa nama deset godina rada, i družite se sa Lingvistima prije nego nas uhvate pubertetske bubice.

Za 10. godišnjicu također najavljujemo i kurs italijanskog jezika. Družit ćemo se sa predavačem Paolom, učiti italijanski, jesti rođendanske poslastice i gledati italijanski film.

Vidimo se u subotu!

Refugee Phrasebook: Jezički aktivizam

Atmosfera proteklih mjeseci u vezi sa dolaskom velikog broja izbjeglica iz Sirije i drugih nedaćama pogođenih zemalja u Evropu razumljivo podsjeća na prošlogodišnju želju, potrebu i moralnu obavezu ljudi da pomognu osobama sa poplavljenih područja taman se u blato i mulj išlo bez gumenih čizama i maske za disanje. Čak i metafore iz novinskih napisa potječu od iste prirodne sile: izbjeglički val ili talas, nadiranje, priliv... Da ne spominjemo nespremnost političara i nedostatak vizije da se brzo i efikasno odgovori na ljudske potrebe i nevolje.

Prva lekcija iz prve pomoći koju nam je instruktor dao bila je da prvo zovemo (stručnu) pomoć pa da onda provjerimo ima li nešto što i sami možemo uraditi ali tako da ne pogoršamo situaciju. Iz silnih serija o policajcima i hitnoj pomoći naučili smo i šta je trijaža: prije nego što se krene u spasavanje, potrebno je procijeniti situaciju i odrediti kome je pomoć najhitnija a ko može sačekati. Ko je za šta stručan, u tome i treba pomagati, dodala bih.

Sa sviješću da dobra komunikacija pokriva samo dio hitnih potreba izbjeglica, grupa volontera i volonterki pokrenula je online pokret stvaranja rječnika s korisnim riječima i izrazima za izbjeglice koje prolaze kroz različite zemlje i pokušavaju ostvariti komunikaciju.

Na stranici The Refugee Phrasebook daju se upute osobama koje žele pomoći štampanjem i dijeljenjem rječnika da prvo provjere koji su jezici u njihovom okruženju potrebni, koliko stranica mogu isprintati i koje oblasti su izbjeglicama potrebne (da li opće fraze ili izrazi iz medicinskog ili pravnog registra). Za one koji žele donirati novac za štampanje, napominju da je to pohvalno ali da se imaju u vidu i urgentnije potrebe.

Kao prevodioci i prevoditeljice, imamo priliku na stručan i koristan način pružiti podršku onima kojima je ona potrebna! Priključite se timu volontera i volonterki i svojim komentarima na postojeće prijevode poboljšajte ih – ili dodajte neprevedene izraze.

Baza podataka sa rječnicima na 28 jezika pohranjena je u programu Google Docs kojim je jednostavno upravljati. Izgleda kao sheet u Excelu. Desnim klikom na kućicu sa frazom koju želite izmijeniti odaberete Insert comment i upišete šta mislite da se treba dodati.

Rječnik je podijeljen u tri segmenta: opći izrazi (pozdravi, upoznavanje, upiti za pomoć, vokabular u vezi sa hranom, odjećom, porodičnim odnosima i sl. – takozvani Survival Language Skills – jezičke vještine za preživljavanje); medicinski rječnik (izrazi kojima se opisuju simptomi, dijelovi tijela i vokabular u vezi sa bolestima) te pravni rječnik (u vezi sa dobijanjem vize i općenito traženja pravne pomoći). Najviše je sređen opći rječnik, medicinski je 80 % preveden, a za pravni se traže pravnici/e saradnici/e koji će pomoći u prevođenju.

Za razliku od tolikih udžbenika za učenje bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika kao drugog/stranog, sa dijalozima koje živ čovjek nikad neće čuti niti voditi, ovaj je rječnik izuzetno dobro osmišljen – polazi od prakse i stvarnih potreba i izbjeglica i osoba koje im pružaju podršku. Ne samo da u rječniku možete naći pitanje koje želite postaviti nego na istom mjestu možete naći i odgovore (što nije slučaj sa priručnicima za turist(ic)e sa osnovama iz nekog jezika). A možete naći i uputu kako da svom sagovorniku ili sagovornici kažete da pitanje ili odgovor pronađu u rječniku, da pokažu šta žele.

Ne samo da su izrazi osjetljivi na stvarne potrebe, nego i na rodne, kulturalne ili religijske specifičnosti. U izrazima o diskriminaciji uključena je i diskriminacija po osnovu roda i seksualne orijentacije, u medicinskom i pravnom rječniku možeš naći kako izraziti šta ti se desilo (silovana sam, zlostavljali su me, u prisilnom sam braku, imam osjećaj da me neko nadzire...). A osobe koje pomažu imaju izraze kako da ohrabre svoje sagovornice.

Osnovni jezici su njemački, arapski (dat u dvije verzije: klasičnoj i sirijskoj, sa fonetskom transkripcijom), engleski i francuski, a onda i turski, grčki, makedonski, mađarski, bosanski, hrvatski, srpski (dati zajedno!), slovenski, holandski, danski... Svi jezici zemalja iz kojih izbjeglice dolaze ali i kroz koje prolaze. Osnova je za dalje proširenje na amharski, somalijski, tigrinja (koji jesu dati, ali još uvijek sa malo unosa)...

Projekat je pokrenula grupa sa sjedištem u Berlinu, a sada imaju podršku volontera i volonterki iz cijelog svijeta. Sadržaj je besplatan i slobodan.

U bašti sjajnih priča (more se ne čini kao prikladna metafora u ovom kontekstu) o solidarnosti ljudi, o neobičnim akcijama skupljanja donacija, o migrantima kao ljudima koji hodaju, o umjetničkim akcijama, u mreži ozbiljnih analiza – izdvajamo i ovaj projekat Refugee Phrasebook. Kao i sve pobrojane, i ova priča razlikuje se od vijesti o otvaranju/zatvaranju granica i potezima političara i političarki u dva važna aspekta. Prvo, konstruktivna je – ne kritizira nego poziva na akciju i razumijevanje (kroz sporazumijevanje). Drugo, ne koristi orijentalistički diskurs kojim bi se izbjeglice predstavile kao Druge, nama daleke i strane (pa time i opasne). I treće, najvažnije, daje ljudima glas.

Višejezičnost i BHS u bečkim školama

Kao jednu od vijesti u periodu pred organiziranje treće ljetne škole BHS-a pri Lingvistima, donosimo vam i ovu o uvođenju BHS jezika kao redovnog predmeta u dvije bečke škole. Naime, za četiri godine, bečki gimnazijalci će moći izabrati naš(e) jezik(e) i kao predmet iz kojeg će maturirati.

Možda je upravo ovo i nova prilika za zapošljavanje naših profesor(ic)a BHS jezika, jer kao što navodi Smone Kerzendorfer, profesorica koja je zadužena za projekat nastave BHS-a u gimnaziji u 15. bečkom okrugu, nastavu će po mogućnosti držati izvorni govonici, a na nastavi će se voditi računa o tri varijante jezika - bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj - pri čemu će se u okviru srpske varijante podučavati i ćirilično pismo.

Za one od vas koji su upoznati sa načinom rada naše ljetne škole BHS-a, ovo bi moglo zvučati poznato. Lingvisti već treću godinu organiziraju ljetnu školu BHS jezika za strance i ljude iz dijaspore kako bismo skrenuli pažnju na važnost učenja (maternjeg) jezika. Naša vizija jeste da učenje jezika pojedince čini sigurnijima, samopouzdanijima a time im olakšava uključivanje u drugo društvo jer podrazumijeva poštovanje višejezičnosti i raznolikosti kultura.

Psihologinja Elmedina Čizmić objašnjava koliko je važno da ljudi poznaju svoju kulturu i jezik: "Ako osoba ne poznaje svoj identitet i identitet svojih roditelja, ne može upoznati ni identitete drugih ljudi. Ako dijete ne poznaje svoj jezik, pravilno gramatički, kako će upoznati druge jezike? Stoga je jako bitno da dijete na vrijeme dobije tu formu svog identiteta i svog maternjeg jezika". Ona tvrdi da bi, tome shodno, bili poželjni i kursevi BHS-a za roditelje koji duže žive u Austriji kako bi i oni svojoj djeci ispravno umjeli prenijeti to znanje koje je bitno za zdrav razvoj osobe.

Stoga, ako poznajete nekoga ko odgovara gore navedenom opisu, odmah mu/joj proslijedite link naše stranice, kako bi nas posjetili i prijavili se na našu treću ljetnu školu BHS-a!

Izvor:

http://www.radiosarajevo.ba/novost/49404/bec-bhs-jezik-kao-redovan-predmet-u-skolama

Utisci sa Konferencije, o prevođenju u Evropskoj uniji

Dragi naši/e,

donosim vam utiske sa konferencije koja je 25.3.2011. godine održana u Briselu pod naslovom Konferencija o eksternom pismenom prevođenju za zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje. Direktorat za pismeno prevođenje Evropske komisije putem konkursa odabrao je određeni broj prevodilaca/teljica, predstavnika/ca organizacija, udruženja ili institucija koje se u zemljama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama bave ovim pitanjem. Iz Bosne i Hercegovine bilo je prisutno sedam predstavnika/ca (Nermana Mršo, Dušica L.I. Cook, Almira Drino, Maja Brkić, Srđan Mitrović, Aida Spahić i Đermana Šeta). Ova konferencija bila je prilika da se preko predstavnika/ca navedenih zemalja, prevodiocima/teljicama u tim zemljama prenesu informacije o radu Direktorata i općenito potrebama koje EK i EU imaju kada je riječ o jezicima ove regije. Na ovoj zanimljivoj konferenciji prisutni su bili predstavnici/e: Albanije, BiH, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Crne Gore, Srbije, Turske i Islanda.

Neke od obrađenih tema bile su: općeniti prikaz EU i prevođenja u njoj, predstavljanje okvirne strategije prevođenja, osiguranje kvaliteta, preciznost terminologije te prevodilački alati koji se koriste.

Za nas najinteresantnije informacije navodimo ovdje u kratkim crtama:

Osnovne informacije i općenito o prevođenju u EU:

Pravna osnova za multilingvalizam u EU određena je Direktivom br. 1/58 kojom se uspostavlja jednakost svih jezika, bez primata bilo kojeg jezika i mogućnosti definiranja “originalnog” i “prevedenog” teksta.
U EU postoje dva odvojena Direktorata koja tretiraju prevođenje. Direktorat za pismeni prijevod: www.ec.europa.eu/dgs/translation i Direktorat za usmeni prijevod: http://ec.europa.eu/dgs/scic/
Eurlex je višejezična baza sa propisima EU: www.eur-lex.europa.eu
Iako postoje 23 službena jezika u svakodnevnoj upotrebi najviše se koriste engleski, francuski i njemački.
Od 23 službena jezika moguće je postići 506 jezičkih kombinacija!
Cijena višejezičnosti za svakog/u pojedinačnog/u građanina/ku godišnje iznosi 2 EUR.
Zanimljiv program za mlade lingviste i prevodioce/teljice jeste program pod nazivom Juvenes Translatores.
Uslov za mogući angažman pri Evropskoj komisiji jeste poznavanje maternjeg jezika i još dva strana jezika. Na linku možete naći konkurse i oglase u vezi sa potrebnim prevodilačkim kadrom.
Za mlade prevodioce/teljice dostupna je mogućnost plaćenog petomjesečnog stažiranja.

Na našoj stranici možete pročitati više o prevođenju u Evropskoj uniji, o osiguranju kvaliteta pismenog prijevoda i o prevodilačkim alatima koji se koriste.

Poziv na nastupe francuskog pijaniste Nicolasa Cantea

Drage naše i dragi naši,

koristimo ovu priliku da vas pozovemo na koncerte francuskog pijaniste Nicolasa Cantea koji će biti održani 23., 25. i 26. aprila 2011. godine.

23. 4. u 21 sat, MEKANIK KANTATIK, Dom oružanih snaga, ulaznica 12 KM,

25. 4. u 20 sati, NICOLAS CANTE solo, Dom oružanih snaga, ulaznica 10 KM,

26. 4. u 22 sata, NIKOLL suported by Basheskia i Edward EQ, klub So.ba, ulaznica 7 KM.

Svrha ovih koncerata je da se pomogne štićenicima i štićenicama Dječijeg doma na Bjelavama. Sredstva prikupljena od ovih nastupa iskoristit će se za opremanje Muzičke sobe gdje će djeca iz Doma biti u mogućnosti da nauče svirati muzičke instrumente i razviju svoje kreativne afinitete. Novac od prodaje ulaznica će biti iskorišten za kupovinu muzičkih instrumenata da se opremi Muzička soba te da se nadopuni već postojeća kolekcija instrumenata Doma. Također bismo iskoristili ovu priliku da pozovemo sve one koji su u mogućnosti da doniraju neki muzički instrument radi opremanja Muzičke sobe. Ukoliko želite učestvovati u akciji, javite se na e-mail muzickasoba@gmail.com ili na broj telefona 062 332 128.

Organizatori koncerata su Kriterion, Art Lab i Duplex, a mi kao Udruženje smo prijatelji ovog projekta / inicijative.

Nagrada za rano učenje stranih jezika - Piccolingo

Grad Cluj-Napoca u Rumuniji izabran je u utorak za pobjednika prvog takmičenja Piccolingo, akcije koja promovira rano učenje jezika kod predškolske djece, saopćeno je iz Bruxellesa.

Takmičenje je dio kampanje poticanja višejezičnosti koju provodi povjerenica za obrazovanje Andrula Vasiliu.

Gradovi u deset država, Njemačkoj, Španiji, Italiji, Rumuniji, Belgiji, Litvi, Estoniji, Češkoj, Slovačkoj i Kipru, sudjelovali su u takmičenju, organizirajući različita događanja kako bi se podigla svijest o koristima ranog učenja jezika.

- Želim čestitati Cluj-Napoci na trudu u ranom učenju stranih jezika, kazala je u saopćenju povjerenica Vasiliu.

- Kroz kampanju nadamo se da ćemo potaknuti više roditelja da uključe svoju djecu u višejezične aktivnosti. Djeca koja počnu učiti jezike kada su mala lakše ih usvajaju i studije pokazuju da im to može pomoći i u drugim predmetima, poput matematike".

U 2011. četiri nove zemlje priključile su se inicijativi Piccolingo: Velika Britanija, Grčka, Portugal i Mađarska, prenosi Hina.

Fena / Radio Sarajevo

Dan otvorenih vrata

Dragi čitatelji i čitateljice,

s radošću vas obavještavamo da je 5.4.2011. godine Dan otvorenih vrata Udruženja Lingvisti. To znači da pozivamo sve vas koji ste naši dugogodišnji članovi i suradnici, ali i vas koji prvi put čujete za nas, da dođete u naše prostorije i s nama podijelite radost ovog dana.

Za one koji ne znaju, nedavno smo promijenili naziv u Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti – do sada smo uspješno radili pod imenom Udruženje mladih lingvista i prevodilaca u Bosni i Hercegovini. Osim što smo dobili novo ime, malo smo i redefinirali svoje aktivnosti i ciljeve.

Vratimo se utorku. U našim prostorijama u ulici Alojza Benca 1, na Dolac Malti, upriličit ćemo dodjelu nagrada pobjednicima na konkursu za najbolji rad iz jezika, a povodom Evropskog dana jezika. Cilj nam je bio, kao i svake godine, srednjoškolce i srednjoškolke ohrabriti da se upuste u lingvističko razmišljanje, da tragaju za lingvističkom literaturom i da osvijeste promjene koje se dešavaju u jeziku a čiji su i oni sami svjedoci. Ove godine teme su bile: skraćivanje u SMS porukama, upotreba engleskih riječi sa interneta u govornom jeziku te skrivanje (gramatičkog) lica i roda na blogu. U prošlom izdanju e-magazina već ste mogli čitati jedan rad.

Šta još? Pozivamo vas da, ukoliko to već niste uradili, postanete članom našeg Udruženja. To možete uraditi na način da našu biblioteku obogatite knjigom iz polja lingvistike ili knjigom na nekom stranom jeziku. Jednostavno je – vi nama knjigu, mi vama članstvo za 2011.godinu! Naša biblioteka je, kao što je poznato, uvijek dostupna za korištenje svim našim članovima.

I da, u utorak cijeli dan kahvu pijemo uz Klasove kolačiće! Zaliha ograničena. Treba li vam još razloga da nas posjetite?

Počinjemo sa novim ciklusom neformalne edukacije

Ako vas zanima šta se sve može reći u tri minute o Udruženju i o neformalnoj edukaciji, poslušajte klip sa radija Zenit. Vijest možete naći na njihovoj stranici:

http://zenitfm.net/2011/03/24/audio-lingvisti-organizuju-jednodnevni-seminar/

Lingvisti potpisali memorandum o saradnji sa Udruženjem lektora Republike Makedonije

Danas, 21. marta Sandra Zlotrg, izvršna direktorica Udruženja Lingvisti potpisala je Memorandum o saradnji sa Loretom Škiljević, predsjednicom Udruženja lektora Republike Makedonije. Saradnja se tiče afirmacije bosanskog jezika u RM i afirmaciji makedonskog jezika u BiH.

Saradnju ćemo početi tako što će ovogodišnja Sedmica jezika biti posvećena makedonskom jeziku. Festival će se održavati od 26. septembra do 3. oktobra u sedmici kada se obilježavaju dva važna datuma: 26. septembar je Evropski dan jezika, a 30. septembar je Međunarodni dan prevodilaca.

Članovi i članice ova dva udruženja pripremit će program koji će uključivati kratki kurs makedonskog jezika, okrugli sto i predavanja.

Vizija našeg Udruženja jeste Svijet u kojem će raznolikost jezika značiti više razumijevanja i više dijaloga. Otvaranjem dijaloga sa makedonskim lektorima i lektoricama i otvaranjem mogućnosti svima da nauče makedonski jezik, smatramo da ćemo doprinijeti boljem razumijevanju i zbližavanju Bosne i Hercegovine i Makedonije. Tim više što smo geografski tako blizu.

Predsjednica Udruženja lektora, Loreta Škiljević rekla nam je nešto o svom Udruženju. ULRM se sastoji od lektora makedonskog jezika sa položenim lektorskim ispitom u RM. Ciljevi ULRM se kreću u pravcu očuvanja, afirmacije, popularizacije i staranja o makedonskom jeziku u sredstvima masovne komunikacije. Udruženje ima razvijenu svijest o saradnji sa državnim institucijama i organizacijama s kojima, preko udruženih programa, realizuje svoje programske ciljeve i zadatke.

U vezi sa saradnjom sa Udruženjem Lingvisti Loreta Škiljević je dodala: "Nadamo se da će popularizacija oba jezika biti na opću dobrobit, jer ćemo inicirati dublju saradnju. Istraživajući oba jezika naići ćemo na neke zajedničke elemente koji imaju kohezivnu vezu. Na pr. naučnom analizom turcizma doći ćemo do veznih elemenata. Ova tema bi mogla biti veoma zanimljiva, možda za okrugli sto. Onda, možemo ići još dalje: inicirati prevod vaših pisaca u RM. Isto i obrnuto."

Jedan uspostavljen most otvara tolike nove puteve...

Prijave za ljetnu školu počele

I engleska stranica je proradila. Postavili smo informacije o ljetnoj školi koja će se održati u julu ove godine te smo danas dobili prvu prijavu!

Osim toga, možete nas gledati i u sekciji foto album!

Sve po planu i programu.

Evo nas opet u virtuelnom svijetu

Dragi naši članovi i članice, posjetitelji/ce ove stranice,

nije nas bilo neko vrijeme jer smo mijenjali naziv Udruženja, ali i izgled stranice. U starim bojama, sa (još uvijek) starim logom i u novom izdanju, predstavljamo vam Lingviste!

Stranica još uvijek nije završena, engleske verzije još uvijek nema, ali vrijedno radimo.

E-mail adrese su ponovo aktivne tako da nam možete slati upite, pitanja i prijedloge. Izvinjavamo se svima koji su poslali mail a nisu dobili odgovor. Molimo pošaljite opet.

Do čitanja!

Kompjuterski potpomognuto prevođenje

Naš kolega Semir bavi se informatikom i prevođenjem u sekciji 'informatički alati' našeg biltena. U broju 25/26 objašnjava nam zamke alatke Google Translate.

Google Translate – za ili protiv?

Neosporno je da je Googleova inovacija iz naslova teksta postala svjetski popularan „alat“. Google Translate svakom od nas može biti od velike pomoći kada imamo tekst na jeziku kojeg nikako ne poznajemo, jer tako i bez pola muke možemo dobiti barem neku predstavu o sadržaju rečenica koje se nalaze pred nama.

Međutim, potreban je oprez prilikom korištenja prijevoda koji dobijemo putem njega ili sličnih aplikacija. Preporučuje se da se ovako dobiveni prijevod koristi isključivo u vlastite i informativne svrhe a nikako u službenoj komunikaciji sa govornicima nekog stranog jezika ili prilikom profesionalnog pružanja prevodilačkih usluga. To znači da, nažalost svih koji se prevođenjem bave profesionalno, Google Translate nije donio ništa revolucionarno niti zaista upotrebljivo.

Ako se pitate zašto to ne treba primjenjivati u službene svrhe, izvolite pročitati sljedeći nasumice odabrani primjer prevođenja uz pomoć Google Translatea (smjer: engleski->hrvatski, septembar 2011):

EN: Download Firefox, Safari or Opera to fully enjoy this site and the rest of the net.

HR: Preuzmi Firefox, Safari ili Opera u potpunosti uživati uovim stranicama, a ostatak od neto.

Gore navedeni primjer, kao i čitav koncept razvoja prevođenja uz pomoć mašina/računara, zorno pokazuje kako ni najrazvijeniji računarski sistemi još uvijek nisu u stanju „otprve“ proizvesti smislen i kvalitetan prijevod, iako su računari i informacijske tehnologije danas napredovale do neslućenih razmjera. Računari mogu ispravno prevesti riječ sa njenim (najvjerovatnijim) ekvivalentom iz rječnika, možda čak i poneku sintagmu, ali trenutno nisu niti će u bližoj budućnosti moći ispravno prenijeti smisao cijele rečenice ili pasusa sa jednog na drugi jezik, sa svim nijansama značenja i sociolingvističkim varijacijama koje postoje u originalnoj rečenici. U prevodilačko-informatičkim krugovima se tek 2029. godina pominje kao realan rok do kojeg će mašinsko prevođenje napredovati do te mjere da bi moglo iole samostalno proizvesti kvalitetan prijevod. Kada je riječ o ozbiljnom prevođenju, trenutno je čovjek/prevodilac i dalje ključna osoba u procesu prevođenja, ali računari mu mogu znatno pomoći.

Naravno, moguće je da prevodioci upotrijebe Google Translate da dobiju ovakav „grubi“ prijevod i onda detaljno vrše prepravke (takozvani „post-editing machine translation“ ), ali to se u praksi pokazalo kao vrlo zahtjevan zadatak, barem kada je riječ o našim jezicima.

Problem sa našom grupom jezika (južnoslavenski) je taj što je ona izrazito “nezgodna” za mašinsko prevođenje pošto padeži znatno kompliciraju automatsku zamjenu jedne riječi sa drugom. Nije teško razumjeti zašto računar jednostavno ne može na osnovu npr. originalne engleske riječi znati precizno u kojem će ona padežu biti kada se prevede na naš jezik. Upravo iz tog razloga, te iz razloga realno malog tržišta koji naši jezici zauzimaju, i onih nekoliko naprednih aplikacija za mašinsko prevođenje (programi kao što su Systran, ProMT, itd) ne uključuje nijedan od naših već samo veće svjetske jezike.

Ako se vratimo na pitanje iz naslova, ostat će nam i dalje dilema šta da na kraju svega zaključimo. Najkompletniji odgovor kada je riječ o našim jezicima bi u suštini bio i onaj koji je najneutralniji - da, ako nam je potreban prijevod u informativne svrhe nečega što inače ne bismo nikako razumjeli, a NE (velikim slovima, primijetite) ako smo profesionalni prevodioci.

P.S. moglo bi biti korisno da ovdje naglasimo još jednu važnu stvar koju svi profesionalni prevodioci trebaju imati na umu. Google Translate jeste besplatan, ali je naravno iluzorno očekivati da Google nema nikakve koristi od toga. Korist je ta da Google čuva sve ono što vi unesete u stranicu kada želite dobiti prijevod, i te unose on sprema i koristi za daljnji razvoj ove usluge. To zapravo znači da ne biste trebali nikada u njega unositi tekst iz dokumenata koji su povjerljivi, jer svi ti podaci u trenutku unosa u Google Translate u suštini postaju i njegovo vlasništvo. Dakle, oprez i sa te strane.

Semir Mehadžić

Pošto se bliži Međunardni dan prevodilaca, koristimo priliku pozvati vas na predavanje o kompjuterski potpomognutom prevođenju kolegice magistrice Nejle Kalajdžisalihović 30. septembra u 18 sati u Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici. Ulaz je slobodan.

Izmislite novu hrvatsku riječ i zaradite novac

Raspisan je javni natječaj za novu hrvatsku riječ. Da, dobro vidite, nakon osjećajnika, ispraznica, parkomata, uspornika, raskružja, smećnjaka, naplatnice, pretjecajnika... Vrijeme je za novi 'biser' koji nitko nit' će razumjeti nit' koristiti.

I ove je godine, kao i svake još od 1993., raspisan javni natječaj za novu hrvatsku riječ časopisa Jezik i Zaklade Dr. Ivana Šretera.

Svatko tko želi poslati svoje prijedloge uredništvu časopisa, može poslati najviše pet prijedloga na adresu jezik@ffos.hr. Uz predloženu riječ, potrebno je napisati njezino značenje, te kontakt-podatke sudionika natječaja.

Prva nagrada iznosi 5.000 kuna, druga 3.000 kuna, a treća 1.500 kuna.

Lanjski pobjednici

Podsjetimo, lani su na natječaju pobijedile ove tri riječi: ispraznica, osjećajnik i parkomat. Ispraznica je riječ koja bi trebala zamijeniti riječ floskula, osjećajnik bi trebao zamijeniti izraz emotikon, dok bi parkomat trebao zamijeniti izraz 'automat za naplatu parkiranja'.

Autori triju novih nagrađenih riječi su bili poduzetnik iz Graza, jedna profesorica i jedna – policajka.

Nagrade za novu hrvatsku riječ bit će svečano uručene u Pakracu i Lipiku, u okviru Dana hrvatskoga jezika u ožujku 2012. godine.

Danas.hr/ via http://radiosarajevo.ba/novost/62801

Jezička POLITIKA VS jezička KULTURA

Ljetnoškolske obaveze i pripreme za novi krug kurseva i projekata spriječile su me da progovorim koju o jednom jezičkom događaju. Važnost Stručnog savjetovanja na temu 'Posebni aspekti upotrebe jezika u zakonodavstvu Federacije Bosne i Hercegovine' mjeri se po tome što je održano u Velikoj sali Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u sklopu USAID-ovog Projekta jačanja parlamenta.

Iako je bio juli i vrijeme pred odmore, sala nije bila prazna. Na diskusiji će se ispostaviti da su među nama bili predstavnici i predstavnice NVO sektora, delegati i delegatkinje oba doma, lektorice i lektori i postjetioci namjernici i posjetiteljice namjernice.

Prvi krug izlaganja trebao je odgovoriti na ova jednostavna pitanja:

- Kako se razgraničava područje upotrebe službenih jezika i pisama

- Kako smo došli do toga da imamo tri službena jezika i dva pisma te kako teorija izgleda u praksi

- Šta učiniti kako bi pravni tekstovi bili jasniji.

Profesor Senahid Halilović definirao je službenu upotrebu jezika kao upotrebu jezika u zakonima i u institucijama te je razgraničio od javne upotrebe koja podrazumijeva školstvo, izdavaštvo, medije itd. Zakonska odredba o službenim jezicima ne bi trebala obuhvaćati javnu upotrebu, ali se mora poštovati u službenoj upotrebi. Tako praktično svaki zakon i svaki papir treba biti u tri varijante. Takozvano prevođenjesa jednog na drugi i treći jezik obično se radi mehanički tako što se mijenja leksika ili se mašinski mijenja pismo.

Pošto se radi o administrativno-pravnom stilu koji mora biti jasan, precizan i bezličan, lektori i lektorice imaju zadaću samo ispravljati pravopisne i gramatičke greške. Slobode apsolutno nemaju. Kako to tačno izgleda, profesor Halilović pozvao nas je da pročitamo u knjizi „Kontrastivna analiza bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika u zakonima FBiH“ autorice Emire Mešanović-Meša koja je izašla u ediciji Slavističkog komiteta. Magistrica Emira Mešanović-Meša predstavila je svoju knjigu u drugom dijelu Savjetovanja.

Profesorica Naila Valjevac sa Instituta za jezik iznijela je zanimljivu tezu o tome kako je Dejton politički neuspjeh za Bosnu i Hercegovinu jer na jednoj strani imamo Republiku Srpsku (srpska republika, republika Srba), a na drugoj strani Federaciju Bosne i Hercegovine (federacija kantona, dio BiH) koja je nejednaka sa RS jer 'nije ničija'. Sama Bosna i Hercegovina jezički je ostala nedefinirana - ni republika, ni federacija. Kasnije je neko iz publike komentirao kako ne bismo dobili bolji Dejton ni da su u Daytonu bili jezički stručnjaci...

Politički problem jezičkog planiranja u Bosni i Hercegovini, koje staje kod odredbe da se svi dokumenti moraju izdavati u tri jezika i na dva pisma, naša je realnost koja košta mnogo novaca poreskih obveznika. Iako su u sali zajedno sjedili oni koji bi trebali krojiti jezičku politiku i oni koji bi je trebali provoditi (i/ili mijenjati) imala sam utisak da se niko ipak ne osjeća pozvanim ponuditi neko rješenje. Centri moći su, činilo se, negdje izvan. Nevidljivi i nedodirljivi.

Problemi koji su samo natuknuti a koji su mnogo važniji za naše društvo u cjelini tiču se jezičke kulture i dijaloga (a ne politike). Jezička kultura, pojasnio je profesor Halilović, ogleda se u toleranciji i stavovima ljudi prema dijalektima, prema drugim standardnim jezicima, a onda i prema stranim jezicima. Iako je teško očekivati da se time bave instituti i fakulteti (a nedajbože politika) u današnjoj situaciji gdje se svi bave samo dnevnom politikom, tu se otvara prostor za djelovanje u okviru nevladinog sektora (čitaj: našeg ili sličnog udruženja).

Magistrica Aida Kršo osvrnula se na najčešće stilske greške koje vode porijeklo iz administrativno-pravnog stila kao što je konstrukcija 'po tom pitanju' ili dekomponiranje predikata ('vršiti analizu'umjesto analizirati). Osim takvih konstrukcija, nejasnosti tekstova doprinose obezličavanje i pasivizacija rečenica u kojima se gubi veza između subjekta i objekta.

Primjer iz Zakona o udruženjima i fondacijama koji je Udruženje koštao 200 KM: „definirati pravila glasanja za upravni odbor“. To bi značilo da trebamo definirati kako se bira upravni odbor, odnosno, kako glasati za upravni odbor. Pošto sam to već bila uradila i nisam vidjela šta bi još trebalo promijeniti (a ludo se nadajući da nije do mene), naš je zahtjev za promjenu statuta odbijen te smo opet morali platiti 200 KM za novi zahtjev, nova skupština, nova gomila papira... Od druge pravnice sam kasnije dobila objašnjenje da ova zakonska odredba znači da treba definirati kako upravni odbor glasa. Hajd' sad znaj da li je neki vrijedni lektor ili marljiva lektorica prvobitnu frazu 'pravila glasanja upravnog odbora', koja bi bila logičnija i koja je uobičajenija, ispravio/la u 'pravila glasanja za upravni odbor' ne bi li se izbjeglo gomilanje genitivnih konstrukcija...

Zato se slažem sa profesoricom Nailom Valjevac da lektori i lektorice trebaju raditi u koordinaciji sa pravnicima i pravnicama jer mijenjanje konstrukcija po svom osjećaju može značiti promjenu značenja koja onda može imati pravne posljedice. Ili, u našem slučaju, finansijske.

Pravila žanra ne dozvoljavaju mi da pišem dalje i opširnije... O drugom dijelu Savjetovanja i o diskusiji nakon svih izlaganja drugi put. Sutra (prekosutra) čitajte: usklađivanje i prevođenje pravnog sistema BiH sa acquis communautaire, kontrastivna analiza jezika u zakonima, primjena rodno osjetljivog jezika u pravnim dokumentima te status manjinskih jezika i pisama u Federaciji BiH.

Zašto učiti engleski jezik?!

Učite engleski s Misterduncanom ili se pridružite nama i našim polaznicima i polaznicama u Udruženju gdje učimo engleski uz kafu i osmijeh. Samo je potrebno da kažete: I can do it! i prijavite se.

UPIS U TOKU!

Specijalno! E-magazin o Ljetnoj školi!! Treći put!!!

Nije nas bilo na blogu jer smo mnogo radili. Vjerujte, bez šale. Čitajte specijalno izdanje e-magazina lingvisti.ba pa se uvjerite.

Već ste (pro)čitali Merimin izvještaj, a sada za ovaj post izdvajamo Sabininu bilancu nakon dvije sedmice.

Bilanca: Šta sam učila u ljetnoj školi

Mnogo! :)

Ja mislim da sam učila uglavnom mnogo o gramatici i sada razumijem bolje veze.

Meni je još teško teoriju primijeniti praktično.

Osim toga, moj fond je još vrlo mali.

Dakle, imam puno posla - dajem se na posao!

Ove 3 sedmice bile su intenzivne & naporne.

Osobito zato što moj engleski jezik isto nije dobar!

Meni je bilo super i čuti i gledati (reklame) bosanski svaki dan.

Škola mi se sviđa vrlo dobro!

Svi učitelji su napravili vrlo dobar posao s mnogom energijom i strpljenjem - hvala!

Mnogo cijenim činjenicu da su ponuđene različite radionice.

S jedne strane sam motivirana dalje učiti bosanski jer sada imam dobru osnovu.

S druge strane ja sam se malo razočarala jer trebam još deset godina da znam jednu jednostavnu konjugaciju...

Sabine, A2

Posjeta Art kući sevdaha

Već poslije drugog dana nastave imali smo prvi vannastavni sadržaj – posjeta muzeju sevdaha. Kako smo ove godine u najbrojnijem sastavu, posjeta je zagarantovano bila najzanimljivija do sada. Kažem najbrojniji – za posjetu smo imali trideset i osam zainteresiranih, a i sama organizacija nam je bila mali izazov, zbog skromnijih kapaciteta i kraćeg radnog vremena muzeja.

Nekoliko dana prije posjete nekoliko puta sam razgovarala sa osobljem muzeja i, kako smo već stare mušterije kod njih, naš zahtjev se činio sasvim OK, čak i dobrodošao. Međutim, kako je film festival bio pred vratima, a Sarajevo se sve više punilo gostima, naši domaćini na kraju, iz nekog razloga, nisu bili u mogućnosti da nam obezbijede sve što smo tražili.

Ništa za to. Opisat ću vam situaciju. Kasnim i blago sam iznervirana što osoblje muzeja i osobe sa kojima sam razgovarala te dogovorila uvjete posjete nisu iskoordinirani. Odjednom je „radno vrijeme do 18:00“ i nema ko da nas dočeka tamo. Sjedam u taksi i javljam Sabini da kasnim. Razmišljam da li ima previše svrhe obilaziti eksponate i slušati izvođače bez nekoga ko bi nam sve to približio/la. Ulazim u muzej i prvo što vidim je ogromna grupa ljudi koji stoje ukrug, slušajući nekoga. Pomislim: „Ah, smilovali su se i poslali nekog da nam objasni sve.“ Kad ono, jaranica, kolegica, učiteljica i šta sve ne – Sabina, savršeno smireno i sa svim samopouzdanjem i znanjem ovog svijeta objašnjava entuzijastičnim polaznicima i polaznicama svaku stavku u muzeju, kao da je to ono što ona radi svaki dan.

Naglas se nasmijem i pomislim: „Pa to je ta ljetna škola o kojoj mi cijelu prošlu godinu trube u Udruženju!“ Sabina je i meni objasnila 'neke stvari', a onda smo svi zasjeli u baštu da pijemo bosansku kafu i gledamo jedni drugima u findžan. Saznali smo mnogo jedni o drugima, zbližili se i ispričali, a kako je bilo, pogledajte u nekoliko slika koje vam stavljamo u prilogu. Olga i Angelika su bile jako maštovite u proricanju budućnosti, pa smo napravile i nekoliko video zapisa. Ne trebam ni govoriti da je Sabina, inače apsolutna zvijezda večeri, uspjela sve nas animirati da lupamo gluposti i igramo se pogađanja.

Mali savjet za naredno gledanje, „Vidim neko putovanje“ pali kod svakog od nas!

P.S.Druženje smo nastavili i poslije posjete Art kuće, ali o tome drugom prilikom!

English is a crazy language

Spremajući se za treću ljetnu školu, usred svih zavrzlama sa našim jezikom, prisjetile smo se Richarda Lederera i njegove legendarne izjave English is a crazy language.

Pročitajte cijeli blog post, pa se usudite suditi o našem jeziku.

Let’s face it: English is a crazy language. There is no egg in eggplant or ham in hamburger, neither apple nor pine in pineapple.

English muffins were not invented in England or french fries in France. Sweetmeats are candies, while sweetbreads, which aren’t sweet, are meat.

We take English for granted. But if we explore its paradoxes, we find that quicksand can work slowly, boxing rings are square, and a guinea pig is neither from Guinea nor is it a pig. And why is it that writers write, but fingers don’t fing, grocers don’t groce, and hammers don’t ham? If the plural of tooth is teeth, why isn’t the plural of booth beeth? One goose, 2 geese. So, one moose, 2 meese? One index, two indices? Is cheese the plural of choose?

If teachers taught, why don’t we say that preachers praught? If a vegetarian eats vegetables, what does a humanitarian eat?

In what language do people recite at a play and play at a recital? Ship by truck and send cargo by ship? Have noses that run and feet that smell? Park on driveways and drive on parkways?

How can a slim chance and a fat chance be the same, while a wise man and a wise guy are opposites? How can the weather be hot as hell one day and cold as hell another?

When a house burns up, it burns down. You fill in a form by filling it out and an alarm clock goes off by going on.

When the stars are out, they are visible, but when the lights are out, they are invisible. And why, when I wind up my watch, I start it, but when I wind up this essay, I end it?

Now I know why I flunked my English. It’s not my fault; the silly language doesn’t quite know whether it’s coming or going.

Nije da stranci nemaju poteškoća sa učenjem našeg jezika. Ako niste do sada pročitali...

Kako (ne) koristiti jezik

Pogledajte slijedeći link, ukoliko želite da uživate u prezentaciji Stephena Frya o upotrebi jezika i jezičkim puritancima.

Vjerujte, vrijedi pogledati i proslijediti dalje.

Uživajte!

Gledajte Sabinu i Sandru na virtuelnoj izložbi BiH ili ne BiH

U sklopu projekta „Zapošljavanje i zadržavanje mladih“ (YERP) u Bosni i Hercegovini, Međunarodna organizacija za migracije je u decembru 2010. napravila prvo istraživanje o mladim ljudima u dijaspori i njihovim stavovima prema povratku na tržište rada u BiH.

Na pitanje „Razmišljate li o povratku u BiH?“, od 1635 osoba njih 808 (49%) je navelo da razmišljaju o privremenom ili stalnom povratku nazad u BiH. Anketirani su bili emigranti, porijeklom iz cijele Bosne i Heracegovine, a nastanjeni u svim zemljama svijeta. Putem on-line ankete istražene su grupe ljudi do 45 godina: mladi u dijaspori, mladi povratnici koji se nalaze u BiH i mladi ljudi u dijaspori sa iskustvom povratka, a koji su po drugi put napustili BiH.

Sabina i Sandra iskoristile su ovu priliku da predstave našu ljetnu školu i pokažu na koji način mi možemo doprinijeti povezivanju mladih iz dijaspore sa svojom domovinom, u ovom slučaju kroz časove maternjeg jezika i intenzivno druženje.

Virtuelnu izložbu, a time i video našeg Udruženja možete pogledati na stranici http://www.bihilinebih.ba/video/, a više o svemu možete saznati i, naravno, na njihovoj Facebook stranici, pod nazivom 'BiH ili ne BiH? To BiH or not to BiH?'

Ithaka i sva naša mjesta dobre nade

Ne moramo prevaliti cijeli svijet da nađemo svoju ithaku ili rt dobre nade, kako pjesme kažu, ali moramo se dobro namučiti da nađemo zrnca lijepe umjetnosti koja su u našim knjižarama raštrkana po najvišim policama ili po zapuštenim kutijama.

U Americi, u New Yorku, u jednoj vinariji, 11. juna čitala se poezija Saše Skenderije, u originalu na bosanskom jeziku i u prijevodu Waylesa Browna. Za razliku od Patuljaka, koji su izašli u dvije knjige u dvije države, pjesme Rt dobre nade / Cape of Good Hope izašle su u jednoj knjizi!

Na taj način u ogledalu nam se postavljaju pjesme na bosanskom i na engleskom, original i prijevod, prijevod i original, savremeni američki pjesnici i nogometni spasići, ona tamo stvarnost sa nostalgijom za ovim ovdje...

Nešto razmišljam, Saša nikad neće biti award-winning autor i pjesnik, ali je u Americi imao promociju. A knjiga izašla u Bosni. Knjiga je morala prevaliti veliku baru da na vrijeme stigne na čitanje!

Da se ne žalimo na izdavače i knjižare da samo izdaju i prodaju, oslanjamo se na moć interneta da proširi dobru vijest. Internet je naš rt dobre nade: mahnito more entropije, ali samo ako ne znate šta čitati i slušati i gledati.

http://skenderija.com/poetry/

Umjesto promocije, Sabina, na času engleskog jezika i ja, na času bosanskog jezika, čitale smo ovu pjesmu:

Priča sa Zapadne strane

Užurbana djevojka prelazi ulicu
s kafom iz Starbucksa u jednoj ruci,
drugom prislanjajući na uho telefon.

Pokušavam domisliti prizor,
upotpuniti ga nekim zapletom,
bilo čim,
saobraćajnom nesrećom,
dimom iz cigarete,
melankolijom.

Uzalud.

West Side Story

A girl hurriedly crosses the street:
a Starbucks coffee in one hand,
pressing a phone to her ear with the other.

I try to develop the scene
to add some twist to the plot,
anything -
a traffic accident,
a puff on a cigarette,
melancholy.

In vain.

Zadatak naših polaznica i polaznika bila je da stvarno domisle prizor, ali je vaša domaća zadaća: da pronađete knjigu Rt dobre nade / Saša Skendreija. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2011. u nekoj našoj knjižari i pročitate. Sve. Redom kakav je u knjizi. Sa bijele ili crne strane, svejedno.

Ako je, pak, ne nađete, bujrum kod nas posuditi knjigu!

Bježeći od značenja: Jezička analiza pjesme Dine Merlina

Ovim kratkim člankom objavljujemo da je izašlo novo izdanje našeg biltena i pozivamo da se učlanite u naše Udruženje, iskoristite sve prednosti članarine i doprinosite sadržaju biltena.

Bježeći od značenja

Nekoliko dana prije održavanja prve polufinalne večeri odabira najbolje evropske pjesme čula sam jednog zadrtog Dininog nefana kako bi čak i njegovu pjesmu slušao do iznemoglosti ako bi to „tu neku Evroviziju donijelo u Sarajevo“. Sve je započelo tako što je neko pitao o čemu li to Dino pjeva. S obzirom da danas sve rasprave završavaju Googleom, nismo morali trošiti dragocjeno vrijeme u dešifriranju Dininog engleskog jezika. Ali, kako se rasprava nije odnosila na fonetiku nego na semantiku, krenuli smo u potragu za izgubljenim značenjem.

U slučaju da niste bili u mogućnosti da ranije čujete/razumijete/saznate tekst pjesme, savjetujemo da prvo potražite tekst pjesme na internetu, da ga pročitate pa nastavite sa ovim člankom. Ne bi bilo loše da potražite više različitih tekstova jer izgleda da je Dino zbunio više ljudi dok je pjevao, tako da na više mjesta imate različite tekstove. Na nekim stranicama stih je

To keep it running on serpentine -

I don’t know where to run from reality yeaaah

dok je na nekim, zahvaljujući marljivim fanovima, tekst ispravljen na

To keep it running
from certainty, i don’t know
where to run from reality.

Iskreno, ovo drugo mi je razumljivije, ali mi ova zamjenica „it“ mnogo smeta jer, kroz pjesmu, nikako ne mogu da ju povežem sa odgovarajućom imenicom, da li se odnosi na život, ljubav, bivstvovanje, okolinu, svijet, sve...

Nekako mi je i ova uvodna jednačina „One to hundred multiplied by you“ feler na mjestu, što bi Nijemci rekli (fehl am platz), a tek segregacija djece na onu koja su sretna pa idu u školu „Healthy children go to school“ i onu drugu koja nisu spomenuta... Ima tu i površine, daljine, tame i drugačijih igara; malo kondicionala, imperativa i nabrajanja. Da li trči po zavojima ili trči od sigurnosti (running on serpentine/running from certainty) sasvim je nevažno jer svakako niko ne zna kuda pobjeći od realnosti. Ma kakve bile poteškoće, važno je da se ljubav može vratiti unazad a sve što ne valja u životu će ostati u situ. Ili tako nekako.

Ima smisla kad se malo bolje razmisli. „Ja slušam Pepperse čitav život pa ni njihove pjesme ponekad nemaju smisla“ kaže nefan i polako se predaje euforiji oko Evrovizije.

I drugu polufinalnu večer i finalnu večer smo sjedili i marljivo, skoro patriotski pratili Evroviziju. Pričali smo o bodovanju i smijali se onim malim državicama koje si međusobno dijele bodove. Radovali smo se dvanaeskama i pričali protiv ONIH što su nam dali samo sedam bodova, pozivajući se na dobrokomšijske odnose. Naravno da smo bili licemjerni. Ali smo bili i sretni što smo bili bolji od mnogih drugih. Da pjesma ima smisla, metafizičkog, nekog neshvatljivog - pa sigurno nekog smisla ima; da se ljudima svidjela, sigurno jeste. Da smo mi nefanovi postali veliki fanovi, sigurno nismo, ali poštujemo one koji su skoro frenetično hvalili i pjesmu i pjevača i pratnju i našu zemlju. Pa Dino je i Chucka Norrisa zadeverao. Chuck je ipak na kraju uspio riješiti Dininu jednačinu.

Izvori:

Tekst Dinine pjesme

Izvedba Dinine pjesme

Foreigners and BCS

„Mogu li platiti?“ a foreigner, BCS beginner, attempts to speak to a waitress in a Sarajevo cafe. Obviously stressed out, the waitress replies, emphasizing: „I DO speak English, you know!“, and charges 10 KM for what the foreigner and his friends were drinking while doing their homework for the next day's classes of the intensive BCS course they were attending.

I'm in a car with one of my colleagues from work listening to a story she was telling. She had met a foreigner who needs to learn our language ASAP since they tend to have some misunderstandings now and then. My colleague tells me how she and her friends appreciate the girl's effort to speak Bosnian, but it's too much of a pain in the neck for them to speak Bosnian with her. As if the girl's got it easy with our cases, genders, pronouns, numbers and what not. Why should we bother helping her to learn our language?

The Association for Language and Culture Linguists is organizing the third edition of the Summer School of BCS with the aim of bringing our language and culture closer to foreigners, but also to make the native speakers of our language around the world see the importance of their native tongue. Thus all the participants come to our country, study our language, get to know our culture and very often, in the street, in a cafe, among people talk in English. It's not because of them, but because of us.

A Belgium guy, let's call him Sebastien, fell in love with Sarajevo. He often comes and visits his Bosnian friends. Once he was on a Bosnian, multicultural party, where everyone spoke English but where he spoke Bosnian from the moment he came in. He was sitting at a table with a Bosnian who was more than eager to show off his knowledge of English, and asked: „Kako se zove ovo?“ pointing at a bottle opener. „It's an opener!“ said the Bosnian, proud of his English. It is clear that a huge number of people here speak English and that it is not hard for foreigners to get round here, in any case, it is easier than in Hungary, where it would be hard to get instructions in English. But it is difficult for the people who really want to use their knowledge of Bosnian, even if it is only „Kako si?“ „Koliko košta?“ or „Ne treba vrećica“.

Somehow it seems to me that we always want to escape reality, even if it means that we'll speak a foreign language. It's as if we're eager to show the foreigners that we're not fat-witted, stupid Bosnians, cut off the rest of the world. We want to prove it to them how we study not only English in schools, but also German, French. Most of us speak Italian, and some have even managed to catch some Spanish from soap operas; in a couple of years, we'll be speaking Turkish as well. But what about the foreigners who want our language to be one of the other languages they already speak?

A friend of a friend is a proud Spaniard who always says „Gracias“ no matter what country he is in. His main assumption is that everyone will understand what he wants to say. Maybe we should insist more on our „izvolite“, „nema na čemu“ „Sve je deset maraka“, „to je vadičep“ when foreigners come to learn our language.

BHS i stranci

„Mogu li platiti?“ pokušava stranac, početnik u učenju našeg jezika, da kaže konobarici u jednom kafiću u Sarajevu. Vidno iznervirana kaže konobarica, naglašavajući: „I DO speak English, you know!“, naplaćuje 10 konvertibilnih maraka za stranca i njegove prijatelje koji su tu radili zadaću za sljedeći dan intenzivnih časova bosanskog jezika.

Sjedim u autu i vozim se sa kolegicom s posla koja kaže kako je upoznala strankinju i kako ponekad imaju nesporazuma zbog jezika i kako strankinja treba što prije da nauči naš jezik. Kaže moja kolegica kako ona i njeno društvo cijene pokušaje strankinje da priča bosanski „al' brate ne da nam se toliko peglati s njom.“ Ali „jadnoj“ strankinji se da peglati sa našim padežima, rodovima, zamjenicama, brojevima i čim sve ne. Zašto bismo joj mi kao izvorni govornici ovog jezika pomogli?

Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti već treću godinu organizira ljetnu školu bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika sa ciljem da naš jezik i kulturu približimo strancima ali i da izvorni govornici/ce našeg jezika rasuti/e diljem planete uvide značaj poznavanja svog jezika. I tako svi ti polaznici dođu u našu zemlju, uče naš jezik, upoznaju se sa našom kulturom i veoma često na ulici, u kafiću, među ljudima pričaju na engleskom jeziku. Ali nije do njih nego do nas.

Jedan Belgijanac, nazvat ćemo ga Sebastien, zavolio je Sarajevo. Često dolazi i posjećuje svoje bosanske prijatelje. Jednom prilikom je bio na jednom bosanskom, multikulturalom partyju, gdje su skoro svi znali engleski ali gdje je on koristio bosanski od trenutka kada je došao. Sjedio je za stolom sa jednim Bosancem, željnim da pokaže svoje znanje engleskog, i pitao: „Kako se zove ovo?“ pokazujući na otvarač za boce. „It's an opener!“ rekao je Bosanac ponosan na svoj engleski. Jasno je da veliki broj ljudi ovdje priča engleski i da strancima i nije toliko teško da se snađu, u svakom slučaju im je mnogo lakše nego u Mađarskoj, gdje ćete teško dobiti upute na engleskom. Ali teško je onima koji zaista žele da koriste svoje znanje bosanskog, makar se ono svodilo na „Kako si?“ „Koliko košta?“ ili „Ne treba vrećica“.

Nekako mi se čini da uvijek žudimo da pobjegnemo od stvarnosti, pa makar i govoreći neki strani jezik. Kao da jedva čekamo da pokažemo tim strancima kako nismo zatucani, glupi Bosanci, odsječeni od ostatka svijeta. Želimo im dokazati kako smo u školama učili ne samo engleski, nego i njemački, francuski; mnogi znamo italijanski, a neki su pohvatali i španski sa sapunica; za koju godinu ćemo pričati i turski. Bez sumnje smo prave poliglote. Ali šta je sa onim strancima koji žele i naš jezik svrstati u onaj dijapazon jezika koje već koriste?

Prijatelj prijateljice je ponosni Španac koji i u nekoj drugoj zemlji uvijek kaže „Gracias“. Polazi od pretpostavke da svi razumiju što želi reći. Možda bismo i mi trebali više insistirati na našem „izvolite“, „nema na čemu“ „Sve je deset maraka“, „to je vadičep“ kada stranci uče naš jezik.

Najavljujemo sljedeći broj lingvista.ba

U prošlom broju e-magazina lingvisti.ba mogli ste čitati:

Irma Grebović: Kultura govora na internetu

(...) Kultura govora se povezuje sa osnovnom pismenošću, što podrazumijeva poznavanje pisma, sposobnost čitanja i pisanja. Neosporno je da je osnovni cilj verbalne komunikacije slanje određene poruke, od pošiljaoca ka primaocu. (...)

Interesantan je način na koji ljudi razvijaju kulturu govora putem interneta, te na takav način prikazuju svoju pismenost i da li se uopće pismenost u smislu poznavanja čitanja i pravilnog pisanja može primijeniti u ovom načinu komunikacije. Ukoliko ne komuniciramo pismima ili bilo kojim pismenim vidom komunikacije nećemo poznavati pismenost te osobe. Međutim, internet i ovaj način virtuelne komunikacije nam čini uslugu tako što će ta osoba na taj način dosta govoriti o sebi, nesvjesno, ali mnogo.

Komunicirajući internetom teži se redundanciji, čime se izbacuju mnoge riječi koje su neophodne da bi se razvila osnovna komunikacija, te smisao rečenica gubi na značenju. Ukoliko ne gubi na značenju, sveden je na osnovne oznake koje upućuju nekom asocijacijom na označeno. Često se koriste skraćenice koje nisu određene ili propisane standardiziranim jezikom. Naprimjer: fkt = fakat, vtp = volim te puno, vcrs = večeras, jtr = jutros, dns = danas, fb = facebook, s.s = slatko sanjaj, odg = odgovoriti, zop/pozzz/pozv/poz = pozdrav, zab = zaboraviti, hvl = hvala, bgt = boga ti?, ljub = ljubim te, opt = opet, ozb = ozbiljno i sl.

Specifično je da se većina skraćenica svodi samo na suglasnike. Samoglasnici su svedeni na minimum ili u potpunosti izbačeni iz riječi. Vjerovatno radi lakšeg prepoznavanja riječi koju je pošiljalac želio uputiti primaocu upotrijebivši minimalan napor tipkanja po tastaturi. Kao primjer razgovora putem interneta, navodim sljedeći:

X: heloooo

Y: heheheheheeh

X: o5 ce me pitati za 2. ocjenu

Y: wtf?

X: OPET pitati

X: fkt? hoš učit včrs

Y: kontao sam

X: fkt moraš se uozbiljit

Y: oks

X: vtp

Razgovor je sveden na minimum riječi i prenesena je osnovna poruka. Pošiljalac i primalac zadovoljni gase računare, sa razmjenjenom informacijom i minimumom potrošenog novca. Maštovita kombinacija brojeva sa riječima, skraćenica, engleskih posuđenica, pomogle su ovim dvjema osobama da za vrlo kratko vrijeme iskažu sve što su željele reći. (...)

Danas je virtuelna komunikacija previše učestala, te su se riječi koje su u ovom pismenom vidu skraćenice počele koristiti u svakodnevnom govoru. Često možemo čuti kako se u razgovoru upotrebljava riječ fkt ili omg, thx. Možda se vremenom riječi koje izgovaramo svedu na minimum glasova, te se budemo sporazumijevali i iznenađivali nekim skraćenicama, nastalim u trenutku kada je nekome bilo nevoljno kucati sva slova jedne riječi.

Zaista, internet je postala alternativa koja se više isplati koristiti od mobilnog telefona. Ali, ono što ti konstantni razgovori trebaju nositi kao najočigledniju poruku, gubi smisao.

Najavljujemo sljedeći broj za kraj maja u kojem možete čitati Irminu analizu upitnika o tome kako pišemo i zašto tako pišemo na internetu. Postanite naš član/ica i čitajte e-magazin besplatno.

Riječ sedmice: no frills

Kad je neko ili nešto jednostavan, bez dodatnih điđa koje opterećuju izgled i dodaju na cijeni, onda za tu stvar ili osobu kažemo da je no-frills ili no frills. Na engleskom, naravno.

Prevedeno na naš, bez volana, ne znači ništa.

Ovim postom na blog ne propagiram korištenje engleske riječi u našem jeziku niti novi slang izraz, samo želim podijeliti sa vama šta sam novo iz engleskog naučila.

No frills.

Španski glagoli i prošlost

Sigurno se svi sada pitaju kakva je ovo metafora sa 'španskim glagolima' i šta li to znači. E pa, nema metafore, ovo je jedan mali post u kojem se ja hvalim kako sam savladala ili pokušala savladati past simple u španskom. Budimo realni, nisam briljirala, pa će me možda ovaj post natjerati da se zacrvenim. Još jedan od razloga što pišem post o ovome jeste taj što kod nas hejbet ljudi bar razumije, a da ne govorim, priča španski, pa se nadam širokom auditorijumu. Ako ništa, znam da će ovo pročitati moja cimerka koja ima iste problemčiće kao i ja, pa će možda i baciti koji komentar.

Kako mi u Udruženju vrlo često ugostimo ljude kojima su maternji jezici najrazličitiji, Víctor se neki dan ponudio da nam malo razjasni stanje sa glagolima.

Tako kaže Víctor da u španskom postoje tri vrste glagola, oni koji se završavaju na -ar, -er i -ir. U zavisnosti od toga oni se, naravno, mijenjaju i daju različite forme za različita vremena. Kako se nastavci koje pritom dobivamo moraju naučiti napamet, ja sam uvijek pribjegavala korištenju druge vrste prošlosti, pa bih recimo, umjesto da kažem „Yo cosí“, ili „ja sam šila“, u običnom preteritu, uvijek birala da kažem „Yo he cosido“, koristeći el pretérito perfecto, ili na engleskom Present Perfect, (sjećam se savjeta profesorice španskog koja nam je rekla da zaboravimo na engleski i ne pravimo paralele dok savladavamo ove stvari, bezuspješno) što naravno, nije isto. I sam taj Present Perfect za nas je govornike bhs-a dovoljna zagonetka, a mi ga opet toliko volimo koristiti, valjda iz inata.

Bilo kako bilo, Víctor se potrudio da, kao pravi nastavnik, napravi malu šemu i da prave primjere. Čak se pristao uslikati sa školskim radom, a mi smo sve to odlučile podijeliti sa vama.

Mali bonus: glagol oir (čuti) izmijenjan je i u prezentu i u pomenuta dva vremena. Nema na čemu! (Već zamišljam kolege Daria i Semira kako kontaju kako su samo bogatiji nakon čitanja ovog članka! :) Ali to nije sve, ako pažljivo pogledate, moći ćete vidjeti i kako se na španskom kaže namignuti i namrštiti se. Pulir ili polirati je također stavljeno u prošlost. E sad stvarno nema na čemu!

P.S.

Víctoru se veoma svidjelo biti nastavnik u Udruženju, pa poručuje da će rado, ukoliko bude zainteresiranih, pokrenuti kurs! :) Mi smo ga naravno naučile par fraza na bosanskom!

Reklamiram se ja, reklamiraš me ti

Idete vi, idete, minding your own business, kad ono:

Proletjelo, niste dobro vidjeli, kad:

Zar nije bilo? A onda vidite da jest:

Stvarno jesteee:

Naučile smo stavljati slike na blog!

;)

Lingvisti u Oslobođenju

Pročitajte tekst iz Oslobođenja (nedjelja, 22.1.2012.) o našem dugogodišnjem radu u Domu na Bjelavama.

(Klikom na sliku otvorite članak u Oslobođenju)

O projektu možete čitati i na našim stranicama:

O Kursu engleskog jezika u saradnji sa Općinom Centar

O projektu koji je finansirala Ambasada Holandije

Sličice druženja sa djecom nađite na linku.

Ispravljamo novinarski navod: Udruženje je registrirano na državnom nivou i u svom radu neovisno o Udruženju prevodilaca.

Šta će nam nastavnici kad imamo internet?!

Randy Glasbergen, poznati karikaturist, kaže kako je Nostradamus predvidio dolazak interneta, a potom je izguglao sve ostalo. To danas možemo primijeniti na sve u životu. Kažu kako je internet uništio sve rasprave i prije nego što počnu, jer se svaka rasprava završava provjeravanjem informacija na nekom od pretraživača. I kako idemo dalje, vidimo da se sve može naučiti i „skinuti“ sa interneta. Na youtube-u možemo naći video snimke profesora stranih jezika koji podučavaju druge, možemo postati članovi različitih društvenih mreža koje su specijalizirane za učenje stranih jezika, na jednostavan način možemo doći do svih objašnjenja gramatike, vokabulara, izgovora... i to sve jednim pokretom miša. Ako već niste, pokušajte i sami. Recimo da vas zanimaju osnovna ili, možda, opširna pravila upotrebe ozloglašenih članova u engleskom jeziku. Dovoljno je samo da ukucate „articles in english“ (i da, možete sve napisati malim slovima) u svoj omiljeni pretraživač i dobit ćete nebrojeno mnogo rezultata pretrage. Provedite malo vremena istražujući pravila, uradite nekoliko interaktivnih vježbi, provjerite svoje znanje i polako pređite na sljedeću oblast iz gramatike ili vokabulara ili izgovora. Pročitajte pokoji članak i provjerite da li razumijete šta je pisac htio reći, spremite se za ispit iz engleskog jezika – i to sve iz udobnosti svog doma (primjećujete konstrukciju iz engleskog).

Šta će nam onda nastavnici kad imamo internet?

Ja sam zaljubljena u internet, koristim ga za sve gore navedeno i više. Volim činjenicu da u svako doba dana i noći mogu provjeriti sve u što nisam sigurna, volim što ljudi svoju kreativnost mogu izražavati na različite načine i što je to dostupno svima da se vidi, volim što mi internet, elektronska izdanja knjiga, dodatni materijali olakšavaju posao. U isto vrijeme sam i nastavnica, osmišljavam i provodim nastavni proces, olakšavam učenicima savladavanje materije, usmjeravam ih da koriste internet kako bi produbili svoje znanje jezika. Dakle, postoji internet, ali postojim i ja kao nastavnica.

Randy Glasbergen, poznati karikaturist, crta nastavnika koji svom učeniku kaže: „You have to attend classes, you can't just follow me on Twitter.“. Ja, pak, kažem da su nastavnici facilitatori nastavnog procesa, jer bez njih vjerovatno ni internet ne bi bio internet... Na kraju krajeva, neko mora sve te informacije i postaviti na internet.

Naravno, ovaj blog post ne bi bio blog post kada ne bismo dodali i reklamu za kraj. Znate šta vam je činiti, ako već do sada niste, upišite se na naš kurs engleskog jezika.

http://www.lingvisti.ba/sta-radimo/kurs-engleskog-jezika

Pahuljice padajte...

Sabinini kolači su sinoć, na novogodišnjem udruženjskom druženju, bili hit. Hvalili smo je na sva usta da je čestita. Davor je to pokušao prevesti na engleski, ali mu nije išlo...

Osim kolačića, Sabina će ostati zapamćena i po 3D pahuljama. Odlično kao ukras, još bolje za otklanjanje stresa.

Evo video: pahulje za početnike. Sabina, živ'la ti nama!!!

The present perfect iliti S(a)vršen poklon

Šta se može, ne može se bolje prevesti sa engleskog present perfect tj. perfect present.

Erin McKean, leksikografkinja i osnivačica portala Wordnik.com, u svom članku daje savjete kako pokloniti najbližima jezički poklon. Besplatan, neopipljiv poklon, koji ne morate čak ni najaviti. Najbolje pokloniti ga anonimno. Svima oko sebe.

Samo za jezičar(k)e!

Kaže Erin, najbolji poklon je onaj koji će svako rado primiti. Njen savjet je da 'ne radite ništa', posebno ako ste osoba koja svakog uvijek ispravlja. Ako svaki put na nečije 'hoČeš li' promrmljate 'hoĆeš li' ili prekinete razgovor komentarom 'doslovno si pukla od smijeha? na koliko dijelova?' onda trebate razmisliti i pokloniti svojim najbližim malo mira i tišine. Ne mrmljajte, ne komentirajte. Da otkočite dio mozga koji hvata jezičke nepravilnosti i da, umjesto toga, poslušate šta vam sagovornik/ca želi reći.

Ako ispravljate druge u izgovoru/akcentu, kaže Erin, to je jednako pristojno kao kad kažete nekome da ima špinata među zubima.

Svi savjeti iz časopisa podijeljeni su prema namjeni, pa tako i Erin ima savjet ne samo za najbliže, porodicu i prijatelje, nego i za radne kolege i kolegice. Kaže, zamislite praznike bez poslovnog žargona. A onda i svaku situaciju van kancelarije. Ljepota. Doslovno to znači: brainstorming je za sastanke a ne za smišljanje kuda za Novu. Drugog primjera nisam mogla smisliti s obzirom na to da naša udruženjska kancelarija nije prava poslovna kancelarija te da naši poslovni sastanci nisu daleko od kafe-pauza. Ali! Recimo to ovako: manite se engleskih riječi u svakodnevnom životu. Nećemo nešto 'diskas' sljedeći put, nego ćemo o tome pričati sljedeći put! Ovaj poklon će zahtijevati više truda od prethodnih, posebno ako ste prevoditelj/ica ili ste njima okruženi...

Novogodišnje odluke, nesumnjivo, nisu uvijek tako la(h)ke.

Posljednja preporuka iz ovog članka jeste da poklonite svima jednu novu riječ. Ako vam riječ 'neologizam' ima negativne konotacije, onda izvucite neku riječ iz budžaka. Evo citat iz članka: "There are plenty [words] that are holiday-appropriate, such the adjective ferial ('pertaining to a holiday') and the related word feriation ('cessation of work'). Other seasonal words that are fun to break out include galliardise, meaning 'merriment or excessive gaiety,' and gilravage, 'a noisy frolic, especially among young people.'".

Neki dan sam se pokajala jer sam ispravila jedan sms (sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi) te sam se danas prepoznala u ovom članku i sada svečano izjavljujem: pričajte kako hoćete, glavno da razgovaramo i da se razumijemo. Samo ako nismo u učionici. I, ako... (angelsmile)

Vrijeme je da im se odgovori!: Polemika Riđanović-Chomsky

Na blogu artium mogli ste pročitati polemiku između Midhata Riđanovića i Noama Chomskog prenesenu iz Slobodne Bosne. Ako znate ko je Riđanović i šta je Chomski pisao o ratu u Bosni i Hercegovini, čudim se da to već niste (pro)čitali.

Floskula da se ne mora nužno voljeti ili poštovati lik ako se voli ili poštuje djelo, u našem društvu jednako se često koristi kao izgovor kao i ona da 'ima važnijih problema'. Pričali mi o Kusturici i njegovim filmovima, o Harisu Pašoviću i njegovim predstavama, i dalje pričamo o liku i naličju. Ne želim reći da se jedno treba interpretirati drugim, samo konstatiram da ako vas iznenađuju izjave 'lika', trebate se vratiti 'djelu'.

Generativna gramatika čije je postulate '50-ih godina prošlog stoljeća postavio Noam Chomsky još uvijek je u okvirima strukturalizma čiji je otac De Sosir (F. de Saussure). Ustvari, generativna gramatika je posljednje što se može reći u strukturalizmu.

Definicija jezika 'sistem znakova koji služe za sporazumijevanje' svedena je na 'sistem znakova' čiji je opis bio sam sebi svrha dok se nije našla primjena u mašinskom prevođenju i pravljenju vještačke inteligencije.

Do kraja dodiplomskog školovanja pitala sam se postoji li poststrukturalizam i u lingvistici, kao što postoji u književnoj teoriji. Na Odsjeku za b, h, s jezik još uvijek se priča (samo) o De Sosiru, a lingvistika je svedena na analizu fonema, morfema, leksema, sintagmi, rečenica i stilema svog jezika. Svrha svega toga bila bi priprema nastavnog kadra da predaje analizu jezičkih jedinica djeci u osnovnoj i srednjoj školi. Meni je bila samo podloga za podučavanje 'našeg' jezika strancima. Nažalost, bila sam tek na drugoj godini kad je profesor Riđanović otišao u penziju pa nisam stigla slušati njegova predavanja (a htjela sam) i postaviti mu pitanje o poststrukturalizmu u lingvistici. Kako bilo, svrha lingvistike na Anglistici nije ništa drugačija, s tim da je generativna gramatika još uvijek u igri i da imaju profesoricu koja se bavi analizom diskursa a ne isključivo jezičkim jedinicama.

Potraga za poststrukturalizmom odvela me je (preko Izazova feminizma i radova profesorice Marine Katnić-Bakaršić) do: feminističke lingvistike, diskursne analize, teorije činova, kognitivne lingvistike, korpusne itd. itd. Svaka od njih (već decenijama!) bavi se jezikom i društvom, načinom na koji koristimo jezik, odnosima moći koji se ogledaju u načinu upotrebe jezika. Tek s ovim temama dolazi i pitanje etike i proširivanje rasprave sa jezika na teme koje su od značaja za nas, žive ljude.

Baviti se jezikom jeste i politički čin te je i način na koji se bavimo jezikom odraz naših političkih ideja. Što prije to shvatimo, bolje. Za nas i za naše društvo. A važi podjednako i za Chomskog i za Riđanovića.

Govor mržnje, mizoginija, homofobija...

Preporučujem za čitanje tekst Nade Ler Sofronić Kultura nasilja i govor mržnje koji je objavljen na portalu Radiosarajevo.ba.

Autorica primjećuje da se u našem javnom diskursu govor mržnje pogrešno koristi kao sintagma kojom se obilježava bilo kakav nekulturan dijalog između dva subjekta. Govor mržnje nisu svake psovke i uvrede, nego:

"Osnovna karakteristika govora mržnje jeste da on uključuje diskriminaciju po nekoj od sljedećih osnova: po osnovu nacije, rase, boje kože, pola, seksualne orijentacije, fizičkih karakteristika itd. Govor mržnje je dakle akt diskriminacije prema „drugom“, drugačijem, prema nekom ko je uglavnom u manjini, osobi ili kolektivitetu koji ima manjinski status u zajednici i ima manju društvenu moć u njoj. Drugim riječima to je diskriminatorski odnos prema „socijalno slabijim“ kategorijama. U sociološkom smislu pod „slabijim slojem“ se podrazumijeva kolektivitet koji je lišen ili lišavan društvene moći, odnosno koji nema adekvatan javni uticaj, koji je marginaliziran ili isključen iz lokusa ekonomske, socijalne, kulturološke i političke moći.

Govor mržnje je takođe direktno ili indirektno pripisivanje negativnih karakteristika čitavim kolektivitetima odnosno svim pripadnicima jedne skupine: nacionalne, rasne, etničke, polne."

Treba se pričati i o nekulturi dijaloga u našim medijima i među političarima i političarkama. Naprimjer, primijetili ste kako je svaki drugi političar kod nas 'bahat'. Obično mediji etikitiraju osobe na taj način kad žele reći da se ponašaju kao siledžije koje ne uvažavaju svog sagovornika ili sagovornicu.

Obično takav diskurs i podrazumijeva 'govor mržnje', jer se u našem društvu verbalno i fizički vrijeđa drugi/a (najčešće) na rodnoj osnovi (što je mizoginija), na osnovi seksualnog opredjeljenja (homofobija) ili na etničkoj osnovi.

Dakle, političari, bivši ombudsmani, kriminalci i sva paleta bahatih likova koje naši mediji predstavljaju mogu vrijeđati dok god ne pređu liniju određenu zakonom. A onda im se treba suditi:

"Ali verbalno izražene stereotipije i predrasude, dakle govor mržnje, u svim se demokratskim zemljama zakonima zabranjuju i sankcionišu kao opasna diskriminacijska praksa, kao akt agresije, kao podsticanje nacionalne i etničke mržnje, mizoginije i homofobije. Postojanje takvih zakona naročito je važno u zajednicama koje pate od nacionalnih i etničkih tenzija i konflikata i izraženih predrasuda prema manjinama, kao što je to na primjer slučaj kod nas. Oni imaju ne samo kazneni, već i vaspitni karakter.

Naše zakonodavstvo predviđa kažnjavanje takvih djela, mada ne sasvim idealan način, ali zakone treba i primjenjivati, verbalnu agresiju i govor mržnje prepoznati kao kazneno djelo i sankcionisati ih. I ono što je izuzetno važno, kada je uloga medija u sprječavanju govora mržnje u pitanju – o tim sankcijama ili (ne)sankcijama treba javno izvještavati. Predrasude i govor mržnje treba javno žigosati kao negativne, diskriminatorske i opasne prakse."

Kao najveći problem autorica prepoznaje ovaj: "I kao što naša javnost ima veoma visok stepen tolerancije prema nasilju uopšte, prema govoru mržnje je naročito neosjetljiva. I ne prepoznaje ga kao takvog."

Za nultu toleranciju prema govoru mržnje!

Došla rodica iz Amerike i donijela na slovo, na slovo... K

Imam novu spravicu već mjesec dana i na nju sam do sada pročitala hrpu članaka i pdf-knjiga koje su samo zauzimale prostor po raznim folderima na kompjuteru. Da, spravica je napravljena za čitanje. Savršeno se drži u ruci, a tačno na mjestu gdje držim prste tu klikam da prevrnem stranicu.

Volim čitati knjige, kupovati ih, nije mi teško posuditi ih. Međutim, kad mi neko izgubi knjigu, polomi hrbat, izgužva stranice - zamrzim i tu knjigu i... U mojoj maloj spravici ne gužvaju se papiri. A i nije joj namjena da se posuđuje drugima.

Nedavno sam išla na osam dana na more i sat vremena sam pakujući se birala kojih pet knjiga da ponesem. Iskreno, računica je bila da ću četiri knjige sigurno pročitati, a da jednu imam viška, za slučaj ružnog vremena. Više ih svejedno nije moglo ni stati u kofer.

Čitati knjige na moru također nosi rizik od gužvanja. Jednom sam knjigu ostavila van šatora preko noći pa se prva stranica od rose sva smežurala. Ali, sa spravicom nije problem čitati ni u kojem položaju ni po kojem vremenu. Displej je posebno napravljen tako da ne zamara oči, kao što to radi kompjuterski ekran, naprimjer.

Do sad ste mogli već shvatiti da knjige tretiram kao fetiš, pa vam je jasno da mi nisu jasni ljudi koji hemijskom ili markerima šaraju po knjizi ili, nedajbože, prave uši. Na polici sa knjigama imam i gomilu bookmarka koje biram po raspoloženju ili po knjizi. U maloj spravi sa dva klika bookmark-iram stranicu. Naravno, pojavi se malo uho pri vrhu, što mi je u ovom slučaju strašno slatko.

Kad čitam stručnu literaturu, pored sebe moram imati papir, olovku i puno post-it papirića. Nakon prvog čitanja biram citate i onda ih prekucavam.

Sada, nema više prekucavanja! Klikom obilježim pasus koji bih citirala, klikom započnem bilješku na bilo koju rečenicu koja me isprovocira. Moja spravica ima tastaturu i normalno sve pišem, kao što pišem na kompjuterskoj tastaturi. Onda spravicu uključim na kompjuter, otvorim bilješke u txt. formatu, kopiram i zalijepim u rad. Ništa lakše. Mačiji kašalj, komad kolača, kako god hoćete!

Jedna od opsesivnih stvari koje radim dok čitam jeste da uvijek gledam na kojoj sam stranici i koliko stranica ima do kraja. Baš po mom ćeifu, spravica mi u dnu ima liniju koja se ispunjava kako čitam, a kod nekih knjga piše koja je stranica od koliko. Mogu skakati sa početka na kraj, od sadržaja do bilo koje željene stranice. Jednim klikom vraćam se na početnu stranicu na kojoj su knjige poredane po tome kad sam ih zadnji put otvorila. Mogu praviti foldere i u njih smještati slične knjige, pa imam folder za pročitane knjige, za časopise i sl.

Osim stvari koje su mi i inače potrebne dok čitam, spravica je sa sobom donijela i iznenađenja. Jedno je da mogu slušati muziku! A zaista volim slušati muziku dok čitam. Također, imam ugrađen Oxfordov rječnik! Kad čitam knjigu na engleskom jeziku kursor postavim ispred riječi i u dnu ili na vrhu pojavi se rječnička natuknica. Kliknem i otvori mi se opširnije objašnjenje te i sličnih riječi. Još me fino pita želim li tu riječ potražiti na internetu.

Nisam još rekla? Spravica se vrlo lako kači na obližnje bežične internete. Wikipedija je pregledna, Google radi bez problema, samo se valja naviknuti da je sve crno-bijelo svijet. Amazonova radnja za knjige za spravicu je također pregledna, neke knjige su drastično jeftinije, neke samo koji dolar razlike. Kupuju se sa dva klika. Malo strašno, znam, ali kome je ikad bilo žao dati novac na knjige i obrazovanje - tješim se ja.

Za razliku od mog brata koji je lekcije iz biologije i historije učio tako što mu ih ja ispričam kad ih naučim, ja moram vidjeti ono što trebam zapamtiti. Sa ovom spravicom počinjem se navikavati na koncept audioknjiga. Osim knjiga koje mogu skinuti u tom formatu za slušanje, u maloj spravi postoji sistem koji čita sve što je napisano. Naravno, malo teže ide sa poezijom, ali neke tehničke stvari idu glatko. Odlično da napokon naučim kako se neke stvari na engleskom izgovaraju!

Valjda ste do sada pogodili o čemu je riječ, igra na slovo na slovo završava se objašnjenjem riječi KINDLE koje se može naći na jednom od screen saver-a koji se mijenjaju svaki put kada ugasim spravicu.

kao glagol, kindle znači light or set on fire.

Specijalna upotreba glagola: arouse or inspire (an emotion or feeling):a love of art was kindled in me.

Ako se koristi kao neprijelazni glagol: (of an emotion) be aroused: she hesitated, suspicion kindling within her.

Ili: become impassioned or excited: the young man kindled at once.

Prosto sam se ozarila kada mi je rodica poklonila kindle, i osmijeh ne skidam sa lica kad ga upalim. Iako sam malo tužna što se vratila u Ameriku.

E-readeri mijenjaju iskustvo čitanja simulirajući listanje knjige, obilježavanja stranica i šaranja po knjizi, spajaju iskustvo googlanja, listanja rječnika i razmjene informacija putem socijalnih mreža. Jedna od reklamnih fraza za kindle je 'izgubite se u čitanju' - jednako se mogu izgubiti i u papirnoj i u elektronskoj knjizi. Nije do omota.

Ali, jedva čekam opet na more. Bez sati biranja koje knjige ću ponijeti i koliko će mi prostora zauzeti. Kad u kindle može stati 2096 stranica Oxfordovog rječnika, možete zamisliti koliko još bajta i bajta imam da čitam. Čak ni ideja bacanja u recycle bin nije tako heretična kao sa knjigama.

Volontiranje u Udruženju za jezik i kulturu “Lingvisti”

Nermina Ahmić i Maida Žiko, naše volonterke na današnji dan, napisale su:

U sklopu projekta “Volontiraj-kreditiraj”, koji se održava već petu godinu zaredom, dobile smo priliku raditi jedan dan u Udruženju za jezik i kulturu “Lingvisti”.

Često se dešava da se, u današnjem društvu, nailazi na pogrešan stav o volontiranju. Većina ljudi i ne zna da volontiranje, osim što drugima donosi korist, koristi i njima samima. Osim što na taj način možemo nešto naučiti i dobiti neko novo iskustvo, volonterski rad može biti i veoma koristan pri navođenju radnog iskustva u CV-u. Iako se ne zarađuje novac, nagrada koju dobivamo je zadovoljstvo zbog pomoći koju smo pružili nekome kome je potrebna, zbog pomoći okolini ili zajednici.

Ove godine, u organizaciji Udruženja “Infohouse”, u projektu “Volontiraj-kreditiraj”učestvuje 71 bosanskohercegovački grad i učenici iz 131 srednje škole, što je dosad najveći broj gradova i srednjih škola uključenih u projekat. Ova akcija ima tri glavna zadatka:

- Edukacija učenika na temu Projektnog menadžmenta;

- Zapošljavanje učenika na tzv. Socijalni dan kod poslovnih subjekata na teritoriji cijele BiH za simboličnu dnevnicu od 20 KM po učeniku (dnevnice su uplaćene na zajednički fond tzv. Fond Socijalni dan);

- Dodjela novčanih sredstava iz zajedničkog učeničkog fonda za najbolje projektne ideje – Sajam kreditiranja.

Drago nam je što smo imale priliku biti dio projekta i više se upoznati sa radom “Lingvista”. Osim lijepog iskustva, današnji dan nam je donio i prvi zapis u radnim knjižicama. Zbog svega ovoga, mislimo da bi se projekti koji uključuju volontiranje trebali podržati, a obećavajuća je činjenica da svake godine projekat “Infohouse-a” obuhvata sve više gradova i srednjoškolaca.

Nastavnici i nastavnice za rodnu ravnopravnost!

Davne 1966. godine UNESCO i ILO su osmislili dokument koji tretira status nastavnika/ca. Skoro 50 godina kasnije, slavimo Svjetski dan nastavnika/ca diljem svijeta. Ovogodišnji je fokus proslave ovog dana na ravnopravnosti. Po statistikama UNESCO-a, u osnovnom obrazovanju, gdje su i najmanje plaće, najviše su zastupljene žene, i to skoro 90 %. U srednjem obrazovanju je odnos profesor – profesorica oko 50 %, dok je na univerzitetskom nivou mnogo više profesora nego profesorica.

UNESCO također skreće pažnju i na činjenicu da u nerazvijenim zemljama obrazovanjem upravljaju muškarci, te tako u Africi veliki broj djevojčica napušta škole zbog neprimjerenog pristupa podučavanju po pitanju rodne jednakosti. Nastavnici/ce trebaju utjecati i na podizanje svijesti o stereotipima vezanim za spol/rod te ukazivati na jednakost svih ljudi bez obzira na spol, rasu, naciju, etničku pripadnost, vjeroispovijest, društveni status.

U kineskoj tradiciji, obrazovanje ima poseban značaj, a Konfučije se smatra prvim nastavnikom, začetnikom obrazovanja; on je podučavao sve ljude prema njihovim sklonostima, ne diskriminirajući ih. Čini se da je poštivanje ovog posla sada već prošlost.

Diljem svijeta, nastavnici/ce se danas suočavaju sa mnogim problemima. Neadekvatni uslovi za rad, kratak period bolovanja, prijetnje, nasilje, nemogućnost napredovanja i usavršavanja, male plaće, neadekvatni nastavni materijali - samo su neki od problema koje su čelnici UNESCO-a naveli kao zabrinjavajuće.

Ali stvari se neće promijeniti same od sebe. Da bi se nešto značajno promijenilo, mi, nastavnici/ce, trebamo da budemo aktivni i zahtijevamo promjene. Kao prvi korak do promjena, UNESCO ima spreman folder koji sadrži pismo za vladu, otvoreno pismo za medije i detaljnu statistiku o nastavnicima, koji se mogu poslati vlastima i od njih zahtijevati promjene.

A šta mi radimo danas? Škole nema, učenici su slobodni, profesori će se možda i družiti, a sutra opet sve po starom. U zbornici ćemo kukati kako su nam plaće male, kako se od nas previše očekuje sa toliko djece u razredima, kako se naš radni dan završava puno poslije zvona, kako su materijali zastarjeli, kako pedagoški zavodi za nas ne čine ništa itd.

Ustvari, danas bismo trebali uraditi nešto za svoju profesiju. Odati počast dobrim nastavnicima/cama, učiti djecu kako je ovo zanimanje ipak zanimanje koje podučava sva ostala zanimanja i kako zaista ima svojih čari.

Iskoristite dan i pošaljite elektronsku čestitku svom omiljenom/oj nastavniku/ici iz osnovne ili srednje škole. Dajte im do znanja da su nekako utjecali na vaš život jer i vi utječete na živote svojih učenika.

Sretan vam Dan nastavnika i nastavnica!

DA LI NEPRAVILNE RIJEČI POSTAJU PRAVILNE?

Vrlo često smo svjedoci ubacivanja novih termina kako u naš jezik, tako i u neki drugi. Da li je razlog užurban život ili jednostavno naša lijenost da se zauzmemo za svoj jezik, nikada nećemo biti potpuno sigurni?! Mnoge riječi vezane za komunikaciju, naročito na internetu, postaju prihvaćene u rječnicima. Oksfordski rječnik engleskog, pored raznih skraćenica, prihvatio je i nove. Da li će tehnologija i nepismenost u komunikaciji promijeniti i jezik?

Već neko vrijeme, skraćenice kao što su BFF (Best Friends Forever) i IMHO (In My Humble Opinion) priznate su u oksfordskom riječniku. Poslije njih, priznate su i druge skraćenice: OMG (Oh My God), LOL (Laughing Out Loud) i FYI (For Your Information). Zanimljivo je, takođe, da je skraćenica LOL nekada značila 'Little Old Lady'. Da li je sada red na ostale skraćenice da budu priznate, kao što su BRB (Be Right Back), TYT (Take Your Time), BF (boyfriend) i mnoge druge?!

Koristeći Facebook, Twitter, Wayn, My Space, 90% ljudi služi se engleskim jezikom. Mnogi od njih nisu ni svjesni da ga koriste na pogrešan način. U sljedećem dijalogu možete to da vidite.

A: Hey how r u

B: m not fine

A: y

B: donno

A: do u hav bf

...

Možda bismo i mogli shvatiti poentu razgovora i bez interpunkcijskih znakova i velikog slova, ali skraćene riječi teško je razumjeti, pogotovo za one koji su početni nivo engleskog jezika.

Zanimljivo je, takođe, da se koriste i brojevi kako bi se riječ skratila: 2night (Tonight), 2mrw (Tomorrow), B4N (Bye For Now), L8R (Later), GR8 (Great)...

Pored svega ovoga, ima još nešto. Oksfordski riječnik je priznao i emotikon <3, grafički simbol za srce. Da li će priznati i ostale :*, ;), :P, xD...

Mnoge ove skraćenice nastale su veoma davno. OMG datira iz 1917. godine a FYI 1941. Da li smo se zapitali koja će biti sljedeća skraćenica, i da li će se ovo zavšiti tek kada sve riječi ne mognemo opisati jednim slovom?!

Riječ mjeseca: effervescing

Pridjev nastao od glagola effervesce [ef-er-ves], što znači ispuštati balončiće, ali i odavati entuzijazam, sreću, polet. Riječ koju možemo iskoristiti da opišemo stanje u Udruženju usred početka novog ciklusa kurseva, dolaska novih učenika – svi smo super sretni. Ili bar ispuštamo balončiće, što dođe na isto.

Da utvrdimo gradivo, u prilogu vam dajemo zgodnu pjesmicu Syda Barreta o slonu koji je bio effervescing. Tekst je ispod videa. Uživajte!

P.S.

Još uvijek nije kasno da nam se pridružite i učite engleski/ b, h, s sa nama!

Ukinuti bhs kao opći predmet na Filozofskom fakultetu?

Priprema za čitanje teksta: U kolumnama Škljocam i zvocam Nenada Veličkovića na Deutsche Welle naći sve one koje se bave jezikom. One koje se bave ideologijom. A onda obrazovanjem. Žao mi je, ako niste do sada, morat ćete ih sve pročitati jer bez šireg konteksta ne možete razumjeti ni najnoviji tekst, Parlatanska posla, s kojim danas polemiziramo.

Uvod za tekst je (podebljan je autorov tekst, ostalo moj komentar):

Bosanski, srpski i hrvatski jezik naziv je predmeta koji je obavezan tzv. opći predmet na Filozofskom fakultetu. Predmet ne pohađaju strani, nego domaći studenti.

Predmet ne pohađaju strani studenti, kojima bi jedan takav kurs bio potreban za nastavak studija, nego domaći studenti, koji su se pravopisom i drugim sličnim zavrzlamama već bavili u osnovnoj i srednjoj školi.

Ilustracija tekstu je rukom pisana reklama za rječnik bosanskoga jezika. Iskreno, izvučeni dio iz teksta posebno me se tiče jer ovih dana predajem bhs stranim studentima i studenticama koji su došli u razmjenu studirati jedan semestar na našim fakultetima, na našem jeziku. Broj časova koji imaju, bojim se, neće biti dovoljan da prate predavanja bez poteškoća niti će im se ti časovi brojati u vidu etcs bodova. BHS kao opći predmet, prilagođen njima, na fakultetu itekako bi im trebao, isto kao što bi im trebao i dobar rječnik bosanskoga jezika. Dobar u smislu da pored svakog glagola ima oznaka da li je svršenog ili nesvršenog vida; dobar tako da ima kolokacije uz riječi; dobar da nema kikseve da upućuje na riječi kojih u rječniku nema (kao što neki naši rječnici imaju); dobar tako da nije opterećen arhaizmima; dobar tako da ima prvo lice prezenta uz infinitiv; dobar tako da ga i stranci mogu koristiti. Da, to bi bila neka druga priča. Da se vratimo našoj temi.

U nastavku autor postavlja pitanje kakav je to naš obrazovni sistem koji nije u stanju opismeniti čak ni buduće akademske građane. Problem možemo tražiti u profesorima-doktorima i nauci o jeziku i u ideološkom markiranju teritorije, koja se patriotima uvijek čini veća u jeziku nego u prirodi i u univerzitetu kao fabrici intelektualne magle, ali bih ja iz teksta izdvojila ono što je stavljeno u zagradu:

(Istovremeno se svim sredstvima nerazuma bojkotuje nastojanje pedagoga i psihologa da se u obrazovanje budućih učitelja i nastavnika uvedu nekakavi standardi, usklađeni s dobrom evropskom praksom, koji će osigurati da u razrede sa školskim dnevnicima ulaze odgajatelji a ne ikvizitori.)

Na Filozofskom fakultetu i nema druge mogućnosti nego ići na nastavni smjer. Svi pokušaji da se uvedu lektorski, naučni i prevodilački smjer istovjetni su prepisivanju prijebolonjskih ocjena u bolonjske etcs bodove. Paradoksalno, i bez obzira na to što svi idu na nastavni smjer a niko na naučni, metodike i pedagogije na nastavnom smjeru ima u toj mjeri da svi sa fakulteta izađu kao naučnici bačeni pred žive ljude - bilo to pred djecu u osnovnoj školi, mlade ljude u srednjim školama ili strance. Zašto nismo imali predmet, kao na Pedagoškoj akademiji, nastava maternjeg jezika u školi?! Zašto nismo imali metodiku u nastavcima kao što imamo savremeni jezik? Iz ove tačke treba početi polemiku o našem Sistemu koji je pedagogiju rezervirao za Pedagošku akademiju i Odsjek za pedagogiju, a nauku i Gramatiku forsira od petog osnovne.

A o svrhovitosti predmeta može se pričati i iz studentske perspektive kojima je to bauk od predmeta. Jednoj mojoj kolegici prosjek pokvario usmeni na kojem je ispitivana o gramatici iz Gramatike (iako je i prijemni položila i devetku na pismenom iz pismenosti dobila). Rođaku sam morala objašnjavati jezik od Kulina bana (i ranije, od staroslavenskog) pa sve do razlike između termina 'književni' i 'standardni' jezik jer su te stvari tek šturo objašnjene u Gramatici. Ako ste i vi logičar, možete shvatiti postavljenu jednačinu. Ako su Gramatika i Pravopis sveta slova, a u svetom slovu ima grešaka i nedosljednosti, onda ćete odbaciti sveto slovo i pisati po starom dobrom Vuku, kako i pričate. Po sluhu. Po volji. I to će biti uredu, ako imate dovoljno općeg znanja i ako ste dovoljno načitani. I onda upadnemo u kvaku 22. Jer, u obrazovanju nije samo pogrešno postavljen predmet maternjeg jezika...

Mogla jesam udariti kontru u polemičkom tonu o tome zašto je bitno gdje pisati zarez, kako pisati veliko i malo slovo, ali je poenta kolumne ozbiljnija. A ako ćemo ozbiljno pričati, a ne šarlataniti, ima krivih Drina koje valja ispravljati.

Odrasli u feudalnoj državi, bez sigurnosti i perspektive, u sjeni latentnih krvoporolića, izloženi intelektualnom nasilju i osuđeni na doživotnu socijalnu nepravdu, šta mogu ovi mladi ljudi više očekivati od humanistike na prvoj godini studija od toga da im uvede nekog reda u interpunkciju.

Hvala vam svima. Bili ste nevjerovatni. Vidimo se sljedeće godine...

Znam, znam... naš najvažniji događaj u godini se dešavao od 23.7. do 3.8. a mi to nismo propratili u virtuelnom svijetu. Imali smo brojne polaznike i polaznice i veliki broj različitih aktivnosti, i o tome nismo napisali niti jednu jedinu riječ na našem blogu; nismo svakih pola sata mijenjali status na facebook-u; nismo slali mailove našim članovima i članicama, nismo redovno postavljali slike... a mogli smo, a trebali smo.

Ali pošto nismo, sada ćemo pokušati da se opravdamo činjenicom kako smo imali 43 polaznika/ce, časove podijeljene u jutarnju i popodnevnu smjenu. U svakoj smjeni po četiri časa, dva časa gramatike, dva časa konverzacije. Poslije časova bi uslijedile radionice i nezaobilazno druženje sa svima do u sitne sate.. A za vikend? E, tada smo bili na putu...

Naši polaznici/ce su bili raspoređeni u šest različitih grupa, sa pet različitih nivoa. Imali smo potpune početnike koje smo učili osnove našeg jezika, a oni su naučili da predstave sebe, svoju zemlju, kažu nešto o svojoj porodici i prijateljima u sadašnjem vremenu, koristeći akuzativ (nivo A1). Tu su bili i polaznici/ce koji/e su na našu školu došli sa nekim osnovnim predznanjem, ali i sa mnogo zbrke u tom znanju, te smo pokušali uvesti neki red u njihovim glavama, razjasniti sadašnje i prošlo vrijeme, upotrebu genitiva, ali u isto vrijeme navesti ih da nam pričaju o sebi, svojim hobijima, da nauče korisne riječi za sporazumijevanje (A2). Najveći broj polaznika/ca je bio na nivou B1 sa kojima smo se lijepo družili dok smo čitali o BiH, pisali priče, razgovarali o bosanskoj gostoljubivosti i slali razglednice. O savremenom dobu ali i o tradiciji i običajima razgovarali smo sa polaznicima/ama nivoa B2 i C1.

Poslije časova organizirali smo radionice. Obilazili smo Art kuću sevdaha, pili kafu i malo gledali u fildžane. Bilo je tu nekih lavova, vrana, puteva, vulkana, dječaka i djevojčica, sretnih i manje sretnih sudbina.. Ali, rahat lokum je sve zasladio. Išli smo i na radionicu folklora, gdje smo malo slušali o plesu a malo i plesali. Neki su išli na radionicu ćirilice i učili pisati ćirilično pismo, neki su išli na kuhanje i pravili tufahije i pitu; važno je da smo se svi zabavili a ponešto i pojeli. Imali smo i jedno predavanje o toleranciji među ljudima u BiH, o njenom postojanju ili odsustvu, ali prije svega o potrebi da se otvorimo prema drugima, da uvažavamo i poštujemo jedni druge i tako omogućimo bolji život svima nama. Da se u BiH skoro nikada ne može vidjeti da je „sve džaba“, vidjeli smo u istoimenom filmu.

A u subotu smo obilazili Travnik i Jajce, i iako je bilo vruće, prevruće, obišli smo tvrđave, podzemnu crkvu, kulu, kuću Ive Andrića, muzej AVNOJ-a i prelijepi vodopad. To je bila savršena prilika da se više družimo i saznamo još ponešto jedni o drugima.

A pošto je druženje na časovima i radionicama bilo ugodno, nastavili smo ga i u kafićima, restoranima, buregdžinicama, baštama kafića, kinima itd. Najznačajniji element ove, kao i svake prethodne ljetne škole, bili su nam i ostali ljudi. Ljudi koji su došli iz raznih dijelova svijeta, sa zanimljivim životnim pričama, nevjerovatnim interesovanjima, entuzijazmom za učenje jezika koji motivira druge, različitim osobnostima, ljudi kojima je zajedničko to što su željeli naučiti naš jezik i saznati što više o nama i našoj kulturi. Sve i jedna osoba je bila toliko zanimljiva da smo željeli provesti što je više vremena s njima kako bismo ih bolje upoznali i kako bismo im što bolje predstavili našu zemlju, iako smo, kao što je Bernhard rekao, pokušavali preobratiti one već preobraćene.

Riječi ne bi mogle opisati ove ljude, i kada bismo sada opisivali sve njih, imali biste još dugo vremena šta čitati na našem blogu. Čitali biste o ljudima koji su sami počeli učiti naš jezik i kojima to odlično ide; čitali biste o ljudima koji mogu pričati o fenomenologiji do prekosutra, o ljudima koji su bili okruženi Bosancima i Hercegovcima pa su počeli učiti naš jezik, o ljudima koji jednostavno vole ovu regiju i ove ljude.

I zaista, mogli smo svaki dan detaljno opisivati šta je ko rekao, šta je ko uradio na času, kako je bilo na pojedinačnim radionicama. Mogli smo mijenjati statuse poput: upravo smo otvorili Četvrtu ljetnu školu; Turistički obilazak je bio za deset – prvi smo u svemu; Danas smo saznali kako je lutka dospjela na krov šupe; Danas šaljemo razglednice; Travnik i Jajce rock'n'roll; Danas je baš vruće; Svi smo mi Walter...

Ali možda je najvažniji od svih statusa ovaj:

Hvala vam svima. Bili ste nevjerovatni. Vidimo se sljedeće godine...

Koji su jezici teži – analitički ili sintetički?

Vjerovatno je jedna od najvažnijih dilema svih lingvista vezana za težinu sintetičkih i analitičkih jezika. Prednost ću dati sintetičkim jezicima jer iz vlastitog iskustva znam da su oni teži.

Na osnovu čega se ogleda ta teškoća? Tu može svako djelovati subjektivno i izreći svoje mišljenje, a ono je prvenstveno vezano za maternji jezik tog govornika. Sintetički su jezici svi oni koji podliježu fleksijama. Kada učimo dva jezika koja su po svom gramatičkom ustrojstvu udaljena i posve različita naići ćemo na razne poteškoće koje nam ponekad izgledaju nepremostive. Uzmimo za primjer jedan klasični jezik, latinski, koji je čist primjer sintetičkog jezika. On posjeduje deklinacije, konjugacije, dakle, fleksije promjenljivih riječi. Iako i naš jezik spada u grupu sintetičkih jezika i posjeduje flektivne promjene, nije nam nikakva olakšica pri učenju latinskog jezika. Budući da nam je bosanski/hrvatski/srpski maternji jezik i samim tim već imamo urođene sposobnosti da steknemo izvjesne kompetencije, nemamo problema kada se susrećemo s padežnim nastavcima, raznim sufiksima, prefiksima i infiksima jer nam to, manje-više, djeluje spontano. No, kada učimo latinski i kada moramo da napamet naučimo veliki broj nastavaka za deklinacije imenica, pridjeva, sve konjugacije u indikativu i konjuktivu i još mnogo toga više, poteškoće su neizbježne. A zašto? Razlog je jednostavan – ne možemo se služiti analogijom našeg jezika tako da će nam, usprkos postojanju fleksije, biti podjednako teško njihovo učenje. Koliko je dobro ili loše služiti se analogijom možemo već shvatiti kad naiđemo na jezičke interferencije? A još služiti se analogijom ako se radi o jezicima čiji su jezički sistemi posve udaljeni!

Lingvista Michel Bréal je u svom djecu Esej o semantici jedan dobar dio posvetio analogiji u jezicima ponajviše se oslanjajući na primjere iz starogrčkog i latinskog. Analogiji pribjegavamo jer nam se ona najčešće čini najlakšim sredstvom u učenju jezikâ. Dosta toga naučimo poređenjem više jezika (npr. vokabular gdje je analogija vrlo često i poželjna). No, analogija nije dobra ako će nam ona uvijek biti linija manjeg otpora u učenju. Uzmimo za primjer njemački jezik koji također ima padežni sistem (iako samo četiri padeža za razliku od našeg jezika). U njemačkom se ne dekliniraju samo imenice već i član koji je izuzetno važna cjelina i neodvojiva od imenica (kao npr. i u romanskim jezicima). Iako njemački ima samo četiri padeža, to nam nije nikakva olakšica. I u ovom jeziku ćemo naići na nepodudarnosti s našim jezikom (dakle, analogiji nema mjesta). Naš jezik ne poznaje član (koji se u njemačkom deklinira!) tako da nam je to već jedan problem više. Izostavivši tri padeža iz našeg jezika (vokativ, instrumental i lokativ), njemački je u druge padeže stisnuo sve one prijedloge koji npr. u našem jeziku idu s tim padežima. Tako će prijedlog mit koji je inače naš prijedlog s(a) u njemačkom ići s dativom (mit dem) dok u našem jeziku ide s instrumentalom. I kako nam tu analogija može pomoći? Nikako!

Izgubit ćemo se i u dekliniranju člana. Dovoljno je što naš jezik ne poznaje tu gramatičku kategoriju tako da će nam često biti neshvatljiva. Tako u romanskim jezicima postoje određeni i neodređeni članovi. Često ćemo se dvoumiti koju ćemo vrstu člana upotrijebiti. U učenju francuskog jezika svima je jedna od teško savladivih lekcija upravo član! Mnogi će reći da se član i može nekako savladati, no prijedlozi ostaju trajna glavobolja svim strancima. I ne naravno samo u francuskom već i u drugim jezicima. Francuski je jezik analitičan, nema padeža, samim tim nema raznih nastavaka. To je svakako manje učenja

napamet, ali prijedlozi su se od početka postavili zaštitnički i jednako nam predstavljaju problema kao što će npr. strancima padeži našeg jezika biti glavna poteškoća.

Bréal se u svom djelu pozabavio preživljavanjem fleksije. Ona nas, naravno, vraća etimologiji, naročito latinskom od kojeg sve potječe. Moderni jezici mogu zahvaliti starogrčkom i latinskom na bogatstvu fleksije i njenoj vrijednosti.

No, šta se dešava s analitičkim jezicima? Kakve promjene oni imaju? Budući da nemaju tipične padežne promjene, oni često imaju tzv. sljepljivanje morfema. Jedan od najboljih primjera aglutinativni jezici, jezici nastali sljepljivanjem morfema. Tipičan su primjer mađarski i turski jezik. U turskom se kuća kaže ev, a da bismo dobili sintagmu moje kuće reći ćemo evlerim gdje nemamo kao u našem jeziku odvojen prisvojnu zamjenicu od imenice. To sljepljivanje riječi zanimljivo je i u rumunskom jeziku. U svim romanskim jezicima, osim u rumunskom, član je anteponiran, tj. nalazi se prije imenice i odvojen je od nje (npr. šp. el lobo, fr. le loup). Na rumunskom u primjeru lupul vidimo da je posljednje slovo l karakteristično jer predstavlja član koji je postponiran u imenici muškog roda, tj. nalazi se iza imenice i spojen je s njom.

Ne budimo toliko uplašeni težinom padeža i svim deklinacijama! Naš jezik ima samo sedam padeža. Šta će se desiti ako odlučimo da učimo finski koji nema bliske jezike (jedino estonski), a koji pored toga ima čak petnaest padeža? No, ni to nije toliko strašno. Odlučimo li se učiti tzv. tabarasanski jezik koji se govori u ruskoj pokrajini Dagestan, morat ćemo zavoljeti svih 35 padeža.

Na vama je da prosudite koji su jezici teži – analitički i sintetički! U svakom slučaju, s lingvističkog aspekta zanimljivo ih je posmatrati, praviti poređenja i baviti se njihovom detaljnijom analizom.

Koliko čitamo toliko smo pismeni!

Često se zapitam koliko smo mi pismen narod! Naravno, to zavisi od više faktora, ali ovdje ću se najviše bazirati na činjenici da procenat pismenosti zavisi i od toga koliko zapravo čitamo. Da li imamo tu naviku i koliko nam se zapravo sviđa čitati knjige?

Neosporna je činjenica da čitanjem obogaćujemo naš vokabular, da proširujemo našu leksiku, stječemo znanja iz kulture, historije i civilizacije. Da bismo ispravno pisali i isto tako se izražavali nije dovoljno samo ići u školu. Učimo čitav život, a samim tim našem znanje obogaćujemo čitanjem. Također je neosporna činjenica da se čita, i to mnogo, ali pitanje je šta? Bez sumnje, živimo u konzumerističkom društvu i živimo to vrtoglavom brzinom. Previše smo skoncentrisani na prebrz razvoj tehnologije koja nam sve više služi kao model ponašanja. Da li se može poraditi na opismenjavanju ako se čitaju isključivo web stranice i portali. Njih je mnogo, ali također smo svjesni da iza njih može stajati bilo ko. Naravno, pišu ih i obrazovani ljudi koji posjeduju izvjesna znanja iz jezika, no ipak smatram da nam portali nikako ne bi smjeli biti ogledalo pravopisa i opismenjavanja. Često nailazimo na kršenje standardizacije jezika baš zato što na tim portalima može da piše svako i da svako stoji iza toga.

Ogledalo pravopisa i lijepog izražavanja svakako je književnost. Ne zove se bez razloga lijepim pisanjem ili pismom u doslovnom prevodu (fr. belles lettres). Uvijek mi je izjava „Ne čitam knjige jer nemam vremena“ bila besmislena. Kako to da svi imamo vremena da dnevno budemo na društvenim mrežama i web portalima sasvim dovoljno da bismo mogli da to isto vrijeme posvetimo nekoj lijepoj knjizi? Već odavno je postalo važnije ko je kome lajkao sliku ili status nego koja se to zadnja dobra knjiga pročitala. Naravno, društvene mreže nikako ne mogu poslužiti kao ogledalo standardnog jezika jer je to ipak mjesto za razbibrigu ili, kao što bi mi iz BiH rekli, mahala. Zašto je ljudima toliko teško priznati da ne čitaju knjige zato što to zapravo i ne vole? Kada ćemo biti samosvjesniji povodom pismenosti i važnosti svoga jezika? Bogatstvo ćemo naći u ruskoj, britanskoj, njemačkoj pa i našoj književnosti. Osim što ćemo obogatiti vokabular, saznat ćemo mnoštvo toga i proširit ćemo znanje s više aspekata.

Mislim da će poruku shvatiti svi oni kojima je ipak stalo do njegovanja jezika i pismenosti. Za kraj pozivam sve lingviste da razmisle i ponude neki neologizam za glagol lajkati. Znamo da taj glagol dolazi iz engleskog jezika i da je kao takav uvriježen u naš jezički sistem. Možda upravo i to bude neologizam godine koji će osmisliti vrijedni hrvatski lingvisti.

Ako ste željni neke dobre knjige, ja vam preporučujem Doktora Živaga od Borisa Pasternaka ukoliko je još niste pročitali.

Zrno po zrno pogača, korisnik po korisnik - Google i Facebook na bosanskom.

Ako na mail niste dobili novo izdanje e-magazina Lingvisti.ba to znači da pod a) niste član/ica Udruženja; b) istekla vam je članarina. Ovaj link će vas uputiti kako se učlaniti. Ako vam sadržaj nije dovoljan podsticaj za učlanjenje, evo jedan tekst po izboru urednice.

Semir Mehadžić

Zrno po zrno pogača, korisnik po korisnik - Google i Facebook na bosanskom.

Ovaj put osvrnut ćemo se na dva giganta iz informatičke industrije, Google i Facebook, i njihove strategije prevođenja (lokaliziranja) svojih stranica i aplikacija. Oba informatička diva imaju broj korisnika koji se mjeri stotinama miliona, iz svih dijelova svijeta i iz raznoraznih govornih područja. Takav sastav korisnika neminovno zahtijeva i da sav sadržaj bude prilagođen njihovom jeziku jer ne poznaju svi dovoljno engleski jezik. Dakle, javila se neizbježna potreba da se lokalizira sadržaj tih stranica na strane jezike ali nijedna od ove dvije kompanije nije se obratila nekoj od lokalizacijskih kompanija, niti su one same interno obavile taj posao. Obje kompanije pribjegle su, zanimljivo, strategiji crowdsourcinga tj. „kolektivnog“ prevođenja određenog digitalnog sadržaja.

Ukratko, crowdsourcing je proces angažiranja grupe ljudi za obavljanje određenog zadatka. Specifičnost crowdsourcingau odnosu na standardni outsourcing je taj što se taj zadatak ne dodjeljuje vanjskim honorarnim saradnicima koji će biti plaćeni za svoj rad već široj javnosti odnosno nedefiniranoj grupi korisnika određenog proizvoda koja taj zadatak obavlja besplatno.

U konkretnom primjeru ove dvije stranice, svim posjetiocima ponuđena je mogućnost da sami unesu prijevode za svoj jezik, i to bez bilo kakve naknade. Google i Facebook su zainteresiranim „prevodiocima“, naravno, maksimalno olakšali taj proces. Uz pomoć posebnih načina za rad na ovim stranicama, korisnici trebaju samo unijeti relevantne prijevode za svoj jezik na odgovarajuća mjesta. Ti unosi zatim idu na „kolektivnu“ provjeru i glasanje, i na kraju se usvajaju prijevodi sa najviše pozitivnih ocjena.

Korisnici za bosanski jezik su ponuđenu mogućnost iskoristili, kao i govornici mnogih drugih svjetskih jezika. Zahvaljujući tome, već od 2009. godine na Googleu i Facebooku postoje prijevodi na bosanski jezik, mada nijedna od ovih stranica nije kompletno prevedena na bosanski ni do današnjeg dana. Naprimjer, u Facebookovoj aplikaciji za prevođenje navedeno je kako je do sada na bosanski prevedeno ukupno 78 % sadržaja ove stranice (19.4.2012.).

Zbog čega su se pomenuti divovi odlučili za crowdsourcing? Najčešće pominjana objašnjenja su da se tako znatno brže prevodi te da se na taj način uspostavlja interakcija između korisnika i njihovih omiljenih stranica. Ta objašnjenja su nesumnjivo validna, naročito ako pogledamo primjer Facebooka na francuskom jeziku koji je, prema nekim izvorima, preveden relativno brzo uz angažman od čak 4000 korisnika. Ovaj podatak svakako odražava veliku lojalnost korisnika prema pomenutoj stranici, a nije ni teško shvatiti zašto je 4000 ljudi uspjelo ranije završiti prijevod nego što bi to učinio tim profesionalnih prevodilaca. Međutim, ono što Google i Facebook uporno izbjegavaju pomenuti u svojim saopćenjima jeste činjenica da se tako „usput“ štede i ogromne količine novca. Ako se pogleda da je Facebook sa svojih oko 100.000 riječi preveden na 70-ak svjetskih jezika, jednostavnom računicom koja uključuje standardne cijene prevođenja u SAD-u, možemo doći do uštede od oko milion dolara samo na troškovima jednokratnog prevođenja na toliki broj jezika. Još ako se tome pridodaju česte izmjene u izgledu i funkcionalnosti stranice, stalni troškovi ažuriranja svih tih izmjena prijevoda bili bi zaista veliki. Imajući to u vidu, razumljivo je iz finansijske perspektive zašto su obje kompanije to željele izbjeći.

Međutim, iz svega ovoga razumljivo je i da kvalitet prijevoda nije bio prvi na listi prioriteta kada je donesena odluka o crowdsourcingu. Koliko god bilo validno objašnjenje da korisnici Facebooka najbolje poznaju svrhu i značenje korištenih termina, to ipak nije dovoljan razlog za njihov angažman. Neozbiljno je očekivati da neuvezana grupa korisnika, najčešće bez bilo kakvog jezičkog obrazovanja i prevodilačkog iskustva, može proizvesti kvalitetan i usklađen prijevod ovako kompleksnih stranica, naročito ako se uzme u obzir da ne postoji centralno mjesto ili osoba koja bi rukovodila ovakvim jednim projektom. Samo jedan od primjera za (ne)kvalitet crowdsourcinga, barem kada je bosanski jezik u pitanju, jeste prijevod koji se početkom ove godine ukazao ispod objavljene slike na Facebooku - sviđa mi/mu/joj se.

Može se zaključiti kako je ovakav prijevod i više nego neadekvatan, ali također ne možemo poreći da je on ipak dovoljan da se neko ko nikako ne poznaje engleski snađe na Facebooku (ili Googleu, svejedno). Time je ostvarena prva i najvažnija svrha svakog projekta lokalizacije – približiti proizvod jeziku kojim se služi korisnik kako bi on što više koristio taj proizvod. Sve dok je tako, i sve dok se vrijeme i novac štede kroz crowdsourcing, ta vrsta prevođenja će biti realnost. A svima kojima se takvi prijevodi ne dopadaju jer znaju kako to zapravo treba izgledati na engleskom uvijek ostaje opcija korištenja Facebooka ili Googlea na tom jeziku. I Facebook i Google to dobro znaju.

Autoru možete pisati na: semir.mehadzic@gmail.com.

Utjecaj televizijskog programa na učenje stranih jezika

Svakodnevno imamo priliku da gledamo razne televizijske sadržaje koji jednim dijelom utječu na naše učenje stranih jezika. Mnogi su počeli da uče engleski jezik gledajući američke filmove i serije. Ipak, gramatika i pravopis, koji su nam potrebni da bismo se pravilno izražavali, ne mogu se naučiti u ovakvoj vrsti programa. Za to su potrebni posebni didaktički pristupi i metode.

Danas je život gotovo nezamisliv bez kompjutera i televizije. Putem ovih sredstava mnogi prate igrane serije i tako uče strane jezike. Ovom prilikom ću podržati ovakav način učenja, ali dodat ću da bi trebao da bude sporedan i usputan. Nije sve ono što vidimo ili čujemo ispravno i ne može uvijek ući u pragmatiku tako da bismo se trebali ograničiti i uzeti to s rezervom. Ipak je na onima koji podučavaju jedan jezik da procijene šta pripada standardnom jeziku i da li bi se to trebalo da uči.

Godinama su nas bombardovali južnoameričkim telenovelamasa španskog i portugalskog govornog područja. Svakako, mnogima je to poslužilo da nauče ova dva jezika (naročito španski jer je uvijek bio prisutniji od portugalskog). To se polako pretvorilo u jedan trend koji je postao sastavni dio života mnogih ljudi. Radi se o svjesnom lobiranju na ciljanu grupu koje je poslužilo dobroj svrhi – učenju stanih jezika. Ipak, da smo imali priliku sve ove godine pratiti dokumentarne serije na španskom jeziku ili isključivo dramske ili kriminalističke serije ovog govornog područja rezultat ne bi bio isti. Telenovele su televizijski sadržaj privlačnog karaktera i mnogi, koji su jednom zavirili u njega, nisu se tako lako mogli da odviknu. Ipak, potrebno je složiti se da je ukus individualan i da je posve subjektivno procijeniti kvalitet ovakve vrste programa. Ograničimo se samo na onu pozitivnu svrhu i ishod – učenje i savladavanje jezika koji nikome nije nanijelo zla, a bilo je posve besplatno.

Danas je istva stvar i s turskim jezikom. Ponovo smo se našli na meti (sada već stalnoj) serija s turskog govornog područja. U posljednjih dvije godine te serije su se nametnule dosta grubo (veliki broj serija na gotovo svim bosanskohercegovačkim kanalima). Ipak, u dogledno vrijeme će se pokazati da se i ovdje radi samo o prolaznoj modi koja se naprasno pojavi, pobere svoje obožavaoce, a zatim nestane jer je preplavi jedna druga. Svjedoci smo povećane želje učenja turskog jezika (kao i nekada španskog), a to seže i dublje (npr. daleko veći broj studenata na odsjeku za turski jezik u Beogradu). Ljudi bi ipak morali razgraničiti učenje od studiranja jezika jer to nije isto.

Kao što bi glasila latinska izreda De gustibus non est disputandum (O ukusima se ne raspravlja), i mi, filolozi, trebali bismo je slijediti. Kvalitet serija je uvijek bio upitan i o njemu se raspravljalo, ali neka to ostane na subjektivnoj procjeni. Ja to samo posmatram s lingvističkog aspekta koji je izuzetno izražen. Nedostatak domaćih serija prouzrokovao je proliferaciju stranih i zbog toga su ovoliko prisutne. Kada bi imali bar jednu emisiju o jeziku bilo bi i više nego dobro. Ipak, većina gledalaca bi bili filolozi i oni koji vole jezik, a svakako, gledanost ne bi bila ni približna kao kada su u pitanju turske ili južnoameričke serije. Jedna emisija o maternjem jeziku bi nam sigurno dobro došla (mnogi bi se više upoznali s pravopisom i gramatikom b/h/s jezika i poradilo bi se na opismenjavanju). Uvijek sam bio od onih koji su mislili i tvrdili da nema smisla učiti strani jezik ako ne znamo svoj dovoljno dobro tako da bi bilo neophodno najprije očisititi ispred svog praga.

Nadam se da će se u budućnosti ipak više posvećivati maternjem jeziku, njegovom njegovanju i reklamiranju. Do tada, Turska je na jedan mudar način utabala sebi staze u našoj državi, a kako je krenula, i Indija će vrlo brzo tako da nas ne treba začuditi ako se uskoro ne počne učiti i hindu ili neki od drugih indijskih jezika.

Michael Swan na IBU

Svjetski poznati autor iz oblasti primijenjene lingvistike, metodike podučavanja engleskog jezika i autor mnoštva priručnika gramatike engleskog jezika, Michael Swan, održao je dvije radionice u četvrtak, 12. 4. 2012. godine u prostorijama Međunarodnog univerziteta Burch.

Burch već jedno izvjesno vrijeme sarađuje sa Prosvjetno-pedagoškim zavodom i na taj način omogućuje da zainteresirani/e nastavnici/ce mogu prisustvovati zanimljivim radionicama koje trebaju podsjetiti sve nas da je nama engleski ipak strani jezik i da ga svakog dana trebamo usavršavati u isto vrijeme postavljajući sebi jasne ciljeve po pitanju podučavanja učenika/ca.

Teme radionica su bile: What is happening in English, and how much does it matter? i Some things that matter in grammar teaching and some that don’t. U sklopu radionica, Swan je naglasio kako je jezik živa tvar i kako se neprestano mijenja. Iako se nama često te promjene ne sviđaju, kao što se nisu sviđale ni Orwellu, Swiftu ili drugim autorima koji su u svoje vrijeme pisali o 'propadanju' engleskog jezika, činjenica je da će jezik uvijek naći mehanizme da opstane. Ono što mi, kao nastavnici/e, moramo raditi jeste da budemo svjesni promjena koje se dešavaju u jeziku i da o tim promjenama pričamo i sa svojim učenicima. Naši učenici/e su svakodnevno izloženi stranim jezicima i često i oni sami mogu nama pomoći da postanemo svjesni različitih promjena u jeziku. Kako bi učenici postigli što veći uspjeh i kako bi im i na času bilo zanimljivije, Swan savjetuje nastavnicima/ama da budu smireni u trenucima kada bi najradije fizički odreagovali na neznanje, provokacije ili nedisciplinu; realistični po pitanju svojih zahtjeva od učenika i sposobnosti učenika da ispune te zahtjeve; jasni u pripremanju svog materijala i da više sarađuju sa učenicima na časovima i mimo njih.

Tokom druge radionice, učesnici/e su vidjeli mnoge primjere iz prakse u kojima se mnogo instistira na usvajanju gramatike i vokabulara i neprestanom ispravljanju grešaka, pri čemu se učenici osjećaju neugodno i često izbjegavaju govoriti na časovima engleskog jezika. Swan savjetuje da nastavnici/e stvore ugodnu atmosferu na času kako bi učenici što više razvijali sposobnosti govora, da se ne pretjeruje sa gramatičkim vježbama i da se koristi odgovarajući metodološki pristup.

Michael Swan je prije svega bio izuzetno zanimljiv predavač, ukazao je na trenutnu situaciju u jeziku i u podučavanju engleskog kao stranog jezika. Svojim jedinstvenim humorističnim stavom uspio je ne samo izmamiti osmijehe već i nasmijati prisutne u sali u nekoliko navrata, i u isto vrijeme dati korisne savjete nastavnicima/ama koji svakodnevno ulaze u učionicu.

Zašto latinski ako je mrtav?

Učenici su me često znali pitati zašto uče latinski jezik ako je on mrtav. Jednom prilikom sam izdvojio skoro čitav čas francuskog jezika kako bih im objasnio tu zavrzlamu koja ih previše zanima. Naravno, to sam učinio u cilju da bar malo zavole latinski jezik jer, realno, većina gimnazijalaca ne vidi svrhu u njegovom učenju.

Sama konstatacija da je latinski mrtav jezik izuzetno mi smeta i uvijek se pitam zašto i kako je neko pripisao taj pridjev latinskom jeziku. Dok jedan jezik postoji u raznim oblicima nikad za njega ne možemo reći da je mrtav. Jer, ako je latinski posve mrtav, onda su to i svi današnji romanski jezici, engleski, njemački i još mnogi drugi. Zašto to kažem? Razlog je jednostavan! Većina jezika se jednim dobrim dijelom izgradila i postoji zahvaljujući postojanju latinskog jezika. I dok god u sebi sadrže nešto latinsko, ni latinski ne može biti mrtav. Nikako se ne bih složio s konstatacijom da ćemo jedan jezik proglasiti mrtvim ako on više nije u govornoj upotrebi. To nije presudno mjerilo! Možda ga ne pričamo, ali ga zato koristimo na mnoge druge načine.

Učenici su se nasmijali kada sam im ispričao sljedeću priču. Latinski jezik je bila majka koja je umrla na porodu jer je rodila mnogo djece (španski, francuski, talijanski, portugalski, rumunski) i da bi njena djeca bila rođena živa i zdrava morala se sama žrtvovati. Naravno, poslije sam prešao na ozbiljnije objašnjenje. Latinski se uvijek učio u gimnazijama, a zatim i u nekim stručnim školama. Jasno je zbog čega se uči u medicinskoj školi! Latinski je ipak temelj medicine i srodnih nauka. Potreban je i prehrambenim, poljoprivrednim i veterinarskim tehničarima. Šumarstvo je također bez njega nezamislivo. Učenici srednjih stručnih škola vjerovatno će prije gimnazijalaca imati priliku primijeniti latinski jezik na neki način ili da će im jednostavno bolje poslužiti za razumijevanje nekih stručnih naziva.

Kroz šalu bih rekao da se latinski u gimnazijama učio iz snobovskih razloga. Podrazumijeva se da su gimnazijalci budući akademski građani, a svi akademski građani moraju poznavati osnove latinskog jezika. Ko upiše gimnaziju očekuje se da će nastaviti školovanje i upisati fakultet. U gimnaziji učenici stječu opće obrazovanje iz raznih oblasti što ih treba pripremiti za studij. Latinski je bio i ostao temelj općeg znanja i obrazovanja te se u gimnazijama uči od tzv. rimskih liceja (fr. lycée – gimnazija). Temelj je za kasnije upoznavanje s pravom, što je svakako jedna od opcija za studiranje.

Razlog za učenje su i velike latinske izreke i mudrosti koje su izrekli slavni govornici i pjesnici poput Cicerona, Katula, Pindara, poznati filozofi i mnogi drugi. Učenici ne kriju da su im latinske izreke najzanimljiviji dio učenja ovog jezika.

Učenjem latinskog jezika shvatamo i druge jezike kojima je on „majka“. Učenjem leksike francuskog jezika uviđamo da najveći dio nje dolazi upravo iz latinskog. Zbog toga se veoma često volim poslužiti multilingvističkim objašnjenjem u francuskom kako bi učenici lakše savladali vokabular i samog latinskog jezika. Podloga svakog jezika je gramatika i kada u nju uvrstimo pet deklinacija, koje mnogim srednjoškolcima zadaju glavobolje, dobijamo bogatiji vokabular i logičko pamćenje. U svakom jeziku postoji logika, pa tako i u latinskom. Vodimo se sada logikom samo naziva deklinacijâ (prva ili a deklinacija koja u padežima najčešće ima nastavak a, a tako je slučaj i s četvrtom ili u i petom ili e deklinacijom).

Značaj latinskog uviđamo i kada pogledamo riječi koje su došle i u naš jezik, a one su mnogobrojne (natio – nacija, navigare – navigacija, patria – patrijarhalan, societas – socijalan, urbs – urban, sanare – sanirati, populus – popularan itd).

Složit ću se s poznatom latinskom izrekom da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika poznaje ili Quot linguas calles tot homines vales.

Postoji li propuh?!

Većini stranaca koji žive na Balkanu nije jasno šta je propuh. Ne mogu se sjetiti koliko puta me neko pitao šta je to i zašto toliko vjerujemo da nam dašak vjetra može naškoditi. Smiješno im je i simpatično. Mi po pravilu odgovaramo da nam je jasno kako oni to ne razumiju, nasmijemo se ili naljutimo kad nam neko ne da da otvorimo prozor 'zbog propuha', ali i sami/e razmislimo dobro prije nego što odlučimo otvoriti prozor ili izaći napolje nakon što smo tek oprali/e kosu. Jedna prijateljica mi je rekla da ne vjeruje u propuh, ali je uvjerena da: 'kad bi' izašla napolje mokre kose, sutra bi' sigurno morala prati zube na leđima'. Drugim riječima, pojma nemam šta mi se može desiti, ali ne želim da rizikujem.

O propuhu često pričamo na časovima b, h, s jezika. Naša Judith je osjećala potrebu da sa nama podijeli svoje iskustvo sa propuhom! Pročitajte! :)

Ljudi misle da je zima najgora u Sarajevu. Misle da snijeg je najopasniji. Naravno, zima i snijeg su loši, ali ima nešto što je gore i opasnije. Niko ne priča o njemu, ne možeš nalaziti riječ za njega u rječniku, ali svi ljudi iz Bosne i Hercegovine znaju zašto ti ne smiješ otvoriti prozor u tramvaju, čak kad ima puno ljudi i 42 stepena. Ono može te usmrtiti također ljeti. Stare žene nazivaju to: „propuh“. Mladi ljudi ne vjeruju; misle da stare žene su lude, ali mladi ljudi ne znaju ništa! Sada znam! Propuh egzistira! Ne možeš vidjeti ga; ne možeš čuti ga, ali propuh je svugdje i uvijek. Propuh boli. Nisam mogla kretati se danima. Nisam mogla okretati svoj vrat. Nisam mogla gledati na desno ili lijevo. To bilo je strašno! Jedna stara žena rekla je da moram koristiti francusku rakiju; druga rekla je da moram jesti puno brusnice. Išla sam u apoteku i pitala sam šta moram raditi; pitala sam da li imate nešto protiv propuha i apotekarica razumjela je odmah. Donjela mi je tabletu, mast i flaster. Ali moj vrat nije bio bolje. Pitala sam učitelja za yogu i rekao je da moram paziti. Trebam kvasac. Propuh je ozbiljna stvar. Kvasac je u pivu. Tako, živjeli! Bez alkohola naravno!

Jezik i Rodna pitanja u reformi sektora sigurnosti

Može preko noći!

Jučer, 27. 3. 2012. godine u Vitezu je održana Konferencija Alumni Asocijacije Marshall Centra u Bosni i Hercegovini na temu Rodna pitanja u reformi sektora sigurnosti.

Umjesto da pročitate agencijsku vijest, postavljamo video na kojem o Konferenciji govori organizatorica, direktorica Asocijacije Ankica Tomić:

(video preuzet sa stranice oscebih gdje možete naći i izjave drugih učesnika/ca)

Tema je okupila predstavnike i predstavnice Alumni Asocijacije George Marshall Centra (Centar za sigurnosne studije), govornike i govornice iz međunarodnih i domaćih organizacija kao što su NATO, DCAF, EUPM, Agencija za ravnopravnost spolova u BiH, a u publici je bilo predstavnika i predstavnica iz drugih sigurnosnih institucija, kao i nevladinih organizacija. Važnost skupu dali su i zastupnik Beriz Belkić i zastupnica Dušanka Majkić, koji su ostali do samog kraja da bi saslušali arugumente za uvođenje rodno osjetljivog jezika i u ovu oblast javnog života u Bosni i Hercegovini.

Da se konkretni pomaci dešavaju, pokazuje inicijativa o uvođenju ženskog roda u internoj komunikaciji koja se razmatra danas u Parlamentarnoj skupštini BiH. Zastupnik Beriz Belkić najavio je da će svesrdno podržati tu inicijativu, ali da mu se čini da to pitanje samo doprinosi problemu zvanom 'tri jezika u BiH'.

Profesorica Svenka Savić naglasila je da nemamo vremena ni razloga čekati da se ljudi naviknu na promjene u jeziku da bi se one i stvarno desile. Naprotiv, stvari se mogu desiti doslovno preko noći! Dala je primjer srbijanskog ministra odbrane koji je donio odluku o paralelnom uvođenju ženskog oblika u vojne činove: desetarka, vodnica, zastavnica, (pot)poručnica, kapetanica, majorica, (pot)pukovnica i generalica. Oblici su izabrani nakon ankete koju je profesorica Svenka Savić provela među deset lingvistica i deset žena koje nisu po profesiji lingvistice (nego se oslanjaju na svoj jezički osjećaj).

Jasmina Čaušević je pokazala primjere iz bh. jezičke prakse koji pokazuju implikacije neupotrebe ženskih oblika u stvarnom životu. Žena, žrtva silovanja, na Sudu mora izreći zakletvu da će 'o svemu što budem pitan' odgovarati istinito. Obraćanje Suda svjedokinji u muškom rodu, 'svjedok', i referiranje na svjedokinju zamjenicom 'on' ne mora se dodatno ni komentirati: "Svjedok će govoriti o silovanjima koja je lično doživio kako on, tako i njegov najbliži srodnik". Korištenje obezličenih oblika ili 'generičkih' muških uskraćuje ženama pravo da budu imenovane i da budu agensi. Time im se, jasno, uskraćuje i moć. U kontekstu reforme sigurnosnog sektora i općenito sigurnosti, moć je nezaobilazno pitanje. Lajtmotiv cijele konferencije bio je 'ko ima moć' i zašto i žene ne bi mogle imati moć kada se kontekst vođenja ratova i mirovnih misija tako drastično promijenio. Brigadir John Andreas Olsen dao je primjer Afganistana gdje žene ne žele razgovarati sa vojnicima i postavio konkretno pitanje: trebamo li uskratiti sebi tako važne informacije koje bi žene mogle dati samo zato što nemamo žene vojnike?! Isto važi i za policajke. I za sve druge kontekste javnog djelovanja.

Priča o rodno osjetljivom jeziku napokon postaje dijelom različitih rasprava i više nemamo osjećaj da otkrivamo amerike. Ostaje samo da i dalje pričamo kako bi i muškarci i žene na mjestima moći čuli da brigadirka jeste u skladu sa jezičkim pravilima i da postoji Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH (kao i Deklaracija o ljudskim pravima) s kojim se svi ostali zakoni trebaju uskladiti.

Jezička dešavanja

Portal radiosarajevo.ba izvještava o dva jezička događaja koja bi vam mogla biti zanimljiva!

Jedan od njih je konferencija i takmičenje studenata germanistike, gdje pravo učešća imaju studenti iz Mostara, Zenice, Banja Luke, Tuzle, Bihaca i Sarajeva: http://www.radiosarajevo.ba/novost/77236/GIB-Konferencija-i-natjecanje-studenata-germanistike

Cilj projekta je ohrabrenje i animiranje studenata za samostalne naučno-istraživačke radove, poboljšanje svojih prezentacijskih sposobnosti i dokazivanje svog stečenog znanja. Studentima će biti plaćeni troškovi puta i smještaja, a kao glavna nagrada ovog natjecanja pobjednika slijedi novčana nagrada. Također, organizirana je i zajednička zabava.

Pročitajte više i o 'Spelling Bee', takmičenju u organizaciji Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini. http://www.radiosarajevo.ba/novost/77093/BiH-Prvo-takmicenje-u-spelovanju-engleskog.

Projekat je počeo s 1.200 učenika u 65 škola širom BiH, koji su se takmičili u svojim učionicama u decembru prošle godine.

Pobjednici ovih takmičenja takmičit će se na regionalnim takmičenjima ove sedmice u devet američkih kutaka širom BiH.

Po dva pobjednika svakog od regionalnih takmičenja učestvovat će na državnom finalnom takmičenju u Sarajevu u Kamernom teatru, 21. aprila, u sklopu Festivala američke kulture.

Više detalja možete pronaći na njihovoj oficijelnoj Facebook stranici: http://www.facebook.com/media/set/?set=a.10150676984329431.415703.84175439430&type=1!

Riječ dana: balkanizirati

Jeste li se ikada susreli sa glagolom balkanizirati? Koje značenje biste mu pripisali?

Pročitajte o značenju i upotrebi ovog glagola u engleskom. Ne propustite pročitati komentare ispod!

Merriam-Webster

Prevođenje – ozbiljan posao ili zanat za svakoga?

Mislim da smo svi svjesni da je prevođenje posao koji ne mogu da obavljaju svi ljudi. Za to je, ipak, potrebna škola i određeno znanje, bar ako želimo da dobijeni proizvod (prevod) bude kvalitetan. Ovom prilikom ću se najviše osvrnuti na primjere prevođenja na koje veoma često nailazimo.

Svakoj osobi koja gleda neki strani film ili seriju bar jednom se dogodilo da se nasmije ili neugodno iznenadi nekom prevedenom rečenicom u gledanom sadržaju. Stručnjacima, tj. prevodiocima, „zadatak“ je da svaki put namrše obrve, ispuste „ccc“ i u sebi kažu kako bi bilo ispravno reći ono što nije napisano na ekranu. Koliko smo puta vidjeli u nekoj seriji (najčešće latinoameričkoj telenoveli) da će očajna majka povratiti svoju djecu (šp. recuperar a sus hijos)? Veoma dobro znamo šta to znači, ali svjesni smo da prevodilac ne posjeduje osjećaj za stil u jeziku, inače ne bi napravio ovakvu grešku. U ovom primjeru očita je redundantnost (glagolu vratiti nije potreban prefiks po da bi se postigla snaga u prevodu. Dovoljno je reći vratiti (to podrazumijeva ponovo dobiti nešto). Ipak, ovaj primjer i nije toliko strašan jer ono što slijedi jeste za kolutanja očima.

Da li je nekome poznat prevod engleske riječi brainstorming? To podrazumijeva mozganje, razmišljanje, nabacivanje ideja, a ne moždanu oluju kao što se pojavilo na jednoj televiziji? Ili šta je s onim nespretnim I woud like to propose a toast koje je prevedeno kao Želio bih da predložim zdravicu umjesto Želio bih da nazdravim? Ne apelujem ovdje na jezičko puritanstvo, ali pojedine sintagme su suviše česte i ponavljaju se u serijama tako da bi se trebale znati da adekvatno prevedu.

Nikad mi nije jasno kako je neko mogao da prevede naslov britanske humoristične serije Only fools and horses kao Mućke? Nekada smo primorani da nešto slobodno prevedemo, ali tu slobodu ne smijemo zloupotrebljavati. Meni bi čak bio intrigantniji naziv Samo za budale.

Ponekad zaista mislim da niko ne lektoriše prevode koje imamo svakodnevno na ekranu. To bi se trebalo zakonski regulisati. Ipak, ne bi svašta trebalo dospjeti na televiziju. Prevođenje je zahtjevan posao kojim bi se trebali baviti samo jezički znalci. Oni, sigurno, neće prevesti Novi Sad kao New Now. A šta je s prilozima u jelovniku koji su postali i ostali adverbs?

Citirat ću jednu svoju asistenticu: „Prevođenje je rudarski posao“, a mi, jezičari, veoma dobro znamo da je to tako.

Za kraj jedan prijedlog, najprije upućen onima koji studiraju ili su završili engleski jezik: Kako biste preveli imenicu cougar u kontekstu This woman is a real cougar? Naravno, ne radi se ni o kakvoj ženi-pumi već o ženi koja je u srednjim godinama, a „lovi“ dvostruko mlađe muškarce pa time na neki način postaje grabežljivica. Neko ima bolju ideju za prevod?

Dan maternjeg jezika

Na UNESCO-vom kalendaru današnji dan, 21. februar/siječanj, dan je maternjeg jezika.

Zbog čega je 'maternji jezik' vrijedan slavljenja pročitajte u tekstu Kada nestane jezik, nestaje sjećanje objavljen na stranici Deutsche Welle, autora Zorana Arbutine.

Osim razloga zašto danas slaviti maternji jezik, važno je podsjetiti se i na povod:

Povijesno se na Dan maternjeg jezika, podsjeća na 21. veljače 1952. godine. Tada je u Daki, tadašnjem glavnom gradu Istočnog Pakistana došlo do prosvjeda protiv odluke vlade da urdu proglasi službenim jezikom. Urdu je doduše bio maternji jezik vladajućh slojeva Pakistana, ali ga je istovremeno samo tri posto ukupnog stanovništva nazivalo svojim maternjim jezikom - za 56 posto ljudi u zemlji je njihov maternji jezik bio bengali. Neredi do kojih je došlo predstavljali su početak devetomjesečnog građanskog rata, koji je završio odvajanjem Istočnog od Zapadnog Pakistana. Istočni Pakistan je promijenio svoje ime u Bangladeš, i tu je bengali ne samo službeni jezik, već i maternji jezik 98 posto stanovništva.

Danas je dobar dan da se i mi sjetimo jezičkih različitosti u Bosni i Hercegovini. Da jedan dan ne pričamo o političkim problemima zvaničnih jezika bosanskog, hrvatskog, srpskog, nego da se podsjetimo na dijalekatske raznolikosti!

Kako vi zovete jelo koje se pravi na ovaj način: Pomiješati rendani krompir, brašna, luka, jaje, soli i bibera i staviti u tepsiju da se peče oko pola sata. Kad se ispeče, zaliti mlijekom ili jogurtom.

Mi smo nabrali ove nazive: oparuša, kljukuša, lezibaba, uljevak, vrilica.

Varijacije u receptu postoje - da li ćete staviti jaje ili ne; da li ćete staviti luk ili ne; manje brašna ili više; da li ćete zaliti jogurtom sa bijelim lukom. A čak može i bez krompira.

Sretan nam Dan maternjeg jezika!

Jezičke interferencije u svim jezicima

Jezičke interferencije u svim jezicima – glavobolja onima koji studiraju jezik!

Jezičke interferencije neizbježno su zlo koje zadaje glavobolje svima nama koji studiramo ili koji smo završili studij nekog jezika. Po pozivu sam magistar francuskog jezika i književnosti i, na svu sreću, imao sam priliku da naučim još jedan romanski jezik – španski. Svakako, to se zasnivalo na iscrpnom učenju tokom četiri godine na fakultetu. Zahvaljujući tome i kursu španskog jezika u Madridu stekao sam nivo C1.

U mome slučaju, kao i u slučaju mnogih kolega koje uče dva jezika iz iste porodice (u ovom slučaju romanske grupe jezika gdje pripadaju još i talijanski, portugalski i rumunjski) lako se dešava da dođe do tzv. jezičkih interferencija. Najjednostavnije objašnjeno, to je pojava koja prouzrokuje miješanje jezika iste grupe na bilo kojoj razini komunikacije, kako pismenoj tako i usmenoj. Ta pojava se ispoljava u leksici, morfologiji, sintaksi itd. Najviše je zastupljena kod govornika koji imaju visok stepen poznavanja jezikâ. U tom slučaju, oni nesvjesno miješaju jezike, „ubacuju“ iz jednog u drugog one sličnosti koje vezuju jezike iste porodice.

Kada se studira više jezika ta pojava zna biti veoma neugodna, naročito kada se polažu ispiti (pisanje sastava, prevodi i sl.). Više puta sam bio „žrtva“ ove pojave zbog koje je moja lektorica francuskog jezika znala često znala zakolutati očima. Tako sam jednom izjavio da ću braniti magistarski rad. U prevodu na francuski, rekao sam défendre le mémoire. Naravno, vodio sam se španskim jezikom i izrazom defender la memoria. Onda me je lektorica čudno pogledala i upitala od koga ću se to braniti i da li sam napadnut. Naravno, radi se o bukvalnom prevodu, tzv. kalku. Glagol defender (u engleskom to defend, a etimologija je latinska defendo, defendere) u ovoj konstrukciji dobro funkcioniše u španskom jeziku, ali se u francuskom défendre odnosi isključivo na to kada se fizički branimo od nekoga. Bilo je potrebno reći soutenir le mémoire.

Budući da sam španski lakše savladao, on mi je često bio podloga za interferencije u francuskom jeziku. Tako su brkovi, koji se inače na francuskom kažu les moustaches (eng. moustache) jednom na francuskom postali les bigotes (jer je na španskom el bigote). Glagol pomoći (fr. aider) neprelazan je na francuskom jeziku tj. ne zahtijeva prijedlog. Studenti romanistike, vodeći se talijanskim i španskim, često dolaze u zabunu govoreći aider a, što je konstrukcija s prijedlogom. Naravno, to se dešava zahvaljujući španskom ayudar a i talijanskom aiutare a.

Po stručnoj procjeni jezičkih znalaca, pojava jezičke interferencija najprisutnija je kod govornika koji zbog visokog stepena poznavanja određenog jezika (najčešće stepen B2/C1) griješe u korištenju jezikâ istog ili sličnog porijekla. Takve su greške znatno manje u jezicima koji su po svojoj strukturi udaljeni na svim nivoima (npr. engleski i francuski, njemački i španski i sl.). Zato i nije preporučljivo studirati dva slična jezika jer, koliko god mogli da uživamo u njihovom učenju, toliko nam mogu i zadati mnogo glavobolja. Za mene bi bio veliki izazov učiti talijanski jezik. Vjerujem da bi me te sličnosti „uvalile“ u probleme i nimalo mi ne bi olakšale učenje još jednog romanskog jezika. Iako je su po latinskoj etimologiji svi romanski jezici slični, rumunjski je, ipak, najudaljeniji jer pripada grani istočnoromanskih jezika. I to bi za mene predstavljao veliki izazov (zbog velikog broja slavenskih riječi) tako da bi se javile interferencije s maternjim jezikom.

Pitanje koje se nameće, a vezano je za jezičke interferencije, je: da li možemo napredovati u učenju stranih jezika ako pokušamo da osvijestimo jezičke interferencije? Budući da se radi o sasvim spontanom i nesvjesnom procesu, veoma je teško pronaći pravo rješenje. U učenju drugog ili trećeg jezika iz iste grupe (u mom slučaju to bi bio talijanski ili portugalski), oslanjamo se na dotad stečena znanja koja su kolektivnog tipa (sve sličnosti svrstavamo pod isti jezički krov, i to nesvjesno). Lakše nam se sporazumijevati (laički rečeno) ako sva znanja iz fonologije, leksike i gramatike objedinimo zahvaljujući njihovim sličnostima. Ipak, kontrastivna lingvistika bi mogla pomoći u rješavanju problemâ jezičke interferencije: ona bi mogla potjecati govornike i sve one koji uče da obrate pažnju na upravo one osjetljive i „klizave“ jezičke zavrzlame zbog kojih često miješamo jezike.

Ko se boji feminizma još

Povodom promocije zbornika “Neko je rekao feminizam?”, koja je održana u Sarajevskom ratnom teatru 7. marta, donosimo kratki intervju sa portala ženskaposla.ba gdje Jasmina Čaušević predstavlja neka pitanje i probleme zbornika te prenosimo tekst sa Školegijuma kojim sam htjela odgovoriti na pitanje zašto bi i kako bi zbornik trebao naći svoje mjesto u nastavi.

Neko je rekao feminizam? Jasmina Čaušević, SOC from owpsee on Vimeo.

Feminizmom se u školi trebaju baviti nastavnice (maternjeg) jezika, nastavnice demokratije i ljudskih prava, nastavnice muzičke i likovne kulture, nastavnice fizike, biologije, hemije, nastavnice vjeronauke, psihologije, sociologije i historije, geografije. Matematike i informatike.

Zašto/kako bi feminizam trebao naći svoje mjesto u svakom ovom predmetu?

Ako odgovor želite naći na jednom mjestu, za vas je obavezna literatura knjiga "Neko je rekao feminizam: kako je feminizam uticao na žene XXI veka" (izdanje za Bosnu i Hercegovinu). Ako knjiga nije došla do vaše školske biblioteke, može se naći i ovdje. (Nedostupnost knjiga u bibliotekama odavno više ne može proći kao izgovor za neobaviještenost.)

S druge strane, ako pitanje nije dovoljno sugestivno da odmah potražite knjigu (i preskočite ostatak ovog teksta), onda čitajte dalje.

Odrastajući imala sam pravo na obrazovanje i imala sam sve uvjete da to pravo i ostvarim; imam pravo da glasam i izbor da neglasanjem također nešto izborim za sebe; pravo da se razvedem i da abortiram. I ta prava ne uzimam zdravo za gotovo. Jer shvatam da su rezultat duge borbe i da su za neke od tih borbi zaslužne i žene koje su se deklarirale kao feministice. Zašto je danas "ružno" reći da si feministica. Umjesto da direktno problematizira to pitanje, ova knjiga nam daje historijsku perspektivu borbe za pojedina ljudska prava tako da možemo dobiti cjelovitu sliku šta to feminizmi jesu i šta nam mogu značiti i danas. Jer borba nije završena.

Važan aspekt borbe jeste i obrazovanje koje iz škola treba izvesti mlade ljude koji će biti aktivni akademski građani i građanke sa razvijenim kritičkim mišljenjem. Kritičko mišljenje se razvija time što će nastavnica matematike još u srednjoj školi objasniti učenicama zašto neće od matematike pobjeći ako se upišu na književnost. Kritičko mišljenje se stvara ako se o ljudskim pravima ne razgovara samo na časovima demokratije i ljudskih prava.

U knjizi "Neko je rekao feminizam" svaki tekst tiče se nekog društvenog pitanja. Raspravlja se o braku kao (patrijarhalnoj) instituciji; prostitucija se promatra u kontekstu ljudskih prava; razmatra se pitanje reproduktivnih prava, položaj Romkinja u društvu – sve savršeno za časove sociologije. Na časovima historije od nastavnica se očekuje da učenicama ponude model kako o historiji razmišljati kontrastivno a ne samo hronološki redajući činjenice. Dodatak o ženama i feminizmu kroz historiju na kraju knjige može poslužiti kao uvod za kritičko promišljanje o mjestu bh. feminizama u svjetskim okvirima (naprimjer, dok je Ciriški univerzitet prvi u Evropi omogućio ženama da studiraju, u to je vrijeme (1860-e) Kanita Fatima Babić sagradila mekteb u Sarajevu; ili: žene u Jugoslaviji su dobile pravo glasa 1946., a u Švicarskoj 1971. godine).

U obaveznom gradivu hemije, fizike, geografije, biologije svoje mjesto trebaju naći i zaslužne žene naučnice (a ne da jedino ime koje ostane bude Marie Curie).

U knjizi se problematizira i (ne)vidljivost žena u vizuelnim umjetnostima, u pozorištu i književnosti. Jedan cijeli tekst je o feminizmu i psihologiji. A ako ste mislile da nema ništa o informatici – ima i o tome! Doprinos ovog izdanja, osim što su dati važni historijski datumi za Bosni i Hercegovinu, jesu i tekstovi bh. autorica, među kojima je i Ivana Dračo sa tekstom "Feministička pobuna na Mreži".

Na kraju, pažnju vam želim skrenuti na tekst Tijane Krstec „Pravo na obrazovanje žena“ jer pokazuje dvije važne stvari. Prvo, da su postojale žene i prije pojave feminizma koje su izgradile svoju samosvijest i samostalnost – zahvaljujući obrazovanju. Da se obrazovanje "mora" shvatiti kao ljudsko pravo, kao "uslov sine qua non ženske emancipacije, nužno [je] za razumevanje različitih diskriminatornih praksi kao i za prekidanje veza s tradicionalnim rodnim ulogama i putokaz ka novim modelima ponašanja." Drugo, podsjeća nas na vremena kada su obrazovane žene bile smatrane nesposobnim poput djece i kada su na lomačama plaćale cijenu znanja:

"Danas u svetu žene studiraju u velikom broju, a procenjuje se da će taj broj u budućnosti biti još veći. Motivi za edukaciju su brojni: to je način izlaska iz siromaštva, obezbeđivanje boljih uslova za život svojoj porodici, davanje doprinosa društvenoj zajednici, osećaj samodovoljnosti, korišćenje sopstvenih potencijala, želja za dokazivanjem... Ipak, mnoge od nas ne znaju da je obrazovanje koje se sad podrazumeva, do pre samo jednog veka predstavljalo nemoguću stvar i da je skidanje zabrana sa ženskog obrazovanja predstavljalo dug i tegoban put." (str. 90)

I ona na kraju naglašava neophodnost izgradnje kritičke svijesti obrazovanjem. Na šta feminizam poziva.

Napomena: Odgovor na pitanje zašto sam u tekstu koristila samo ženski rod i obraćala se samo ženama također možete pronaći u ovoj knjizi!

Adrijana Zaharijević (2012). "Neko je rekao feminizam?: kako je feminizam uticao na žene XXI veka." Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar, Fondacija Heinrich Boel, Fondacija Cure. Dostupno online.

Mjesto gramatike u savremenoj didaktici stranih jezika

Mnogi profesori stranih jezika pitaju se kakvo mjesto zaslužuje gramatika u njihovom nastavnom procesu. I nemaju svi odgovor na to pitanje! I kada ga imaju, ne znači da su svi isti. Pitanje koje se postavlja je sljedeće: kako uklopiti gramatiku u savremene pristupe u nastavi stranih jezika? Pokušat ćemo odgovoriti na to pitanje u kontekstu institucionalnog učenja stranih jezika (osnovno i srednje obrazovanje).

Ne znam jesam li jedini, no smatram da je mjesto gramatike u savremenoj didaktici stranih jezika ugroženo. Naglasak je na riječi savremenoj. Možda je upravo ta savremenost utjecala na promjenu položaja gramatike. I sam se slažem da današnja nastava stranih jezika treba biti izuzetno savremena i moderna. Ipak, jezik je građa koja evoluira, nikad ne stagnira i u stalnom je pokretu. Shodno tome, nastava mora biti prilagođena promjenama, mora biti istovremeno didaktična i zanimljiva. Jezik je materija koju je potrebno predstaviti interaktivno, a ne samo frontalno, naročito ako je ciljna skupina kojoj se podučava jezik upravo grupa adolescenata. Možda gramatika više nije prioritet kakav je bila u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, ali ona nikako ne smije biti zapostavljena i to je naše polazište.

Pedagogija je davno ustanovila da je većina djece vizeulnog tipa i da lakše usvajaju gradivo ako je ono audio-vizuelno predstavljeno. To su ujedno i tendencije savremene didaktike. Prije svega, savremena didaktika se zalaže za tzv. komunikacijski pristup u jeziku (fr. approche communicative). Poznati francuski didaktičar Jean-Pierre Cuq gramatiku je definisao kao aktivnost kojom učenik (fr. apprenant – ne samo učenik u školi već i bilo koja osoba koja usvaja jezik) stvara metalingvistička znanja, eksplicitne opise i simulacije čiji je rezultat kategorizacija jezičkih jedinica. Iako je ova definicija možda previše apstraktna, jasno je da je gramatika predstava deklarativnih metalingvističkih znanja (tj. o jeziku pričamo jezičkim pojmovima i terminima).

Mnogim učenicima gramatika je dosadna i suhoparna iako je ona podloga svakog jezika. Jezik svakako treba staviti u svrhu komuniciranja, ali kako će ono biti izražajno i uspješno ako učenicima nedostaju metalingvistička znanja? Današnji profesori su skloni mišljenju da u nastavi stranog jezika ne treba gramatizirati. Zbog takvog mišljenja učenici ne razlikuju prijedlog od priloga, ne znaju šta je particip ili infinitiv, a o besprijedložnom akuzativu da i ne govorimo! Mnogi profesori, plašeći se vlastitog neznanja iz gramatike, nastoje da što manje objašnjavaju i stvari nazivaju svojim pravim imenima, tj. gramatičkim pojmovima. Uostalom, poznavanje gramatike pripada, za početak, općoj kulturi, a to je činjenica koju mnogi veoma često zaboravljaju. Kada se profesori stranih jezika susretnu s nedostatkom znanja iz gramatike maternjeg jezika kod učenika, često su primorani da, umjesto da predaju strani jezik, preuzmu ulogu profesora maternjeg jezika i zadržavaju se na stvarima koje su trebali odraditi profesori maternjeg jezika. Zbog toga je i jasno da je poznavanje maternjeg jezika jedan od uslova za učenje stranog jezika. Zašto taj teret prebacivati profesorima stranih jezika? Zar je profesoru drago da ga učenici pitaju zašto je potrebno znati glagole u infinitivnom obliku? Učeniku nije palo na pamet da je infinitiv uslov za traženje glagola u rječniku, ali mnoga slična pitanja postavljaju se upravo zato što učenici ne poznaju dovoljno dobro maternji jezik. Kada se jezik usvaja u institucionalnom obliku neophodno je, prije svega, steći osnovna znanja iz opće kulture, a potom i ona dodatna. Robert Lado, američki lingvista, izjavio je da učenici lakše usvajaju strani jezik ako su se uspješno kodirali, tj. usvojila znanja iz maternjeg jezika. Neophodno je napomenuti da je maternji jezik ipak poznati teren za sve učenike i da se svi na njega oslanjaju. Zbog toga je i potrebno da snaga maternjeg jezika dođe do izražaja i u učenju stranih jezika.

Američki lingvista Stephen Krashen izjavio je da gramatika ne služi izvan razreda, ali ipak je važno napomenuti da je ona uslov za komuniciranje. Učenici ne moraju znati sve moguće lingvističke pojmove, ali profesori ni u kojem slučaju ne smiju olakšati nastavu govoreći učenicima da izmijenjaju glagol po licima, a ne da ga konjugiraju. Zbog tog pojednostavljivanja opće obrazovanje je svedeno na minimum i zbog toga se ne može bogatiti, nadograđivati. Koliko ćemo postati nepismeni ako budemo umanjivali važnost svih onih deklarativnih, tzv. enciklopedijskih znanja? Opet se vratimo na značaj opće kulture!

Jasno je da jezik ne uče svi s istim ciljem. Nekima je potreban da bi putovali ili radili u inostranstvu i sl. Za to služe i kursevi stranih jezika, dobrovoljna didaktička okruženja u kojima važnost jezika ne može doći do izražaja ako je ona umanjena još u osnovnom ili srednjem obrazovanju. Kursevi se ipak plaćaju i dobrovoljno na njih idemo tako da oni i ne mogu biti dovoljno mjerodavni. Iz toga i proizilazi logika da ćemo se više potruditi i naučiti znajući da smo to dobro i platili. To nije slučaj s obrazovanjem gdje učenici ponekad ne shvataju ozbiljno važnost teorijskih znanja, tačnije gramatičkih u našem slučaju.

Na svakom je profesoru da što bolje i inovativnije organizuje nastavu. Adolescentima je možda gramatika suhoparna, ali ona se može predstaviti na zanimljiviji način koristeći razne didaktičke elemente (audio-vizuelna pomagala i sl.)

I da više ne bismo slušali primjere učenika kako je futur prošlo vrijeme (primjer iz vlastite prakse), dajmo gramatici mjesto kakvo zaslužuje: mjesto podloge za uspješne i kvalitetne komunikacijske vještine.

S pravom i povodom

Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika (koji je proglašen praznikom da bi se promovirala i njegovala raznolikost jezika), i mi prenosimo najnoviju kolumnu Nenada Veličkovića Slešovanje, ludoj radovanje, s jednom željom (praznik je, red je da se nešto poželi):

Da nam svima u (maternjem) jeziku bude potaman...

Na prvi pogled, sa vrata toaleta za žene uprava Doma zdravlja obraća se muškarcima i moli ih da ne bacaju vatu i maramice u odvod. Međutim, pošto ih ne moli ono što bi većina udanih žena stavila na vrata svog zahoda - "Molimo pacijenta da ne piša na dasku i pored šolje." - druga mogućnost je ipak vjerovatnija: uprava ne misli na muškarce nego na žene, kojima se obraća u muškom rodu.

Ta praksa je rezultat navike ohrabrene naukom. Ne treba trošiti vrijeme, poručuje ta navuka (kovanica od nauka i navika) na tjeranje jezika da udovolji feminističkim bolesnim ambicijima. Jezik ima svoju ekonomiju. Silovanje jezika je pisanje i govorenje s kosim crtama: Upravnik/Upravnica/Pročelnik/Pročelnica bira se na mandat... itd.

Čovjeku ne treba lingvista da mu kaže kako je ovo slešovanje budalasto. Pa ipak, svijetu nije jednako smiješno kad se slešuju srbizmi hrvatizmi i bosnizmi (ukratko, nacionizmi) kao kad se slešuju učenici/učenice? Prvo ga ne iritira kao drugo, jer svijet je praktičan; smije se i ruga slabijem a plješće i povlađuje jačem.

Nevidljive i poluvidljive

A praktični su i lingvisti, koji žive udobnim akademskim životom šalujući jezikom temelje nacije. U njihovim naučnim ćitabima piše da je muški rod opšti. Kad se kaže građani Bosne i Hercegovine, podrazumijeva se: i građanke. Ali, eto, sve je više žena, a tu i tamo pokoji ženoljubac, koji pitaju: a do kada će se žene podrazumijevati? Do kada će biti nevidljive, poluvidljive, ili vidljive ali kao ukras?

Šta ako je u jeziku danas stanje slično onome kakvo je bilo u autobusu kojim se vozila Roza Parks? Mnogima je do tada bilo normalno da crni ljudi u Americi sjede u javnom prevozu odvojeno od bijelih i da ne mogu piti vodu iz bjelačkih česmi. Mnogima je bilo smiješno, protivprirodno, nakaradno i glupo pustiti obojene ili žene da glasaju. A gle sad - veća je vjerovatnoća, sudeći po kladionicama, da će naredni Papa biti crnac nego Hrvat.

Jezik se mijenja kroz vrijeme, jer ga ljudi stalno prilagođavaju svijetu koji se mijenja. Kad društvo izađe iz patrijarhata, izaći će i patrijarhat iz jezika. A do tada biće prirodno da je sekretar čovjek s pečatom i kasom, a sekretarica žena s ogledalcetom i telefonom. I da general komanduje, a vojska radi generalku. (Gluho bilo, ne i generalicu!) I da žena ne može biti papa, jer papica, papesa, papenesa, papinja ili papka zvuči glupo. Kao što smiješno zvuči reisica, reisesa, reisinja, ili patrijarhica, patrijarhinja, patrijarhaka. Poglavariti je muško zanimanje.

Kao što je dadiljati žensko. (Zato je jezik nepoznat dojiljko, dadiljan, dadiljko, dadiljar.) Ili babica. (Može ginekolog, ali ne može babičar, ili dedica. Akušerska sestra da, akušerski brat ne.)

Žene su u muškom svijetu bile primalje, švalje, pralje, striptizete, kućne pomoćnice, pa zato jezik poznaje te imenice samo u ženskom rodu. Pralja je ona koja pere rublje, a Praljak je "hrvatski filmski reditelj, političar i vojskovođa" (wikipedija).

Imenice kojima se označavaju ženska zanimanja, kažu mačolingvisti, tvore se iz muškog oblika i nastavaka, npr. -ica, -ka: premijer-premijerka, kralj-kraljica... Obrnuto je rijetko: naprimjer kurva, pa tek onda kurvar.

Tako ispada da je lingvistička istina isto što i patrijarhalna, da su muškarci stvoreni da vladaju a da su žene od Eve na ovamo kurve.

Ali sve dok se feministička kritika i lingvistika budu radije bavile Ženskim likovima Pripovjedačkoj Bosni i Oblicima imenica ženskog roda u govoru Gornjih Čekrčića, a rjeđe kritikom svetih tekstova na kojima stoje rodne nepravde, slešovanje i o/la-lanje opravdano će izazivati smijeh i podsmijeh.

Nema razloga da se grupi od pet žena i dva muškarca obraćamo kao da su svi muškarci. Pitanje je treninga da muškarci shvate i nauče ono što žene odavno znaju i prihvataju: da jedan rod (bilo koji) može u kontekstu podrazumijevati oba.

Kao što rečenica "Kolegice i kolege koje nisu predale seminarski rad neće dobiti potpis." ne znači će ga trutovi dobiti, nego da je profesorica odlučila mijenjati svoje navike. Ili odlučio, ako je muško.

Preuzeto sa: deutsche welle

O znakovnom jeziku...

Kakve veze ima gluhoća uha, ako um čuje. Jedina prava, neizlječiva gluhoća je gluhoća uma.

Victor Hugo

Aristotel je još u doba antičke Grčke proglasio gluhe ljude barbarima, polazeći od vjerovanja da je grčki jezik savršen jezik, i svaki pojedinac koji nije poznavao taj savršeni jezik, smatran je barbarom. Jednako tome, gluhi su u startu uskraćivani za obrazovanje; pošto ne mogu čuti – ne mogu ni učiti. Za rani srednji vijek karakteristično je posmatranje gluhoće kao kazne Božije, pošto je vladalo gledište o sluhu kao da je dar od Boga, kako bi se mogla čuti Njegova riječ. Prvi istorijski zapisi o znakovnom jeziku datiraju iz 1620. godine kada je Juan Pablo de Bonet u Madridu izdao knjigu o manuelnom alfabetu (znakovnost u pravom smislu riječi) a koji i danas čini osnovu za jednoručnu abedecu, tako da tek od pojave Juana Pabla de Boneta, španskog svećenika i pionira u edukaciji gluhih, položaj tih osoba u društvu počinje postepeno da se mijenja.

Znakovni jezik je maternji jezik populacije gluhih ljudi, njihovo osnovno komunikacijsko sredstvo. On nikako nije alternativni jezik niti je univerzalan. Postoji internacionalni znakovni jezik koji se naziva “gestuno”, te se koristi pri međunarodnim susretima gluhih osoba. U svakoj državi postoji zaseban znakovni jezik. Interesantna je činjenica da su američki i francuski znakovni jezici toliko slični da gluha lica nemaju problema sa međusobnom komunikacijom. Samo 14 znakovnih jezika u Evropi su standardizirani i priznati. Bosanski znakovni jezik je zakonski priznat 15. septembra 2009. godine i time se određuje puno pravo gluhim licima na upotrebu znakovnog jezika u Bosni i Hercegovini kao i efikasno učestvovanje u svim segmentima života. Pokrenuta je inicijativa da se standardizira bosanski znakovni jezik i velike napore ulažu “Savez udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH” i regionalna udruženja. Potrebno je naglasiti da pozitivnog pomaka ima, svijest društva se polako mijenja kad se radi o važnosti znakovnog jezika, provode se istraživanja o strukturi znakovnog jezika, njegovim psiholingvističkim obilježjima i ističe njegova važnosti za razvoj gluhe djece. Ovakva istraživanja su doprinijela uvažavanju i priznavanju statusa znakovnog jezika. S vremenom se povećava i broj ljudi koji uče znakovni jezik, što iz potrebe što iz interesovanja. Nisu jedini korisnici i poznavaoci znakovnog jezika gluhe osobe i osobe sa oštećenjima govora, već i njihovi članovi porodica, čujući prijatelji i određeni broj osoba kojima je cilj postati tumač ili se jednostavno zanimaju za taj jezik. Čujuća djeca gluhih roditelja prvo nauče znakovni jezik, pa tek onda govorni.

Bosanski znakovni jezik je konceptualno precizan jezik koji je popraćen starijim znakovima kao i nekim novijim čak inovativnim znakovima. Znakovni jezik je sistematizovan jezik koji uključuje i spelovanje prstima, čitanje sa usana, tj. koriste se znakovi jezičko-gramatičkog reda u nastojanju da se jezik prezentira vizuelno. To je jezik koji je uglavnom popraćen kretnjama, ponekad i izgovorom i skoro svim oblicima neverbalnog izražavanja koji imaju značajnu ulogu u komunikaciji korisnika znakovnog jezika. Uz neverbalnu komunikaciju znakovni jezik dobiva svoj potpuni izražaj, kompenzira ono što se propušta govorom. Šale, aluzije, sarkazam i mnoga izražajna sredstva ovise o facijalnoj ekspresiji, mimikama i ostalim neverbalnim nagovještajima. U govoru, osobe se oslanjaju na tonalitet i intenzitet glasa govornika. Ponekad se među korisnicima znakovnog jezika može uočiti i upotreba pantomime, koja se ne koristi u prevođenju znakovnog jezika, ali može poslužiti u trenucima slabijeg znanja ili kad se radi o idiomatskom znakovnom jeziku. Spelovanje prstima, jednoručnom ili dvoručnom abecedom, dodatak je znakovnom jeziku i veoma je korisno u slučajevima kad određeni pojam nema svoj znak, kod spelovanja vlastitog imena i kada se javljaju složene skraćenice u komunikaciji, kao što su EU, UN, UNICEF i slični. Aktuelno je korištenje ručne abecede u spelovanju pomoćnih glagola, jer su kratki, što se može koristiti radi opismenjavanja gluhih osoba. Pomoćni glagoli se ne koriste u komunikaciji znakovnim jezikom, ali stručnjaci je u ovim područjima preporučuju upravo u tu svrhu. Znakovni jezik posjeduje jedinstvena gramatička pravila i sintaksu, koji se razlikuju i neovisni su od pravila i sintakse jezika čujućih. Ipak postoje neki idiomi koje je teže prevesti na znakovni jezik i neki koje je nemoguće doslovno prevesti. Predrasude su da je znakovni jezik inferioran u odnosu na govor, ali znakovni jezik ima višestruki značaj, pored komunikacije, omogućava gluhim osobama i osobama sa oštećenim govorom da se uključe u društvo, i ima značajnu ulogu u tzv. politici odgoja i obrazovanja gluhih osoba.

Gramatička obilježja riječi, rod, broj i padež, u znakovnom jeziku se u toku izražavanja ne mijenjaju; - imenice ostaju u glavnom obliku. Na primjer, u govoru kažemo: Dodaj mi moju plavu majicu, molim te, doslovni prijevod sa znakovnog bi glasio Dati meni plava majica, molim. Jednako tome, u bosanskom jeziku koriste se glagolska vremena: pluskvamperfekt, aorist, perfekt, imperfekt, prezent, futur prvi, futur drugi i glagolski načini kondicional prvi, kondicional drugi, imperativ, optativ, međutim, u bosanskom znakovnom jeziku se može naići jedino na perfekt, prezent i futur. I naravno, fonetika i fonologija jezika kao naučne discipline u znakovnom jeziku nemaju ulogu. Znakovni jezik se ne može doslovno prevesti na oralni jezik i obratno. Bosanski znakovni jezik se pomalo razlikuje u različitim regijama u Bosni i Hercegovini. Moguće je naići na različite znakove za boje ili naziv mjeseca u godini, ali navedeno ne otežava značajno komunikaciju između korisnika znakovnog jezika.

Tumači znakovnog jezika su izvrsni poznavaoci gramatičke strukture i sintakse govornog i znakovnog jezika, što je od izuzetne važnosti u procesu prevođenja. Tumači znakovnog jezika su oni koji posjeduju izuzetna znanja i vještine znakovnog jezika, uz certifikat kojim to dokazuju. Zvanični certifikat se dobiva nakon završetka završnog, petog stepena kursa znakovnog jezika. Imenovanje sudskog tumača znakovnog jezika se vrši jednako kao i imenovanje sudskog tumača bilo kojeg stranog jezika.

Prema Zakonu o upotrebi znakovnog jezika, organi i institucije vlasti su dužni obezbijediti certificiranog sudskog tumača na zahtjev i za potrebe gluhe osobe, međutim češći je slučaj da gluhe osobe sami osiguravaju sebi sudskog tumača znakovnog jezika. Uloga sudskog tumača znakovnog jezika je kroz prevođenje olakšati pristup pravosudnom sistemu svakoj gluhoj osobi i time joj omogućiti puno učestvovanje u pravosudnom sistemu i to pod jednakim uslovima.

Godine 1951. osnovana je organizacija koja okuplja gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe na području Sarajeva pod nazivom “Udruženje gluhih Kantona Sarajevo”. Udruženje ima za cilj okupiti građane oštećenog sluha, radi zadovoljenja njihovih interesa, pružanja raznih vidova pomoći iz svih sfera života kao i prevladavanje posljedica oštećenja sluha, sve u cilju olakšanja uspostavljanja komunikacije sa okolinom. Udruženje gluhih KS pruža pomoć svojim članovima na sudu, u preduzećima, zastupanju interesa članstva pred trećim osobama itd. Članovi Udruženja su aktivni u kulturno-prosvjetnim, sportskim i ideološkim sekcijama.

Svi zainteresovani za učenje znakovnog jezika mogu kontaktirati Udruženje gluhih KS:

tel/fax: +387 33 227022
email: ugnks@hotmail.com
odgovorna osoba: Jadranka Sidro, sekretarka Udruženja
kontakt osobe: Sabahka Borovac i Jasminka Proho
adresa: Ferhadija 19/3, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
web stranica: http://www.deaf-sa.ba/

Gdje mi je kuća? Pročitajte tekst naše Sabine Ćomić

«Moja lična i privatna historija je historija nemogućeg povratka kući.» Ove riječi bosanskohercegovačkog pisca Miljenka Jergovića su me pratile dugo vremena. U prvom trenutku sam bila sigurna da su to riječi koje sam dugo tražila. Da, to je i moja lična historija! Živim u Švicarskoj a ne mogu se vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Ali tek nakon nekoliko vremena sam shvatila da se u mojoj ličnoj hisotriji ne radi o nemogućem povratku kući. Moja lična historija je historija potražnje za svojom kućom.

Čula sam da ljudi kažu da ti je dom tamo gdje si išao u školu. To znači tamo gdje si proveo svoje djetinstvo i mlade godine života. A kako bi mi dom mogao biti tamo gdje sam išla u školu kad me ništa osim škole ne veže sa tom „domovinom»? Drugi, međutim, kažu da ti je dom tamo gdje si se rodio. Ali kako će mi biti dom tamo gdje sam se rodila, kad nikad nisam živjela u toj «domovini»? Pitanje moje domovine koje ja smatram kao ljudsku i geografsku vezu s jednim mjestom i koje je za mene također pitanje mog identiteta prati me svaki dan.

Ustajem ujutro, palim kompjuter i tražim bosanski radio. Švicarske vijesti me ne interesuju. Kuham bosansku kafu. Švicarska kafa mi nije ukusna. Izlazim iz stana i idem u trgovinu. Kupujem Rivellu. Moram da podržavam proizvode iz svoje države. Iz Švicarske. Idem na fakultet gdje dane provodim s prijateljima. Sa Švicarcima. Pričam s njima na švicarskom jeziku. Razgovaramo o svemu i svačemu, ali njihovo pitanje uvijek bude: „Sabina, kako je to kod tebe?“ Zove me majka. Pričam s njom na bosanskom jeziku. Navečer polazim kući. U autobusu mi se žena žali na strance. Da nema stranaca bilo bi nama Švicarcima bolje. Nama Švicarcima? U glavi mi se ponavlja rečenica: Nisam ja Švicarka.

Stižem u Bosnu. Švicarsku ličnu kartu mijenjam sa bosanskom ličnom kartom. Rodbina me pozdravlja s „Gdjes Švicarko?“. Izlazim navečer u kafić. Raja pjeva uz sve i jednu pjesmu. Ja ne poznajem ni jednu. U trgovini kupujem proizvode iz svoje države. Iz Bosne i Hercegovine. Kad razgovaram s ljudima, oni mi se smiju zbog lošeg izgovora bosanskih riječi. Kad stupim s ljudima u kontakt, izbjegavam spomenuti Švicarsku. Ali, oni me pitaju nakon 5 minuta: „Kad ćeš kući?“. U glavi mi se ponavlja rečenica: Nisam ja Bosanka.

Ako nisam Švicarka niti Bosanka, šta sam ja onda? Zašto živim u Švicarskoj? Zašto svako slobodno vrijeme provodim u Bosni i Hercegovini? I ako se ne mogu odlučiti da jedno mjesto nazovem svojom kućom, rečenica «Nisam ja Bosanka» jako mi smeta. Izgleda da ipak to nešto u meni ima što me više vuče prema Bosni i Hercegovini.

Ali zašto mi onda zvuči čudno kad me prijateljica moje majke, koja je Švicarka, pita da li i ja idem kući u subotu? Zar ja nisam već kući u Švicarskoj? Zašto je moja majka njoj govorila da ide kući? Je li ona Bosnu i Hercegovinu zaista naziva svojom kućom? Ona je tamo rođena i išla tamo u školu. Njena lična historija je onda baš historija o nemogućem povratku kući. Nemoguć iz razloga što se njena kuća možda u vremenu promijenila i ona nju više ne doživljava kao nekad. Ali ona bar ima kuću.

Sabina Ćomić

Položili: završila Zimska škola bhs jezika

Danas, 1. februara ispitom iz gramatike i konverzacije Zimsku školu bhs jezika završilo je 20 polaznika/ca.

Donosimo zanimljivosti sa usmenog ispita.

Franziska i Manuela su napravile poster da pokažu svoj doživljaj Sarajeva. Franziska živi na Mojmilu i vozi bicikl do posla i do škole. Kaže da su u Sarajevu automobili vrlo brzi (ona je, doduše, rekla vrlo brzo). Zbog bicikla je uvijek kasnila na časove i nije imala zadaće. I Manuela je u Sarajevu imala jako puno posla i zato je uvijek bila umorna.

Na pitanje šta na plakatu radi velika zgrada, rekle su da Sarajevo za njih nije samo Baščaršija, nego i ove socijalističke zgrade.

Alessia i Bernhard su na plakatu prikazali mjesta na koja su išli jesti, piti i uživati. Bjelašnica (Alessia je išla na skijanje za vikend), Barhana, olimpijski bazen, Lingvisti, Pub.

U jedan krug je stalo sve što im se nije sviđalo u Sarajevu. Tuborg, kažu, nisu pili jer se u

Sarajevu pije sarajevsko pivo. Radio Antena Sarajevo nisu slušali jer su stalno puštali italijanske stare pjesme, a Alessia u Sarajevu želi slušati balkansku muziku a ne italijansku.

Na pitanje šta Violeta radi na plakatu, Bernhard je ispričao kako se za vikend, kad je Alessia skijala, preladio i morao je kupiti maramice. Tada je shvatio šta je znak Violeta na zgradi PMF-a.

Ovako su objasnili ruke što se u sredini plakata rukuju: Sarajevo je grad u kojem se svi ljudi mogu rukovati i svi ljudi mogu živjeti zajedno. Drugi razlog je da i Bernhard, koji je iz Beča, i Alessia, iz Rima, u Sarajevu mogu da žive zajedno, učiti zajedno - i to je super.

Početnice su imale težak zadatak - smisliti dijalog koji će trajati 10 minuta! Njihov dijalog trajao je na kraju 15 minuta!

Nicole i Amal su tursitkinje u Sarajevu i traže nešto šta će jesti. Dolaze kod Suzane u restoran. Nicole pije pivo a Amal nije žedna. Jedu ćevape. Suzana je ispričala sve šta imaju u ponudi! Poslije priče o hrani, razgovarale su o Suzani koja je odrasla u Švicarskoj i sada je kuharica u Sarajevu i svira gitaru sa bratom i rođakom. Nicole je rekla da je Suzana odlična kuharica! Na kraju su se dogovorile da će se vidjeti navečer na koncertu.

Ovaj kratki tekst o njihovom dijalogu ne može objasniti zašto smo se Jakov i ja u publici cijelo vrijeme smijali (zajedno sa njima). Gramatici ne, situaciji ne. Prosto je bilo smiješno :)

Raja iz B2 grupe imala je također zadatak smisliti dijalog. Nije bilo stereotipa koji nisu iskoristili :)

Dolaze u restoran, naručuju piće i hranu. Johanna hoće pivo, a Aita kaže: nema piva sred Baščaršije, šta ti je!!!

Luzia želi nešto bez mesa, ona je vegetarijanka. Aita pita može li nešto sa piletinom. Luzia kaže, pa i piletina je meso. Ma nije to meso. Onda dođe konobar Inaba i pita šta žele. Luzia pita ima li nešto bez mesa. On kaže ima, naravno. Može piletina. Ma ne može! Dobro, dobro. Može somun i kajmak. Luzia zna šta je kajmak, friški sir pa može to!

Na kraju Inaba donosi račun, a Aita pita - a gdje je pečat?!

Benjo, Elizabeth, Gabi i Øyvind imali su situaciju: Gabi - Ana se vratila iz Sarajeva, sa Zimske škole, a Gabi - Petar i Øyvind - Lidija žele ići sljedeće godine. Benjo - Marko ih upoznaje i pričaju o Sarajevu. Tako smo saznali da je Zimska škola vrlo dobra i profesorice veoma dobre (naučili smo da Profesorice su dobro znači da se osjećaju dobro, a Profesorice su dobre - da su dobre kao profesorice). Ljudi u Sarajevu idu na planine, na Sarajevo Film Festival. Gabi je rekla kako puno ljudi nemaju posla ali imaju puno prijatelja i idu na kafu. Puno piju kafu. Øyvind je pričao u ženskom rodu!

Oni su položili. Mi još trebamo analizirati evaluacijske listiće. Ako je suditi po prvima koji su dospjeli, i mi smo položili!

Novo izdanje Lingvista.ba! - slobodno za skidanje i čitanje!!

Na blogu smo već govorili o govoru mržnje i najavili smo u vijestima okrugli sto posvećen tom problemu. Na našoj stranici mogli ste pogledati i neke sličice sa okruglog stola, a sada pred vas stavljamo i specijalno, slobodno, izdanje e-magazina Lingvisti.ba posvećeno istoj temi!

Iz predgovora:

U ovom broju e-magazina zajednički odgovaramo na pitanja:

- Kako prepoznati govor mržnje?

- Koga zakon obavezuje?

- Šta poduzeti?

- Kolika je naša odgovornost?

U fokus stavljamo mlade koji aktivno učestvuju u stvaranju žargona kojim se omalovažavaju drugi i koji kroz formalno i neformalno školovanje izgrađuju stavove o drugima. Prepoznajemo internet kao prostor apsolutne slobode u kojem ljudi još uvijek nemaju svijest da snose jednaku odgovornost za izgovorenu riječ kao i u 'stvarnom životu'.

Na sve strane pod punim imenom i prezimenom (preko Facebooka, Twittera ili sličnih mreža) ostavljamo komentare, dijelimo svoje mišljenje s drugima, udružujemo se sa istomišljenicima/ama, ne pomišljajući na granicu između slobode mišljenja i ugrožavanja tuđe slobode.

Govor mržnje i diskriminacija putem jezika bila je tema okruglog stola koji je održan u decembru sa učenicima i učenicama srednjih škola. Tekstovi iz ovog broja su sažeci izlaganja panelista i panelistica. Osim o tom projektu, prostor u ovom izdanju dobio je i naš dugogodišnji projekat kursa engleskog jezika u Domu za djecu bez roditeljskog staranja na Bjelavama, a, po redovnoj proceduri, možete pročitati i nekoliko tekstova o lingvističkim temama. Uz rad Emira Šišića, koji je objavljen na našem blogu, prenosimo i komentare kao pozitivan primjer rasprave putem interneta uz uvažavanje drugih. Preporučujemo jednu stručnu knjigu i jednu bajku za sve one koji nisu izgubili dječije u sebi.

Testirajte sebe i druge oko sebe tako što ćete odgovoriti na ova pitanja:

- Da li ste ikada komentirali neku političarku: Vidi joj frizure?! Šta ona ima pričati o politici?!

- Nasmijete li se na vic o Ciganima?

- Kada ste posljednji put nazvali nekoga kretenom? osobu u kolicima hendikepiranim? sređenog muškarca pederom?

Svjesni ste moći jezika?

Držite ovaj e-magazin na svom desktopu/fejsbuku – da ga možete iskoristiti za sljedeći školski referat na temu diskriminacije, za argumente u debati o potrebi da se LGBT osobe zaštite od nasilja i diskriminacije, za svađu sa rajom o politički nekorektnim vicevima...

Neka ovo bude i vaš moto:

Jezik je navika koliko i odvika.

Sandra Zlotrg i Jasmina Čaušević,

ispred redakcije lingvisti.ba

Povezani tekstovi:

Merima Dervišić. Šta znaju srednjoškolci i srednjoškolke o govoru mržnje?

Sandra Zlotrg. O govoru mržnje - poziv na okrugli sto

Šta znaju srednjoškolci i srednjoškolke o govoru mržnje?

Jučer smo se u Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici družili sa srednjoškolcima i srednjoškolkama. Pričali smo o riječima tipa 'debil', 'papak', 'peder', 'invalid', 'trandža'... koliko, i zašto ih koristimo i šta one predstavljaju za nas. Ukoliko želite pročitati o čemu smo to tačno pričali ali i šta oni misle o tome, evo nekoliko linkova:

Video koji smo preuzeli sa Federalne TV (bili smo na dnevniku!):

Odličan tekst koji je napisala Lejla Čolak za manjine.ba (preuzeto sa radiosarajevo.ba):

O govoru mržnje i diskriminaciji putem jezika

Pogledajte i neke sličice.

Ukoliko, pak, vi želite izraziti svoje mišljenje o upotrebi istih ili o bilo kojem tipu diskriminacije u jeziku, govoru mržnje, kulturi govora, politički korektnom govoru ili rodno osjetljivom jeziku, naš blog je pravo mjesto za to! U međuvremenu možete pročitati i blog koji je Sandra napisala kao poziv na naš Okrugli stol!

O govoru mržnje - poziv na okrugli sto

Govor mržnje je termin koji se u javnom diskursu ponekad pogrešno koristi jer se banalizira i tumači kao svaki govor koji širi mržnju. Potrebno je, međutim, znati dvije stvari - da je govor mržnje svaki vid govora kojim se omalovažava osoba ili grupa ljudi na osnovu: rase, spola\roda, seksualne orijentacije, pripadnosti nekoj etničkoj grupi i slično. Drugo, govor mržnje u javnoj sferi sankcioniran je zakonom.

Kako prepoznati govor mržnje i šta s time uraditi?

Koga zakon obavezuje? Sve koji nešto u javnosti žele reći. Mediji ne smiju širiti govor mržnje i to je regulirano i zakonom i njihovim kodeksima.

Šta se, pak, desi kada neki tekst, kao što je kolumna Nikole Pejakovića o miješanom mesu, izađe u novinama?! Ako urednik ili urednica novina nije prepoznala elemente govora mržnje u tom tekstu, šta nam to govori? Da je to politika tih novina! I šta se onda desi? Radiosarajevo prenese kolumnu u rubrici Dno dna i krenu komentari... Komentari čitalaca i čitateljica su ti koji su na kraju naveli autora i novine da sporni tekst skinu i da se izvine ljudima koje je tekst uvrijedio.

Naslov kolumne Borisa Dežulovića Kako je Kolja otkrio da nacizam vrijeđa ljude otkriva svu banalnost problema:

Taj je fenomen posve nov u našim malim palanačkim i klajnburgerskim nacifašizmima: nacizam takozvanih dobrih ljudi. Nacizam dakle ljudi kojima je čisto društvo divna utopija što se sanja na zahodskoj školjci, i koji se iskreno čude kad shvate da ima tako osjetljivih ljudi koje njihova utopija može uvrijediti, povrijediti, udariti, ozlijediti, mučiti, protjerati, silovati, ubiti, zaklati i istrijebiti.

Regulatorna agencija za komunikacije ima moć da sankcionira medije koji ne rade po zakonu i njihovom kodeksu, ali da bi oni to uradili, sporna emisija, članak ili kolumna moraju se prijaviti. Ko bi to trebao raditi? Jasno, Ti i ja.

Kako? Gomilom komentara, polemičkim tekstovima-odgovorima, kao u spomenutom slučaju, ili direktnim prigovorom kao u slučaju govora mržnje prema LGBTQ osobama u emisiji Zabranjeni forum TV PINK.

U oba slučaja, ni urednik ni voditelj nisu uradili svoj posao i cenzurirali tekst\uvredljive komentare i stoga se mogu, trebaju i moraju tužiti. Tužba ima cilj da se javnosti pošalje nedvosmislen signal da je govor mržnje zabranjen.

S druge strane, internet je prostor apsolutne slobode u kojem (bar ne kod nas) još uvijek ne vrijede zakoni niti postoje mehanizmi da se stvari kao što je govor mržnje sankcioniraju. Ljudi pod punim imenom i prezimenom (preko Facebooka ili sličnih mreža) ostavljaju komenare (Dežulović bi rekao da ostavljaju nešto drugo) i niti se brinu da će biti sankcionirani niti razumiju u čemu je problem ako na nekoga pljuju samo zato što je žena (uhvatite li se nekada da komentirate izgled neke političarke s jedinim ciljem da je diskreditirate?), što je Rom (nasmijete li se vicevima o Ciganima?), što ima neki vid invaliditeta (kad ste zadnji put nazvali nekoga kretenom?) i tako dalje.

Šta Ti i ja tu možemo?

Možemo. Evo jedna pjesma koju sam sinoć čula.

Kad sjediš u kafani i neko ispriča vic o Jevrejima ili o Ciganima, reci NE - nemoj se nasmijati na vic i nemoj učestvovati u tome.

Kad neko počne pričati o tome kako su žene za kuće i ognjišta - nemoj se tome čuditi nego reci NE.

Ne učestvovati u takvoj priči ponekad je prosto jedino rješenje. Ako nemamo dovoljno hrabrosti za nešto više. A za to vas niko ne može kriviti.

Ako vas ova tema zanima, pozivamo vas na Okrugli sto o diskriminaciji putem jezika, u četvrtak, 20. decembra u Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici u 11 sati.

Može li riječ rat imati semantički pozitivnu polarizaciju?

U okviru mastera 2 FLE (didaktika i lingvistika francuskog nematernjeg jezika) semantika je jedan od predmeta koji me je najviše zaintrigirao. Kao nauka o značenju riječi, krije puno toga i zaista je vrijedna detaljnijeg proučavanja. Ono čemu smo posvetili pažnju tiče se raznolikosti u značenju riječi. Svakako, riječ koja mi je najviše privukla pažnje je rat. Profesorica i vrsni stručnjak u semantici, koja je na čelu semantičkog kružoka SPA (fr. Sémantique des Possibles Argumentatifs – Semantika s argumentativnim mogućnostima), analizirala je riječ rat tokom ratnih dešavanja na prostoru Bosne i Hercegovine. Njen su korpus sačinjavale francuske televizijske emisije koje su uživo prenosile ratna zbivanja u našoj zemlji. Naravno, ona je riječ rat analizirala sa semantičkog aspekta ne ulazeći ni u kakve ideologije. Ipak, njen je zaključak da ova riječ ima bivalentnu vrijednost (i pozitivnu i negativnu), tj. da je aksiološkog (bipolarnog) karaktera.

S moralno-etičkog aspekta složio sam se s njom da je značenje koje stoji u pozadini riječi negativno jer u svom jezgru (fr. le noyau) po definiciji ima upisane sljedeće pojmove: patnja, bol, mržnja, smrt, ubijanje, mučenje itd. Ono u čemu se nismo složili je pozitivan karakter riječi. Njena je tvrdnja da rat ima pozitivnu vrijednost (isključivo lingvističku, ne ideološku) ako se radi o ratu za nezavisnost države u kojem ginu samo vojnici čija je dužnost (po zakonu!) da se bore, odnosno da ubijaju. Koliko god ovo imalo logike, u značenjskom polju riječ rat, po mom mišljenju, ne može nikako imati pozitivnu aksiološku vrijednost. O bilo kojoj vrsti rata da se radi podrazumijeva se da on sa sobom nosi smrt, ubijanje ljudi, patnju i znatne gubitke (ne samo ljudske nego i materijalne). U politici ratovanja stoje čitavi zakoni, ali podloga svih ratova je razaranje i ubijanje (sve i da se isključivo radi o samo ubijanju između vojnika, a za takvu vrstu rata ja još uvijek nisam čuo). Dakle, samo semantičko jezgro nalaže da riječ ima stopostotnu negativnu uvriježenost u jeziku. Profesoricino mišljenje s kojim se svi slažu vezano je za etičku stranu rata s kojom se i ja slažem, no za mene, kao i za većinu Bosanaca i Hercegovaca, ova imenica ipak nema bivalentan karakter. Razlozi su višestruki! Da li je moguće da narod koji je doživio rat i patio tokom njega može za ovu imenicu vezivati nešto više od negativne vrijednosti? Mi, koji smo previše osjetljivi na ovu riječ, reći ćemo da je to nemoguće, što je i moja profesorica odmah razumjela.

Osim ove riječi proučavala je i druge mračne riječi (a ona ih zove les mots sinistres) kao što su: krađa, zločin i silovanje. Te sve tri riječi su negativno obojene i isključivo su jednopolarne i ne mogu nikad imati pozitivnu vrijednost – što je logično. Ipak, nisu li sve tri riječi vezane za sprovođenje rata, tj. da su upisane u značenje riječi rat? I kako onda da ove tri riječi imaju monovalentnu vrijednost, a rat nema? Da li biste se složili da riječi krađa može imati pozitivnu vrijednost? Ako otac ukrade hljeb kako bi nahranio svoju djecu u jednoj kriznoj situaciji kao što je upravo rat, da li ta riječ, tj. djelo može biti opravdano? A šta je s Hugoovim junakom iz Jadnika Jeanom Valjeanom koji je ukrao hljeb da bi nahranio sestrinu djecu i na kraju je osuđen na zatvorsku kaznu? Toliko pitanja koja navode na razmišljanje i sigurno zanimaju mnoge lingviste! Podijelite svoje mišljenje!

Sandrin odgovor Profesoru Ridjanoviću

Poštovani profesore Riđanoviću,

U odgovoru na moj blog-post povodom promocije Vaše knjige „Bosnian for Foreigners“ optužili ste me da sam Vas tendenciozno omalovažila.

To ste učinili služeći se sredstvima koja Vam ne idu na čast i daleko su ispod ugleda koji ste svojim doprinosom lingvistici stekli:

Namjerno previđate suštinu mojih izjava. Umjesto argumentacije, od čega bismo svi (ljudi koji vas cijene) mogli imati koristi, Vi na kritiku odgovarate uvredama.
Pogrešno (zlonamjerno) čitate i falsifikujete navode koje komentarišete.

Evo primjera ovakve Vaše "metode":

1. "Sandra je mene proglasila zloglasnim i tako me poistovijetila sa Mladićem."

Ovo izvlačite iz moje rečenice: "Svi mi koji znamo zloglasnog profesora Riđanovića, ništa drugo nismo ni očekivali."

Kvalifikaciju koju sam preuzela iz vašeg govora na promociji stavila sam u kurziv. Jasno je već i po tome da to nisu moje riječi. Mladić se ne spominje, i vaša izjava je laž.

U vezi s vašom tvrdnjom: "Svako ko vidi kako Sandra upotrebljava kurziv (italics) moraće posumnjati u to da je završila osnovnu školu" priznajem da ne razumijem u čemu je problem. Ako postoji neko općeprihvaćeno pravilo o funkciji navodnika vs. kurziva rado ću ga pročitati. (Iako bih najmanje od Vas očekivala da toliko zanemarite kontekst i sitničarite na formalnostima.)

2. "Sandri smeta što sam u knjigu stavio viceve o Sulji i Muji."

Ne, Sandri smeta što su to mizogini vicevi.

3. "Sandra je morala biti pijana na promociji jer pripisuje moje izjave kolegi Leki i Lekine meni."

Ako se ne varam, promocija je snimljena, pa se može provjeriti ko je šta govorio. Nigdje ne tvrdim da ste rekli "da je vaša knjiga najbolja na svijetu". U mom tekstu stoji: "I autor je sam na kraju zaključio kako će ovo biti neminovno najbolja gramatika našeg jezika."

4. "Sandra tvrdi da je bosanske egzistencijalne rečenice sasvim dobro opisala Ronelle Alexander u svom udžbeniku "Bosnian, Croatian, Serbian", i da ja zato nisam trebao ništa o njima govoriti."

Sandra NE tvrdi da je egzistencijalne rečenice sasvim dobro opisala Ronelle Alexander i da Vi zato niste trebali ništa o njima govoriti. Napisala sam da je VEĆ o tome pisano – i ništa više.

Prepoznala sam da ste nagrdili knjigu Bosnian, Croatian, Serbian autorice Ronelle Alexander, ali nemam ništa reći o tome jer čak ni ne navodite knjigu po nazivu niti dajete argumente za kritiku.

5. "Evo podatka iz Sandrnog prikaza promocije iz kojeg će svako vidjeti da je Sandra glupa: ona se žali da na promociji nije saznala koliko vremena će trebati da 'event' postane prava bosanska riječ!!! Kakve to veze ima sa temom promocije?"

Sandra je komentarisala izjavu promotora prof. Leke da je "autor pokušao da sačuva tradicionalne bosanske riječi koje izmiču čimbenicima i eventima." Dakle, event ima veze s onim što se izgovorilo na promociji, o knjizi. To sam učinila u okviru šire primjedbe da se promocija završila bez prilike da publika postavi pitanja. Jedno od njih bi bilo i ovo: po kojoj lingvističkoj teoriji su bosnizmi bolji od kroatizama ili anglizama? I zašto bi u gramatici bosanskog za strance to trebao biti kvalitet?

6. "Još jedan primjer Sandrine zaista natprosječne gluposti je ovo pitanje koje postavlja čitaocima: da li je iko ikada vidio udžbenik za učenje engleskog jezika na francuskom?"

I ovo je u vezi s odlukom promotora da ne dozvole pitanja iz publike, i to onog dijela publike koja je ovu knjigu već čitala! Smisao tog pitanja je ovaj: šta su prednosti učenja stranog jezika na maternjem? To je pitanje trenutno aktuelno, i ne postavljam ga samo ja. Pogledati npr. ovaj blog-post ili disertaciju.

U konkretnom slučaju: šta je prednost učenja bosanskog na engleskom, i šta sa strancima kojima engleski nije maternji jezik? Nigdje se ne sugerira da Vaša gramatika NE TREBA biti na engleskom.

7. "Ona se pita zašto je moje ime na korici knjige napisano Ridjanović, a ne Riđanović."

Da. Pita se i nakon vašeg "objašnjenja". Zašto pišete svoje prezime „Ridjanović“ na koricama knjige u kojoj učite strance da izgovore (i nauče pisati) đ?!

8. "U stvari, njen 'prikaz' je pokušaj da me omalovaži zato što sam ja prije par godina opučio njihovo lopovsko Udruženje mladih lingvista i prevodilaca, koje je sad preimenovano u Udruženje jezik i kultura Lingvisti..."

Društvo koje ste "opučili" zove se Udruženje za jezik i kulturu „Lingvisti". A u njemu Vi i dalje ostajete profesor od koga se može mnogo naučiti. Naravno, iz Vaših knjiga koje stoje na našim policama, a ne iz Vaših jalijaških prepada, na koje ubuduće nemam namjeru odgovarati.

S poštovanjem,

Sandra Zlotrg,

profesorica bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika (a ne engleskog)

POVEZANO: S promocije knjige Bosnian for Foreigners

S promocije knjige Bosnian for Foreigners

Jučer je u dvorani broj 5 Cinema Cityja održana promocija knjige Bosnian for Foreigners: with comprehensive grammar, autora Midhata Ridjanovića. Promotori su bili Goran Mikulić, direktor izdavačke kuće Rabic, Nedžad Leko, profesor lingvistike na Odsjeku za engleski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu i Wayles Browne, profesor lingvistike na Univerzitetu u Ithaci, NY (putem video projekcije).

Direktor Mikulić je promociju otvorio vicem te ga iskoristio i pozvao goste i gošće promocije da kupe ovu knjigu (i da im ona, kao Fati, ne bude jedina na polici). Koliko god neumjestan vic bio, ipak je otvorio vrlo važno pitanje: kome je ova knjiga namijenjena? Ne samo strancima?

Profesor Leko je predstavio koncept knjige: prvi dio su lekcije, drugi dio sveobuhvatna gramatika i treći glosar. Prvih 27 lekcija je u dijaloškoj formi (sa prijevodom na engleski), a 13 lekcija su tekstovi bez prijevoda jer se od korisnika knjige očekuje da sami razumiju smisao teksta uz upotrebu rječnika. Jedna od lekcija je autorski tekst M. Riđanovića o prevođenju. Posebno je naglašena lekcija 28 u kojoj ima jezičkih viceva o Muji, Sulji i Fati. Stavljanje akcenta na govorni jezik i autor i promotori predstavili su kao najveći kvalitet knjige. Svi mi koji znamo zloglasnog profesora Riđanovića, ništa drugo nismo ni očekivali. U knjizi se daju i "correct" forms ali je izbor na onim oblicima koji su se tradicionalno u BiH izgovarali prije te onima koje koristi većina ljudi: ovde (a ne ovdje), učitiv (a ne učtiv), htjeo (a ne htio), plaća (a ne plata), itd. U skladu je to sa tezom profesora Riđanovića da jezik lingviste nije da propisuje, nego da opisuje; da ne sluša jezičke autoritete nego da osluškuje izvorne govornike. [Traže se dobrovoljci i dobrovoljke da napokon jednom urade istraživanje o govoru većine!?]

Odmah na početku profesor Leko je objasnio terminološki izbor: autor se odlučio koristiti naziv bosanski koji ustvari podrazumijeva BCMS (bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski jezik). Naravno, ni ova prilika nije propuštena da se naglasi kako to nisu četiri jezika (kako to neki lingvisti tvrde) nego da je to sve jedan jezik koji se prije zvao srpsko-hrvatski. U svom predgovoru autor još objašnjava kako su razlike između britanskog i američkog engleskog veće nego razlike između naših jezika. S druge strane, jasno odvaja bosanski od ostalih jezika po akcentu.

Izbor da stavi Bosnian u naslov knjige, naravno, povlači pitanje koje su promotori i postavili - kako će ovu knjigu prihvatiti lingvisti iz okruženja (serbisti, kroatisti), kolege slavisti? Da li će i njima biti reference grammar?

Nakon što je objasnio strukturu knjige (koja je data i u predgovoru), profesor Leko je istakao teme koje se obrađuju u lekcijama i zaključio kako knjiga odražava ono što je bosanski čovjek, običaji, način razmišljanja (...); kako je autor pokušao da sačuva tradicionalne bosanske riječi koje izmiču čimbenicima i eventima.

Na kraju izlaganja, Nedžad Leko proglasio je ovu knjigu životnim djelom M. Riđanovića, njegovim remek-djelom.

Iz govora autora, koji je uslijedio nakon govora promotora, izdvojit ću bombe koje je sam izabrao da podijeli sa nama na promociji:

- Dao sam se na to, pokušao i osladilo mi se. Knjiga je nastajala osam godina i skresana je sa 1400 na 717 stranica.

- Tu je trebalo lijepih para. Izdavanje knjige nije podržalo nijedno ministarstvo niti Rektorat Univerziteta u Sarajevu.

- Knjiga će biti prava poslastica za kolege lingviste i ljubitelje gramatike.

- Nisam ja tako dobar ko što su oni loši. Misli se na stare gramatičare, a i ove nove, koji nisu prepoznali sva značenja instrumentala, devet upotreba 'se', egzistencijalne rečenice, zamjenicu 'čovjek'; ukratko, 20 % gramatičkih pravila koje Midhat Riđanović prvi put objavljuje upravo u ovoj knjizi.

[Domaća zadaća: provjeriti tačno gdje je (već) objašnjeno značenje instrumentala u rečenici: Plela je to djevojkom. Egzistencijalne rečenice, već znam, objašnjene su u gramatici autorice Ronelle Alexander.]

I autor je sam na kraju zaključio kako će ovo biti neminovno najbolja gramatika našeg jezika.

Nakon ovih izlaganja, pogledali smo video putem kojeg je Wayles Browne preporučio knjigu i kolegama slavistima i široj čitalačkoj publici. Ispričao je kako se upoznao sa M. Riđanovićem i kako su sarađivali na ovoj knjizi. W. Browne je davao sugestije ali se, kako kaže, svjesno nije upuštao u polemiku sa autorom jer zna da je polemika Riđanovićev najdraži literarni žanr. Na to je profesor Riđanović dobacio, jedini.

Na kraju, promocija je završena bez pitanja iz publike. Umjesto toga, svi su pozvani da svoje komentare pošalju autoru mailom. [Naravno, tek nakon čitanja i nakon korištenja lekcija u nastavi!]

Tako nismo uspjeli saznati koliko vremena treba proći da event postane tradicionalna bosanska riječ; da li je iko ikada vidio udžbenik za učenje engleskog jezika na francuskom; kako su na kraju skupili novac za izdavanje knjige; zašto Ridjanović na koricama knjige a ne Riđanović...

Kome je knjiga, dakle, namijenjena?

- Namijenjena je slavistima i slavisticama. - Gramatika zauzima polovinu knjige!

- Namijenjena je onima koji predaju bhs kao strani jezik. - Nakon svake lekcije data su objašnjenja svake gramatičke cake! Još jednom, gramatika zauzima polovinu knjige! Međutim, lekcije ne prate nivoe po CEF-u tako da će se knjiga u nastavi morati koristiti tako što će predavači/ce birati vježbe za pojedine nivoe. Također, ovo je prva knjiga za učenje bhs jezika koja daje vježbe iz izgovora (snimljene na CD-u), sa objašnjenjima.

- Namijenjena je onima koji uče bhs jezik a vole gramatiku. - Knjiga je napisana na engleskom jeziku a jedan od najvažnijih metoda je kontrastivni - poredi se engleska i bosanska gramatika. Dakle, onima koji uče bhs - a maternji im je engleski - i vole gramatiku.

- Kao i svaka Riđanovićeva knjiga, namijenjena je svima koji vole njegov stil pisanja - britak, jasan i duhovit. I onima koji je sebi mogu priuštiti...

Za kraj, postavila bih pitanje za cijenjenu publiku (autor je svojim izborom vica i ovakvog dijaloga na ovo pitanje već odgovorio):

- Šta će stranac koji uči naš jezik naučiti iz ove lekcije (str. 188., 186.):

Da smo mi jedan veliki vic?

Šalu na stranu, knjigu sam čekala godinama, još otkad je nekoliko lekcija profesor objavio na svom blogu. Nisam čekala promociju da kupim sa popustom. Već je koristim u nastavi. Da ne bude zabune :)

Domaća zadaća: Turistički obilazak Sarajeva

Domaća zadaća: Vi ste turistička vodičica i trebate voditi svoje prijatelje da vide Sarajevo prvi put. Evo Melissinog plana.

Mi ćemo se naći ipred hotela "Holiday Inn" u 9 sati. Potom, mi ćemo ići pješke u Avazov toranj. Potrebno je samo pet minuta hodati tamo. Toranj košta samo 1 KM, a možemo vidjeti cijelo Sarajevo i planine.

Nadajmo se da će biti vedar i sunčan dan.

Poslije toga u 10 sati mi ćemo uzeti tramvaj do Skenderije pa ćemo ići pješke u Stari grad. Usput, mi ćemo vidjeti novi tržni centar, BBI Centar, puno prodavnica i kafića, vječnu vatru, Austro-Ugarski dio grada pa Osmanski dio grada. U Starom gradu mi ćemo ručati u buregdžinici i 12 sati.

Potom, možemo uzeti tramvaj do Ilidže. Od Ilidže, možemo ili hodati ili uzeti taksi do Vrela Bosne. Mi ćemo provesti poslijepodne tamo.

Melissa, A2+

Pričate li evropski?

Evropska unija danas slavi Dan jezika.

Podsjetimo se:

Evropska unija ima dvadeset tri zvanična jezika, 60-ak regionalnih i manjinskih jezika, a više od 175 jezika migranata.

Zvanični jezici su: bugarski, češki, danski, holandski, engleski, estonski, finski, francuski, njemački, grčki, mađarski, irski, talijanski, latvijski, litvanski, malteški, poljski, portugalski, rumunski, slovački, slovenski, španski i švedski.

Da ne bismo nabrajali sve manjinske jezike, predlažemo da skoknete na link i na stranici nađete ponešto o albanskom, jidišu, katalonskom, baskijskom i drugim jezicima.

Naglasimo:

Ideja je da se promovira i sačuva raznolikost, da se radi na promociji učenja drugog, trećeg, četvrtog jezika, da se evropski prostor prevladava znanjem i razumijevanjem, a ne razlikama i granicama.

Povežimo:

U Bosni i Hercegovini trebamo slaviti ovaj dan jer, kao i Evropa, imamo više od jednog zvaničnog jezika. Imamo manjinske jezike. A, za razliku od Evropske komisije, nemamo ideja šta s tim.

A sada odgovorite na pitanja za današnji dan:

- Koliko stranih jezika znate?

- Koliko manjinskih jezika postoji u BiH?

- Kako se na romskom kaže Dobar dan?

U rubrici vijesti možete naći konkurs za sve zainteresirane: učenike i učenice srednjih škola, studente i studentice, sve mlade aktiviste - za radove koji će biti predstavljeni na okruglom stolu. Ideja je da progovorimo kulturno i bez diskriminacije. Onako, evropski.

Moto Evropskog dana jezika je Pričaj sa mnom, pa, evo, pozivam vas na razgovor.

Sa druženja u Domu na Bjelavama

Sada kada su se slegli utisci i obaveze prema donatorima završene, da se podsjetimo najzanimljivijih trenutaka sa druženja sa djecom u Domu na Bjelavama.

Prvi mart u Domu za djecu bez roditeljskog staranja nije bio neradni. Ali jeste svečarski. Obilježavali smo kraj projekta koji je pratio osnovnoškolce i osnovnoškolke kroz prvo polugodište i, ocjene pokazuje, pomogao im da savladaju i, osmijesi potvrđuju, zavole matematiku, fiziku, engleski, njemački i bosanski. Škola nije bauk kada imate nasmijane i strpljive instruktorice i kućnu atmosferu na času.

Prva tačka bila je “Im Restorant“. Zabavni kratki dijalog na njemačkom jeziku, o tome kako se tri prijatelja sastaju u restoranu i naručuju hranu. Tekst su napisale nastavnice njemačkog jezika Ena Melić i Anela Ćosić.

Nakon toga nekoliko recitacija. Izvedbom Malog princa u potrazi za srećom i recitacijom pjesme „Prvi snijeg“ Gustava Krkleca, nastavnice bosanskog jezika Midjana Mustedanagić i Selma Grahić pokazale su kako su se djeca zabavljala učeći.

Matematička pjesma, autorica Martine Šubić i Renate Vlahek, prigodna je bila da se predstave časovi matematike i fizike. Na savladavanju matematičkih problema, ali i životnih, sa djecom su radili Tarik Ožegović i Ilmedina Salčin.

Priredba je ispraćena velikim aplauzom nakon posljednje izvedbe, koreografije grupe učenika i učenica uz pjesmu „Head, shoulders, knees and toes“. Aranžman nastavnica engleskog jezika Jasmine Parić i Dunje Kokeza.

A evo ovdje svi zajedno sa predstavnicom Ambasade Sjedinjenih Američkih Država, koja je finansirala projekat.

Fotografija: Zlatan Menković

Tekst: Ira i Sandra

Jezička dešavanja na Burchu

Danas je na Univerzitetu Burch u Sarajevu Francis R. Jones, prevodilac i profesor prevođenja sa Univerziteta u Newcastleu, održao predavanje-radionicu o prevođenju poezije. Ovo je drugo predavanje koje organizira novoosnovano Udruženje za primijenjenu lingvistiku u BiH. Prošle sedmice smo nakon svečanog predstavljanja Udruženja slušale Victoriju Murphy sa Univerziteta Oxford, profesoricu primijenjene lingvistike i učenja drugog (kako ona kaže, dodatnog) jezika.

Profesorica Murphy govorila je o izazovima s kojima se susreću djeca u osnovnoj školi kojoj je engleski drugi jezik. Istraživanja pokazuju da bilingvalna djeca imaju bolje predispozicije da uspiju u školi i životu, a iskustvo pokazuje da takva djeca zapravo zaostaju u školi za djecom kojima je engleski maternji. Stoga se u svojim istraživanjima posvetila načinima na koje takva djeca uče engleski jezik kako bi se rezultati mogli iskoristiti za popravljanje stanja.

U toku predavanja osvijetlila je manjkavost britanskog školskog sistema u kojem djeca u principu u osnovnoj školi ne uče strane jezike; u školama u kojima ipak uče, te nastave se pošteđuju djeca koja kod kuće govore neki drugi jezik; djeca kojima je engleski jezik nematernji tretiraju se kao djeca sa posebnim potrebama; vlada sve manje podržava udruženja koja pomažu djeci druge, treće generacije migranata...

Današnje predavanje profesora Francisa Jonesa ticalo se prevođenja kao transponiranja forme i sadržaja pjesme iz jednog u drugi kulturni kontekst. Početna dilema bila je između odanosti značenju i formi pjesme nasuprot kreativnosti kojom se nešto od toga u prijevodu zanemari. Osnovna premisa jeste da poezija nije ono što se u prijevodu izgubi te da prevodilac/prevoditeljica mora shvatiti poetnu pjesme da bi je preveo/prevela.

Dakle, prije prevođenja potrebno je prepoznati i razumjeti sve metafore u tekstu. Jedna od metoda je pomno čitanje (engl. close reading). Potom, potrebno je proučiti metar. Profesor Jones kaže kako prvo prebroji sve slogove, prepozna rime a onda počinje prevoditi. Osim rime, bitno je prenijeti i zvučne efekte (kako kaže, to make a poem flow - da pjesma i u prijevodu glatko teče), naći pandane igrama riječi i odstupanjima od norme.

Jedna od stavki u odgovoru na pitanje s kojim se sve izazovima prevodilac susreće jeste i otvorenost interpretacije. Iako je govorio o tome da prevodilac prvo mora razumjeti smisao pjesme (tzv. autorsku namjeru), prevođenje je definirao i kao 'pregovaranje značenja', 'čitanje pjesme', tako da na koncu svaki prijevod pjesme predstavlja jedno moguće čitanje, koje daje neka nova značenja. O tome se govorilo u kontekstu prevođenja pjesama koje su već ranije prevođenje. Tako smo raspravljali o tri verzije prijevoda početka Hasanaginice.

Iako teza da je svaki prijevod jedno moguće čitanje stoji, na kraju smo se svi složili koji od tri prijevoda je najbolji. Stoga otvorenost tumačenja jedne pjesme ne treba shvatiti kao slobodu da u pjesmu o Hasanaginici unosite nove, nikom poznate, toponime...

Prije predavanja dobili smo zadatak da uradimo grubi prijevod, prvu verziju, dvije pjesme. Razlog nije da je profesor očekivao da će na predavanje doći sve sami književni prevodioci i prevoditeljice, nego taj da on smatra da je prevodilački zanat moguće naučiti ako imate dovoljno vremena, dosta strpljenja, dobar rječnik sinonima, rječnik rima i široko opće obrazovanje. Prevođenje je pitanje rada i nadogradnje.

Idem sada raditi drugu verziju prijevoda. (Da dobijemo konačnu verziju, kaže profesor Jones, treba 10 prepravljanja, tek bi 10. verzija mogla biti konačna verzija!)

A vi? Zar niste krenuli na naredno predavanje?

Nisam li napomenula da je ulaz na predavanje slobodan? Da se možete učlaniti u Udruženje za primijenjenu lingvistiku? Da dobijete certifikat o pohađanju predavanja? Da sve obavijesti možete naći na stranici Burcha dok Udruženje ne podigne svoju stranicu?

Zimska škola, an overview

This year we organised the winter intensive program of the BCS language for the second time. The idea was to accommodate all those people who kept asking us about the winter edition and talking us into it.

We have to admit that the majority of the students in our school, on any course or level, are people who keep coming back to Sarajevo and to our school. Crazy people, one may say (ludi ljudi!). So, the whole story about some people preferring winter, or Sarajevo being more beautiful in the winter, boils down to one thing – people looking for excuses to get back here anytime, for any reason. We are quite happy about that, if we may add.

It's important to mention that, unlike our summer program, the winter school is organised in a simpler way – we do not organise additional workshops, only the classes and the weekend skiing trip (which fell through this year, because of the rain and the spring-like weather in January).

And so, Sandra gave me this task of going through the evaluation forms and writing a blog which will give us a better idea of what we should do to improve the program, as well as answer some of the questions that our potential students may have.

The classes were organised in our office, in Alojza Benca 1 Street, where we had to make a lot of effort to adapt, both the premises and our everyday activities. The place is small, its two classrooms and a kitchen being just enough to host two groups of students (up to 7 people a group) at a time. However, we worked hard to make a homey atmosphere, after all, it was as if we invited everyone to our house and decided to have a BCS class there. On the other hand, we are aware that not everyone wants to feel at home in order to be able to learn and that this might be a minus when it comes to some aspects of the program. Some of the evaluations talked about this, as well as the fact that, not being in the centre of Sarajevo, they thought the location somewhat unsuitable. Sarajevo is a small city and, unfortunately, not that well-connected, but we are sure that a 20-minute walk or a 10-minute ride on the tram or bus will certainly help you get to know the city and the people!

We promise we'll work hard on improving the studying conditions in the programs to come. But if it's any consolation, we do always have coffee and tea available for everyone! Refill included!

This being one of the setbacks, I would also like to add some of the thoughts on improving the school that were actually expressed in the evaluation forms. Of course, one of the main problems when learning the BCS language is the lack of additional course books, dictionaries, workbooks, etc. Most of you know that here in Lingvisti we have our own textbooks which are adapted twice a year for our intensive programs. We do try and make additional materials as well as guidelines for our students, but we could always use new materials. Some of you talked about additional hand-outs with grammar exercises, glossaries, syllabi, tables of 'red riječi'. These are the things we will work on, AS WELL AS the get-togethers for BCS learners in Sarajevo, what a great idea!

Having said this, I would like to invite you to share your thoughts with us, either commenting on this post, or e-mailing us, as we hope it might help those who still haven’t made up their minds about coming to Lingvisti. In the meantime, I will share some of the comments from the evaluation forms – I have omitted those which read things like: 'You are awesome!', 'Please don't change anything!!!', 'Stvarno odlični. Vi ste radili dobar posao. Ne promijenite ništa!', 'You were the best teachers I have ever had to learn the language and I feel sorry that I didn't get a chance more than one course with you', 'Najbolji ste, hvala za sve!’ Uh – oh, I've just posted them, didn't I? Keep reading!

What would you change? “I would have liked more challenging exercises. I would change Jakov's hairstyle. “

On organisation: “There was always somebody there, quick answers via e-mail, spontaneous. “

Prostorije: “Malo premanje, ali šarmantan.”

“Baš mi se sviđalo da smo pričali o svim mogućim stvarima (npr. feminizmu :)) i ne samo o temama u knjizi.“

“I appreciated your positive attitudes – it made me more confident in speaking up! “

“A good mixture of having fun and learning. “

“Excellent explanation of grammatical concepts. Clear enthusiasm for language. Engaging and interesting class discussions. “

“Excellent compilation of materials. Very current and timely topics. Great selection of grammatical charts. “

“I liked the split between grammar and speaking sections of the class. “

“As someone who lives here, I would love a longer intensive course (4 or 6 weeks).”

“Ja bih htjela da naučim više o književnosti BiH.”

‘Lokalizacija i bosanski jezik u digitalnom svijetu’

Zadovoljstvo nam je pozvati vas u biblioteku Mak u petak, 13. decembra u 18 h na predavanje 'Lokalizacija i bosanski jezik u digitalnom svijetu’ magistra Semira Mehadžića.

Predavanje je predstavljanje rezultata istraživanja koje je Semir Mehadžić radio za magistarsku tezu u vezi sa stavovima korisnika i korisnica interneta o lokalizaciji, odnosno prevođenju internetskih sadržaja na bosanski jezik, ali i osvrt na najčešće probleme i greške pri prevođenju.

Osim što će se upoznati sa lokalizacijskim problemima, publika će imati priliku razgovarati sa Semirom o softverskim alatima za prevodioce koji im umnogome mogu olakšati rad i učiniti ih konkurentnim i na evropskom prevodilačkom tržištu.

Semir Mehadžićradi kao specijalista za prevodilačke softvere i angažiran je kao LQA Reviewer za bosanski jezik za jednu od najvećih svjetskih lokalizacijskih kompanija.

Sarađivao je sa timovima zaduženim za lokalizaciju više značajnih softverskih proizvoda na bosanski jezik (Windows Vista OS, Microsoft Office 2007, Windows 8 OS, Microsoft Office 2013, Windows Live, Skype i Android Jelly Bean OS) i do sada je održao nekoliko radionica i seminara o upotrebi prevodilačkih (CAT) alata za prevodioce u Bosni i Hercegovini

Više o lokalizaciji na bosanski jezik i njegovoj poziciji u digitalnom svijetu možete naći na:
http://www.lingvisti.ba/blog/entry/76/zrno-po-zrno-pogaca-korisnik-po-korisnik---google-i-facebook-na-bosanskom

http://www.lingvisti.ba/blog/entry/99/google-translate-ne-sluzi-prevodenju-mujo-kuje-konja-po-mjesecu

Cambridgeov dan za učitelj(ic)e engleskog

Cambridge Centar Banja Luka je 26. oktobra organizirao seminar za predavače/ice engleskog jezika u Bosni i Hercegovini. Seminar je organiziran na Jahorini sa ciljem obilježavanja petnaest godina postojanja Cambridge Centra u Banjој Luci, kao i stotinu godina od organiziranja prvog Cambridge English Proficiency ispita. Te 1913. godine na ispit je izašlo troje kandidata i kandidatkinja, a danas godišnje izađe – 4 miliona. Ispit je trajao 12 sati i zanimljivo je spomenuti da ga niko nije položio.

Na Jahorini nas je dočekao cijeli tim Cambridge Centra ali i predstavnici/e Cambridge Press-a. Međutim, najbitnije i najzanimljivije druženje upriličili su nam Karen Saxby, Ms Young Learners, i njen kolega, Stephen John Taylor, oboje u namjeri da sa svojim bh. kolegama i kolegicama podijele neke ideje o podučavanju engleskog.

U četiri sesije organizirane drugog dana seminara pričali smo o Zajedničkom evropskom okviru za jezike, engleskom kao lingua franca, ali i o posebnim izazovima sa kojima se danas susrećemo. Jedan od najzanimljivijih komentara je svakako bio kada je Stephen spomenuo kako se većina nas u današnjem vremenu može smatrati digitalnim imigrantima (digital immigrants), dok su naši učenici/e (većina učesnika/ica zaista predaju u osnovnim i srednjim školama) ustvari izvorni digitalni govornici (digital natives), ukazavši tako na potrebu razumijevanja vremena u kojem živimo i načina na koji radimo u učionicama.

Ovaj blog post je osvrt na predavanje profesorice Karen Saxby, koja je pričala o nečemu što, čini mi se, dosta često zanemarujemo ili stavljamo u drugi plan, a što je ujedno i jedan od najbitnijih aspekata ne samo podučavanja, nego i komunikacije uopće – pričama. „Priče su valuta komunikacije“, kaže Karen. Jasno je bilo da je Karen zaljubljena u priče, a do kraja predavanja ne samo da nam je pokazala zašto, nego nas je učinila isto toliko optimističnim i zaljubljenim u priče i sve što one nose.

Biti učitelj/ica – jer to je najadekvatniji naziv za ono što smo svi koji smo tog dana bili na Jahorini – znači ne samo podučavati (ovo zvuči otrcano, znam), nego i inspirisati. Karen se silno potrudila da nam objasni razliku između pojmova instruction i education, skrećući pažnju na taj latinski prefiks E u riječ education koji znači od, iz, u odnosu na prefiks IN, u riječi instruction. Drugim riječima, koliko god je bitno davati nekom informacije (U), toliko je bitno ono što možemo dobiti OD te osobe koja je našim učenikom/com, koliko za nju/njega toliko i za nas. Smiješno mi je zamisliti neke svoje časove u srednjoj školi, recimo, gdje je neko navodno nešto tražio od nas. Jedini slučaj kad se pričalo o 'izvlačenju' jeste kada neko ništa ne zna, pa profesor/ica 'izvlači za dvojku'. Ni u kom slučaju neću pasti u zamku da ovdje kritiziram naše škole, želim vam pričati o tim divnim ulogama koje učitelji/ce mogu imati.

Karen nastavu zamišlja kao priču; ako uzmemo priču o Kralju Arturu, recimo, ona kaže da učitelj/ica treba da ima uloge glavnih likova u svakoj priči. Treba da bude magician, vodilja o tome kako razmišljati, davati ideje i stvoriti magiju, kao što to čini Merlin. Međutim, postoje još tri uloge koje svako od nas treba da ima kako bi čas bio potpun. Učitelj/ica treba da bude lover, kao Guinevere, i u učionici pružati emocionalnu podršku; uspostaviti odnos sa svakim ponaosob i učiniti svakog da se osjeća ugodno i bitno –što dolazi do izražaja ukoliko radimo sa djecom. Sovereign, vladar/ica je nešto sa čim smo svi manje-više upoznati/e – voditi čas i u svakom trenutku imati kontrolu nad njim, pobrinuti se da taj mozaik aktivnosti koje radimo imaju smisla i vode nečemu. Brinuti se o disciplini – ta policijska uloga, na koju smo veoma navikli kroz naše obrazovanje, naravno da je veoma bitna, ali možda ne na taj uobičajeni način. Karen kaže da upravo ta uloga kralja Arthura ne treba biti i naša najvažnija uloga, jer u protivnom naši learneri mogu previše poprimiti ulogu ratnika/ca, a to, naravno, ne želimo. Ratnici (warriors), ili Sir Lancelot u spomenutoj priči, treba da budemo i mi i naši učenici/e; treba da se jako trudimo da to vrijeme koje provodimo zajedno bude vrijeme koje će nam pomoći da postignemo, osvojimo, uradimo nešto novo svaki dan, nešto što će nam dati energiju, nahraniti našu želju za osvajanjem znanja i nepoznatih teritorija.

Princip mislim, osjećam, znam, radim objedinjuje sve ove uloge. Drugim riječima, našem učeniku/ci daje priliku za sva četiri procesa; on ili ona će internalizirati sve naše i svoje uloge i time možda dobiti priliku da igra svaku od uloga koje smo spomenuli. Karen kaže kako svaki dobar tim ima nekog ko igra bar jednu od ovih uloga.

Možda je najočitija korist koju možemo izvući od korištenja priča u učionici upravo ta što potičemo maštu, kreativnost koju svako dijete bez izuzetka ima. Karen insistira da je nemaju samo djeca i da odrasli u učionici izuzetno dobro reaguju na priče, pogotovo kada se radi o učenju drugog/stranog jezika, gdje se na neki način izlazi iz jednoličnih i ponekad dosadnih okvira učionice i gdje se jezik percipira i usvaja na način koji možda neće zahtijevati toliko napora ili stresa. Pri usvajanju gramatike ili vokabulara koristimo lijevu polovicu mozga – korištenje sadržaja kao što su priče „upošljava“ i desnu stranu mozga, zbog čega će nas proces učenja postati holistički, ali i zabavniji.

Naravno, bitno je spomenuti da nas dobre priče uvijek nečemu nauče, što je posebno bitno sa djecom. Koristeći target language, možemo ispričati priču o odrastanju, prijateljstvu, odnosima među ljudima, dok u isto vrijeme dajemo djeci priliku da urone u jezik, upiju, kao što volimo reći, gramatičke konstrukcije i vokabular bez prisile ili prepisivanja ili prevođenja fraza. Uz sve to, možemo ih ohrabriti i naviknuti na osmišljavanje vlastitih priča i zapleta, davanje novih značenja i ideja.

Neko će vam reći da je danas jednostavno podučavati engleski, sa toliko materijala i divnih udžbenika koje imamo gdje god se okrenemo (i koje ekipa Cambridge Centra ovaj put nije propustila da nam predstavi) i zaista nekad pomislim da je to istina. Pogotovo ako razmišljamo kao Karen – jedna slika sa interneta može biti dovoljna da potakne raspravu. Običnu priču kao što je Crvenkapica možemo iskoristiti tako što, naprimjer, učenike i učenice zamolimo da je svako ispriča iz ugla nekog od likova u priči. Istoj toj Crvenkapici ili Trnoružici možemo promijeniti završetak, pustiti mašti na volju, i zamisliti kakva je Alisa bila sa svojim prijateljicama i šta je voljela raditi nedjeljom...

Pismenošću povećati šanse za zaposlenje

Visoka stopa nezaposlenosti mladih na bosanskohercegovačkom tržištu rezultat je različitih društveno-ekonomskih faktora kakvi su neusklađenost obrazovnog sistema za potrebama tržišta, nemogućnost ostvarivanja prakse u toku školovanja, nedostatak potrebnih vještina, ali i visok stepen korupcije i nepotizma, kako u privatnom tako i u državnom sektoru.

U ovom blog-postu osvrnut ćemo se na 'nedostatak potrebnih vještina' – jezičke i informatičke pismenosti – za koje nije kriva ni država ni poslodavac ni obrazovni sistem. Ukazat ću na neke od grešaka pri pisanju biografije i motivacionog pisma za koje smatram da bitno umanjuju šanse za zaposlenje. Primjeri su uzeti iz analize 69 biografija pristiglih na konkurs Udruženja za honorarni posao u Domu na Bjelavama.

Prvo malo brojki

Statistički, 69 prijava na honorarni posao nije dovoljan broj da bismo analizirali situaciju na tržištu, tako da će sljedeće brojke biti povod za postavljanje pitanja o obrazovnom sistemu i zainteresiranosti mladih da volontiraju i rade honorarne poslove u svrhu sticanja iskustva. Najviše prijava (25) dobili smo za predmet Bosanski, hrvatski, srpski jezik, potom za Engleski (19), Njemački (11), a najmanje za Fiziku i Matematiku (4 – inžinjera i inžinjerki elektrotehnike). Deset prijava pristiglo je od studenata i studentica psihologije, pedagogije, inžinjera biologije, novinarki, ekonomista..

Da li ovoliki broj prijava diplomiranih profesorica bosanskog jezika, s jedne strane, i nijedna prijava diplomiranih profesor(ic)a matematike, s druge strane, govori o zasićenosti tržišta?

Šta nam raznolikost oblika bachelor (9) / bakalaureat (5) / bacalaureat (2) / bačelor (1) (uz najčešću kombinaciju - bakalaureat/bachelor, 12) govori o provedbi bolonjskog sistema?

Reforme u obrazovnom sistemu imaju za cilj usmjeravanje: u gimnaziji birate oblast (jezičku, društvenu, prirodnu, matematičku), na fakultetu birate smjer (nastavnički, naučni, prevodilački), tako da se od vas očekuje da sa 16 godina znate šta želite raditi za pet do osam godina. A ko vam garantuje kad izaberete jezički smjer u gimnaziji i upišete engleski jezik, pa onda i završite master, nastavnički smjer, da ćete dobiti posao u nekoj školi?! Niko, naravno. Kao što vam niko ni sa 16 nije rekao da na tržištu ima višak profesorica jezika a manjak – čega? Inžinjerki mašinstva? Građevine?

Kako onda dobiti posao?!

(Bez štele, naravno. Korupcija i nepotizam su dio slagalice haosa na tržištu.)

Prva stvar jeste da sa tih 16 odlučite šta želite raditi u životu na osnovu svojih interesa, sklonosti, mogućnosti i sposobnosti. Da osvijestite da li ste za podučavanje (a onda da li za rad sa djecom, srednjoškolcima ili odraslima) ili ste za kancelarijski posao (prevođenje, lektorisanje) ili za nešto treće. Obrazujete se da budete nešto od toga, ali biste mogli raditi sve! Međutim, na razgovoru za posao, ako kažete da biste mogli raditi sve i da ne znate šta biste radije, to ne govori u prilog vašoj svestranosti nego u prilog neodlučnosti i neosviještenosti.

Drugo, da se u skladu sa interesima, mogućnostima i sklonostima prijavljujete na konkurse. Razumijem da broj prijava na različite konkurse psihološki može djelovati na optimizam da ćete neki posao i dobiti, ali kao inžinjer biologije morate imati savršeno motivaciono pismo da biste bili izabrani za posao podučavanja engleskog jezika. Da se nasumično prijavljujete na posao nepogrešivo će pokazati vaše motivaciono pismo: Veoma sam zainteresovan za rad u Vašoj organizaciji. Vaša renomirana kompanija je idealna prilika za moje profesionalno usavršavanje. Moje znanje može biti visoko primjenjeno u Vašim potrebama. Vjerujem da bi moj angažman bio na obostrani uspjeh i zadovoljstvo. Fraza za frazom koja ništa ne kazuje. Motivaciono pismo treba odgovoriti na pitanje zašto se prijavljujete na posao, a za ovaj konkurs još konkretnije zašto želite da radite sa djecom. Ne smijete promašiti temu:Timski sam igrac, sposoban da implementira odluke koje dolaze sa viših hijerarhijskih nivoa, motivišem zaposlene, lojalan sam radnik i posvecen svom poslu.

Preveliki entuzijazam također ne pokazuje ozbiljnost: ne možete pet puta u motivacionom pismu varirati rečenicu Željela bih biti dio vašeg tima i očekivati da postanete dio tima. Još uz komplimente: i htio bih se priključiti Vašem uspješnom timu stručnjaka…

Šta ćete sve reći o sebi zavisi od vrste posla na koji se prijavljujete, ali i od formata CV-ja koji koristite. Naravno, na vama ostaje izbor. Nešto ćete o sebi reći i ako izaberete navesti svoju nacionalnost (još u muškom rodu ako ste žensko!); ako stavite prosjek ocjena: 8,43; ili, prevedeno sa formulara na engleskom jeziku, Zdravlje: Odlično. Zašto bi u osobnim podacima, odmah nakon imena stajalo Pol: Ženski? Da li je to baš najbitnije? Za šta je to bitno?!

Bitnije je da od 25 kandidatkinja predavačica bosanskog jezika, njih devet piše o sebi u muškom rodu (predavač, nastavnik, diplomac, student); od 15 kandidatkinja predavačica engleskog jezika, njih sedam piše da je student, volonter, pripravnik (tri su pisale isključivo na engleskom); od osam kandidatkinja predavačica njemačkog jezika tri koriste rodno osjetljiv jezik (jedna je pisala isključivo na njemačkom). Dakle, 40 posto kandidatkinja budućih ili sadašnjih profesorica jezika u školama koristi rodno osjetljiv jezik. Ako vas brojevi nisu zabrinuli, ove rečenice hoće: Ja sam student završne (treće) godine I ciklusa na Filozofskom fakultetu, odsjek Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost. U toku svog školovanja, stekla sam dovoljno znanja i kompetencija kako bi na pravi način ubjedila, prvenstveno mlade ljude, da spoznaju sve čari jezika, što je izuzetno neophodno za njihovo dalje obrazovanje i educiranje.

Kada već govorimo o selekciji informacija bitnih za predstavljanje sebe u najboljem svjetlu (za konkretni posao!), pogledajmo prvu rečenicu jednog motivacionog pisma:

Diplomirani sam profesor Njemačkog jezika i književnosti, imam 28 godina, neoženjen i rado bih prihvatio izazove koje nudi Vaše radno mjesto.

Godine i bračni status nisu i ne smiju biti u popisu kriterija za konkurs za posao. Drugim riječima, poslodavac bi trebao imati debelo dobar razlog da bira kandidat(kinj)e na osnovu godina i bračnog statusa! Godine, može ako su povezane sa iskustvom. Bračni status? Ni u kom slučaju. U suprotnom, to se smatra diskriminacijom (kao, uostalom, i biranje na osnovu spola).

Urneci za biografije zgodni su jer ne morate formatirati tabele niti se brinuti o preglednosti. Također, urneci daju upute kako najbolje napisati svoj CV. Međutim, urnek je tu da ga vi prilagodite sebi. Ako u zaglavlju stoji uputa: Replace with First name(s) Surname(s), ili to uradite ili uputu izbrišite!

Pismenosti prije svega

Da biste dobili priliku da na intervjuu pokažete kako ste baš vi prava osoba za posao, morate je prvo zaraditi. Obrazovanje, iskustvo, formalno i neformalno, vještine i znanja – da li će biti dovoljni zavisi od toga kako ste se predstavili. Ako se na posao prijavljujete kao profesorica bosanskog (ili engleskog ili njemačkog) jezika, pravopisne greške nisu samo odraz neprofesionalnosti, nego i nemara pri pisanju. A ako već na prvom koraku (i prije nego što počnete raditi) pokazujete nemar... Odgovornosti za nemar ne oslobađam inžinjere i inžinjerke, novinar(k)e ni pedagog(inj)e! Lekciju o velikom i malom slovu (da li se piše Fakulteta Politickih nauka u Banjoj Luci, odsjek-žurnalistika ili Fakultet političkih nauka u Banjoj Lici, Odsjek za žurnalistiku) imamo i kod učiteljice i u petom-šestom razredu a i u srednjoj školi bar jednom.

Ako smo dovoljno vremena posvetili pisanju CV-ja i motivacionog pisma, dajemo znak da ćemo se jednako tako truditi i kada budemo dobili posao.

Prvi korak. Naći urnek. Na evropskom tržištu rada koristi se europass Curriculum Vitae koji možete naći na svim jezicima članicama EU zajedno sa uputama kako CV popuniti. Praviti CV ispočetka nezahvalan je posao ako ne znate praviti tabele u Wordu ili jednim klikom centrirati tekst. Isto pravilo važi i za pisanje. Ako niste sigurni da li se piše političke nauke ili politićke nauke, rješenje nije ne pisati dijakritičke znake. Rješenje je instalirati Spellcheck za bosanski ili hrvatski ili srpski i desnim klikom miša ispravljati sve podvučeno crvenim.

I urnek i Spellcheck treba koristiti kao alate. Na današnjem tržištu na malo kojem radnom mjestu nećete morati napraviti neku tabelu ili tekst pomjeriti udesno. Informatička pismenost jednako je važna kao i jezička.

Kultura koja objedinjava jezičku i informatičku pismenost podrazumijeva i neke društvene konvencije. U zaglavlju motivacionog pisma obavezno ćete navesti svoje kontakt podatke, na kraju staviti svoj potpis i datum; u prvoj rečenici navest ćete na koji konkurs se prijavljujete i gdje ste ga pročitali. U nastavku ćete reći nešto o sebi i odgovoriti na pitanje kako biste vi doprinijeli projektu i kako bi rad na projektu vama koristio u daljem radu i/ili školovanju. Ako i koristite fraze i komplimente, trebate ih upakovati tako da zvuče iskreno: Cilj mi je da djecu kroz igru i lijepo druženje naučim ne samo osnovama njemačkog jezika, već i njegove kulture i običaja, kao i poštivanju drugog i drugačijeg.

I ozbiljno. Ali bez doslovnosti: Nadam se da ćete ozbiljno shvatiti moju prijavu, jer ja izuzetno ozbiljno shvatam vašu.

Ako ne tražim previše, dokumente imenovati Ime Prezime_CV, Ime Prezime_motivaciono pismo, prebaciti ih u pdf format i poslati mailom. Slanje praznog maila (samo sa dodatkom), nije učtivo. Dovoljno je formalno: Poštovani/a, ovim putem se prijavljujem na konkurs (i koji konkurs). U prilogu je moj CV i pismo motivacije. Srdačno, Ime i prezime.

Iz iskustva kandidatkinje na razgovorima za posao znam da savršen CV i pismo motivacije nisu uvijek dovoljni. Ali to još uvijek nije dobar razlog zašto ne biste povećali svoje šanse. Zašto ne bismo mijenjali sebe (obrazovali se informatički, koristili društvene mreže za informiranje, malo prelistali pravopis..) da onda povećamo šanse i da se cijelo društvo promijeni. Da nam se ekonomija ne zasniva na principu ko će kome nego svoj svome...

Jesmo li jezički nacisti?

Jesmo li jezički nacisti?

Inspiraciju za ovaj tekst u najvećem dijelu dala mi je hrvatska lingvistica Snježana Kordić čiju bih knjigu Jezik i nacionalizam preporučio svim filolozima, lingvistima, a i bilo kome koga zanimaju jezici. Moram priznati da sam zahvaljujući ovoj knjizi postao veliki poklonik spomenute lingvistice koja zdravorazumski pristupa jeziku, bavi se njime izvanideološki i u cijelosti naučno-istraživački.

Ovom prilikom ne bih prepričavao sadržaj knjige, ali upravo ono o čemu ona piše zanima me već dugi niz godina i uvijek me čini osjetljivim kada je u pitanju naš jezik. Snježana Kordić je naučno utemeljenim dokazima u tančine razradila teoriju o policentričnosti bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i složila se stručno i zdravorazumski oko unitarnosti našega jezika bez ikakve političke podjele. Policentričan je jedan te isti jezik koji ima uporište u više geografskih predjela (država). Primjeri toga su engleski u Velikoj Britaniji i u Sjevernoj Americi, španski u Španiji i Južnoj Americi, njemački u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Naravno, ekstremni lingvisti odavno osporavaju i uvijek će osporavati tu teoriju, ali činjenica da se radi o jednom, a ne o tri ili četiri različita jezika sveprisutna je u naučnom opusu navedene lingvistice.

Pitanje koje postavljam je sljedeće: koliko smo sitničavi i osjetljivi na maternji jezik? Jesmo li tzv. puristi i preskriptivisti? Puristi su tzv. čistači jezika koji žele da oslobode maternji jezik od utjecaja stranih jezika uvodeći neologizme i kodificirajući na sve moguće načine svoju jezičku varijantu. Oni su istovremeno i preskriptivisti jer propisuju, nalažu, „naređuju“ šta treba biti pravilno, a šta ne u jeziku i šta treba ući u pragmatiku. U najvećem broju slučajeva, takvi su hrvatski lingvisti. Snježana Kordić je izuzetak među njima i zbog toga je često osporavana. Nažalost, poznato je da je upravo Hitler začeo ideju o jezičkom čišćenju u njemačkom što je na kraju prenio i na etničko čišćenje. Nijedna ekstremna ideologija ne može biti dobra pa tako ni radikalno čišćenje jezika, izbacivanje stranih riječi iako su one uvriježene kako u pisanoj, tako i u govornoj upotrebi.

Tendencije hrvatskih lingvista su prilično radikalne jer imaju namjeru da hrvatski maksimalno bogate neologizmima (novotvorenicama, kako kažu) u tolikoj mjeri da sam jezik postane nerazumljiv govornicima susjednih zemalja Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Već smo odavno prihvatili veleposlanstvo za ambasadu, zrakoplov za avion, zračnu luku za aerodrom. U skorije vrijeme imamo priliku da gledamo središnji umjesto centralni dnevnik na hrvatskoj državnoj televiziji, da pratimo ugodno ozračje umjesto atmosferu na stadionima kada se igraju utakmice. Ministarstvo zdravstva je preko noći postalo ministarstvo zdravlja bez naročitog objašnjenja. Purizam se nastavlja razlikovanjem elektroničke od elektronske pošte. Konzervisanje i osamljivanje hrvatskog jezika u budućnosti nam donosi nosiglas umjesto mobitel, putničarstvo umjesto turizam, munjosprem umjesto akumulator, velenapadaj umjesto invazija. Hoće li u budućnosti oni koji su surfali internetom na kraju daskati svemrežjem i jesti dvokrišku umjesto sendviča? Posljednjih primjeri možda nikada neće zaživjeti u praksi (ipak je bolje reći: nikad ne reci nikad!).

Varijanta bosanskog jezika ne podliježe neologizmima kao hrvatska čiji je cilj najprije bio da se oslobodi srbizama. Nažalost, mnogi predviđaju da će hrvatski u svojoj jezičkoj politici ostati usamljen i posve konzervisan kao što je to danas francuski jezik koji već vijekovima ima iste težnje. Ja lično nisam za preskriptivno ponašanje u jeziku, ali ako već neke riječi postoje stoljećima u našem jeziku nikada ne bih preko noći podlegao korištenju anglicizama ili bilo kojih drugih tuđica. Nešto što koristim pismeno ili usmeno ostaje trajno i ne može se tako lako promijeniti. Zašto je odjednom toliko prisutna riječ party u našem jeziku ako smo godinama govorili dernek, žur i žurka? Naći će se oni koji će reći da nastup Davida Guette nije dernek nego party! Dakle, teško je objasniti fenomen zašto riječi koje su se dosad koristile odjednom padaju u zaborav i gube učestalost upotrebe. Ne propisujem da se riječ party ne treba koristiti u našem jeziku, ali zato konstatujem kako je očito došlo do klizanja smisla riječi kao što su dernek i žurka koje u savremenom dobu ne predstavljaju istu vrstu zabave kao jedan party. Dakle, fenomen je semantičke prirode.

Zašto je u tolikoj mjeri izražen purizam i nacionalizam u jeziku? Nijedan jezik ne funkcioniše izolovano, udaljeno od utjecaja ostalih jezika jer nijedan jezik nije nastao tek tako što se sam pojavio preko noći izvan dodira s ostalim jezicima pa čak ni dalekoistočni jezici. Zašto miješati nacionalizam s jezikom? Naravno, prevodioci stranih jezika znaju da gotovo sve gore navedeno ne funkcioniše tako u prevodilačkom poslu. Iskusni prevodioci svjesni su činjenice da je njihov prevod kvalitetniji ako je u najvećem dijelu u duhu maternjeg jezika, izbrušen, dotjeran i uljepšan. Vjerovatno je prevod jedini fenomen u kojem je purizam dozvoljen, ali i poželjan. Kvalitet jednog prevodioca ogleda se u njegovoj sposobnosti korištenja svoga jezika u tolikoj mjeri da se prisutnost stranoga jezika ne osjeti ni na jednom planu (leksičkom, morfološkom ili sintaksičkom).

I za kraj bih svim lingvistima ili jezikoslovcima, ako vam je tako draže, preporučio da umanje radikalno-ekstremističku ideologiju u jeziku jer su purizam i nacionalizam u jeziku vrlo često odraz nacionalizma i podijeljenosti u glavama, a potom i u državi na svim planovima. Proučavajmo i opisujmo jezik, bavimo se njime naučno-istraživački, ali ne naređujmo kako će se govoriti, ne čistimo jezik od „neprijateljskog“ utjecaja.

P. S. Zainteresovani mi se mogu obratiti mailom ako žele da im pošaljem knjigu Snježane Kordić jer je imam u elektronskoj verziji.

Plusevi i minusi Ljetne škole

Radim kao volonterka u Udruženju Lingvisti još od prije početka Pete ljetne škole b, h, s jezika. Već sam ranije išla na kurseve engleskog i njemačkog jezika, te sam mogla pretpostaviti kako će to sve izgledati i šta će polaznici ove škole raditi.

22. juli, svečano otvaranje škole, mnoga nasmijana lica ulaze u prostorije Studentskog eFM radija. Dočekuju ih profesorice Pete ljetne škole. Sve su jako uzbuđene i jedva čekaju da podijele svoje znanje sa polaznicima. Tu je, naravno, i mnogo hrane, kao i bosanski slatkiš kadaif, kojim su svi bili oduševljeni. Moje radno vrijeme je bilo od 13:00 do 17:00 h tako da nisam prisustvovala svim časovima ali bilo mi je lijepo na onima na kojima sam bila. Konverzacija je jako zanimljiva, a pogotovo mi se svidjela tema o mahalanju. Moglo se primijetiti i da su učenici bili zainteresovani, postavljali su mnogo pitanja: „Zašto su žene mahalale“, „Kako izgleda jedna mahala“... Čak sam i ja saznala novu informaciju, a to je da su žene jedne mahale stavljale retrovizore na svojim balkonima kako bi vidjele ko prolazi ulicom. Nema veze ako je neko iz inostranstva ili ne, opet se moglo naučiti nešto novo i ja sam primjer toga. Iako je svima u školama bilo (ili još uvijek jeste, ako još uvijek idete u školu) dosadno na časovima gramatike, na ovim vam sigurno ne bi bilo. Iz moje perspektive, perspektive 'posmatračice', bilo je mnogo smijanja i zezanja, jako mi se svidjela atmosfera na časovima. Polaznici/e su mogli jesti i piti na časovima, ali uz to 'odmaranje' su morali i raditi (isto važi i za časove konverzacije). Također mi se svidjelo i to što su profesorice objašnjavale na bosanskom jeziku, trudile se da što manje koriste drugi strani jezik, što je veća prilika za učenike da nauče bosanski, hrvatski, srpski jezik. Knjige su jako zanimljive i prilagođene svim nivoima. Bila sam na časovima za početničke nivoe i teme su bile odlične: sport, kuhanje, svakodnevnica... Na radionicama nisam bila, ali sudeći po slikama i video zapisima, bile su jako zanimljive. Meni se lično najviše svidjela radionica kuhanja gdje su učili kako se pravi pita i tulumbe.

I na slikama sa ekskurzije se može vidjeti da je bilo jako zanimljivo, i da su polaznici/e zainteresovani za našu Bosnu i Hercegovinu. Nemam previše negativnih strana vezanih za ovu školu, ali kao što se kaže: uvijek može bolje, pa tako mislim da je ova škola kratko trajala i mnogi bi se sa ovim složili. Iako je to jedna negativna strana, u njoj ima i nešto pozitivno a to je da se može vidjeti koliko polaznici/e vole ovu školu, naš jezik, kulturu i tradiciju.

Na pitanje kako im se sviđa Ljetna škola, svi su odgovorili da je jako lijepo učestvovati u ovom programu i da je atmosfera odlična i opuštena. Iz ankete također možemo vidjeti da su časovi super i da se mnogo nauči, kako iz časova konverzacije, tako i iz časova gramatike. Kao što sam već rekla, pored učenja učenici imaju priliku da se opuste, a to je uz radionice i ekskurziju. Na pitanje kako im se sviđaju radionice i ekskurzije, polaznici/e su odgovorili da su radionice odlične, neke su više interesantne a neke malo manje. Ekskurzija je također jako zanimljiva, a oni koji su već ranije pohađali ovaj program kažu da je super što se ekskurzije svake godine mijenjaju tako da mogu posjetiti više gradova svake godine.

Počela je Peta ljetna škola b, h, s jezika

Danas je počela Peta ljetna škola b, h, s jezika u Sarajevu, koja će trajati dvije sedmice.
Nastava će se odvijati u prostorijama Studentskog eFm radija u kampusu kao i u samom udruženju Lingvisti. Učenici/e nam dolaze iz Španije, Italije, Austrije, Njemačke, Švicarske, SAD-a, Grčke, Švedske, Češke... Sa svakom grupom će raditi po dvije nastavnice, na različitim aspektima učenja, četiri časa dnevno. Časovi će biti podijeljeni u dvije smjene, jutarnju i popodnevnu. Polaznici/e su raspoređeni u 6 grupa, na 6 nivoa. Ove godine prvi put je organiziran i C2 nivo, za sve one koji su savladali/e gramatiku bhs jezika, ali još uvijek imaju problema sa (pravo)pisanjem te za one kojima je bhs maternji jezik ali ga nikada nisu učili u školi.
Pored škole, učenici/e će učestvovati na različitim radionicama gdje će učiti o kulturi i običajima ovih prostora, a neke od njih su: radionica sevdaha gdje ćemo im predstaviti osnove sevdalinke i sevdaha na jedan neobičan i inovativan način, radionica kuhanja, gdje će naučiti kako da naprave pitu i tulumbe, radionica folklora, učenje ćirilice, gledanje domaćeg filma, kao i radionica književnosti gdje će imati priliku upoznati se sa nekim od savremenijih djela književnosti pisane na bh s jeziku. Pored radionica, učenici/e će posjetiti kraljevski grad Jajce. Škola će trajati do 2. augusta.

Pismenost i socijalni život na fejsu

Živimo u vremenu u kojem je sve veća upotreba društvenih mreža, što je i jedan od razloga sve manjeg druženja između mladih. Tema o kojoj ću pisati je bazirana na socijalnom životu mladih, njihovom ponašanju izvan kuće te njihovoj pismenosti. Najpopularnije društvene mreže današnjice su sigurno Facebook i Twitter i broje gotovo 1 milijardu aktivnih korisnika širom svijeta.

Facebook je 2004. godine osnovao Mark Zuckerberg, student Harvarda, gdje je na početku stranica bila osmišljena kao mreža posvećena samo studentima te škole kako bi studenti mogli komunicirati i razmjenjivati informacije. Danas je Facebook mreža koja broji najviše korisnika. Na Facebooku se ljudi mogu dopisivati (chatati), razmjenjivati fotografije i video animacije, igrati igrice... Facebook korisnici su ljudi svih dobnih skupina, a adolescenti su najbrojnija grupa. I sama koristim Facebook već duže vremena i primijetila sam drugačije ponašanje mladih. Facebook ima svojih pozitivnih strana ali isto tako ima i onih negativnih. Pozitivne su te da se ljudi mogu dopisivati i ostati u kontaktu iako ne žive blizu, ako žive u drugoj državi ili čak drugom kontinentu. Pozitivna strana Facebooka je i ta da sa ostalim ljudima možemo mijenjati svoja mišljenja, svoje informacije... To nekada može biti opasno jer se ljudi mogu predstaviti kao vi i mogu mijenjati vaše privatne informacije.

Facebook se ne koristi kako bi se trebao koristiti, koristi se u prekomjernim količinama što može dovesti do mnogih zdravstvenih problema kao što su raniji srčani udar, prekomjerno debljanje i mnoge druge.

Izražavanje i pravopis je dio opšte kulture a pismenost među studentima je na veoma niskom nivou. Jedan razlog tome je, kako sam već navela, sve veća upotreba društvenih mreža. Ponižavajuća činjenica je ta da mladi danas ne čitaju knjige – a čitajući knjige poboljšavaju svoj vokabular i svoje poznavanje maternjeg jezika. Mnogi učenici srednjih škola griješe u upotrebi glagola, glasovnim promjenama, zamjeni 'jata'... Jedan takav primjer je da riječi ''ne mogu'' i ''ne znam'' pišu zajedno a ''najbolji'' pišu odvojeno. Česte greške su i greške kao ''htjeo'' umjesto ''htio'', ''snjeg'', ''uvjek'' koje su svakodnevnica u pismenim radovima. U rječniku omladine su također prisutne psovke i žargonizmi koji se često nesvjesno upotrebljavaju i u školi, u razgovoru sa starijima, u prodavnici... Rječnik mladih je jako siromašan i savremeni načini komunikacije putem društvenih mreža loše utiču na razvoj pismenosti jer tu većinom komuniciraju žargonski. Putem Facebook-a ljudi koriste skraćenice i tako zaboravljaju kako se riječi pravilno pišu.

To bi mogli promijeniti tako što će paziti kako se izražavaju na određenim mjestima, tako bi u školi trebali paziti na formalno i pravilno izražavanje a na Facebooku se ne moraju pridržavati tih pravila već im je dozvoljeno koristiti skraćenice i pisati ''citam'' umjesto ''čitam'' i sl. Srednja škola ima ključnu ulogu u obrazovanju, budući da mlade priprema ili za ulazak na tržište rada ili za nastavak školovanja. Zbog toga se ta vrsta školovanja uvodi kao dio obaveznog obrazovanja. Nakon završetka srednje škole, mnogi mladi odustaju od daljeg školovanja i sve je veća nezaposlenost u državi. Zbog prevelike upotrebe društvenih mreža, socijalni život mladih je na jako niskom nivou, oni ne izlaze i ne provode svoje slobodno vrijeme sa svojim vršnjacima. Posljedica toga je nasilno ponašanje koje je sve više i više prisutno.

Facebook (i ostale društvene mreže) ne bi trebalo izbaciti iz svakodnevnog života, ali je vrlo važno imati mjeru. Socijalni bi život trebao biti najvažniji dio provedenog slobodnog vremena, a sve ostalo dolazi poslije.

Google Translate ne služi prevođenju Mujo kuje konja po mjesecu

Razgovarali smo sa Semirom Mehadžićem, prevodiocem, stručnjakom za lokalizaciju i članom Udruženja Lingvisti. Povod je uvrštavanje bosanskog jezika u Googleov prevodilački servis, a razlog zanimljivi komentari i izjave u medijima o tome. Da raščistimo neke stvari...

Lingvisti: U medijima su se već našle šale kako Google ne zna šta je burek i ćevap. Ljudi ustvari ne znaju po kom principu funkcionira Google Translate. Možete li objasniti na koji način svaki od korisnika/ca bosanskog Googlea može unaprijediti ovaj prevodilački alat?

Semir Mehadžić: Ovdje treba pojasniti jednu stvar – sve što vidimo u Google Translateu je ustvari rezultat rada računara koji softverski izdvajaju naše riječi i njihove prijevode iz mnoštva prevedenih tekstova na internetu. U Googleu ne sjede osobe čiji je posao da ručno traže i ukucavaju prijevod svake riječi na bosanskom. Ljudi-prevodioci su tu samo da „istreniraju“ te računare i nadgledaju cjelokupni proces, vršeći tek povremene korekcije.

Zato nas i ne treba čuditi što u Google Translateu nema prijevoda za riječi kao što su aščinica, merak ili nafaka. Razlog je vrlo jednostavan – njihovi prijevodi na engleski se ne pojavljuju dovoljno često na internetu da bi ih Google sam mogao naći, evidentirati i „upariti“. Kako je određene riječi u bosanskom jeziku (naročito turcizme) jako teško adekvatno prevesti na strani jezik; malo ko ih je uspio prevesti pa onda još i intenzivno koristiti te prijevode po internetu. To je glavni razlog zašto ih Google nije uvrstio u Google Translate, a ne neko subjektivno mišljenje ove kompanije o tome koje riječi pripadaju bosanskom a koje ne.

Ovaj nedostatak je, međutim, relativno lako rješiv. Korisnici sada mogu sami unaprijediti ovaj servis tako što će naknadno dodavati nove riječi, ocjenjivati stare prijevode ili upozoravati Google ako određena riječ ne pripada bosanskom jeziku. Treba samo kliknuti na riječ koja je ponuđena kao prijevod i unijeti svoje mišljenje ili sugestiju (ili odabrati neki od već unesenih prijedloga). To naravno ne znači da će svaki prijedlog za prijevod biti prihvaćen istog trenutka, ali će svakako biti analiziran.

Lingvisti: Koliko ovaj novi alat može olakšati ljudima koji ne znaju engleski jezik?

Semir Mehadžić: Prije svega, potrebno je napomenuti da od Google Translatea ne treba očekivati vrhunske prijevode jer ovo prevođenje radi računar. Za kvalitetan prijevod će vam, ipak, i dalje biti potreban čovjek-prevodilac.

Google Translate služi da vam otprilike kaže šta piše u nekom tekstu koji sadrži kompletne, „normalne“ rečenice, tek toliko da se možete snaći ako ne znate jezik. Dakle, prevođenje bosanskih narodnih izreka (Mujo kuje konja po mjesecu) ili tekstova pjesama (Dubioza kolektiv - Kažu) na engleski, čime se naša javnost zabavlja posljednjih dana, nije pravi način za korištenje ovog prevodilačkog servisa. Osim toga, Google Translate će uvijek davati bolje rezultate kada se prevodi NA bosanski jezik nego obratno (zbog razloga jezičke prirode).

Međutim, interesantno je da niko nije pomenuo ubjedljivo najvažniju korist od uvrštavanja našeg jezika u Google Translate – njegovu primjenu u pregledniku (browser) Google Chrome. Naime, od ovog trenutka mi možemo otvoriti bilo koju internet stranicu na svijetu, na bilo kojem od 70-ak svjetskih jezika i pisama, i odmah je cijelu pročitati na bosanskom jeziku.

Evo i konkretan primjer. Sada možete otvoriti japansku stranicu Toyote i samo jednim klikom miša je dobiti čitavu na bosanskom jeziku. Prijevod će biti daleko od savršenog, ali ćete moći dovoljno razumjeti sadržaj. Sjajno, zar ne?

Za ovu mogućnost potrebno je samo instalirati besplatni Google Chrome (Googleova varijanta Internet Explorera), i koristiti ga za pregledanje internet stranica. Savjetujem da sa interneta odmah preuzmete i besplatnu prevodilačku ekstenziju za Chrome koja dodatno olakšava proces automatskog prevođenja. Dovoljno je ukucati „Google Translate extension“ u Google i naći ćete je.

Lingvisti: Kako se uopće bosanski jezik našao na Googleovoj listi? Jesu li možda prepisali od Microsofta?

Semir Mehadžić: Nije toliko riječ o 'prepisivanju', s obzirom da je Microsoft uključio bosanski jezik u svoje projekte još od kraja 2005. godine, u nekom manjem obimu. Više možemo reći da je sad došao trenutak da se Googleu nuđenje usluga na bosanskom jeziku može isplatiti. Riječ je, dakle, prije svega o finansijskoj računici.

Bosanski jezik dugo nije bio „privlačan“ za internetske gigante zbog male stope korištenja interneta u našoj zemlji, loše kupovne moći stanovnika Bosne i Hercegovine te relativno malog broja govornika u svjetskim okvirima. Ni konstantno osporavanje legitimnosti bosanskog jezika mu svakako nije išlo u prilog, s obzirom da na Googleu već postoje slični jezici. Ipak, situacija po pitanju našeg jezika se postepeno mijenjala, i to zbog nekoliko konkretnih razloga.

Prvi je taj da se broj korisnika interneta u BiH konstantno povećava, i u 2012. godini je prešao 50%. Prije tri godine je taj procenat iznosio oko 37%, a 2001. tek 1,1%. Osim toga, Bosanci i Hercegovci sve češće kupuju tj. plaćaju usluge preko interneta, i imaju sve više povjerenja u takav način poslovanja. Sve navedeno znači da se i kod nas stvara tržište ove vrste, što je i najvažniji pokazatelj za kompanije poput Googlea.

Drugi faktor je činjenica da je bosanski jezik danas realnost koja se ne može zaobići, unatoč svim pokušajima njegove diskreditacije. Broj govornika u BiH i inostranstvu koji se služe bosanskim jezikom i smatraju ga svojim maternjim jezikom je između dva i tri miliona, prema posljednjim procjenama. To predstavlja ozbiljan broj, naročito ako ga se posmatra kao broj potencijalnih novih kupaca i korisnika usluga na internetu, i rijetko će koja kompanija to zanemariti. Upravo zbog toga, ogroman broj zahtjeva koje su Bosanci i Hercegovci redovno slali Googleu da podrži i bosanski jezik je imao efekta.

Lingvisti: Šta možemo dalje očekivati?

Semir Mehadžić: Možemo očekivati mnoge sjajne stvari. Upravo smo gore naveli jednu od njih – pregledavanje gotovo cijelog interneta na maternjem jeziku. Možemo očekivati i da će Googleov prevodilački servis za bosanski jezik postepeno postajati bolji – svi mi koji govorimo bosanski ćemo moći tome direktno doprinijeti kroz unošenje novih prijevoda i ocjenjivanje postojećih. Osim toga, sada će Google mnogo brže uvrštavati bosanski u svoje nove usluge, naročito ukoliko su one zasnovane na podacima iz baze Google Translatea.

Također, činjenica da je bosanski podržan na Googleu može samo pozitivno utjecati na odluke drugih internetskih kompanija da i naš jezik uvrste u svoje planove.

Naravno, ne treba zaboraviti da će i Google imati koristi od ovog koraka. Ova kompanija je jednim potezom sebi osigurala potencijalnih 2 do 3 miliona korisnika svojih usluga i proizvoda te gomilu novih podataka o korisnicima, što joj može biti vrlo korisno. Ali, ako zanemarimo sve potencijalne „big brother“ scenarije u budućnosti, ipak možemo reći da od ovog događaja naš jezik i mi imamo samo ogromnu korist.

Povezano:

klix.ba - Google Translate - Ovo je još jedna velika pobjeda bosanskog jezika

avaz.ba - Google prevodi i na bosanski jezik

radiosarajevo.ba - Google Translate izgubljen u prevodu na bosanski jezik

lingvisti.ba - Zrno po zrno pogača, korisnik po korisnik - google i facebook na bosanskom

Kako mladi čine jezik rodno neutralnim, da vam uštede trud

Na svoj blog prenosimo post Jenny Zhang koja daje svoj osvrt na vijest da Švedska uvodi rodno neutralne zamjenice. Ona sebe opisuje kao zavezanu za kompjuter danju, entuzijastična spisateljica amaterka i zagovornica za društvenu pravdu noću.

Klik na sliku odvest će vas do originalnog teksta, na engleskom.

Švedska pokušava uvesti rodno neutralne zamjenice odozgo, ali bi to mogao biti korak unazad

Ovo bi mogao biti veliki skok u evoluciji jezika zapadnog svijeta.

Švedska nacionalna enciklopedija odlučila je uvrstiti rodno neutralnu zamjenicu u svoj katalog, zvanično priznajući riječ koja je u nezvaničnoj upotrebi barem od 1960-ih kao način obraćanja ljudima bez korištenja zamjenica 'on' ili 'ona'. Time što koristimo riječi koje ne ukazuju na rod, jezikom uključujemo i osobe koje se ne uklapaju u te kalupe.

Kao što se moglo očekivati, kritičari gledaju na ovaj problem u relacijama od toga da je to feministički plan s ciljem da se uništi jezik do toga kakvu psihičku štetu nanosi našoj djeci.

Treba imati na umu da je ovo samo uvrštavanje zamjenice u Nacionalnu enciklopediju, a ne božiji ukaz. Iako poštujem zvanične napore uvaženog akademskog establišmenta prilikom iskazivanja podrške kompleksnosti roda, nije baš da švedska vlada ide naokolo i hapsi svakog ko nastavi koristiti orodnjene lične zamjenice. Ona samo priznaje da riječ postoji i da bi se trebala širiti u općoj kulturi.

Naposlijetku, Oxfordski rječnik engleskog jezika priznaje postojanje neologizama 'Britcom' i 'LOL', a ni to nije dovelo do propasti društva.

Pitanje rodno neutralne zamjenice predvidljivo se i redovno povlači među lingvistima koji proučavaju engleski jezik, i tu se suočavamo sa sličnom začkoljicom. Prosto ne postoji elegantno i univerzalno rješenje kako da pričamo o osobi čiji rod ne znamo ili je prosto nevažan za priču.

Kad koristite neutralno 'neko' ('one'), zvučite pomalo mlako i demode. Zamjenica 'ono' ('it') većinom je rezervirana za životinje. Jezički stručnjaci su izumili brojne neologizme, od kojih je malo koji našao svoju svrhu u popularnoj kulturi. Ja se krećem u prilično progresivnim krugovima, i još uvijek se malo brecnem kad vidim nekoga da koristi zamjenice 'ze', 'zie', 'zhe', ili neku njihovu inačicu.

Djelimični razlog zašto ova rješenja nisu zaživjela jeste to što i inače ne reagiramo dobro na dekrete 'odozgo prema dolje' kad je u pitanju jezik. Jezicima treba organska podrška u smislu prirodne, svakodnevne upotrebe. Zato nijedan jezik koji je napravio čovjek, kao što je esperanto, nije zaživio u svijetu, bez obzira koliko bio (navodno) lakši za učenje.

Unatoč riječima koje možete smatrati rogobatnostima 21. stoljeća kakve su 'impactful' ili 'to action' ili bilo kakvom pisanom jeziku poput LOL, razlog zašto su svuda oko nas jeste taj što su organski nastali iz jezičke potrebe. Popunile su prazninu.

Drugi primjer popunjavanja jezičke praznine jeste riječ 'cis' koja upućuje na nekoga ko se identificira kao osoba koja je istog roda kao i spola koji se pripisuje rođenjem. Termin je posuđen iz hemije kao suprotnost pojmu 'trans', te zgodno označava komponentu nečijeg rodnog identiteta bez davanja uobičajenog ili superiornog značaja ijednom od njih.

Drugi važan razlog zašto ovi neologizmi nisu zaživjeli mogao bi biti prosto taj što postoji organskija alternativa: Oni ('They').

Suprotno uvjeravanjima starih gramatičara, množinska zamjenica 'they' koristi se za rodno neutralno treće lice jednine još od 15. stoljeća. „Nemojte koristiti 'they' kada govorite o jednoj osobi“ relevantno je koliko i uputa „ne završavajte rečenice prijedlozima“. Oba pravila, koja se utuvljuju u glave učenika željnih znanja još od mladih nogu, netačna su.

Vodiči za dobar stil za autore u novinama, univerzitetima i dr. tek sad počinju sustizati ovaj trend, napokon dozvoljavajući da se 'they' i zvanično koristi kao rodno neutralna zamjenica.

Ipak, i kada koristimo 'they', moramo konjugirati glagol u množini. Kažemo „they drink a glass of water,” a ne “they drinks a glass of water”. Ni to nije savršeno rješenje.

U Baltimoru, srednjoškolci koriste 'yo' kao rodno neutralnu zamjenicu u žargonu od oko 2004. godine, i to, čini se, organski. Ali ni ona nije doživjela širu upotrebu u ostatku zemlje ili u područjima gdje se govori engleski.

Imam osjećaj da je potez u Švedskoj važniji kao pokazatelj institucionalne podrške i mogućnost da se njime podigne svijest o rodnim pitanjima nego kao stvarni utjecaj na upotrebu jezika. Bez obzira na sve, to je ohrabrujući potez i znak da nas možda naši beskrajni napori da izjednačimo rodne odnose ipak nekud vode.

Ali, jezik je važan, a evolucija roda u jeziku odraz je pristupa društva širem problemu.

Jezik koji koristimo ima jednaku sposobnost i da osnažuje i da marginalizira. Upotreba univerzalnog 'on' u pravnim dokumentima koristila se kao izgovor da bi se ženama uskratio njihov pravni status, da bi se držale dalje od učešća u parlamentima ili da ne bi mogle vršiti određene religijske obrede. Čak i bez ovih uloga, postoji efekat dehumaniziranja žena time što se one de-facto isključuju iz osnovnog pojma ljudskosti. Korištenjem jednog roda da bi se obuhvatio drugi u jeziku inherentno se prenose klasne razlike između rodova.

Ako sumnjate u to, razmislite kako bi, s druge strane, nezgrapno bilo kad biste pisali sve pravne dokumente sa univerzalnim 'ona'. To je već standard u nekim grupama subkultura, kao npr. prakse autor(ic)a uputa za dizajnerske društvene igre.

Rasprava o jezičkoj evoluciji nije ograničena samo na zapadne jezike. Kineski nije zapravo imao orodnjene zamjenice sve do 1920-ih, kada je stvorena ženska inačica osnovne zamjenice s ciljem da se kineski približi zapadnim jezicima koji razlikuju rodove a kojima smo se toliko divili. Prethodna rodno neutralna zamjenica tada je postala standard za 'muški' rod, iako elementi logograma koriste neutralni 'ljudski' znak.

Pozdravljam ove napore Švedske nacionalne enciklopedije, i raju iz Baltimora, ali je jezička evolucija spora. Mi sada čekamo masovno prihvatanje nove riječi, koju nije jednostavno izmisliti.

(Sad, hajmo pričati o drugim opcijama za drugo lice množine umjesto 'you'. Ja glasam za 'y'all'.)

prevela: Sandra Zlotrg

pregledao: Dario Borčak

Studentice u borbi protiv Velikog brata i Farme

Naša članica Nejla, ponosna na rad svojih studenata i studentica, poslala nam je ovaj prijevod koji danas dijelimo sa vama!

Udruženju za jezik i kulturu Lingvisti poklanjamo prevod priče The Fishing Boat autorice Margo Fallis koja piše priče za djecu.

Elijesa Husić, Nejra Hadžajlija, Emina Hadžibulić i studenti/ce druge godine Anglistike Filozofskog fakulteta u Sarajevu sa mentoricom Nejlom Kalajdžisalihović

Thank you Margo Fallis!

U borbi protiv Velikog brata i Farme

Margo Fallis

Ribarski čamac

Gavina je probudilo zavijanje vjetra i kiša koja je udarala o prozor njegove sobe. Ustao je iz kreveta i obuo vunene čarape, a zatim pogledao kroz prozor. Jedva da je mogao vidjeti očev svijetlozeleni ribarski čamac dok je isplovljavao iz luke uputivši se ka nemirnom Sjevernom moru. Tokom ovakvih dana, Gavin se brinuo za oca, ali on se svake noći vraćao kući, bez obzira na nevrijeme.

Kada više nije mogao vidjeti čamac, Gavin je otišao u kuhinju. Majka je stajala kraj šporeta i spremala zobenu kašu. - „Sjedi, Gavine, i pojedi nešto.”, reče. „Napravila sam ti kašu. Čak sam ubacila i grožđice,“ namignula mu je i osmjehnula se. „Izvoli vrhnje i svoju kašiku. Vani je hladno. Sve pojedi!“

Gavin sjede za sto. Pored stola je bila kanta sa malim komadima crnog uglja. Majka zagrabi malo uglja, a potom ga ubaci u peć. Gavin krajičkom oka ugleda crvenkasto-narandžastu žeravicu.

- „Mama, zašto ja ne mogu ići u ribu sa tatom? Nikada nisam bio na otvorenom moru.“, žalio se Gavin.

Majka ga je pogledala i uzdahnula. - „Zar stvarno želiš da ideš s tatom?“ Klimnuo je glavom dok je sipao vrhnje na kašu i prinosio zalogaj ustima.

„Ma znaš šta… Sljedeći dan kada bude lijepo vrijeme. Mislim da sada već možeš.“, rekla je.

Gavin se radovao. - „Jedva čekam! Ali, ne želim da idem po ovakvom vremenu.“

„Ne brini se, sine, neće još dugo biti loše vrijeme kao danas.“, odgovori majka.

Nakon što je pojeo kašu, obukao se, a onda uskočio u svoje žute gumene čizmice kako bi na putu do škole mogao da skače po lokvama.

Svako jutro tokom sljedeće sedmice kada bi se Gavin probudio padala je kiša i puhao vjetar, ali je, napokon, jednog jutra, dok je ležao u krevetu, primijetio da više ne pada. Skočio je i pogledao kroz prozor. Sunce je upravo izlazilo iznad horizonta, a nebo postajalo jarko plavo. Otac mu je uvijek govorio: „Crveno nebo noću, mornaru donosi sreću. Crveno nebo u zoru, mornaru donosi moru.“ Nebo uopće nije bilo crveno. Nabrzinu navuče vunene čarape i otrča u kuhinju sav sretan vidjevši da otac još nije otišao. - „Tata, mama je rekla da mogu poći s tobom kad bude lijepo vrijeme! Mogu li danas?“, pitao je.

Otac je pogledao majku, a ona se nasmiješila. - „Dobro, momak. Obuci još nešto, najdeblji vuneni džemper, i sačekaj me vani kad pojedeš kašu. Molim te, požuri!“

Gavin je bio nestrpljiv. Halapljivo je pojeo kašu, polizao i kašiku i zdjelu, a onda obuo najtopliju odjeću. I svoje svijetložute gumene čizme, pa istrčao vani. Zrak je bio svjež. Puhao je blagi povjetarac. Majka je izašla da im doda torbu u kojoj je bio čedar sir, sendviči s kiselim krastavcima, nekoliko krofni, nekoliko velikih komada suhog keksa, i termoska vrućeg čaja. Dala je torbu Gavinu i zagrlila ih obojicu. - „Gavine, čuvaj se. Molim te, pazi na njega!“ dodala je, obraćajući se Gavinovom ocu.

I tako, Gavin pođe na otvoreno more. Stajao je na palubi čamca dok je otac utovarao mreže, pletene korpe, užad, pomorske mape i jedan oštar nož. Pažljivo je posmatrao oca dok je odvezivao uže s mola, koje je onda povukao na stražnji dio čamca. Zatim je upalio motor. Dok su isplovljavali iz sigurnosti luke, Gavin je gledao kako malo priobalno selo postaje sve manje. Kad su prolazili pored svjetionika, koji se nalazio na ivici lučkih zidina, Gavin je vidio nekoliko foka kako se sunčaju.

- „Pogledaj, tata! Eno foka!“ radosno povika. Otac je klimnuo glavom, i vratio se na posao. Gavin je mogao čuti njihov poklik – „Nau, nau, nau!”. Galebovi su ih još dugo pratili. Gavinov otac prebaci mreže preko ruba čamca. Bile su teške i smrdile na ribu. - „Pomakni se.“, upozorio je Gavina. Nije želio da se zaplete u mreže i da zajedno sa njima upadne u more.

Gavin se vrzmao po čamcu. Mogao je vidjeti morem isklesanu obalu. Nikada je prije nije vidio sa ove udaljenosti te mu je sada izgledala drugačije. A, selo je bilo kao grozd kuća u naručju gigantskih planina. Mogao je vidjeti ljubičasti vrijesak koji je prekrivao obronke duž obale. Prizor je bio prekrasan.

Nakon nekog vremena, pojeli su sendviče. Otac je nasuo i čaj. Bio je ukusan, a pošto je bio vreo, Gavin se dobro zgrijao. Slasno su smazali i sendviče i krofne, a ukusni keks koji je mama napravila ostavili su za kasnije. Baš u tom trenutku, vidio je kako se nešto igra u vodi. - „Šta je ono?“ upitao je oca.

Pogledali su preko ruba čamca. - „To su delfini! Došli su da nas pozdrave. Baci im one mrvice i kekse.“, reče otac.

Gavin to i učini. Delfini su plivali tik uz čamac. Gotovo da ih je mogao dodirnuti. Oglasili su se zvižducima, pojeli mrvice i otplivali. Gavin ih je posmatrao dok nisu nestali.

Uskoro je bilo vrijeme da se izvade mreže. Gavinov otac je otvorio vrata u palubi čamca. Unutra je bio spremnik s velikim komadima leda. - „Odmakni se, Gavine. Nemoj da upadneš tamo. Ostani gdje si!“ povika otac, jer je znao da će biti opasno stajati nasred pretrpanog i klizavog čamca.

Okrenuvši ručicu mreže se počeše dizati iz mora. Gavin je mogao vidjeti da je u njima bilo riba, rakova, škampi i raznih drugih stvorenja. Otac je istresao jednu mrežu na palubu. Sva ta morska stvorenja počeše se koprcati. Gavin se uplašio i odskočio. Nekoliko rakova je krenulo prema njemu. Ugledao je bakalara i list. Otac je počeo kupiti stvari koje mu nisu trebale. U vodu je bacio rakove, najmanje ribe, dosta školjki, ostrige i dagnje. Uskoro su na palubi ostale samo velike ribe. Sva druga stvorenja bila su vraćena moru. Otac je uzeo veliku metlu i pomeo ribe u spremnik ispunjen ledom.

Gavin je vidio mnoštvo galebova i drugih morskih ptica kako se pojavljuju niotkuda. Kričale su, kreštale i ponirale na bačene ribe, pokušavajući da ih zgrabe prije nego li otplivaju ili potonu na dno. Gavin se plašio ptica. Neke od njih bile su jako velike i pokušavale su da slete i na njega. Možda su mislile da je on neka velika riba. - „Ostavite me na miru!“ vikao je, udarajući ih drškom metle.

Njegov otac se smijao. Ponovo je pokrenuo motor čamca i krenuli su ka obali. Ptice su ih pratile cijelim putem, ne ostavljajući ni Gavina na miru. Nije ni okom trepnuo, a već su uplovljavali u luku. Čamac se zaustavio kod mola i nekoliko muškaraca s riblje pijace prišlo je čamcu. U rukama su nosili velike kutije. Izašavši iz čamca, Gavin je stajao na molu. Osjećao je vrtoglavicu od truckanja po valovima. Sjeo je i posmatrao ove ljude koji su birali najveće ribe iz spremnika čamca. Otac im je predavao ribe i svaki od njih bi otišao kada se kutija napuni. Uskoro je ostalo samo nekoliko riba.

- „Ove su za nas.“, reče otac, a potom ih baci natrag na čamac. Više se nisu koprcale.

Gavin je skrenuo pogled na selo, a onda i svoju kuću. Sada je sve izgledalo mnogo veće. Pomogao je ocu da prebaci mreže na stražnji dio čamca. Otac je pokupio ribe i stavio ih u neku kutiju. Gavinu je dao termosku i izašao iz čamca. Potom su krenuli kući. - „Hvala ti na pomoći, momak“, rekao mu je.

„ Bilo je super. Mogu li opet nekad ići s tobom?“ , pitao je Gavin.

„Sine, ako ostaneš u selu, jednog dana ćeš početi ići u ribu svaki dan. Do tada, možeš ići sa mnom jednom sedmično, kad je sunčano i kad ne ideš u školu, kao danas. Može?“

„Da, oče. Volio bih to“, odgovori Gavin.

Majka ih je čekala na vratima. Otac je unio ribe u kuću i stavio ih u sudoper. Izvadio im je utrobu i očistio da pomogne mami. Ona je bila sretna što su ponovo bili kući, na sigurnom.

Te noći na trpezi je bio bakalar, malo krompira, praziluka i paradajza, a sve iz njihovog povrtnjaka. Bilo je ukusno! Gavin se smješkao. Sada je tačno znao šta otac radi i koliko je svaki put bilo teško uloviti ribu za ukućane i one ljude. Pojeo je večeru bez pogovora, a u daljini je mogao čuti kliktanje galebova.

In memoriam: Alma Granov

Prva lingvistica koja se u BiH počela baviti jezičkim tehnologijama u okviru IT tehnologija spajajući lingvistiku i informatiku za korist društva, profesorica doktorica Alma Granov. Posebno se bavila lokalizacijom softvera na bosanski jezik kako bi oni postali dostupni široj korisničkoj grupi čime bi se povećala funkcionalna pismenost u društvu. U radu čiji sažetak i zaključak prenosimo bavila se važnošću digitalizacije za očuvanje kulturne baštine BiH i njeno uključivanje u svjetske tokove. Još jedan važan doprinos ovog rada je i prijedlog kako da se relaksira situacija sa tri službena jezika u našoj zemlji.

Čitamo i pozivamo na čitanje. In memoriam.

Digitalizacija jezika i razvoj jezičkih tehnologija u funkciji digitalizacije kulturnog naslijeđa
doc.dr.sc. Alma Granov

Abstrakt:

U digitalnom okruženju suvremenog čovjeka od izuzetne je važnosti razviti tehnologije za pristup informacijama, prizvodima i uslugama informacijskog društva na prirodnom jeziku. U procesu digitalizacije kulturne baštine neke zajednice osobito je važno da taj digitalni materijal bude pretraživ i dostupan na matrenjem jeziku zajednice kako bi se osigurao ravnopravan i slobodan pristup za sve korisnike zajednice, ali je isto toliko važno i obezbijediti funkcioniranje i povezivanje digitalizirane građe za funkcioniranje u multilingvalnom i multigrafijskom okruženju digitalnog prostora. To se isključivo može postići primjenom jezičkih tehnologija, te u tom smislu razvoj jezičkih tehnologija i digitalizacija jezika predstavljaju strateški faktor u postizanju punih ciljeva digitalizacije kulturne baštine neke zajednice i njenog integriranja u svjetsku kulturnu baštinu.

Zaključak:

Digitaliziranu kulturnu baštinu čine kompjuterski fundirani materijali koji bi trebali biti sačuvani za generacije koje dolaze. Jeziku kao tzv. nematerijalnom aspektu kulturne baštine svakako u procesu digitalizacije kulturne baštine pripada posebno mjesto.

O značaju i ulozi koju jezik ima za čovjeka možda na najjednostavniji i najilustrativniji način govori priča o Vavilonskoj kuli.

Digitalizaciji kulturne baštine cilj je i omogućiti neometan, slobodan, ravnopravan pristup ovoj građi svim korisnicima. To nikako nije moguće ostvariti bez razvijenih jezičkih tehnologija kako za jezik zajednice iz kojeg potiče građa tako ni bez razvoja alata koji će omogućiti prevazilaženje jezičke barijere i omogućiti komforno multijezičko okruženje kako bi digitalizirana građa postala globalno dobro.

Jezik je do sada bio bitan ograničavajući element u afirmaciji kulturnog naslijeđa neke zajednice. Čak i kada govorimo o 'velikim' zajednicama i 'velikim' jezicima, uvijek je trebalo mnogo, mnogo truda i znanja da se elementi kulturne baštine prezentiraju i spoznaju.

Mogućnosti koje pružaju jezičke tehnologije danas bitno relativiziraju poteškoće jezičke barijere, ako možda ne bi bilo preslobodno konstatirati, one ih poništavaju. Ovo će svakako imati utjecaja na problikovanje dosadašnjih paradigmi i gledišta kada je ova problematika u pitanju.

Sve ovo danas otvara jedan drugi problem, a to je imperativni razvoj jezičkih tehnologija za svaki jezik pojedinačno, jer u današnjem digitalnom svijetu to znači postojanje ili nepostojanje, funkcionalna pismenost ili funkcionalna nepismenost neke zajednice, njeno uključenje u razvijeni umreženi svijet ili izostanak iz njega i vegetiranje i propadanje na dokovima civilizacije. Stoga je razvoj jezičkih tehnologija i digitalizacija nezaobilzan i bitan faktor digitalizacije kulturne baštine i priključivanja i povezivanja sa svjetskom kulturnom baštinom.

Cijeli tekst nađite:

http://elibrary.matf.bg.ac.rs/bitstream/handle/123456789/2036/019%2520GRANOV.pdf?sequence=1

Smrt fašizmu - sloboda riječima

Svakodnevne vijesti iz zemlje i regije daju i previše povoda da se priča o fašizmu (nacionalizmu, nacizmu - nijanse su u pitanju) u jeziku. Vijesti iz Haga, vijesti o fudbalu i fudbalskim navijačima, o stogodišnjici početka Prvog svjetskog rata... Trebam li tome dodati redovne mailove koje dobijamo a koji nam govore da ne smijemo stavljati hrvatski jezik u istu ravan sa srpskim, ili da bosanski ne postoji ili da izmišljamo novi jezik tako što stavljamo 'bosanski, hrvatski, srpski jezik' a ne 'bosanski, hrvatski, srpski jezici' u naziv svoje škole...

O jezičkom nacizmu smo već govorili preporučujući knjigu Snježane Kordić kao obaveznu lektiru. Sada tu lektiru proširujemo satirom. Preporuka za čitanje: pročitati pjesme Predraga Lucića i citate koji su komentar na pjesme, pa onda originalnu O jeziku rode da ti pojem. Nakon toga odgovoriti na pitanja:

- Šta je duh jezika?

- Kako se jezik može ugroziti? Zašto su tuđice nasrtljive i ružne? Kako se taj stav oslikava na samoj riječi tuđice?

- Šta će se desiti kada u pjesmama (i komentarima!) promijenimo nacionalni predznak?

- Da li i vi posežete za Googlovim prevoditeljem kad imate posla (!) sa tekstom na srpskom/hrvatskom/bosanskom?

- Biste li i vi završili u zatvoru da se donese Zakon o jeziku?

Ključne riječi: savršeni pravopis, pravilno govoriti, jezik na srcu, radikalnija jezikoslovna vremena, potrebno je napraviti razliku, razumljivost je privid, presloviti ćirilični tekst, imati posla sa srpskim tekstom, jezična egzekucija, hrvatska obilježja hrvatskoga jezika, hrvatski tvorbeni osjećaj, nije dobro ni normalno rabiti tuđice, duh jezika, pohrvaćivanje i rashrvaćivanje riječi, simbolički smisao jezika, Zakon o jeziku, biti pismenjakom nije zavidno, novinarka osoba koja prodaje novine, nema pismenosti, u zatvoru učiti jezik, lepa srpska reč mučenje

PETAR PRERADBOVIĆ

O JEZIKU, RODE, DA TI POPUJEM

O jeziku, rode, da ti pojem,

O jeziku milom tvom i mojem,

O jeziku što se od srpskoga

Razlikuje ko od turkmenskoga,

O jeziku kojem kao liječnik

Rane vida Razlikovni rječnik,

Što nas uči da je Hrvat biti

Šport umjesto sporta govoriti,

Što nas uči da se riječi naše

Neusmeni Srbi navijek plaše,

A hrvatstvu kleti Srb da prijeti

Nečim što se ne da razumjeti.

Pa kad Srbin za svoj jezik, kume,

Kaže da ga ceo svet razume,

Hrvatu je dužnost izumjeti

Jezik što ga neće razumjeti

Ni svijet cijeli ni Srbi gubavi

A također ni Hrvati pravi,

Jer je jezik izraz frustracije,

A ne sredstvo komunikacije!

U hrvatskom, rode, da ti pojem,

U hrvatskom, kad je svoj na svojem,

Ne kaže se Mamula već Šušak,

Nije govno već crijevni valjušak!

O TVORBI HRVATSKOGA JEZIKOSLOVNOG JEZIKA

Ne morate ni spjev ni poemu,

Dovoljno je sastaviti distih,

Al' hrvatski, takav da u njemu

Riječi nema u srpskome istih;

Na jeziku što se ne da žvakat,

Sa Srbima koji se ne dijeli –

Bravetinu nemojte prismakat

U slamniškoj sočivice zdjeli.

Na jeziku o jeziku pojte

Ko kroatist što o njemu spika,

Ništa na njem ispisat nemojte

Doli samo hrvatstvo jezika,

Al' hrvatstvo nedostižno svakom,

Pa i onom tko ga propisuje –

Kroatistu što, na novac lakom,

Shrvanošću hrvatskog posluje.

Ne bude li distih poezija,

Bit će uvod u projekt poslovan,

Jezik će vam postat profesija –

Kroativan, tust, jezikoslovan:

♫ Nije nam samo pravopis naj savršeniji na svietu, nego je i jezik. Jezik nam je toliko savršen da ga nitko ne može naučiti, pa ni mi sami.

Bulcsú László, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u Globusu, listopad 1993.

♫ Pravilno govore samo oni kojima je oduvijek na srcu bio hrvatski jezik i oni koji su od devedesete počeli učiti hrvatski jer su do tada svi ili gotovo svi učili srpskohrvatski, a to znači srpski jezik.

Ilija Protuđer u Fokusu, ožujak 2005.

♫ Potrebno je napraviti neku razliku između hrvatskog i srpskog jezika.

Marijan Krmpotić, profesor, u Panorami, travanj 1996.

♫ Možda sve te brojne tisuće natuknica u Razlikovnom rječniku između srpskoga i hrvatskoga jezika, koje prema Brodnjaku nisu hrvatske, i ne pripadaju standardnomu srpskom jeziku, ali zar to ne izaziva ozbiljnu sumnju o leksičkoj istovjetnosti hrvatskoga i srpskoga jezika?

Ilija Protuđer u Slobodnoj Dalmaciji, veljača 2006.

♫ Svaki će hrvatski pisac napisati: tvornica umjetnih gnojiva, dok će svaki srpski pisac napisati fabrika veštačkih đubriva. Pa to nije jedno te isto!

Nedjeljko Mihanović, akademik, u Globusu, rujan 1996.

♫ Hoće li opet doći radikalnija jezikoslovna vremena, kada je vrli znanstvenik Petar Guberina u pisanju “razlika između hrvatskog i srpskog jezika” hrvatskim naivcima morao predočiti i jedinstven primjer kako je uistinu riječ o dvama jezicima? Upotrijebio je samo jednu rečenicu: „Prije je Zemlja bila plinovita kugla, da bi se kasnije pretvorila u tekuću.“ Na srpskom ta rečenica glasi ovako: „Pređe zemlja bejaše gasna lopta, da se docnije preobrati u tečnu.“ Zajednički jezik?!

Jozo Renić u Večernjem listu, studeni 2002.

♫ Srpski znam na pasivnoj razini – razumijem ga i čitam. Mlađi, poglavito naraštaji školovani poslije Domovinskoga rata, ne znaju ćirilicu pa ne znaju pročitati ćirilični tekst. Nije takav tekst dosta samo presloviti, jer treba i prevesti, recimo Voz sa šargarepom i spanaćem zadocneo je 12 časova. Ili poznata rečenica: Trešće i smeće da jedu jabuke (Trest će i smjet će jesti jabuke) neće se baš razumjeti, Keva i ćale sede i ćaskaju pre no što pođu na pijacu. Ili Kiseonik je korišćen za hemijske opite na granici je razumljivosti, ali London je glavni grad Engleske razumljivo je svima – ako nije pisano ćirilicom. Pa jasno da se mora prevoditi, pisani tekst zbog ćirilice, nekih nerazumljivih pravopisnih oblika (smeće koje u srpskom znači futur glagola smjeti – smjet će/smet će > smeće), rječnika i ostaloga. Mislim da je i usmeno tako. Razumljivost je privid, mlađi posežu za Googleovim prevoditeljem kad imaju posla sa srpskim tekstom, a mi se javno pravimo da se posve razumijemo.

Sanda Ham u Večernjem listu, rujan 2010.

♫ Nakon fizičkih egzekucija, jugoslavenska povijest Hrvata poznaje i jezičnu egzekuciju. Tako smo misleći da jedemo jetrica s vrganjima, jeli džigericu s pečurkama, a umjesto tripica – škembiće. Malu djecu vodili smo u obdanište za odojčad umjesto u jaslice.

Nenad Piskač u Fokusu, veljača 2005.

♫ Tko je protiv strjelice, taj je protiv hrvatskih obilježja hrvatskoga jezika.

Stjepan Babić, akademik, u Fokusu, ožujak 2005.

♫ U pisanju rječnika u Hrvatskome pravopisu zapao me težak dio, slovo DŽ. Prva je riječ bila džambo. Tu je bilo lako, džambo služi kao pridjev i lijepo dam zamjene: golem, velik, divovski, mamutski. A onda je došao džambodžet. Što ću sad? Moje hrvatsko srce nije mi dopustilo da ostanem mrtav hladan. Napregnem mozak i pred oči mi skoči mamutnjak.

Stjepan Babić u Hrvatskom slovu, kolovoz 1997.

♫ Osnovna nam je namisao pri raspisivanju natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ u časopisu Jezik bila da probudimo i pojačamo hrvatski tvorbeni osjećaj, u prvom redu za nove riječi kao zamjene za nasrtljive anglizme. Naime, taj je osjećaj za 70-godišnje srpske prevlasti prilično zamro, jer Srbi toga osjećaja nemaju u tolikoj mjeri kao Hrvati. Oni tuđice mnogo lakše primaju pa je i to bio jedan od razloga što su anglizmi tako lako prodirali u hrvatski jezik.

Stjepan Babić u Večernjem listu, listopad 2006.

♫ Da nisam zapravo mislio to što piše u mom članku „Uklanjanje hrvatsko-srpskih jezičnih razlika“, objavljenom 1964., da je to bila samo taktička varka, vidi se u samome članku kad se kritički čita. Prigovarači zaboravljaju da smo živjeli u vrijeme diktature, kad su granice i znanstvene slobode bile veoma uske. Da bi se stručno moglo kako-tako djelovati, moralo se diktaturi plaćati porez, bar prividno.

Stjepan Babić u Večernjem listu, ožujak 1997.

♫ Granata – zrnača, zrnara; geler – prskotina, rasprsnica; kaciga – tjemenac; kazetna bomba – grozdovka; korpus – sbor; provokator – podbadač, rugatelj, izsmjehivač.

Mate Šimundić, jezikoslovac, u Prilozima hrvatskome vojnom nazivlju, prosinac 1993.

♫ List Hrvatski vojnik podosta se trudi oko jezika, ali, nažalost, i on luta, pa za telefax piše dalekoumnoživač, što nema nikakova smisla. Treba reći brzospis. (...)

Ako kažu: Instalirao sam za svoj monitor novu wordprocessing aplikaciju, i ako to prevedu na hrvatski pa kažu: Ustrojio sam za svoj predočnik novi prirednik orječjah, ljudi misle da ih nitko neće razumjeti.

Zorislav Šojat, asistent na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u Globusu, veljača 1995.

♫ „Ajvar“ je doduše udomaćena riječ među kućanicama, ali bi se moglo reći „kuhana salata od patlidžana i paprike“. „Pilav“ je također turcizam, a moglo bi se reći „gusto kuhana riža s piletinom“. Ako imamo svoje riječi i izraze, nije dobro pa ni normalno rabiti tuđice.

Kazimir Orešković u Vjesniku, travanj 1999.

♫ U Vjesniku čitam da pišete prerušen. Smatram da je bolje i više odgovarajuće duhu hrvatskog jezika reći i pisati razodjeven. Vidim da se stalno rabi izraz prepreka, a nikad zabrana, kao da to nije i hrvatski izričaj. Zašto reći gašenje požara kad imamo svima razumljivo „vatra je utrnuta“.

Mirko Sunić u Vjesniku, kolovoz 2007.

♫ Andrea Zlatar je kao književnica zatajila kad koristi helensko-srpsku riječ „hiljadu“ namjesto sveslavenske i hrvatske „tisuće“. Čak je i u Dušanovu zakoniku, velikom dokumentu srpske kulture, bila korištena riječ „tisuća“, no to joj je, valjda, nepoznato.

Gojko Borić u Hrvatskom listu, rujan 2006.

♫ Jezična je promjena posljednjih petnaestak godina brža nego inače, a kao i uvijek kada je riječ o promjenama književnoga jezika, riječ je o promjenama normâ – norme su učinak svjesnoga i namjernoga rada na jeziku, dakle, hrvatski jezik mijenjamo. Promjene se uglavnom sastoje u pohrvaćivanju onih oblika koji su rashrvaćeni u drugoj polovici XX. stoljeća, a budući da je rashrvaćivanje bilo najizrazitije u pravopisu i rječniku, i naše su suvremene mijene uglavnom pravopisne i rječničke naravi. (...)

Hrvatski jezik valja prestati promatrati kao dio šire štokavske jezične zajednice jer takvo zajedništvo za hrvatski književni jezik („standardni“) jednostavno – ne postoji.

Sanda Ham u Fokusu, lipanj 2006.

♫ Kako nazvati školsku dvoranu gdje se održava nastava tjelovježbe ili gimnastike? Najprije se zvala za prošle države dvorana za fiskulturu, pa zatim dvorana za fizički odgoj i dvorana za tjelesni odgoj. Negdje ju nazivaju športska dvorana. No, i ovdje postoji mogućnost, ne da izmišljamo novu riječ, nego da se poslužimo riječju koja je u Hrvatskoj bila u uporabi još za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Tada se dvorana za tjelesni odgoj nazivala jednostavno – gombaonica!

Kazimir Orešković u Vjesniku, veljača 1999.

♫ Sport valja pobijediti športom!

naslov u Hrvatskom slovu, rujan 2005.

♫ Ljutim se kada u našim dnevnicima i tjednicima, otvorivši športsku stranicu, naiđem na riječ sport. Zašto ovaj srbizam? Zašto sport a ne šport?

Nikola Mulanović u Hrvatskom slovu, rujan 2005.

♫ Njemačka riječ „šport“ nije šatrovačka, nego je njemački izgovor engleske riječi „sport“. Možda dr. Raos misli kako bismo radije prihvatili englesku (ujedno i srpsku!) varijantu?

Mladen Schwartz u Vjesniku, siječanj 1997.

♫ Šport je hrvatska riječ bez obzira na to otkud nam je došla i bez obzira na to kakav ona oblik ima u Engleskoj, Srbiji i drugim zemljama.

Lojzo Buturac u Fokusu, ožujak 2006.

♫ Ako smo zakonom propisali himnu i grb, onda bismo trebali i jezik. Jezik bi nam ipak trebao biti za nijansu određeniji nego što su nam državne granice. Iznimno je važno znati je li pravilnije koristiti sport ili šport, ne u komunikacijskom nego u simboličkom smislu. Danas vi možete koristiti sport, iako znamo da je u službenoj uporabi šport i vama tu nitko ništa ne može. No, kada se propiše da je šport jedino ispravno, onda ste se vi kao pojedinac i institucija u kojoj radite dužni toga pridržavati. Sve one koji bi se ogriješili o Zakonom o jeziku propisana pravila trebalo bi kažnjavati i pojedinačno.

Ivo Škarić, predsjednik Hrvatskog filološkog društva, u Jutarnjem listu, veljača 2007.

♫ Jezično stanje u Hrvatskoj sada je već doista teško podnošljivo i mirne duše moglo bi se nazvati dramatičnim kaosom. Poseban slučaj su križaljke. Javna su tiskovina koja bi trebala, osim u zabavnom i pojmovnom značenju, poučno djelovati u jezikoslovnom. A što sve sastavljači križaljka traže kao istoznačnice, Bože sačuvaj! Za hrvatske riječi tučnjava, vučenje, raskrižje ili križanje, ocat, papuče, vilica, zatiljak, vapno, skrbnik, pladanj ili plitica, rub, sudbina, prehrana, stube, zatim, mornar ili pomorac, magičar, gušiti se, novinarica traže izraze tuča, vuča, raskršće, sirće, patike, viljuška, potiljak, kreč, staratelj, tas, ivica, udes, ishrana, stepenice, potom, moreplovac, mađioničar, daviti se, novinarka (u našem jeziku je to osoba koja prodaje novine). I zato ću prepričati jednu divnu misao Hrvoja Hitreca: izgovaranjem svake srpske riječi mi gubimo jedan mali rat.

Božidar Spitzer u Fokusu, prosinac 2007.

♫ Pozivljemo sve Hrvate i Hrvatice da se služe u pisanju korienskim pravopisom, jer i sama činjenica da se time razlikujemo od prekodrinskih cigana dovoljna je da opravdava njegovu uporabu.

Nezavisna Država Hrvatska, glasilo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, lipanj 1994.

♫ Hrvati imaju samo jedan hrvatski pravopis! Svi su drugi srbski – jer su Vukovi! (...)

Ako naša djeca mogu naučiti englezki pisati korienskim pravopisom, zašto ne bi mogla i hrvatski, svoj materinski jezik?

Marijan Krmpotić u Hrvatskom slovu, lipanj 2004.

♫ Nema pismenosti dok mi jednako pišemo pijemo, gdje su tri sloga, i mlijeko, gdje su dva sloga. To daje ljudima nesigurnost. Ne zna se kada jedan slog treba pisati s ije, a kada s je.

Dalibor Brozović u Hrvatskom slovu, travanj 1997.

♫ Biti pismenjakom nije zavidno. Kada se god laća pera, padne mu na oči mrak. Um mu oblieću sablasti. Grudi mu tlače more. Mori ga stotine pravila izgovornoga pisanja. Nameće se pitanje što znači pravopis i što pravopis znači. Da bismo to dokučili moramo prije dokučiti što ima značiti „značiti“ i kakovo značenje ima značenje.

Bulcsú László u Globusu, prosinac 1993.

♫ Što su ljudi zadovoljniji svojom sociološkom skupinom, to su manje talentirani za učenje jezika. Kod Hrvata takvi su, na primjer, Splićani koji se teško rješavaju svojih lokalizama. Sve dok Splićani budu mislili da nema grada kao što je Split, a Dubrovčani da nema bolje stvari nego roditi se u Dubrovniku, teško će se rješavati i standarda i dijalekta. (...)

Kad se sve zbroji, dobivamo apsurdnu situaciju da hrvatski jezik nije prikladan da njime govore Hrvati.

Ivo Škarić u Vjesniku, studeni 2000.

♫ Treba u ovoj zemlji napraviti reda i treba Hrvate tjerati da u zatvoru uče hrvatski jezik!

Ivica Kramarić, viši stručni savjetnik u Ministarstvu pravosuđa, u Panorami, ožujak 1996.

♫ Tko s nakanom u knjizi, studiji, časopisu, novinama, javnom govoru ili drugom pisanom tekstu veličine jednog autorskog arka uporabi više od pet srpskih riječi ili drugih tuđica neprevedenih na hrvatski jezik, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

Ivica Kramarić u prijedlogu Zakona o uporabi hrvatskog jezika, ožujak 1996.

♫ Pa nećemo mi zbog tuđica zatvarati automehaničare! U zatvor će prvo ići intelektualci. To će biti Hrvatsko zatvorsko sveučilište. Osuđenici neće biti smješteni s običnim kriminalcima. Bit će osnovano vijeće koje će odlučivati tko može predavati na Hrvatskom zatvorskom sveučilištu.

Ivica Kramarić u Globusu, ožujak 1996.

♫ U ponedjeljak, u 12.45, sve naše televizije uživo su prenosile prvo Gotovinino pojavljivanje u Haagu. Iako je prijevod bio na srpskome, iako je pročitana cijela optužnica, iako je sudac nabrajao poimence žrtve i Krajinu bez navodnika... general je sve razumio. Dostojanstveno i mirno odgovorio je na hrvatskome: Časni sude, nisam kriv!

Antun Cetina u Fokusu, prosinac 2005.

♫ U lijepoj ćeliji s radijom i televizijom, Milošević će moći učiti i jedan strani jezik po vlastitu izboru. Možda i hrvatski...

legenda ispod fotografije u Slobodnoj Dalmaciji, srpanj 2001.

♫ Ne razumem zbog čega koristimo stranu reč „tortura“ kad imamo lepu srpsku reč „mučenje“.

Vladimir Božović, generalni inspektor MUP-a Srbije, u Blicu, srpanj 2005.

Pjesme su objavljene u knjizi Gusle u magli: Čitanka iz prirode i društva za treće razrede glazbenih, književnih i medicinskih škola autora Predraga Lucića (Zagreb: Algoritam, 2013)

Ima ih još na istu temu!

Rodno osjetljiva upotreba jezika u Parlamentarnoj skupštini BiH

Ove godine dobre vijesti dolaze iz Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine!

Naime, inicijativa zastupnice Ismete Dervoz za upotrebu rodno osjetljivog jezika u radu Parlamentarne skupštine BiH, usvojena u aprilu 2012., ove godine ostvarena je u vidu usvojenih uputa i pravila. Krenimo redom.

Radna grupa, koja me je angažirala kao vanjsku saradnicu, pipremila je dokumente s uputama kako da se ostvari ravnopravnost spolova u jeziku. Dokumente je prvo usvojila Komisija za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Predstavničkog doma PSBiH u decembru 2013. godine.

Osim Uputa o korištenju rodno osjetljivog jezika u Parlamentarnoj skupštini BiH sa tabelom funkcija, zvanja i zanimanja u PSBiH i Sekretarijatu PSBiH, usvojeni su i u dalju proceduru poslani dokumenti:

- Izmjena i dopuna Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama BiH;

- Izmjene i dopuna Poslovnika Predstavničkog doma PSBiH; te

- Izmjene i dopuna Poslovnika Doma naroda PSBiH.

Uputa o korištenju rodno osjetljivog jezika potom je u julu razmatrana i usvojena na sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

U Službenom glasniku BiH (br. 58 od 28. jula 2014.) objavljena je Izmjena i dopuna Jedinstvenih pravila što znači da će se zakoni i dokumenti objavljivati uz poštivanje rodne ravnopravnosti: korištenjem rodno neutralnih oblika (osoba ili lice) te navođenjem uporedo oblika i u muškom i ženskom rodu u slučaju da se izrazi odnose i na muškarce i na žene. Ideja je da se žene ne smiju podrazumijevati. Međutim, da se ne bi u cijelom dokumentu koristili naporedni oblici, definirana je rečenica koja se treba dodavati kao poseban član.

Izrazi koji su radi preglednosti dati u jednom gramatičkom rodu u ovom zakonu i propisima donesenim na osnovu ovog zakona bez diskriminacije se odnose i na muškarce i na žene.

Cilj izmjena, naravno, nije bio da se u zakone doda ova rečenica i nastavi koristiti muški rod kao generički. Cilj je, naime, potaknuti osobe koje pišu zakone da kreativno iznalaze načine da ispoštuju rodnu ravnopravnost u jeziku. (Kako sam upravo ja sada uradila izrazom 'osobe koje pišu zakone' umjesto 'zakonodavci'.)

Prijedlozi za izmjene poslovnika također podrazumijevaju dodavanje ove izjave, navođenje prvi put oblika u oba roda, te dopunu svečane izjave zastupnika i zastupnica / delegata i delegatkinja da će štititi interese i ravnopravnost svih naroda, građana i građanki.

Osnovni principi Uputa o korištenju rodno osjetljivog jezika jesu: koristiti nazive za titule, zvanja i zanimanja u ženskom rodu kada se odnose na ženu te kreativno iznalaziti rješenja u slučajevima da se nazivi koriste i za žene i za muškarce.

Upute su napravljene na osnovu analize rada Parlamentarne skupštine BiH. Međutim, osnovna načela mogu se iskoristiti za pravljenje politike bilo koje ustanove. Nadamo se da će ove dobre vijesti sa najvišeg zakonodavnog vrha BiH pokrenuti promjene u cijelom društvu. S obzirom na to da su neki mediji i institucije već počele sa korištenjem rodno osjetljivog jezika, ovakva inicijativa i sveobuhvatan dokument mogao bi biti odgovor na sve tekuće nedoumice (kao što su izvođenje ženskih oblika za neka zanimanja - sekretarka od sekretar).

Kako je to zastupnica Ismeta Devoz najavila: Vjerujem da će njegovom implementacijom [projekta otklanjanja diskriminacije u jeziku] biti otvoreno novo poglavlje u tretmanu, isticanju prisutnosti, značaja i položaju žena u društvenom i političkom životu u BiH.

Važno je naglasiti da je ovjeru za urađeni posao dala i struka. Dodatak dokumentima čine recenzije, i to pozitivne recenzije, sa jezičkog i kulturološkog aspekta. Recenziju za bosanski i hrvatski jezik dali su prof. dr. Senahid Halilović i prof. dr. Josip Baotić, profesori na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, za srpski jezik prof. dr. Biljana Panić-Babić, profesorica na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, a sociološki osvrt doc. dr. Nenad Veličković i prof. dr. Enver Kazaz, profesori na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Svi su naglasili lingvističku opravdanost i društvenu važnost mijenjanja jezičkih navika da o ženama govorimo u muškom rodu.

Jezički:

Појављивањем и на оним просторима гдје раније нису биле присутне, жене су добиле могућност да се у складу са законитостима датог језика и именују у женском роду. Богатство нашег језика управо то и омогућава – остваривање коректности на родној основи путем језика, а уз то постиже се и језичка прецизност и самим тим боља комуникација. (dr. Biljana Panić-Babić)

Kulturološki:

Navika da muškim rodom označavamo i žene loša je navika. Ona je sticana vijekovima u društvu muške vidljivosti i ženske nevidljivosti. Imala je alibi u javnom prostoru u kom su muškarci govorili, radili i odlučivali. I danas se čini opravdanom, ali njeni advokati nemaju druge argumente osim inercije. (dr. Nenad Veličković)

Da je promjene realno očekivati, pokazuje i vijest iz Parlamenta Federacije BiH. Nakon održane prezentacije o radu Radne grupe, članice Kluba parlamentarki FBiH najavile su izmjene Zakona o klasifikaciji zanimanja FBiH.

Ako ste propustili na Školegijumu...

Prošlog mjeseca održan je Drugi simpozij o bosanskom jeziku u organizaciji Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu. Okvirna tema bila je Istraživanje, normiranje i učenje bosanskog jezika – dosadašnji rezultati, potrebe i perspektive. Amila Selimović je za Školegijum napisala izvještaj. Ako ga niste čitali na Školegijumu...

Glavna pitanja bosanskog jezika

Sedamnaest godina nakon prvog ovakvog druženja, u Sarajevu je, u hotelu Holiday, prošle sedmice održan Drugi simpozij o bosanskom jeziku u organizaciji Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu. Izlagalo se i diskutovalo između pauza za kafe puna dva dana na različite teme,(1) podvedene pod okvirnu Istraživanje, normiranje i učenje bosanskog jezika – dosadašnji rezultati, potrebe i perspektive. Publiku su većinom činili sami učesnici i učesnice, profesori/ce i nastavnici/e, te sadašnji i bivši studenti i studentice. Događaj medijski nije bio popraćen.

Ključne riječi izvedene nakon saslušane većine izlaganja(2) su: bosanski jezik, (jezički) identitet, nacionalni identitet, tradicija, (mi kao) narod, očuvanje jezika, njegovanje tradicije.

Udruženi u neslaganju

Učesnici su se složili da je do usaglašenosti u normi teško doći, a i priznali su kako su do sada međusobno vrlo malo razgovarali (iako su radili iste projekte, recimo, izrađivali rječnike). S obzirom na zanemarenost bosanskog u srpskohrvatskom već se u uvodu simpozija (u izlaganju profesora Jahića i profesorice Muratagić-Tune) pozvalo na vraćanje historiji jezika. Standardizacija bosanskog jezika nije završen proces; potreban nam je novi pravopis, nova gramatika, novi, etimološki i onomastički, rječnici.

Osim teze da se pravopisna rješenja za današnje doba trebaju tražiti u davno prošlom, na simpoziju su izrečene još neke zanimljivosti. Recimo, rad o leksičkim višestrukostima u jeziku Alije Nametka nepravedno je pošteđen diskusije, jer je autorica iznijela vrlo radikalne teze o našim i hrvatskim riječima. Kao neobične hrvatske riječi navela je tko, susjedstvo, tijek, ubojstvo, obitelj, poanta, uporaba, kazavši da se ipak najbolje osjećamo sa svojim riječima (sic!). Ovaj očigledni primjer purizma pokazuje svu nezgrapnost utemeljivanja bosanskog jezika u djelima bošnjačkih autora pisanih srpskohrvatskim jezikom i općenito poimanja jezika pisaca kao uzornog govora. Ako tome dodamo i moguće intervencije lektora i/ili urednika, kako danas možemo filtrirati šta je od nabrojanih leksičkih višestrukosti zapravo autorov svjesni izbor?!

A odgovor na pitanje ko smo to mi prožimao je cijeli simpozij, mi – Bošnjaci koji govore bosanski jezik. Čak su i same pozdravne riječi federalnog ministra obrazovanja i kulture Damira Mašića i pomoćnika kantonalnog ministra obrazovanja, nauke i mladih Sifeta Kukuruza bile u ovakvom tonu. Kazali su da bosanski jezik više nije moguće ignorirati, te da je njegovanje njegovog identiteta presudni faktor za kulturu i nacionalnu tradiciju. Posebno je istaknuto neophodno ponovno povezivanje s dijasporom, a najviše s mladim ljudima izvan Bosne i Hercegovine koji trebaju očuvanjem svog maternjeg jezika njegovati ljubav prema domovini. Od toga se malo razlikovao i pozdrav prorektora Univerziteta u Sarajevu Uge Vlaisavljevića, koji je govorio o potrebi da se bošnjački narod osvijesti kroz bosnistiku, dodavši i da je jezik sama nutrina nacionalnog bića.

Uporno ignorirajući jezičku stvarnost u kojoj živimo, mnogo radova bilo je posvećeno dokazivanju da je jezik kojim se govori izvan granica BiH, na prostorima na kojima žive Bošnjaci, bosanski jezik. Zacrtan je i novi cilj za buduća istraživanja – utvrditi gdje sve ima Bošnjaka i opisati njihov jezik, koji se bezuslovno smatra bosanskim.

Jedan rad govorio je o nastavi maternjeg jezika u prvom polugodištu prvog razreda devetogodišnjeg obrazovanja. Autorica je iznijela zanimljivu ideju da je i u tom uzrastu djecu moguće učiti uzornom govoru kroz stihove Maka Dizdara. Šta je to uzoran govor, ostalo je nejasno. Spomenuta je i teza da djeci treba predstaviti zadatak, a ne učiti kroz zabavu. Ipak, ovaj rad nije zaintrigirao prisutne te se o njemu nije kasnije raspravljalo. Na tragu obrazovne tematike, zamjerilo se djeci koja u školama skoro da i ne znaju pisati zadaće pisanim slovima(3).

Zaključivanje

Nakon opsežnih izlaganja (koja je često bilo teško pratiti jer nisu bila popraćena prezentacijama), doneseni su zaključci. Naglašeno je da su svi oni zacrtani prije 17 godina ispunjeni: tako sada imamo gramatiku, pravopis u dva izdanja, dva jednotomna rječnika i jedan višetomni u izradi, te je katedra za južnoslavenske jezike preimenovana u Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik, barem na Univerzitetu u Sarajevu.

Do narednog simpozija, Institut za jezik, Akademija nauka i umjetnosti BiH i Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, što udruženo što samostalno, još će se dogovarati, radit će na utvrđivanju vijeća za planiranje bosanskog jezika, izradi historijske gramatike, digitalizaciji korpusa, izradi nove gramatike, novog pravopisa, različitim leksikološkim i leksikografskim projektima, izučavanju bosanskog jezika u iseljeništvu i regionu, a pružat će i podrške nastavnicima. Ovo su samo okvirni zaključci koje će još Institut jasnije definirati.

Iako je jedna od ključnih riječi bila i nauka i iako se pozivalo na opisivanje prije propisivanja, naučno je na kraju skupa ipak izgubilo bitku pred nacionalističkim. Tema skupa mogla je biti (Bosanski) jezik i (bošnjački) nacionalizam jer su se sve glavne nacionalističke strategije koje je Snježana Kordić prepoznala u slučaju hrvatskog jezika i hrvatskog nacionalizma, u knjizi Jezik i nacionalizam, mogle jasno prepoznati. Naš jezik je ugrožen, potrebno ga je braniti od drugih, razgraničiti sa drugim, očistiti od tuđica, a obogatiti izvornim izrazima. Iz takvog purističkog stava jasan je onda poziv za njegovanjem jezika, koji je tako garant, nutrina nacionalnog bića. Koji je, u konačnici, izvor svijesti o nacionalnom biću. A koji je, zapravo, proizvodi.

Jezička stvarnost koju živimo – ostala je nepropitana. Čemu učimo djecu na časovima jezika? Čemu prevoditi službene dokumente? Kako ćemo pričati o toleranciji u vezi s jezikom (toleranciji prema ćirilici, prema dijalektima, prema žargonu) kada smo još uvijek u ratu?

⁽¹⁾Dnevni red sa svim izlagačima i izlagačicama: http://www.izj.unsa.ba/poziv-na-sudjelovanje-na-drugom-simpoziju-o-bosanskom-jeziku

⁽²⁾Glavna pitanja Simpozija izvedena su na osnovu uvodnih govora i zaključnih razmatranja, a u ovom prikazu koristit će se kao ilustracija tek poneko izlaganje.

⁽³⁾O raspravi koja je motivirana praktičnim razlozima za i protiv pisanja pisanim slovima (a ne ideološkim), vidi više na: http://www.skolegijum.ba/tekst/index/598