Prekjučer smo na času radili vježbicu, klasičnu gramatičku, u kojoj smo popunjavali ko kome šta čime s kim i od koga, s kojim i čijim i čemu sve to. Nakon toga smo slušali i gledali Marka Brecelja i njegovog Prasca.
Zaključili smo da je publika nezahvalna, da se od njih moglo čuti samo koji, koja, koje i ništa više. (Moli se pošteni čitalac ili čitateljica Breceljev fan da originalni audio postavi na YouTube. Hvala.) Pa smo zato čitali:
Prasac koji je živio na velikom imanju kojeg je Androv otac kupio od nekog Italijana koji je na prelazu za pješake pregazio pješaka koji je u toku prelaza umro koji je iza sebe ostavio ženu i troje djece koja još uvijek idu u školu koju su sagradili Austrijanci prije 120 godina koji su već svi pomrli koji imaju nadgrobne spomenike koji su iz mermera kojeg kopaju u Nabrežini koja nije daleko od Trsta koji je nekoć bio slovenski – crko je prekjuče dva dana prije nego što su ga htjeli zaklati. Ispred koji zarez stoji. Hvala. (Znači, treba: Prasac, koji.. imanju, kojeg... Italijana, koji...)
Nepoznate riječi. Prasac je muška svinja. Imanje je sve što imate: kuća, zemlja, farma. Pješak je osoba koja ide pješke. Pješački prelaz je mjesto gdje prelazimo ulicu, idemo preko ulice. Zebra. Pomrli je isto što i umrli, samo naglašava da su svi umrli i da je to bilo davno. Nadgrobni spomenik znate. Mermer znate. Nabrežina je mjesto u Sloveniji gdje ima mermera i odakle je mermer. Kopati, vaditi iz zemlje, uzimati. Trst je nekad davno, jednom, bio naš. Poslije toga se nema više šta dodati. A priča je ta da je taj prasac sam umro i da ga Andro i njegova porodica nisu mogli pojesti. Drama.
Komični efekat izaziva redanje zavisnih relativnih rečenica s veznikom koji, koja, koje, jer sve one funkcioniraju kao jedna velika digresija.
Kad smo kod digresija. Marko Brecelj je slovenski kantautor, koji je rođen u Sarajevu (ko nije rođen u Sarajevu!), koji je osnovao bend Buldožer, koji morate slušati ako već niste. Niste? Evo jedna pjesma.
Eh, hajmo sada nova vježbica. Budimo kreativni.
Ova pjesma, koju volim...
Evo šta su Regula i Mitjo smislili.
Pjesma koju volim se zove Žene i muškarci, koji nisu muškarci jer tuku žene, koje ne znaju šta misliti o muškarcima i koje su zaključane u kuhinju, koja je kao zatvor, u kojem nema šanse da živiš dobro - je kritika patrijarhata koji kaže šta znači biti pravi muškarac.
Čas smo završili a da se nismo složili da li pjesma jednako kritikuje i ideju o ženi kao sireni, kao idealu. Veseli ton pjesme i ovaj operski dio o nasilju argumenti su za. Argument protiv je crv koji ostaje u ušima (da prevedem njemački Ohrwurm): Muškarci su pravi muškarci. Eto, sad ga ni vi nećete moći izbaciti iz glave!
(Iskrena da budem, na kraju sam dala zadaću i rekla da ću objaviti ovaj njihov rad i da ću ih tagovati na Facebooku. Pa je Mitjo Reguli objasnio šta znači tagovati, tagujem i pustio neku pjesmicu Taguj me na fotki... Nakon toga sam morala intervenirati i ponovo pustiti Buldožer jer čas koji završi sa folk pjesmom nije pravi čas).
Comments