Prošle sedmice, 19. i 20. maja, u hotelu Bellevue na splitskoj rivi održana je druga konferencija na temu Jezici i nacionalizmi. Nakon podgoričke, na kojoj su učesnici i učesnice odgovarali na provokativno postavljena pitanja Govori li svaki narod u Crnoj Gori drugim jezikom i Kakav je smisao povećavanja jezičnih razlika, na red su došla, za hrvatske prilike prilagođena, Prijeti li anarhija ako ne propisujemo kako govoriti te Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik.
Identitetsko-jezičke strasti, kako su u najavi projekta sami organizatori postavili problem, uprkos formalnom postojanju jezičkih standarda još uvijek se nisu smirile, tako da se ova serija konferencija (Podgorica, Split, Beograd i Sarajevo) i razgovor o ovim temama pokazuje ne samo kao potpuni pogodak nego kao terapija iz mentalne higijene. Ponovit ću svoju reakciju kada sam vidjela prvu najavu: Napokon!
Naziv konferencije, jasno je, parafraza je naslova knjige Snježane Kordić, Jezik i nacionalizam, koja se među studenticama i studentima kroatistike, a bogami i bosnistike, čita ispod klupe. Ni po čemu revolucionarne ideje, da se radi o jednom (standardnom) jeziku sa četiri varijante i da čišćenje jezika i propisivanje kako ćemo govoriti nema veze sa lingvistikom kao naukom – pokazalo se – ljuljaju same temelje nacionalno omeđenih jezika i identiteta.
Jedan je jezik (kako god ga zvali) i jedan je nacionalizam (kojeg god predznaka bio), ali jesu različiti društveni problemi koje živimo u pojedinim državama. Naprimjer, u Crnoj Gori gori pitanje (ne)prihvatanja crnogorskog standarda, u Hrvatskoj purizam otežava ljudima život, u Srbiji se vodi rat ćirilice i latinice, a u Bosni i Hercegovini sve to i još pride.
Okvir u kome se vodila debata oba dana bio je: kraća uvodna izlaganja panelista i panelistica te razgovor sa publikom. Očekivano, publika je imala komentare i pitanja iz hrvatske jezične stvarnosti tako da se rasprava vodila sa panelistima i panelisticama iz Hrvatske: prof. Jagodom Granić, prof. Snježanom Kordić, prof. Matom Kapovićem i Vladimirom Matijanićem, novinarom Slobodne Dalmacije. Glas iz Srbije bio je književni kritičar Vladimir Arsenić, iz Crne Gore prof. Igor Lakić, i ja iz Bosne i Hercegovine. Moderator je bio profesor Ranko Bugarski.
U uvodnim izlaganjima govorilo se o standardizaciji.
O standardnom jeziku:
Standardni jezik nije isto što i razgovorni jezik. Standardni jezik je naddijalekt koji zajednica govornika i govornica različitih dijalekata koristi kako bi se sporazumijevala u javnoj sferi - u administraciji, školi, u nauci, u medijima (u informativnom programu, naprimjer).
O kodificiranju jezika:
Svi silni priručnici o lijepom stilu, o čistom (hrvatskom) jeziku, o lijepim riječima zasnivaju se na pravilima i odlukama koje su proizvoljne i stvar dogovora. Isključivost kojom se oblici riječi i same riječi standardiziraju nije osobina naučnog rada. Zbog te isključivosti previđa se polisemija u jeziku, važnost metafore u svakodnevnom govoru, zanemaruju se stilske mogućnosti koje različite riječi u različitim situacijama mogu imati.
O vrijednostima:
Kako se neki oblici i neke riječi proglašavaju standardnima ili književnima, tako se druge vrednuju kao supstandardne. Standard znači lijepo, pravilno, tačno; supstandard je onda nelijepo, nepravilno, netačno. Vrijednosno ocjenjivanje riječi prenosi se onda i na ljude. Mi koji koristimo standard i govorimo standardnim (prestižnim) akcentom – mi smo obrazovani, bolji ljudi. Oni koji govore svojim govorom, neobrazovani su, manje vrijedni.
I nakon sve priče o proizvoljnosti pravopisnih pravila, o tome da je standardni jezik šira priča od pravopisa, da se jezik ne može kvariti niti može tako lako izumrijeti... u diskusiji su se mogli prepoznati uvriježeni stavovi govornika i govornica:
– Internetski govor, sa emotikonima i skraćenicama, vodi u anarhiju.
– Jezik se osiromašuje.
– Hrvatski jezik izumire pred navalom anglizama.
– U medijima se pogrešno koristi riječ iznimno u značenju odlično a ne u (pravilnom) značenju da se nešto desilo samo jednom i nikada više.
U toku razgovora nekoliko puta je ponovljeno (S. Kordić, Kapović) da odgovornost za jezičnu situaciju snose profesori na fakultetima jer su oni ti koji pišu pravopise, potpisuju recenzije za jezične savjetnike, sjede u vijećima za standardizaciju i predaju budućim profesoricama i profesorima jezika koji to znanje prenose u školama. Također je rečeno da pravopisi ne doprinose nauci i da pravopisci ne mogu za to dobijati akademske bodove (iako se to dešava).
To je bila problematična tačka u diskusiji. Odnosno, bilo kakva diskusija postaje nemoguća ako pravopisce i jezične savjetnike i savjetnice proglasimo nenaučnicima i nekolegama. S druge strane, kakav kredibilitet mi naučnici koji opisujemo jezik i kažemo da je jeziku svejedno imamo ako svoje argumente izlažemo savršenim standardnim jezikom? Srećom, rasprava se nije vodila u tom pravcu jer bi se pokazalo da diskusija među lingvistima preskriptivistima i deskriptivistima i terminološke nesuglasice među njima nemaju nikakve veze sa jezičkom i jezičnom stvarnošću koja tako ostaje nepropitana.
A upravo se o toj stvarnosti razgovaralo drugi dan konferencije.
Tri sata raspravljali smo o tome zašto još uvijek provjeravamo izlazi li sunce na istoku (Matijanić). Što ako Srbi i Hrvati govore isti jezik – Ništa! ha ha (S. Kordić). Terminološki nesporazum od prethodnog dana: radi li se o jednom jeziku ali četiri standardna jezika (J. Granić) ili o jednom standardnom jeziku sa četiri varijante (S. Kordić), ove je večeri zasjenjen praktičnim problemima. U Crnoj Gori maternji jezik u školskim dnevnicima označava se: crnogorski – srpski, bosanski, hrvatski, na fakultetima postoje odvojeni odsjeci za crnogorski jezik i južnoslavenske književnosti i srpski jezik i južnoslavenske književnosti. Inkluzivnost kada je u pitanju (bar) nastava književnosti ne postoji u Hrvatskoj gdje se isključivo uči hrvatski jezik i hrvatska književnost. Jedna studentica iz publike je oprimjerila tu isključivost: na prijedlog da za seminarski rad analizira poeziju Miroslava Antića, dobila je odgovor kako to ne dolazi u obzir; ona studira hrvatsku stilistiku.
Terminološki problem sa srpskohrvatskim koji se u socijalističkim Hrvatskoj i Srbiji nije primio kao narodno ime za jezik, a u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori nije shvatao kao inkluzivan, danas je jednako aktuelan. Zgodno rješenje nije csbh niti BHS. Prijedlog Snježane Kordić da se u školama koristi naziv jezik nastave ili prosto da se piše jezik i književnost dok se ne smire strasti i ne nađe rješenje, zaista se čini utopističkim. Jer, ne raspravljamo o terminologiji nego o nacionalizmu.
S nacionalizmom nema rasprave. Šta reći na komentar starijeg gospodina iz publike da je za njega Ivo Andrić napisao Most na Drini? Ništa. Mi smo se smijali. Matijanić je ponudio razradu tog koncepta. Nije dovoljno izbaciti samo turcizme, treba očistiti i Krležu: Domjenak u Blitvi (kakav Banket u Blitvi, banket nije naša lijepa riječ). Kako se ne sažaliti na lament šta nam se sve nametalo... Da nema rasprave niti volje da se drugi saslušaju, pokazao je jedan u maskirnoj uniformi sa okovratnikom na kockice – ako ne mogu pitanja prije izlaganja, ide on.
Nevelika iako puna sala, komentar jedne gospođe da joj je naša priča kao terapija, živa i zanimljiva diskusija pokazatelj je da prostora za jezičku raspravu koja bi išla dalje od pitanja jedan ili četiri jezika, iako je mali, zaista ima. Zato selimo raspravu u virtuelni prostor, evo sad i ovdje, i zato željno iščekujemo pokretanje internet stranice posvećene jezicima i nacionalizmima. Do tada, pratite #jeziciinacionalizmi.
Foto: Edi Matić
Comments