Jedan od primjera koji je Srpko Leštarić, prevodilac sa arapskog jezika, na predavanju o jeziku, prevođenju i o prevodiocu jučer na užičkom književnom festivalu Na pola puta[1] iskoristio da pokaže srednjoškolcima i srednjoškolkama šta to znači prevoditi bio je i engleski izraz it rains cats and dogs (ili japanski, kišine noge postale su duge). Prevesti ga bukvalno, nakisiva i po mačkama i po psima, ne vrijedi. Jer je apsurdno. Na pitanje srednjoškolskoj publici koji bi bio naš ekvivalentni izraz, dobio je odgovor lije kao iz kábla, što je predavač iskoristio za dodatnu jezičku lekciju: nije riječi o káblu, nego se misli na kàbao, vedro, vedrica, kofa. Ili, prostije, bije kiša iz drveta, iz kamena.

Bukvalni prevod arapske poslovice ko nosi jare pod pazuhom, ono i mekeće vrijedi jer je poslovica semantički prozračna. A može se i zamijeniti našom, ako laže koza, ne laže rog. Razlog da u prevodu ipak ostavimo arapsku poslovicu može biti, kako predavač kaže, izbor prevodioca da čitaoca privede originalu (servirati tuđe metafore i poređenja) ili original čitaocu (menjati te metafore i poređenja onim što je u nas uobičajeno).

Iz predavanja smo mogli razumjeti da ovaj prevodilac vjeruje u jedinstvo jezikā, jer je za njega prevođenje upravo dokaz tog jedinstva. Stoga su ostale teze o prevođenju savršeno imale smisla. Prva, prevođenje treba biti što neutralnije. Da bi se to postiglo, tumačenje mora prethoditi prevođenju. Lekcija je: mora se poštovati cjelina izvornika, ne smije se oduzimati ni dodavati, uljepšavati ni ispravljati u onoj mjeri u kojoj bi se ta cjelina narušila. (A ako se to ipak radi, mora se navesti i obrazložiti. Inače je krivotvorenje i prevara.) Prevod mora biti adekvatan, a ne doslovan. S druge strane stoji prevodilačka sloboda, a naći mjeru između te dvije strane znači biti odgovoran prevodilac.

Druga teza o prevođenju bila je da je to put saznanja o drugome (Predavanje je nosilo naziv Prevođenje kao način približavanja kultura.). Arapski izraz kunem ti se da ću se razvesti od žene (ako ne prihvatiš neku uslugu), kazao je naš predavač, može nam zvučati čudno ako nemamo u svijesti da je razvod u arapskom svijetu najobičnija pojava. Ako im ko ne poveruje na reč ili neće da prihvati neku uslugicu koju oni nude, oni mu se zakunu da će se razvesti. I zaista, muž dođe kući i kaže ženi tri puta uzastopce ženo, razvodim se od tebe i ona je od tog momenta razvedena. Kasnije je također objašnjavao kako riječ pastorče nema u arapskom jeziku i u arapskoj kulturi tragički smisao kakav ima kod nas. Razvod je drevna institucija i pastorče ne nosi konotaciju djeteta bez roditelja.

Nadalje, Andrićevu tezu da je prevedena knjiga kao žena, ako je lepa, nije verna, a ako je verna, nije lepa, Srpko Leštarić opovrgava: Veliki Andrić tu se malo neodgovorno poigrao rečima. Odanosti originalu moramo dodati i odanost čitaocu. A sve se opet vraća na odgovornost prevodioca.

Iako je rekao da se u životu bavio i književnim i tehničkim prevodom, pismenim i usmenim, sa najvećom strašću govorio je o prevođenju usmene književnosti. Priča o hiljadu verzija bajke o Pepeljugi i putovanju priča iz ciklusa koji znamo pod nazivom 1001 noć kroz narode i kulture sjajno je nadopunila prethodno predavanje Dejana Ilića o motivu delija devojaka iz usmene književnosti. Dejan Ilić je insistirao na tome da narodne pjesme ne stvara narod nego neki anonimni pjevač ili pjevačica (kazivač ili kazivačica) iz naroda koji koriste epske formule i sklapaju pjesmu. Tako ta pjesma tog pjevača ili te pjevačice postaje samo jedna od verzija pjesme sa istim motivom. Heterogenost onoga što mi zovemo tradicijom ilustrirao je motivom skrušene devojke (kao modela ponašanja) i motivom delija devojke koja narušava zadate rodne uloge, prerušava se u muškarca i, umesto da gleda preda se, vitla buzdovanom. (On je govorio o manipulaciji tradicijom tako što se u udžbenike uvrštava pjesma o skrušenoj Milici i prešućuju delija devojke, a ja razmišljam o školskim izborima priča iz 1001 noći među kojima nema onih koje iznevjeravaju današnje heteropatrijarhalne standarde.[2])

Tek kada se tekst prevede do kraja, kako to Srpko Leštarić kaže, na note, tek tada se shvati do kraja. Znati jezik nije isto što i znati prevoditi. Pred kraj predavanja naglasio je da je prevođenje zanat koji se uči, ali koji se ne smije potcjenjivati. Svet ne može bez prevođenja. Prevođenje je vitalna karika za razvoj društva (bilo da za primjer uzimamo značaj arapskog prevoda Platonovih djela za zapadnu civilizaciju ili današnje prevode ugovora, uputstava, pregovora...). I ponovo, prevodilačka odgovornost je ključna. Predavač je to slikovito predstavio, da prevodilac može u sekundi pokvariti šta su inžinjeri godinu dana pravili.

Čitati pjesmu, priču, bilo šta u prevodu i imati osjećaj kao da je čitate u originalu, kao da je originalno na jeziku na koji je prevedena napisana - to znači prevoditi neutralno. A Srpko Leštarić ne samo da je to teorijski na ovom predavanju objasnio, nego je to i praktično pokazao na čitanju u užičkom Narodnom pozorištu pred širom publikom u ponedjeljak uvečer. Čitao je nekoliko narodnih bajki i nekoliko priča Zekerije Tamira koje je prevodio sa arapskog i to je bila čista poezija. Čista ezoterija, magija, što sam vjeruje da prevođenje jeste.

Književni festival Na pola puta prepoznatljiv je po tome što književnici i književnice i drugi gosti i gošće (ove godine jedan prevodilac, fotograf i režiseri/ka) ne samo da čitaju i predstavljaju svoje djelo, nego o tome razgovaraju sa djecom. Tokom dana, na časovima u Užičkoj gimnaziji (u prepunoj učionici), a navečer u pozorištu. Đaci su na predavanjima publika, ali navečer neki od njih predstavljaju goste i gošće festivala razgovarajući s njima na sceni.

Na predavanju su za predavača i prevodioca Srpka Leštarića imali sijaset pitanja. Razgovarali su s njim o poteškoćama pri učenju arapskog jezika (možete naučiti pisati za dva sata, ali da naučite pročitati to što ste napisali, treba bar dvije godine), o prevladavanju stereotipa učenjem jezika, o važnosti učenja stranih jezika, o jezicima koji izumiru, o prevođenju kao životnom pozivu, o tome kako prepoznati loš prevod.. Naravno, pitanje je bilo i koliko jezika govori. Pored arapskog standardnog jezika, vlada i jednim do tri dijalekta; govori ruski, engleski, esperanto (bio je profesor esperanta), japanski, a služi se i francuskim... Na njegovom sajtu http://srpkolestaric.com mogu se naći i naslovi knjiga koje je prevodio, kao i onih koje čekaju svog izdavača. Svjetovi, otvorite se.

[1] O festivalu više u člancima: Užički festival: Uz književnike stižu i đaci iz regiona; Gimnazijalci iz regiona na užičkom festivalu: Razvijamo nova prijateljstva. Program online.

[2] Jasmina Čaušević, Rodno uslovljeni motivski krugovi u Hiljadu i jednoj noći, Novi izraz 43/44, 2009, str. 37-47.

Sandra Zlotrg, PROFESORICA BHS JEZIKA

izvršna direktorica

Magistrica lingvističkih nauka. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studirala bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnosti naroda BiH i komparativnu književnost. Radi kao lektorica i kao profesorica BHS jezika kao drugog/stranog. Zanima je feministička lingvistika i uživa u objašnjavanju kako gramatička pravila imaju smisla.