Mnogi profesori stranih jezika pitaju se kakvo mjesto zaslužuje gramatika u njihovom nastavnom procesu. I nemaju svi odgovor na to pitanje! I kada ga imaju, ne znači da su svi isti. Pitanje koje se postavlja je sljedeće: kako uklopiti gramatiku u savremene pristupe u nastavi stranih jezika? Pokušat ćemo odgovoriti na to pitanje u kontekstu institucionalnog učenja stranih jezika (osnovno i srednje obrazovanje).

            Ne znam jesam li jedini, no smatram da je mjesto gramatike u savremenoj didaktici stranih jezika ugroženo. Naglasak je na riječi savremenoj. Možda je upravo ta savremenost utjecala na promjenu položaja gramatike. I sam se slažem da današnja nastava stranih jezika treba biti izuzetno savremena i moderna. Ipak, jezik je građa koja evoluira, nikad ne stagnira i u stalnom je pokretu. Shodno tome, nastava mora biti prilagođena promjenama, mora biti istovremeno didaktična i zanimljiva. Jezik je materija koju je potrebno predstaviti interaktivno, a ne samo frontalno, naročito ako je ciljna skupina kojoj se podučava jezik upravo grupa adolescenata. Možda gramatika više nije prioritet kakav je bila u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, ali ona nikako ne smije biti zapostavljena i to je naše polazište.

          Pedagogija je davno ustanovila da je većina djece vizeulnog tipa i da lakše usvajaju gradivo ako je ono audio-vizuelno predstavljeno. To su ujedno i tendencije savremene didaktike. Prije svega, savremena didaktika se zalaže za tzv. komunikacijski pristup u jeziku (fr. approche communicative). Poznati francuski didaktičar Jean-Pierre Cuq gramatiku je definisao kao aktivnost kojom učenik (fr. apprenant – ne samo učenik u školi već i bilo koja osoba koja usvaja jezik) stvara metalingvistička znanja, eksplicitne opise i simulacije čiji je rezultat kategorizacija jezičkih jedinica. Iako je ova definicija možda previše apstraktna, jasno je da je gramatika predstava deklarativnih metalingvističkih znanja (tj. o jeziku pričamo jezičkim pojmovima i terminima). 

        Mnogim učenicima gramatika je dosadna i suhoparna iako je ona podloga svakog jezika. Jezik svakako treba staviti u svrhu komuniciranja, ali kako će ono biti izražajno i uspješno ako učenicima nedostaju metalingvistička znanja? Današnji profesori su skloni mišljenju da u nastavi stranog jezika ne treba gramatizirati. Zbog takvog mišljenja učenici ne razlikuju prijedlog od priloga, ne znaju šta je particip ili infinitiv, a o besprijedložnom akuzativu da i ne govorimo! Mnogi profesori, plašeći se vlastitog neznanja iz gramatike, nastoje da što manje objašnjavaju i stvari nazivaju svojim pravim imenima, tj. gramatičkim pojmovima. Uostalom, poznavanje gramatike pripada, za početak, općoj kulturi, a to je činjenica koju mnogi veoma često zaboravljaju. Kada se profesori stranih jezika susretnu s nedostatkom znanja iz gramatike maternjeg jezika kod učenika, često su primorani da, umjesto da predaju strani jezik, preuzmu ulogu profesora maternjeg jezika i zadržavaju se na stvarima koje su trebali odraditi profesori maternjeg jezika. Zbog toga je i jasno da je poznavanje maternjeg jezika jedan od uslova za učenje stranog jezika. Zašto taj teret prebacivati profesorima stranih jezika? Zar je profesoru drago da ga učenici pitaju zašto je potrebno znati glagole u infinitivnom obliku? Učeniku nije palo na pamet da je infinitiv uslov za traženje glagola u rječniku, ali mnoga slična pitanja postavljaju se upravo zato što učenici ne poznaju dovoljno dobro maternji jezik. Kada se jezik usvaja u institucionalnom obliku neophodno je, prije svega, steći osnovna znanja iz opće kulture, a potom i ona dodatna. Robert Lado, američki lingvista, izjavio je da učenici lakše usvajaju strani jezik ako su se uspješno kodirali, tj. usvojila znanja iz maternjeg jezika. Neophodno je napomenuti da je maternji jezik ipak poznati teren za sve učenike i da se svi na njega oslanjaju. Zbog toga je i potrebno da snaga maternjeg jezika dođe do izražaja i u učenju stranih jezika.

        Američki lingvista Stephen Krashen izjavio je da gramatika ne služi izvan razreda, ali ipak je važno napomenuti da je ona uslov za komuniciranje. Učenici ne moraju znati sve moguće lingvističke pojmove, ali profesori ni u kojem slučaju ne smiju olakšati nastavu govoreći učenicima da izmijenjaju glagol po licima, a ne da ga konjugiraju. Zbog tog pojednostavljivanja opće obrazovanje je svedeno na minimum i zbog toga se ne može bogatiti, nadograđivati. Koliko ćemo postati nepismeni ako budemo umanjivali važnost svih onih deklarativnih, tzv. enciklopedijskih znanja? Opet se vratimo na značaj opće kulture!

           Jasno je da jezik ne uče svi s istim ciljem. Nekima je potreban da bi putovali ili radili u inostranstvu i sl. Za to služe i kursevi stranih jezika, dobrovoljna didaktička okruženja u kojima važnost jezika ne može doći do izražaja ako je ona umanjena još u osnovnom ili srednjem obrazovanju. Kursevi se ipak plaćaju i dobrovoljno na njih idemo tako da oni i ne mogu biti dovoljno mjerodavni. Iz toga i proizilazi logika da ćemo se više potruditi i naučiti znajući da smo to dobro i platili. To nije slučaj s obrazovanjem gdje učenici ponekad ne shvataju ozbiljno važnost teorijskih znanja, tačnije gramatičkih u našem slučaju.

        Na svakom je profesoru da što bolje i inovativnije organizuje nastavu. Adolescentima je možda gramatika suhoparna, ali ona se može predstaviti na zanimljiviji način koristeći razne didaktičke elemente (audio-vizuelna pomagala i sl.) 

           I da više ne bismo slušali primjere učenika kako je futur prošlo vrijeme (primjer iz vlastite prakse), dajmo gramatici mjesto kakvo zaslužuje: mjesto podloge za uspješne i kvalitetne komunikacijske vještine.