Učenici su me često znali pitati zašto uče latinski jezik ako je on mrtav. Jednom prilikom sam izdvojio skoro čitav čas francuskog jezika kako bih im objasnio tu zavrzlamu koja ih previše zanima. Naravno, to sam učinio u cilju da bar malo zavole latinski jezik jer, realno, većina gimnazijalaca ne vidi svrhu u njegovom učenju.

Sama konstatacija da je latinski mrtav jezik izuzetno mi smeta i uvijek se pitam zašto i kako je neko pripisao taj pridjev latinskom jeziku. Dok jedan jezik postoji u raznim oblicima nikad za njega ne možemo reći da je mrtav. Jer, ako je latinski posve mrtav, onda su to i svi današnji romanski jezici, engleski, njemački i još mnogi drugi. Zašto to kažem? Razlog je jednostavan! Većina jezika se jednim dobrim dijelom izgradila i postoji zahvaljujući postojanju latinskog jezika. I dok god u sebi sadrže nešto latinsko, ni latinski ne može biti mrtav. Nikako se ne bih složio s konstatacijom da ćemo jedan jezik proglasiti mrtvim ako on više nije u govornoj upotrebi. To nije presudno mjerilo! Možda ga ne pričamo, ali ga zato koristimo na mnoge druge načine.

Učenici su se nasmijali kada sam im ispričao sljedeću priču. Latinski jezik je bila majka koja je umrla na porodu jer je rodila mnogo djece (španski, francuski, talijanski, portugalski, rumunski) i da bi njena djeca bila rođena živa i zdrava morala se sama žrtvovati. Naravno, poslije sam prešao na ozbiljnije objašnjenje. Latinski se uvijek učio u gimnazijama, a zatim i u nekim stručnim školama. Jasno je zbog čega se uči u medicinskoj školi! Latinski je ipak temelj medicine i srodnih nauka. Potreban je i prehrambenim, poljoprivrednim i veterinarskim tehničarima. Šumarstvo je također bez njega nezamislivo. Učenici srednjih stručnih škola vjerovatno će prije gimnazijalaca imati priliku primijeniti latinski jezik na neki način ili da će im jednostavno bolje poslužiti za razumijevanje nekih stručnih naziva.

Kroz šalu bih rekao da se latinski u gimnazijama učio iz snobovskih razloga. Podrazumijeva se da su gimnazijalci budući akademski građani, a svi akademski građani moraju poznavati osnove latinskog jezika. Ko upiše gimnaziju očekuje se da će nastaviti školovanje i upisati fakultet. U gimnaziji učenici stječu opće obrazovanje iz raznih oblasti što ih treba pripremiti za studij. Latinski je bio i ostao temelj općeg znanja i obrazovanja te se u gimnazijama uči od tzv. rimskih liceja (fr. lycée – gimnazija). Temelj je za kasnije upoznavanje s pravom, što je svakako jedna od opcija za studiranje.

Razlog za učenje su i velike latinske izreke i mudrosti koje su izrekli slavni govornici i pjesnici poput Cicerona, Katula, Pindara, poznati filozofi i mnogi drugi. Učenici ne kriju da su im latinske izreke najzanimljiviji dio učenja ovog jezika.

Učenjem latinskog jezika shvatamo i druge jezike kojima je on „majka“. Učenjem leksike francuskog jezika uviđamo da najveći dio nje dolazi upravo iz latinskog. Zbog toga se veoma često volim poslužiti multilingvističkim objašnjenjem u francuskom kako bi učenici lakše savladali vokabular i samog latinskog jezika. Podloga svakog jezika je gramatika i kada u nju uvrstimo pet deklinacija, koje mnogim srednjoškolcima zadaju glavobolje, dobijamo bogatiji vokabular i logičko pamćenje. U svakom jeziku postoji logika, pa tako i u latinskom. Vodimo se sada logikom samo naziva deklinacijâ (prva ili a deklinacija koja u padežima najčešće ima nastavak a, a tako je slučaj i s četvrtom ili u i petom ili e deklinacijom).

Značaj latinskog uviđamo i kada pogledamo riječi koje su došle i u naš jezik, a one su mnogobrojne (natio – nacija, navigare – navigacija, patria – patrijarhalan, societas – socijalan, urbs – urban, sanare – sanirati, populus – popularan itd).

Složit ću se s poznatom latinskom izrekom da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika poznaje ili Quot linguas calles tot homines vales.