Svakodnevno imamo priliku da gledamo razne televizijske sadržaje koji jednim dijelom utječu na naše učenje stranih jezika. Mnogi su počeli da uče engleski jezik gledajući američke filmove i serije. Ipak, gramatika i pravopis, koji su nam potrebni da bismo se pravilno izražavali, ne mogu se naučiti u ovakvoj vrsti programa. Za to su potrebni posebni didaktički pristupi i metode.

     Danas je život gotovo nezamisliv bez kompjutera i televizije. Putem ovih sredstava mnogi prate igrane serije i tako uče strane jezike. Ovom prilikom ću podržati ovakav način učenja, ali dodat ću da bi trebao da bude sporedan i usputan. Nije sve ono što vidimo ili čujemo ispravno i ne može uvijek ući u pragmatiku tako da bismo se trebali ograničiti i uzeti to s rezervom. Ipak je na onima koji podučavaju jedan jezik da procijene šta pripada standardnom jeziku i da li bi se to trebalo da uči.

   Godinama su nas bombardovali južnoameričkim telenovelamasa španskog i portugalskog govornog područja. Svakako, mnogima je to poslužilo da nauče ova dva jezika (naročito španski jer je uvijek bio prisutniji od portugalskog). To se polako pretvorilo u jedan trend koji je postao sastavni dio života mnogih ljudi. Radi se o svjesnom lobiranju na ciljanu grupu koje je poslužilo dobroj svrhi – učenju stanih jezika. Ipak, da smo imali priliku sve ove godine pratiti dokumentarne serije na španskom jeziku ili isključivo dramske ili kriminalističke serije ovog govornog područja rezultat ne bi bio isti. Telenovele su televizijski sadržaj privlačnog karaktera i mnogi, koji su jednom zavirili u njega, nisu se tako lako mogli da odviknu. Ipak, potrebno je složiti se da je ukus individualan i da je posve subjektivno procijeniti kvalitet ovakve vrste programa. Ograničimo se samo na onu pozitivnu svrhu i ishod – učenje i savladavanje jezika koji nikome nije nanijelo zla, a bilo je posve besplatno.

      Danas je istva stvar i s turskim jezikom. Ponovo smo se našli na meti (sada već stalnoj) serija s turskog govornog područja. U posljednjih dvije godine te serije su se nametnule dosta grubo (veliki broj serija na gotovo svim bosanskohercegovačkim kanalima). Ipak, u dogledno vrijeme će se pokazati da se i ovdje radi samo o prolaznoj modi koja se naprasno pojavi, pobere svoje obožavaoce, a zatim nestane jer je preplavi jedna druga. Svjedoci smo povećane želje učenja turskog jezika (kao i nekada španskog), a to seže i dublje (npr. daleko veći broj studenata na odsjeku za turski jezik u Beogradu). Ljudi bi ipak morali razgraničiti učenje od studiranja jezika jer to nije isto.

      Kao što bi glasila latinska izreda De gustibus non est disputandum (O ukusima se ne raspravlja), i mi, filolozi, trebali bismo je slijediti. Kvalitet serija je uvijek bio upitan i o njemu se raspravljalo, ali neka to ostane na subjektivnoj procjeni. Ja to samo posmatram s lingvističkog aspekta koji je izuzetno izražen. Nedostatak domaćih serija prouzrokovao je proliferaciju stranih i zbog toga su ovoliko prisutne. Kada bi imali bar jednu emisiju o jeziku bilo bi i više nego dobro. Ipak, većina gledalaca bi bili filolozi i oni koji vole jezik, a svakako, gledanost ne bi bila ni približna kao kada su u pitanju turske ili južnoameričke serije. Jedna emisija o maternjem jeziku bi nam sigurno dobro došla (mnogi bi se više upoznali s pravopisom i gramatikom b/h/s jezika i poradilo bi se na opismenjavanju). Uvijek sam bio od onih koji su mislili i tvrdili da nema smisla učiti strani jezik ako ne znamo svoj dovoljno dobro tako da bi bilo neophodno najprije očisititi ispred svog praga.

      Nadam se da će se u budućnosti ipak više posvećivati maternjem jeziku, njegovom njegovanju i reklamiranju. Do tada, Turska je na jedan mudar način utabala sebi staze u našoj državi, a kako je krenula, i Indija će vrlo brzo tako da nas ne treba začuditi ako se uskoro ne počne učiti i hindu ili neki od drugih indijskih jezika.