Često se zapitam koliko smo mi pismen narod! Naravno, to zavisi od više faktora, ali ovdje ću se najviše bazirati na činjenici da procenat pismenosti zavisi i od toga koliko zapravo čitamo. Da li imamo tu naviku i koliko nam se zapravo sviđa čitati knjige?

            Neosporna je činjenica da čitanjem obogaćujemo naš vokabular, da proširujemo našu leksiku, stječemo znanja iz kulture, historije i civilizacije. Da bismo ispravno pisali i isto tako se izražavali nije dovoljno samo ići u školu. Učimo čitav život, a samim tim našem znanje obogaćujemo čitanjem. Također je neosporna činjenica da se čita, i to mnogo, ali pitanje je šta? Bez sumnje, živimo u konzumerističkom društvu i živimo to vrtoglavom brzinom. Previše smo skoncentrisani na prebrz razvoj tehnologije koja nam sve više služi kao model ponašanja. Da li se može poraditi na opismenjavanju ako se čitaju isključivo web stranice i portali. Njih je mnogo, ali također smo svjesni da iza njih može stajati bilo ko. Naravno, pišu ih i obrazovani ljudi koji posjeduju izvjesna znanja iz jezika, no ipak smatram da nam portali nikako ne bi smjeli biti ogledalo pravopisa i opismenjavanja. Često nailazimo na kršenje standardizacije jezika baš zato što na tim portalima može da piše svako i da svako stoji iza toga.

            Ogledalo pravopisa i lijepog izražavanja svakako je književnost. Ne zove se bez razloga lijepim pisanjem ili pismom u doslovnom prevodu (fr. belles lettres). Uvijek mi je izjava „Ne čitam knjige jer nemam vremena“ bila besmislena. Kako to da svi imamo vremena da dnevno budemo na društvenim mrežama i web portalima sasvim dovoljno da bismo mogli da to isto vrijeme posvetimo nekoj lijepoj knjizi? Već odavno je postalo važnije ko je kome lajkao sliku ili status nego koja se to zadnja dobra knjiga pročitala. Naravno, društvene mreže nikako ne mogu poslužiti kao ogledalo standardnog jezika jer je to ipak mjesto za razbibrigu ili, kao što bi mi iz BiH rekli, mahala. Zašto je ljudima toliko teško priznati da ne čitaju knjige zato što to zapravo i ne vole? Kada ćemo biti samosvjesniji povodom pismenosti i važnosti svoga jezika? Bogatstvo ćemo naći u ruskoj, britanskoj, njemačkoj pa i našoj književnosti. Osim što ćemo obogatiti vokabular, saznat ćemo mnoštvo toga i proširit ćemo znanje s više aspekata.

            Mislim da će poruku shvatiti svi oni kojima je ipak stalo do njegovanja jezika i pismenosti. Za kraj pozivam sve lingviste da razmisle i ponude neki neologizam za glagol lajkati. Znamo da taj glagol dolazi iz engleskog jezika i da je kao takav uvriježen u naš jezički sistem. Možda upravo i to bude neologizam godine koji će osmisliti vrijedni hrvatski lingvisti.

            Ako ste željni neke dobre knjige, ja vam preporučujem Doktora Živaga od Borisa Pasternaka ukoliko je još niste pročitali.