Floskula da se ne mora nužno voljeti ili poštovati lik ako se voli ili poštuje djelo, u našem društvu jednako se često koristi kao izgovor kao i ona da 'ima važnijih problema'. Pričali mi o Kusturici i njegovim filmovima, o Harisu Pašoviću i njegovim predstavama, i dalje pričamo o liku i naličju. Ne želim reći da se jedno treba interpretirati drugim, samo konstatiram da ako vas iznenađuju izjave 'lika', trebate se vratiti 'djelu'. 

Generativna gramatika čije je postulate '50-ih godina prošlog stoljeća postavio Noam Chomsky još uvijek je u okvirima strukturalizma čiji je otac De Sosir (F. de Saussure). Ustvari, generativna gramatika je posljednje što se može reći u strukturalizmu. 

Definicija jezika 'sistem znakova koji služe za sporazumijevanje' svedena je na 'sistem znakova' čiji je opis bio sam sebi svrha dok se nije našla primjena u mašinskom prevođenju i pravljenju vještačke inteligencije. 

Do kraja dodiplomskog školovanja pitala sam se postoji li poststrukturalizam i u lingvistici, kao što postoji u književnoj teoriji. Na Odsjeku za b, h, s jezik još uvijek se priča (samo) o De Sosiru, a lingvistika je svedena na analizu fonema, morfema, leksema, sintagmi, rečenica i stilema svog jezika. Svrha svega toga bila bi priprema nastavnog kadra da predaje analizu jezičkih jedinica djeci u osnovnoj i srednjoj školi. Meni je bila samo podloga za podučavanje 'našeg' jezika strancima. Nažalost, bila sam tek na drugoj godini kad je profesor Riđanović otišao u penziju pa nisam stigla slušati njegova predavanja (a htjela sam) i postaviti mu pitanje o poststrukturalizmu u lingvistici. Kako bilo, svrha lingvistike na Anglistici nije ništa drugačija, s tim da je generativna gramatika još uvijek u igri i da imaju profesoricu koja se bavi analizom diskursa a ne isključivo jezičkim jedinicama. 

Potraga za poststrukturalizmom odvela me je (preko Izazova feminizma i radova profesorice Marine Katnić-Bakaršić) do: feminističke lingvistike, diskursne analize, teorije činova, kognitivne lingvistike, korpusne itd. itd. Svaka od njih (već decenijama!) bavi se jezikom i društvom, načinom na koji koristimo jezik, odnosima moći koji se ogledaju u načinu upotrebe jezika. Tek s ovim temama dolazi i pitanje etike i proširivanje rasprave sa jezika na teme koje su od značaja za nas, žive ljude. 

Baviti se jezikom jeste i politički čin te je i način na koji se bavimo jezikom odraz naših političkih ideja. Što prije to shvatimo, bolje. Za nas i za naše društvo. A važi podjednako i za Chomskog i za Riđanovića.