Ljetnoškolske obaveze i pripreme za novi krug kurseva i projekata spriječile su me da progovorim koju o jednom jezičkom događaju. Važnost Stručnog savjetovanja na temu 'Posebni aspekti upotrebe jezika u zakonodavstvu Federacije Bosne i Hercegovine' mjeri se po tome što je održano u Velikoj sali Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u sklopu USAID-ovog Projekta jačanja parlamenta.
Iako je bio juli i vrijeme pred odmore, sala nije bila prazna. Na diskusiji će se ispostaviti da su među nama bili predstavnici i predstavnice NVO sektora, delegati i delegatkinje oba doma, lektorice i lektori i postjetioci namjernici i posjetiteljice namjernice.
Prvi krug izlaganja trebao je odgovoriti na ova jednostavna pitanja:
- Kako se razgraničava područje upotrebe službenih jezika i pisama
- Kako smo došli do toga da imamo tri službena jezika i dva pisma te kako teorija izgleda u praksi
- Šta učiniti kako bi pravni tekstovi bili jasniji.
Profesor Senahid Halilović definirao je službenu upotrebu jezika kao upotrebu jezika u zakonima i u institucijama te je razgraničio od javne upotrebe koja podrazumijeva školstvo, izdavaštvo, medije itd. Zakonska odredba o službenim jezicima ne bi trebala obuhvaćati javnu upotrebu, ali se mora poštovati u službenoj upotrebi. Tako praktično svaki zakon i svaki papir treba biti u tri varijante. Takozvano prevođenjesa jednog na drugi i treći jezik obično se radi mehanički tako što se mijenja leksika ili se mašinski mijenja pismo.
Pošto se radi o administrativno-pravnom stilu koji mora biti jasan, precizan i bezličan, lektori i lektorice imaju zadaću samo ispravljati pravopisne i gramatičke greške. Slobode apsolutno nemaju. Kako to tačno izgleda, profesor Halilović pozvao nas je da pročitamo u knjizi „Kontrastivna analiza bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika u zakonima FBiH“ autorice Emire Mešanović-Meša koja je izašla u ediciji Slavističkog komiteta. Magistrica Emira Mešanović-Meša predstavila je svoju knjigu u drugom dijelu Savjetovanja.
Profesorica Naila Valjevac sa Instituta za jezik iznijela je zanimljivu tezu o tome kako je Dejton politički neuspjeh za Bosnu i Hercegovinu jer na jednoj strani imamo Republiku Srpsku (srpska republika, republika Srba), a na drugoj strani Federaciju Bosne i Hercegovine (federacija kantona, dio BiH) koja je nejednaka sa RS jer 'nije ničija'. Sama Bosna i Hercegovina jezički je ostala nedefinirana - ni republika, ni federacija. Kasnije je neko iz publike komentirao kako ne bismo dobili bolji Dejton ni da su u Daytonu bili jezički stručnjaci...
Politički problem jezičkog planiranja u Bosni i Hercegovini, koje staje kod odredbe da se svi dokumenti moraju izdavati u tri jezika i na dva pisma, naša je realnost koja košta mnogo novaca poreskih obveznika. Iako su u sali zajedno sjedili oni koji bi trebali krojiti jezičku politiku i oni koji bi je trebali provoditi (i/ili mijenjati) imala sam utisak da se niko ipak ne osjeća pozvanim ponuditi neko rješenje. Centri moći su, činilo se, negdje izvan. Nevidljivi i nedodirljivi.
Problemi koji su samo natuknuti a koji su mnogo važniji za naše društvo u cjelini tiču se jezičke kulture i dijaloga (a ne politike). Jezička kultura, pojasnio je profesor Halilović, ogleda se u toleranciji i stavovima ljudi prema dijalektima, prema drugim standardnim jezicima, a onda i prema stranim jezicima. Iako je teško očekivati da se time bave instituti i fakulteti (a nedajbože politika) u današnjoj situaciji gdje se svi bave samo dnevnom politikom, tu se otvara prostor za djelovanje u okviru nevladinog sektora (čitaj: našeg ili sličnog udruženja).
Magistrica Aida Kršo osvrnula se na najčešće stilske greške koje vode porijeklo iz administrativno-pravnog stila kao što je konstrukcija 'po tom pitanju' ili dekomponiranje predikata ('vršiti analizu'umjesto analizirati). Osim takvih konstrukcija, nejasnosti tekstova doprinose obezličavanje i pasivizacija rečenica u kojima se gubi veza između subjekta i objekta.
Primjer iz Zakona o udruženjima i fondacijama koji je Udruženje koštao 200 KM: „definirati pravila glasanja za upravni odbor“. To bi značilo da trebamo definirati kako se bira upravni odbor, odnosno, kako glasati za upravni odbor. Pošto sam to već bila uradila i nisam vidjela šta bi još trebalo promijeniti (a ludo se nadajući da nije do mene), naš je zahtjev za promjenu statuta odbijen te smo opet morali platiti 200 KM za novi zahtjev, nova skupština, nova gomila papira... Od druge pravnice sam kasnije dobila objašnjenje da ova zakonska odredba znači da treba definirati kako upravni odbor glasa. Hajd' sad znaj da li je neki vrijedni lektor ili marljiva lektorica prvobitnu frazu 'pravila glasanja upravnog odbora', koja bi bila logičnija i koja je uobičajenija, ispravio/la u 'pravila glasanja za upravni odbor' ne bi li se izbjeglo gomilanje genitivnih konstrukcija...
Zato se slažem sa profesoricom Nailom Valjevac da lektori i lektorice trebaju raditi u koordinaciji sa pravnicima i pravnicama jer mijenjanje konstrukcija po svom osjećaju može značiti promjenu značenja koja onda može imati pravne posljedice. Ili, u našem slučaju, finansijske.
Pravila žanra ne dozvoljavaju mi da pišem dalje i opširnije... O drugom dijelu Savjetovanja i o diskusiji nakon svih izlaganja drugi put. Sutra (prekosutra) čitajte: usklađivanje i prevođenje pravnog sistema BiH sa acquis communautaire, kontrastivna analiza jezika u zakonima, primjena rodno osjetljivog jezika u pravnim dokumentima te status manjinskih jezika i pisama u Federaciji BiH.
Comments