Autorica primjećuje da se u našem javnom diskursu govor mržnje pogrešno koristi kao sintagma kojom se obilježava bilo kakav nekulturan dijalog između dva subjekta. Govor mržnje nisu svake psovke i uvrede, nego:
"Osnovna karakteristika govora mržnje jeste da on uključuje diskriminaciju po nekoj od sljedećih osnova: po osnovu nacije, rase, boje kože, pola, seksualne orijentacije, fizičkih karakteristika itd. Govor mržnje je dakle akt diskriminacije prema „drugom“, drugačijem, prema nekom ko je uglavnom u manjini, osobi ili kolektivitetu koji ima manjinski status u zajednici i ima manju društvenu moć u njoj. Drugim riječima to je diskriminatorski odnos prema „socijalno slabijim“ kategorijama. U sociološkom smislu pod „slabijim slojem“ se podrazumijeva kolektivitet koji je lišen ili lišavan društvene moći, odnosno koji nema adekvatan javni uticaj, koji je marginaliziran ili isključen iz lokusa ekonomske, socijalne, kulturološke i političke moći.
Govor mržnje je takođe direktno ili indirektno pripisivanje negativnih karakteristika čitavim kolektivitetima odnosno svim pripadnicima jedne skupine: nacionalne, rasne, etničke, polne."
Treba se pričati i o nekulturi dijaloga u našim medijima i među političarima i političarkama. Naprimjer, primijetili ste kako je svaki drugi političar kod nas 'bahat'. Obično mediji etikitiraju osobe na taj način kad žele reći da se ponašaju kao siledžije koje ne uvažavaju svog sagovornika ili sagovornicu.
Obično takav diskurs i podrazumijeva 'govor mržnje', jer se u našem društvu verbalno i fizički vrijeđa drugi/a (najčešće) na rodnoj osnovi (što je mizoginija), na osnovi seksualnog opredjeljenja (homofobija) ili na etničkoj osnovi.
Dakle, političari, bivši ombudsmani, kriminalci i sva paleta bahatih likova koje naši mediji predstavljaju mogu vrijeđati dok god ne pređu liniju određenu zakonom. A onda im se treba suditi:
"Ali verbalno izražene stereotipije i predrasude, dakle govor mržnje, u svim se demokratskim zemljama zakonima zabranjuju i sankcionišu kao opasna diskriminacijska praksa, kao akt agresije, kao podsticanje nacionalne i etničke mržnje, mizoginije i homofobije. Postojanje takvih zakona naročito je važno u zajednicama koje pate od nacionalnih i etničkih tenzija i konflikata i izraženih predrasuda prema manjinama, kao što je to na primjer slučaj kod nas. Oni imaju ne samo kazneni, već i vaspitni karakter.
Naše zakonodavstvo predviđa kažnjavanje takvih djela, mada ne sasvim idealan način, ali zakone treba i primjenjivati, verbalnu agresiju i govor mržnje prepoznati kao kazneno djelo i sankcionisati ih. I ono što je izuzetno važno, kada je uloga medija u sprječavanju govora mržnje u pitanju – o tim sankcijama ili (ne)sankcijama treba javno izvještavati. Predrasude i govor mržnje treba javno žigosati kao negativne, diskriminatorske i opasne prakse."
Kao najveći problem autorica prepoznaje ovaj: "I kao što naša javnost ima veoma visok stepen tolerancije prema nasilju uopšte, prema govoru mržnje je naročito neosjetljiva. I ne prepoznaje ga kao takvog."
Za nultu toleranciju prema govoru mržnje!
Comments