„Mogu li platiti?“ pokušava stranac, početnik u učenju našeg jezika, da kaže konobarici u jednom kafiću u Sarajevu. Vidno iznervirana kaže konobarica, naglašavajući: „I DO speak English, you know!“, naplaćuje 10 konvertibilnih maraka za stranca i njegove prijatelje koji su tu radili zadaću za sljedeći dan intenzivnih časova bosanskog jezika.

Sjedim u autu i vozim se sa kolegicom s posla koja kaže kako je upoznala strankinju i kako ponekad imaju nesporazuma zbog jezika i kako strankinja treba što prije da nauči naš jezik. Kaže moja kolegica kako ona i njeno društvo cijene pokušaje strankinje da priča bosanski „al' brate ne da nam se toliko peglati s njom.“ Ali „jadnoj“ strankinji se da peglati sa našim padežima, rodovima, zamjenicama, brojevima i čim sve ne. Zašto bismo joj mi kao izvorni govornici ovog jezika pomogli?

Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti već treću godinu organizira ljetnu školu bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika sa ciljem da naš jezik i kulturu približimo strancima ali i da izvorni govornici/ce našeg jezika rasuti/e diljem planete uvide značaj poznavanja svog jezika. I tako svi ti polaznici dođu u našu zemlju, uče naš jezik, upoznaju se sa našom kulturom i veoma često na ulici, u kafiću, među ljudima pričaju na engleskom jeziku. Ali nije do njih nego do nas.

Jedan Belgijanac, nazvat ćemo ga Sebastien, zavolio je Sarajevo. Često dolazi i posjećuje svoje bosanske prijatelje. Jednom prilikom je bio na jednom bosanskom, multikulturalom partyju, gdje su skoro svi znali engleski ali gdje je on koristio bosanski od trenutka kada je došao. Sjedio je za stolom sa jednim Bosancem, željnim da pokaže svoje znanje engleskog, i pitao: „Kako se zove ovo?“ pokazujući na otvarač za boce. „It's an opener!“ rekao je Bosanac ponosan na svoj engleski. Jasno je da veliki broj ljudi ovdje priča engleski i da strancima i nije toliko teško da se snađu, u svakom slučaju im je mnogo lakše nego u Mađarskoj, gdje ćete teško dobiti upute na engleskom. Ali teško je onima koji zaista žele da koriste svoje znanje bosanskog, makar se ono svodilo na „Kako si?“ „Koliko košta?“ ili „Ne treba vrećica“.

Nekako mi se čini da uvijek žudimo da pobjegnemo od stvarnosti, pa makar i govoreći neki strani jezik. Kao da jedva čekamo da pokažemo tim strancima kako nismo zatucani, glupi Bosanci, odsječeni od ostatka svijeta. Želimo im dokazati kako smo u školama učili ne samo engleski, nego i njemački, francuski; mnogi znamo italijanski, a neki su pohvatali i španski sa sapunica; za koju godinu ćemo pričati i turski. Bez sumnje smo prave poliglote. Ali šta je sa onim strancima koji žele i naš jezik svrstati u onaj dijapazon jezika koje već koriste?

Prijatelj prijateljice je ponosni Španac koji i u nekoj drugoj zemlji uvijek kaže „Gracias“. Polazi od pretpostavke da svi razumiju što želi reći. Možda bismo i mi trebali više insistirati na našem „izvolite“, „nema na čemu“ „Sve je deset maraka“, „to je vadičep“ kada stranci uče naš jezik.